Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51 000 Rijeka
Poslovni broj P-1662/2019-38
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci,Stalna služba u Opatiji,po sucu tog suda Senki Kirša,u pravnoj stvari tužiteljice IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Sokal, odvjetnici iz Rijeke protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, po objavi od 15. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I-Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012348091 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 19.03.2007 kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 4., u dijelu koji glasi: „…promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“, te u čl. 7.2. u dijelu koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos rate, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate.“
II-Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici, iznos od 8.450,43 EUR-a (slovima: osam tisuća četiristo pedeset eura i četrdeset i tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015 po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
na iznos od 77,75 € od 1.9.2007 do isplate,
na iznos od 73,72 € od 1.10.2007 do isplate,
na iznos od 75,87 € od 1.11.2007 do isplate,
na iznos od 74,24 € od 1.12.2007 do isplate,
na iznos od 75,94 € od 1.1.2008 do isplate,
na iznos od 75,94 € od 1.2.2008 do isplate,
na iznos od 126,28 € od 1.3.2008 do isplate,
na iznos od 136,93 € od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 128,44 € od 1.5.2008 do isplate,
na iznos od 131,50 € od 1.6.2008 do isplate,
na iznos od 127,87 € od 10.7.2008 do isplate,
na iznos od 129,52 € od 1.8.2008 do isplate,
na iznos od 129,29 € od 1.9.2008 do isplate,
na iznos od 126,15 € od 1.10.2008 do isplate,
na iznos od 141,80 € od 28.11.2008 do isplate,
na iznos od 129,19 € od 1.12.2008 do isplate,
na iznos od 141,71 € od 1.1.2009 do isplate,
na iznos od 148,06 € od 1.2.2009 do isplate,
na iznos od 133,87 € od 1.3.2009 do isplate,
na iznos od 145,91 € od 1.4.2009 do isplate,
na iznos od 141,08 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 142,93 € od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 135,91 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 140,48 € od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 141,24 € od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 136,14 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 139,13 € od 1.11.2009 do isplate,
na iznos od 136,26 € od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 141,89 € od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 143,88 € od 1.2.2010 do isplate,
na iznos od 128,98 € od 1.3.2010 do isplate,
na iznos od 145,49 € od 1.4.2010 do isplate,
na iznos od 139,71 € od 1.5.2010 do isplate,
na iznos od 145,33 € od 1.6.2010 do isplate,
na iznos od 149,27 € od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 151,77 € od 1.8.2010 do isplate,
na iznos od 156,65 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 149,46 € od 1.10.2010 do isplate,
na iznos od 150,34 € od 1.11.2010 do isplate,
na iznos od 122,27 € od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 132,94 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 127,72 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 116,55 € od 1.3.2011 do isplate,
na iznos od 126,30 € od 1.4.2011 do isplate,
na iznos od 122,19 € od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 111,74 € od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 108,29 € od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 118,06 € od 1.8.2011 do isplate,
na iznos od 90,66 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 84,78 € od 1.10.2011 do isplate,
na iznos od 86,99 € od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 30,51 € od 12.11.2011 do isplate,
na iznos od 46,22 € od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 77,37 € od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 77,08 € od 1.2.2012 do isplate,
na iznos od 75,52 € od 1.3.2012 do isplate,
na iznos od 74,76 € od 1.4.2012 do isplate,
na iznos od 75,08 € od 1.5.2012 do isplate,
na iznos od 75,37 € od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 74,80 € od 1.7.2012 do isplate,
na iznos od 74,93 € od 1.8.2012 do isplate,
na iznos od 74,59 € od 1.9.2012 do isplate,
na iznos od 73,79 € od 1.10.2012 do isplate,
na iznos od 74,55 € od 1.11.2012 do isplate,
na iznos od 74,95 € od 1.12.2012 do isplate,
na iznos od 74,74 € od 1.1.2013 do isplate,
na iznos od 80,57 € od 1.2.2013 do isplate,
na iznos od 82,13 € od 1.3.2013 do isplate,
na iznos od 82,16 € od 1.4.2013 do isplate,
na iznos od 81,43 € od 1.5.2013 do isplate,
na iznos od 79,59 € od 1.6.2013 do isplate,
na iznos od 79,49 € od 1.7.2013 do isplate,
na iznos od 79,82 € od 1.8.2013 do isplate,
na iznos od 80,49 € od 1.9.2013 do isplate,
na iznos od 81,54 € od 1.10.2013 do isplate,
na iznos od 80,91 € od 1.11.2013 do isplate,
na iznos od 81,18 € od 1.12.2013 do isplate,
