1

Poslovni broj Gž-527/2020-3

 

Poslovni broj Gž-527/2020-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

            P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov- Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. i o. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima D. C. i A. P., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Zagrebu, protiv tuženice R. V. iz Z., OIB: ...., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. i .p. d.o.o. odvjetnicima iz S., Pisarnica u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 5 P-6399/18-18 od 29. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 5 P-6399/18-18 od 29. listopada 2019.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi tog suda od 25. travnja 2018. poslovni broj Ovr-3417/18 temeljem ovršne isprave, presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 2. svibnja 2012. poslovni broj Pr-6888/10 kojom je naloženo ovršeniku, ovdje tužitelju, isplatiti tuženici iznos od 1.649,82 eura[1]/12.430,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2017. do isplate te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 497,71 eur/3.750,00 kn, u roku od 15 dana.

 

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 dalje ZPP).

 

3. U žalbi navodi da je pravomoćnom presudom obvezan tuženicu vratiti na radno mjesto na kojemu je radila prije nezakonitog otkaza ugovora o radu od 8. svibnja 2000. ili na drugo radno mjesto koje bi najbliže odgovaralo radnom mjestu koje je obavljala prije otkaza pa smatra da se radi o slučaju prema kojem ima mogućnost izbora radnog mjesta na koje će zaposliti tuženicu. Tvrdi da ju nije mogao zaposliti na radno mjesto rukovatelja službe naplate-šefa odjela naplate, jer da takvo radno mjesto više ne postoji, a što da proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka D. L., E. O., H. B., D. P. i M. Š.. Navodi da je dostavio u spis Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (dalje: Pravilnik) iz kojeg da je jasno da ne postoji služba naplate pa tako ne postoji ni radno mjesto rukovoditelja službe naplate. Prema tom Pravilniku da u Sektoru 1 postoje četiri službe, a u Sektoru 2 poslova tri službe, između ostalih Služba 3 iz čega je razvidno da više ne postoji Služba 4 pa tako ni radno mjesto rukovoditelja te službe. Priznaje da unutar Službe 2 postoji Odjel naplate, ali da radno mjesto rukovoditelja tog odjela ne odgovora poslovima koje je tuženica obavljala prije otkaza ugovora o radu. Smatra da je sud bio dužan navesti koje je to točno radno mjesto koje najbliže odgovara radnom mjestu koje je obavljala tuženica, ukoliko to nije radno mjesto samostalnog referenta za investicije i imovinu koje je ponudio tuženici.

 

4. Predlaže stoga pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, podredno presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim i odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

 

- da je rješenjem suda prvog stupnja od 25. travnja 2018., poslovni broj Ovr-3417/18 određena ovrha temeljem ovršne isprave, presude Općinskog radnog suda od 2. svibnja 2012., poslovni broj Pr-6888/10, kojim rješenjem je naloženo ovršeniku (ovdje tužitelju) da ovrhovoditeljici (ovdje tuženici) isplati iznos od 12.430,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom, na ime plaće za mjesec listopad 2017.,

 

- da je pravomoćnom presudom utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu te je tužitelj obvezan tuženicu vratiti na rad, na dotadašnje radno mjesto prema ugovoru o radu od 8. svibnja 2000. sa pripadajućim aneksom ugovora, za obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelja službe naplate-šefa odjela naplate ili na drugo radno mjesto koje bi najbliže odgovaralo radnom mjestu koje je prije otkaza obavljala,

- da je u tijeku ovršni postupak radi vraćanja tužiteljice na rad te da je vođeno nekoliko ovršnih postupka radi naplate dospjele plaće,

 

-  da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-492/16 od 20. srpnja 2016. naloženo tužitelju isplatiti ovdje tuženici razliku u plaći za razdoblje od prosinca 2001. do ožujka 2013. u iznosu od 1.135.619,74 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate,

 

- da je tuženica za nastavno razdoblje pokretala ovršne postupke radi isplate plaće pa je tako ishodila pravomoćno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-1112/13 od 10. travnja 2014. kojim je naloženo ovdje tužitelju isplatiti ovdje tuženici plaću u iznosu od 185.217,71 kn, potom je doneseno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1112/13 od 6. veljače 2015. kojim je naloženo tužitelju isplatiti tuženici iznos od 121.890,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom te je određena ovrha radi naplate tražbine, a radi se o dospjelim iznosima plaće za razdoblje od ožujka do prosinca 2014., potom je doneseno pravomoćno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-233/16 od 29. sječenja 2016. kojim je naloženo ovdje tužitelju isplatiti ovdje tuženici tražbinu u iznosu od 72.087,90 kn sa zateznom kamatom, kao naknadu bruto plaće za razdoblje od siječnja do lipnja 2015., dok je rješenjem istog suda poslovni broj Ovr-11672/16 od 23. prosinca 2016. naložena isplata iznosa od 24.219,73 kn sa zateznom kamatom, kao iznosa naknade plaće za rujan i listopad 2016.,

