REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2018/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „CVITUŠA“, LOVINAC, OIB 41371261606, Lovinac, Lovinačka 11, kojeg zastupa punomoćnik Ante Bogdanić, odvjetnik u Biogradu na Moru, radi isplate iznosa od 1.181,23 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2481/2023-26 od 21. ožujka 2025., 16. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2481/2023-26 od 21. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Presudom poslovni broj P-2481/2023-26 od 21. ožujka 2025. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.181,23 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2022. do isplate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 259,73 EUR (točka II. izreke).
2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio na temelju odredbe čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu u vezi s čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL), sve u vezi s odredbom čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je zaključio da je tuženik, kao osoba koja upravlja i gospodari lovištem u predjelu gdje se nezgoda dogodila, odgovoran za predmetnu nezgodu. Sud je utvrdio da je uzrok predmetne nezgode izlijetanje divljači (medvjeda), dok je iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke utvrdio da brzinu kretanja vozila oštećenika nije moguće utvrditi tehničkim načinima i da se nalet na životinju nije mogao izbjeći, a da tuženik nije dokazao da postoji bilo kakav doprinos vozača, tužiteljevog osiguranika, nastanku predmetne nezgode. Odluku o parničnom trošku sud je zasnovao na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).
3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U žalbi je, u bitnom, naveo da je tuženik predložio da sud o predmetnoj parnici obavijesti društvo Euroherc osiguranje d.d. kako bi se navedeno društvo moglo pridružiti tuženiku u svojstvu umješača, o čemu sud u obrazloženju odluke nije ništa naveo. Istaknuo je da sud nije proveo očevid na licu mjesta, kojeg je tužitelj trebao predložiti, radi utvrđenja nalazi li se na mjestu naleta divljači znak upozorenja na opasnost naleta divljači, odnosno radi dokazivanja postoji li tuženikova krivnja ili krivnja pravne osobe koja upravlja cestom. Pojasnio je da u postupku nije utvrđena brzina kretanja vozila tužiteljevog osiguranika, što je bitna činjenica. Osporio je iskaz saslušanog svjedoka smatrajući ga nelogičnim, neuvjerljivim niti vjerodostojnim ukazujući da je sud trebao saslušati u svojstvu svjedoka policijske službenike. Smatra da je tužitelj predmetnom tužbom trebao obuhvatiti i Hrvatske ceste d.o.o. ili Županijsku upravu za ceste pozivajući se na Zakon o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19 i 144/21; dalje: ZC).
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Nakon što je ispitao pobijanu presudu, na osnovi odredbe čl. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i u skladu sa zakonom.
7. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti žalitelj ukazuje na neku od njih.
8. Većina tuženikovih žalbenih navoda odnosi se na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no u ovoj se parnici radi o sporu male vrijednosti u skladu s odredbom čl. 502. st. 1. ZPP-a, jer se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi svotu od 6.630,00 EUR, pa presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. st. 1. ZPP-a).
9. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev s osnove isplate naknade štete osiguraniku tuženika iz prometne nezgode uslijed naleta vozila na medvjede koji su izašli na cestu. Nezgoda se dogodila 8. listopada 2021., na dijelu ceste na području nadležnosti tuženika.
10. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio prema osobi koja gospodari lovištem na čijem je području bio medvjed koji je naletio na vozilo tužiteljevog osiguranika.
11. Osporavajući svoju odgovornost za štetu, tuženik je odgovornost prebacio na pravnu osobu koja upravlja javnom cestom na kojoj se dogodio predmetni štetni događaj. S tim u vezi indirektno se pozvao na odredbu čl. 50. ZC-a tvrdeći da nema njegove odgovornosti.
12. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka prometne struke Igora Jakoplića, dipl. ing. stalnog sudskog vještaka za cestovni promet, prvostupanjski sud je utvrdio da brzinu vozila tužiteljevog osiguranika nije bilo moguće utvrditi tehničkim načinima jer da je došlo do bočnog okrznuća, a ne čeonog udara u životinju i da se s obzirom na vrijeme koje je vozač imao na raspolaganju za reakciju nalet na životinju nije mogao izbjeći.
13. Kod takvog stanja stvari, i ovaj sud drži da za štetu nema odgovornosti tužiteljevog osiguranika. Iako vještak nije mogao utvrditi brzinu kretanja vozila nalet na medvjeda bio je neizbježan.
14. Mjere za sprječavanje štete od divljači su tuženikova obveza uključujući i ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači (čl. 77. i čl. 79. ZL-a).
15. I pored toga, medvjed iz ovog lovišta našao se na cesti neposredno prije ove nezgode. Može se pretpostaviti da je do toga došlo zato jer je tuženik na dijelu zemljišta pored ceste na kojoj je došlo do nezgode, propustio poduzeti neku od mjera koju je bio dužan poduzeti sukladno odredbama Zakona o lovstvu. Odatle po ocjeni ovog suda tuženikova odgovornost i neovisno o primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima.
16. Ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud smatra da se tuženikova odgovornost procjenjuje prema načelu uzročnosti, jer je imatelj opasne stvari – divljači (čl. 1063. ZOO-a). Tom odredbom je propisano da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, što tuženik nije dokazao.
17. Dakle, divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Zato osiguranik tuženika za štetu koju je prouzročila lisica iz lovišta u nadležnosti njegovog osiguranika, odgovara po načelu uzročnosti (tzv. kriterij objektivne odgovornosti). Kako tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dokazao postojanje okolnosti koje ovu njegovu odgovornost isključuju djelomično ili u potpunosti (čl. 1067. ZOO-a), prvostupanjski sud je postupio pravilno i zakonito kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.
18. Uz to, za ukazati je da je tuženik bio taj koji je trebao dokazati, a nije, pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti iz odredbe čl. 1067. st. 1. i st. 2. ZOO-a, kao i okolnost da je poduzeo mjere za sprječavanje štete od divljači prema odredbi čl. 77. i 79. ZL-a. Zato što on odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti.
19. Tuženik se u žalbi pozvao na Zakon o cestama, odnosno na odgovornost po načelu krivnje, umjesto objektivne odgovornosti. Odredbom čl. 50. ZC-a propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (st. 1.), pri čemu pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.). No, citiranu odredbu o odgovornosti pravne osobe koja upravlja cestom trećim osobama, valja primjenjivati u vezi s odredbom čl. 1067. st. 4. ZOO-a, kojom je propisano da ako je nastanku štete od opasne stvari djelomično pridonijela i treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje. Zato se tuženik ipak ne može osloboditi odgovornosti prema tužitelju. Drugim riječima lovoovlaštenik i pravna osoba koja upravlja cestom, su u odnosu na tužitelja solidarni obveznici (čl. 43. st. 1. ZOO-a). To znači da navedena činjenica može imati utjecaja na međusobnu regresnu odgovornost solidarnih dužnika (čl. 52. ZOO-a), ali ne i na oslobođenje tuženika od odgovornosti prema tužitelju.
20. Na utvrđeno činjenično stanje, koje nije u suprotnosti s ispravama u spisu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio čl. 80. st. 6. ZL-a. Naime, tom je odredbom, izričito propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. U slučaju kada je do štete došlo na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, kao što je to u konkretnom slučaju, za odgovornost za štetu mjerodavne su spomenute odredbe Zakona o obveznim odnosima sukladno odredbi čl. 76. st. 2. ZL-a, a koje je prvostupanjski sud i primijenio.
21. Neodlučno je tuženikovo ukazivanje da se sud u obrazloženju presude nije osvrnuo na njegov prijedlog da se o predmetnoj parnici obavijesti društvo Euroherc osiguranje d.d. budući da iz spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio podnesak kojim bi, preko parničnog suda, treća osoba bila obaviještena o predmetnoj parnici. Ovo stoga jer odredba čl. 211. ZPP-a jasno kaže da stranke (tužitelj ili tuženik) mogu, sve dok se parnica pravomoćno ne dovrši, to učiniti podneskom preko parničnog suda. Drugim riječima sud ne obavještava treću osobu o parnici nego to čini, preko parničnog suda, ona stranka koja želi zasnovati određeni građanskopravni učinak.
22. Neosnovano tuženik smatra da je sud trebao saslušati u svojstvu svjedoka policijske službenike i provesti vještačenje po vještaku veterinarske struke. Ovo stoga jer je sud jasno naveo da tuženik nije predložio imena svjedoka pri čemu su policijski službenici sve okolnosti nezgode naveli u zapisniku o očevidu i potvrdi PU Ličko-senjske, dok je činjenicu da se radi o medvjedu sud utvrdio iz iskaza tužiteljevog osiguranika, što ovaj sud nije ovlašten ispitivati. Očevid na licu mjesta sud nije mogao provesti jer takav dokaz nije predložio niti tužitelj ni tuženik, a kako sud ne provodi dokaze po službenog dužnosti proizlazi da je i takav žalbeni navod neosnovan.
23. S obzirom na to da je tuženik odgovoran za štetu koju divljač prouzroči na području na kojem je lovoovlaštenik, tuženik je dužan tužitelju platiti iznos naknade iz ugovora o osiguranju koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku na ime nastale štete i zateznu kamatu od dana kad je tužitelj isplatio naknadu iz osiguranja (čl. 1089. ZOO-a) sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a po stopi za ostale odnose.
24. Odluka o parničnom trošku pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
25. S obzirom na navedeno, trebalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu.
Zagreb, 16. svibnja 2025.
Sudac
Ružica Omazić