na iznos od 81,50 € od 1.1.2014 do isplate,
na iznos od 1,50 € od 1.2.2014 do isplate,
na iznos od 1,50 € od 1.3.2014 do isplate,
na iznos od 1,49 € od 1.4.2014 do isplate,
na iznos od 1,47 € od 1.5.2014 do isplate,
na iznos od 1,47 € od 1.6.2014 do isplate,
na iznos od 1,47 € od 1.7.2014 do isplate,
na iznos od 1,48 € od 1.8.2014 do isplate,
na iznos od 1,49 € od 1.9.2014 do isplate,
na iznos od 1,48 € od 1.10.2014 do isplate,
na iznos od 1,48 € od 1.11.2014 do isplate,
na iznos od 1,48 € od 1.12.2014 do isplate,
na iznos od 1,48 € od 1.1.2015 do isplate,
na iznos od 1,48 € od 1.2.2015 do isplate,
na iznos od 1,48 € od 1.3.2015 do isplate,
na iznos od 1,47 € od 1.4.2015 do isplate,
na iznos od 1,47 € od 1.5.2015 do isplate,
na iznos od 1,46 € od 1.6.2015 do isplate,
na iznos od 1,46 € od 1.7.2015 do isplate,
na iznos od 1,45 € od 1.8.2015 do isplate,
na iznos od 1,45 € od 1.9.2015 do isplate,
na iznos od 1,44 € od 1.10.2015 do isplate.
III-Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9012348091 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 19.03.2007.g. u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i povrat obveza iz kredita švicarski franak.
IV-Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 13.157,93 EUR-a (slovima: trinaest tisuća sto pedeset i sedam eura i devedeset i tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015 po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
na iznos od 10,06 € od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 43,51 € od 28.11.2008 do isplate,
na iznos od 8,46 € od 1.12.2008 do isplate,
na iznos od 46,66 € od 1.1.2009 do isplate,
na iznos od 52,40 € od 1.2.2009 do isplate,
na iznos od 51,95 € od 1.3.2009 do isplate,
na iznos od 46,79 € od 1.4.2009 do isplate,
na iznos od 47,13 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 37,54 € od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 28,15 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 30,58 € od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 35,60 € od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 34,36 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 30,09 € od 1.11.2009 do isplate,
na iznos od 38,37 € od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 45,55 € od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 56,01 € od 1.2.2010 do isplate,
na iznos od 50,41 € od 1.3.2010 do isplate,
na iznos od 66,65 € od 1.4.2010 do isplate,
na iznos od 62,48 € od 1.5.2010 do isplate,
na iznos od 69,64 € od 1.6.2010 do isplate,
na iznos od 108,46 € od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 101,47 € od 1.8.2010 do isplate,
na iznos od 124,76 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 115,01 € od 1.10.2010 do isplate,
na iznos od 100,91 € od 1.11.2010 do isplate,
na iznos od 129,22 € od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 169,47 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 142,89 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 144,39 € od 1.3.2011 do isplate,
na iznos od 139,14 € od 1.4.2011 do isplate,
na iznos od 138,43 € od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 191,22 € od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 191,01 € od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 237,52 € od 1.8.2011 do isplate,
na iznos od 216,04 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 189,23 € od 1.10.2011 do isplate,
na iznos od 189,25 € od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 3.430,97 € od 12.11.2011 do isplate,
na iznos od 130,20 € od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 171,38 € od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 180,37 € od 1.2.2012 do isplate,
na iznos od 134,85 € od 1.3.2012 do isplate,
na iznos od 130,23 € od 1.4.2012 do isplate,
na iznos od 132,53 € od 1.5.2012 do isplate,
na iznos od 134,71 € od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 131,28 € od 1.7.2012 do isplate,
na iznos od 132,45 € od 1.8.2012 do isplate,
na iznos od 130,52 € od 1.9.2012 do isplate,
na iznos od 125,61 € od 1.10.2012 do isplate,
na iznos od 130,82 € od 1.11.2012 do isplate,
na iznos od 133,70 € od 1.12.2012 do isplate,
na iznos od 132,72 € od 1.1.2013 do isplate,
na iznos od 121,01 € od 1.2.2013 do isplate,
na iznos od 130,47 € od 1.3.2013 do isplate,
na iznos od 130,94 € od 1.4.2013 do isplate,
na iznos od 126,98 € od 1.5.2013 do isplate,
na iznos od 116,41 € od 1.6.2013 do isplate,
na iznos od 116,14 € od 1.7.2013 do isplate,
na iznos od 118,44 € od 1.8.2013 do isplate,
na iznos od 122,73 € od 1.9.2013 do isplate,
na iznos od 129,29 € od 1.10.2013 do isplate,
na iznos od 125,93 € od 1.11.2013 do isplate,
na iznos od 127,89 € od 1.12.2013 do isplate,
na iznos od 130,12 € od 1.1.2014 do isplate,
na iznos od 126,46 € od 1.2.2014 do isplate,
na iznos od 129,28 € od 1.3.2014 do isplate,
na iznos od 128,43 € od 1.4.2014 do isplate,
na iznos od 125,13 € od 1.5.2014 do isplate,
na iznos od 123,78 € od 1.6.2014 do isplate,