 

- da je u narečenim ovršnim predmetnima ovršenik, ovdje tužitelj, podnosio žalbe protiv rješenja o isplati plaće, da su žalbe u svakom od tih predmeta odbijene, da je ovrhovoditeljici 25. travnja 2013. ponuđeno sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koju ponudu je ona odbila, s tim što joj je ponuđen ugovor o radu za radno mjesto samostalnog referenta investicije i imovinu,

 

- da je zbog tvrdnje da je tražbina ovrhovoditeljice prestala uslijed odbijanja sklapanja ugovora o radu prema ponudi od 25. travnja 2013., ovršenik upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, da je ovršenik postupio prema zaključku i podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te da je u tom parničnom postupku pod poslovnim brojem P-7431/14 tužitelj tvrdio da je postupio prema pravomoćnoj presudi ponudom ugovora o radu u skladu s tom odlukom,

 

- da je u narečenom parničnom postupku proveden dokazni postupak saslušanjem svjedoka, pribavljen je Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta te je u konačnici donesena presuda 20. srpnja 2017. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

 

- da je iz obrazloženja presude razvidno da tužitelj nije postupio prema pravomoćnoj presudi o vraćanju na rad, budući da je utvrđeno da, unatoč provedenoj reorganizaciji i novoj sistematizaciji, kod tuženika i dalje postoji radno mjesto šefa odjela naplate, dok ponuđeno radno mjesto ne odgovara poslovima koje je tuženica ranije obavljala,

 

- da je žalba tužitelja protiv narečene presude odbijena presudom Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1419/2017-4 od 5. travnja 2018. te je prihvaćeno kao pravilno pravno stajalište suda prvog stupnja da unatoč reorganizaciji koja je izvršena, kod tužitelja i nadalje postoji radno mjesto šefa odjela naplate pa da tužitelj nije dokazao da kod njega više ne postoji radno mjesto na kojem je tuženica radila u vrijeme otkaza ugovora o radu, uz napomenu da radno mjesto samostalnog referenta za investicije i imovinu, koje je ponuđeno tuženici, nije niti predviđeno narečenim Pravilnikom,

 

- da je tuženica kao ovrhovoditeljica 19. travnja 2018. podnijela prijedlog za ovrhu radi isplate naknade plaće za listopad 2017. te je doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-3417/2018 od 25. travnja 2018., da je protiv tog rješenja tužitelj kao ovršenik podnio žalbu ističući istovjetne žalbene navode kao i u ranijim postupcima, o tome da je tuženici ponudio sklapanje novog ugovora o radu, koju ponudu da je ona neosnovano odbila, pa da je postupio u skladu s ovršnom ispravom,

 

- da je žalba ovršenika, ovdje tužitelja, odbijena rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž Ovr-412/2018 od 19. srpnja 2018., uz obrazloženje da postupak radi vraćanja na rad još uvijek traje, a da žalbeni navod koji se odnosi na ponudu ugovora o radu od 25. travnja 2013. predstavlja razlog za upućivanje na parnicu,

 

- da je zaključkom suda prvog stupnja broj Ovr-3417/18-10 od 17. prosinca 2018. ovršenik, ovdje tužitelj, upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te da je ovršenik postupio prema tom zaključku na način da je pokrenuo ovaj parnični postupak tužbom 28. prosinca 2018., pozivajući se na istovjetne razloge kao u prethodnoj parnici, dakle tvrdeći da je postupio prema ovršnoj ispravi, ponudivši tuženici sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto samostalnog referenta za investicije i imovinu,

 

- da su se stranke suglasile da se u ovom postupku koriste dokazi koji su provedeni u parničnim postupcima koji su se vodili pod brojem P-7431/14 i P-5158/16.

