Poslovni broj: P-1219/2024-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika RAFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb. Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, Pisarnica Rijeka radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 29. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-4200030 sklopljenog 20. lipnja 2007.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. Zagreb te UK kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 516,23 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 27. lipnja 2007.g. pa do isplate;

Iznos od 46,45 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 27. lipnja 2007.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.142,95 eura zajedno sa zateznim kamatama od 15. svibnja 2025. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 628-50- 4200030 dana 20.lipnja 2007. g. na iznos kredita od 26.707,36 CHF. Radi se o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 7 godina koji kredit je vraćen. Tuženik da mu je zaračunao i naplatio naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita- tzv. ulaznu naknadu što da je ugovoreno u čl. 3. Ugovora o kreditu pod naslovom " Naknada ". Nadalje, tom odredbom je propisano da se plaćaju troškovi upisa prijenosa prava vlasništva. Radi se o ulaznoj naknadi na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništetnost. To stoga što se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Poziva se na odredbe čl. 81., 3 i 85. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03), čl. 6., 96., 102 i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07. i dr.) te čl. 270. Zakona o obveznim odnosima te na pravne stečevine Europske unije. Naplatom predmetne naknada tuženik da je stekao korist bez osnove a njemu je počinio štetu. Tuženik da mu je naplatio ulaznu nakanu u visini od 516,23 eura te 46,45 eura na ime troškova upisnika. Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao po osnovu tako i po visini da bi dalje u tijeku postupka učinio visinu nespornom. Odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Navodi da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene i naplaćene naknade. Navodi da je prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju pa kako tužitelj nije prigovarao ugovor je zaključen. Ističe i prigovor zastare. Dalje navodi da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora a on da nije postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača a da bi se sporna odredba mogla smatrati nepoštenom. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbama. Također potražuje i iznos od 46,45 eura kao troškove upisnika FINE. Visina i datum plaćanja predmetnih naknada nisu sporni Tijekom postupka je bilo sporno da li su ništave ugovorna odredba čl. 5. i 13. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 20. lipnja 2007. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 26.707,36 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 26. lipnja 2007. g. naplaćen iznos od 516,23 eura ( tada 3,889,54 kn ) na ime naknade za obradu kredita; te iznos od 46,45 eura ( tada 350,00 kn ) na ime troškova upisnika. Sporno je da li je ugovorna odredbe o naplati naknade za obradu kredita te troškova prijenosa prava vlasništva (čl.3.) ništetna te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćenih naknada.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje automobila. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje te troškova upisa prijenosa prava vlasništva kod nadležnih tijela sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade i troškova ništava. Radi se o odredbi čl. 3.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: " 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. "

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o jednokratnoj naknadi za korištenje, o plaćanju troškova upisnika prijenosa prava vlasništva te da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade te troškove upisa u spomenute upisnike bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo da mu nitko ništa nije objašnjavao vezano za predmetni kredit pa tako niti o spornoj jednokratnoj naknadi a i ne sjeća se da mu je naplaćen trošak naknade kao niti trošak upisnika Tekst ugovora da je bio pripremljen unaprijed. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 3,30% te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 3,30 % od odobrenog kredita. Nadalje nije dokazao prednje navedeno niti za troškove upisnika u paušalnom iznosu od 46,45 eura. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da se sa bankom nije moglo pregovarati oko naknade za obradu kredita , tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njihovu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Sve navedeno odnosi se i na ugovornu odredbu čl.3. o plaćanju troškova upisnika.

14. S obzirom da je ugovorne odredbe čl. 3. o plaćanju predmetnih naknada ništava tuženik je u obvezi isplatiti utužene iznose. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te trošak upisnika na dan 26. lipnja 2007 ; tužba je podnesena 30.07.2024. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 10.10.2024. g. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 10.12.2024. g. i 29.04.2025. g. u visini od po 100 bodova te na ročištu 14.02.2025. g. u visini od 25 bodova ( Tbr.9/5 jer je odgođeno prije raspravljanja ) što sa PDV-om iznosi 1062,50 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i nam presudu od 53,09 eura pa je ukupni trošak tužitelja 1.142,95 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje te u kojima se ponavljaju navodi iz tužbe ili iznose pravna stajališta.

U Rijeci, 15. svibnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.