na iznos od 124,14 € od 1.7.2014 do isplate,
na iznos od 128,41 € od 1.8.2014 do isplate,
na iznos od 131,51 € od 1.9.2014 do isplate,
na iznos od 130,81 € od 1.10.2014 do isplate,
na iznos od 133,78 € od 1.11.2014 do isplate,
na iznos od 135,85 € od 1.12.2014 do isplate,
na iznos od 134,75 € od 1.1.2015 do isplate,
na iznos od 136,23 € od 1.2.2015 do isplate,
na iznos od 136,23 € od 1.3.2015 do isplate,
na iznos od 136,23 € od 1.4.2015 do isplate,
na iznos od 136,23 € od 1.5.2015 do isplate,
na iznos od 136,24 € od 1.6.2015 do isplate,
na iznos od 136,23 € od 1.7.2015 do isplate,
na iznos od 136,23 € od 1.8.2015 do isplate,
na iznos od 136,24 € od 1.9.2015 do isplate,
na iznos od 136,24 € od 1.10.2015 do isplate.
V-Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 339,75 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30.09.2015.g. do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. "
VI-Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u visini od 6.387,79 EUR-a (slovima: šest tisuća tristo osamdeset i sedam eura i sedamdeset i devet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je 7. lipnja 2019. ustala tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da su stranke 19.ožujka 2007.sklopile u Rijeci Ugovor o kreditu broj 9012348091, solemniziran kod Javnog bilježnika Vene Ćuzele iz Rijeke kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 156.121,93 CHF obračunato prema srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Radi se o dugotrajnom stambenom potrošačkom kreditu, standardiziranom i po tuženiku sastavljenim ugovorom. Ugovorena je valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa. Tužiteljica smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne, jer tuženik nije prije niti u trenutku zaključenja ugovora pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita. Poziva se na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl 502. c Zakona o parničnom postupku.Ističe da je radi olakšanja otplate bila primorana raskinuti policu životnog osiguranja i dobiveni novčani iznos iskoristiti za uvećanu otplatu glavnice,a potom ugovoriti i promjenu anuiteta. Navodi da i nakon primjene zakonske kamate od 3,23% i nadalje postoji preplata jer je tuženik obračunavao zakonsku kamatu na iznos glavnice koji je u tom periodu bio znatno veći nego što bi bio da prethodno nije nezakonito povećavao kamatnu stopu.Dana 22. prosinca 2015. stranke su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojima je sukladno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Smatra da provedenom konverzijom i postavom nove EUR neotplaćene glavnice tužiteljica nije obeštećena u cijelosti na način daje vraćena na onu poziciju u kojoj bi bila da nije bilo ništetnih odredbi.Stoga potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba i to iznos na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te iznos temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenoj glavnici iskazane kroz razliku glavnice na dan 30. rujna 2015., sve sa zateznom kamatom i naknadom parničnog troška.Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. U razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravale su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Svrha je zakona izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tužitelj, potpuno zanemarujući činjenicu da je potpisao Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita i potpuno zanemarujući postojanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, traži isplatu na temelju parametara koji nemaju apsolutno nikakve veze niti sa presudom iz kolektivne zaštite potrošača, niti imaju veze sa parametrima utvrđenim u Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektive zaštite potrošača smatrajući da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz predmetnih presuda nikako ne proizlazi. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira sama presuda VTS RH Pž-7129/13 na koju se poziva i to u dijelu rješenja gdje VTS RH ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Slijedom svega navedenog, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu – prvi puta u osnovnom ugovoru o kreditu, a drugi puta u Dodatku ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Uzimajući u obzir potpuno neutemeljenu metodologiju izračuna preplate, tuženik se protivi provođenju vještačenja na način kako to predlaže tužitelj. Izračun preplate na način koji je drugačiji od metodologije izračuna preplate sukladno odredbama ZID ZPK u suprotnosti je s kogentnim pravilima, te bi usvajanje tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata preplate obračunate korištenjem bilo kakve druge metodologije, bilo u direktnoj suprotnosti sa ZID ZPK. Tuženik prvenstveno smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik u nastavku navodi relevantne odredbe predmetnog Dodatka iz kojih jasno proizlazi da je tužitelj već restituiran, te da je tužbeni zahtjev neosnovan. U članku 1. navedeno je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015). Člankom 