 

              8. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ponuda novog ugovora o radu od 26. ožujka 2013. nije bila u skladu s nalogom iz ovršne isprave, pravomoćne presude kojom je naloženo vraćanje tuženice na rad na radno mjesto na kojem je radila prije otkaza, ocjenjujući da i prema novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, u sastavu Sektora 1 postoji Služba 2, unutar koje je Odjel naplate s predviđenim radnim mjestom šefa odjela naplate, za koje je propisana visoka ili viša stručna sprema ekonomskog smjera. Pritom ocjenjuje nevjerodostojnim iskaze svjedoka koji su saslušani u ranije vođenim postupcima o tome da radno mjesto na kojem je radila tuženica prije otkaza više ne postoji, tim više što je jedna od saslušanih svjedokinja zaposlena upravo na radnom mjestu šefa odjela naplate. Stoga je ocjenjeno da ovrha radi naplate plaće, uslijed činjenice da tužitelj nije vratio tužiteljicu na rad u skladu s ovršnom ispravom, nije nedopuštena, budući da nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje OZ), zbog čega je takav zahtjev odbijen.

 

              9. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te je tuženici priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

 

              10. Tužitelj u žalbi ne iznosi ništa novo što već nije u više navrata isticao i u žalbama protiv rješenja o ovrsi, i u žalbama protiv prvostupanjskih presuda kojima su odbijeni tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Dakle, ponavlja da je postupio po pravomoćnoj sudskoj odluci i ponudio tuženici ugovor o radu kako bi je vratio na radno mjesto koje najbliže odgovara radnom mjestu na kojem je radila prije otkaza ugovora o radu, uz tvrdnju da njezino ranije radno mjesto šefa odjela naplate više ne postoji. U žalbi se poziva na iskaze istih svjedoka koji su saslušani u ranije vođenim postupcima i čije iskaze su sudovi u više navrata već ocjenjivali.

 

              11. Iako se ne bi radilo o presuđenoj stvari u smislu odredbe čl. 333. ZPP-a, budući da ne postoji potpuni objektivni identitet sporova, jer se svakim tužbenim zahtjevom traži proglašenje nedopuštenom druge ovrhe, treba reći da se u svim tim ovrhama i parnicama provodi isti dokazni postupak i da se u bitnom donose istovjetni zaključci o neosnovanosti tužbenih zahtjeva.

 

              12. Naime, tuženica sukcesivno podnosi prijedloge za isplatu plaće pozivom na odredbu čl. 270. OZ-a, kojim je propisano da ovrhovoditelj koji je podnio prijedlog za vraćanje na rad, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je ovršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele do pravomoćnosti odluke pa dok ponovno ne bude vraćen na posao te odrediti ovrhu radi naplate dosuđenih iznosa (st. 1.). Prijedlog za naknadu se može spojiti s prijedlogom za ovrhu radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka ovršnog postupka (st. 2.). Rješenje kojim se prijedlog prihvaća ima učinak rješenja kojim se utvrđuje postojanje obveze ovršenika i učinak rješenja o ovrsi (st. 3.). Ovršenik može predložiti da se rješenje stavi izvan snage, ako su se nakon njegova donošenja izmijenile okolnosti na osnovi kojih je doneseno (st. 4.).

 

              13. Iako ovo nije ovršni postupak, treba istaći da se povodom zahtjeva za isplatu plaće vodi specifičan postupak za koji je propisano donošenje rješenja o  isplati, uz ovrhu radi naplate dosuđenih iznosa, te su propisana prava ovršenika u tom postupku. Stoga je upitno može li se u okviru tog postupka ovršenika upućivati na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom izvan slučaja propisanog čl. 270. OZ-a, dakle slučaja u kojemu se nakon donošenja rješenja o isplati plaće (a ne nakon donošenja ovršne isprave) izmijene okolnosti na osnovi kojih je doneseno.

 

              14. U svakom slučaju, ovaj parnični postupak je pokrenut u skladu sa zaključkom suda prvog stupnja, što je tužitelju dalo legitimaciju za vođenje postupka, ali ni u ovoj parnici nije utvrđeno ništa novo što već nije utvrđeno u prethodno vođenim parnicama, budući da ni žalbeni navodi izneseni u žalbi protiv rješenja o ovrsi, nisu drugačiji od navoda koji su isticani u svim ranijim ovršnim postupcima.

 

              15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da ni u nazočnom slučaju ne postoje razlozi iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a zbog kojih bi ovrha bila nedopuštena, jer tražbina ovrhovoditeljice (ovdje tuženice) iz ovršne isprave nije prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenica više nije mogla istaknuti u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je takav tužbeni zahtjev odbio.

 

              16. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tuženica je uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja, a trošak je pravilno obračunat primjenom važeće Tarife.

 

              17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 22. studenog 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.