2. navedeno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine. U članku 3. Ugovorne strane suglasno su utvrdile koliko, nakon učinjene konverzije, iznosi preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine, a koji iznos je iskazan u eurima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke. Člankom 5. Ugovorne strane suglasno su utvrdile ukupni iznos preplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita. U članku 6. Dodatka utvrđeno je u koliko mjesečnih anuiteta je Korisnik kredita obvezan isplatiti preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu, a prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom i klauzulom u EUR, koji je Banka, pri sklapanju Dodatka uručila Korisniku kredita. Također je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta iskazanog u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja Dodatka. U slučaju promjene kamatne stope sukladno uvjetima promjenjivosti iz članka sedmog ovog Dodatka, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U članku 7. kroz čak ukupno 10 odredbi je na detaljan način opisan način promjene kamatne stope. (stavci 7.1. do 7.10.), te je u odredbi 7.11. tužitelj izjavio da je upoznat s rizicima moguće promjene kamatne stope odnosno parametrima promjenjivosti kamatne stope. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Tužitelj je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan zakon, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način. Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK-a o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže (sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnost između ugovornih strana). Kako se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom onih kamatnih stopa koje je ZPK naložio (tj. onih stopa koje odgovaraju kamatnoj stopi koju je banka povijesno primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja u EUR za vrijeme trajanja takva ugovora) i je li izračun konverzije izvršen primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio. Tuženik smatra bitnim osvrnuti se na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine jer je tužitelj na podnošenje ove tužbe ponukan vrlo vjerojatno upravo radi donošenja ovakve odluke. U čl. 27. st. 3. Zakonu o sudovima propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje, u svrhu ujednačavanja sudske prakse, svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće, organizirati zajednički sastanak s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova. Zaključci sa sastanka objavit će se na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U stavku 4. navedenog članka propisano je da viši sud prigodom provedbe ovlaštenja iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka ne smije ni na koji način utjecati na neovisnost i slobodu suda nižeg stupnja u donošenju odluke u pojedinom predmetu. Nadalje, u čl. 40. Zakona o sudovima propisano je da se sjednica odjela ili sudaca saziva i kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja. Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda. Također je propisano da predsjednik odjela može, prema potrebi, pozvati na sjednicu odjela profesore diplomskog sveučilišnog studija prava, istaknute znanstvenike ili stručnjake u određenoj grani prava. Iz sadržaja navedenih zakonskih odredbi vidljivo je u kojem sastavu i na koji način i iz kojih razloga se donose zaključi i izražavaju pravna shvaćanja koja bi potom imala obvezujući karakter propisan zakonom! Slijedom navedenog, tuženik ne može dovoljno naglasiti da je odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine donesena u pojedinačnom predmetu, te je evidentno da pitanja razmatrana u tom predmetu nisu razmatrana na sastanku VSRH s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova sukladno čl. 27. Zakona o sudovima, niti su razmatrana na sjednici odjela ili sudaca sukladno čl. 40. Zakona o sudovima. Iz navedenog razloga, stavovi izraženi u toj pojedinačnoj odluci, bez obzira što se radi o odluci Vrhovnog suda, ne predstavljaju stavove koji obvezuju sudove u smislu čl. 27. i 40. Zakona o sudovima. Tuženik smatra da bi tužitelj, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF. VSRH se u navedenoj odluci pogrešno pozvao na odredbu čl. 326. st. 1. ZOO prema kojoj ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne. To nije sporno, a u biti to je i stajalište Suda Europske unije iz presude donesene u predmetu C- 26/13 od 13. travnja 2014. godine, tj. da ništetan ugovor, u pravilu, naknadno ne može konvalidirati pa ni ako je razlog ništetnosti otklonjen zakonom (mađarski je zakonodavac propisao da se ugovorna odredba o primjeni dva tečaja - kupovni i prodajni - mijenja tako da vrijedi samo srednji tečaj Mađarske narodne banka, a ugovor ostaje). U našem slučaju nije riječ o donošenju zakona (u ovom slučaju ZID ZPK-a) na temelju kojega je razlog ništetnosti naknadno otpao. Taj Zakon nije propisao konvalidaciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, nego je propisao da taj ugovor prestaje postojati ako ugovorne strane sklope novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu. Treba imati na umu da su ugovorne odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u sudskoj praksi utvrđena nepoštenom i time ništetnom, u biti, zbog toga što se o njima nije pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Međutim, prema ZID ZPK-u korisnicima kredita (potrošačima) ostavljeno je na volju da u roku od 30 dana prihvate ili ne prihvate izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa su se odlučili na otplatu anuiteta (u koje je uračunana i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga se ne može reći da o tome nije pregovarano, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati. Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019-36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ističe da u presudama iz kolektivne zaštite potrošača, sudovi nisu utvrdili da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Dakle, sudovi nisu utvrdili da bi kamata trebala biti fiksna. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen je na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje kredita. Tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS RH Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi ZZP-a, te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka
- pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP-a jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Najbitnije, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014. god. - dakle, od 01.01.2014. god., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014. god. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama te je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ako se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona - izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. god.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Zaključno, Tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu (list 16 do 23 spisa), u otplatne tablice (list 24 do 38, 45 do 64 spisa),u I. Dodatak Ugovoru o kreditu (list 38 do 41 spisa), u II. Dodatak Ugovoru o kreditu (list 42 do 44 spisa), u Izračun konverzije (list 65 spisa),u Dodatak Ugovoru o kreditu od 22. prosinca 2015. (list 66 do 71 spisa), u Obavijest o otplati kredita (list 72 spisa), u obračun preplate (list 73 do 75 spisa), u Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji (list 106 do 108 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima (list 109 do 117 spisa), saslušana je tužiteljica (list 393 i 394 spisa), te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je u spis uložio pisani nalaz i mišljenje (list 400 do 419 spisa).
4.Stranke su otklonile potrebu usmenog pojašnjenja nalaza.
5.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 9. travnja 2021. (list 222 do 244 spisa),od 4. kolovoza 2021. (list 363 i 364 spisa),od 5. listopada 2024.(list 434 do 441 spisa), a tuženik podneskom od 29. siječnja 2021. (list 118 do 137 spisa), od 28. veljače 2021. (list 138 do 147 spisa),od 16. travnja 2021. (list 245 do 249 spisa),od 15. srpnja 2021. (list 271 do 288 spisa), od 30. srpnja 2021. (list 351 do 362 spisa),od 28. rujna 2022. (list 376 do 382 spisa), od 18. listopada 2023. (list 392 spisa), od 24. rujna 2024. (list 430 do 433 spisa)i od 20. siječnja 2025. (list 445 spisa).
6.Nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9012348091 dana 19. ožujka 2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 156.121,93 CHF za kupnju stana, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana.
7.Nije sporno niti da su stranke 22. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010939560 , temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) kojim se propisuje način konverzije kredita.
8.Tužiteljica u osnovi smatra da budući je u ugovorenom razdoblju otplate kredita došlo do promjene redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a koja je odredba ništetna, da ima pravo potraživati razliku koju je platila na osnovu takvo ugovorene kamate, kao i da je ništetna odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF slijedom čega ima pravo na potraživanje razlike nastale zbog promjene tečaja, te potražuje i isplatu po tužitelju pogrešno obračunate nedospjele glavnice u konverziji.
9.Tuženik smatra da zbog činjenice zaključenja Dodatka ugovora sukladno odredbama ZID ZPK tužitelj nema pravo na zahtjev zbog stjecanja bez osnove jer je pitanje preplate riješeno upravo provedenom konverzijom i da je tužitelj restituiran. Smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije ništetno, da je tužitelj slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora, te ističe prigovor zastare. Opreza radi ističe i prigovor radi prebijanja, a iznos koji stavlja u prijeboj odnosi se na ukupni iznos preplate utvrđene u Dodatku ugovora o kreditu .
10.Tužiteljica u svom iskazu u bitnome navodi da se radilo o kreditu kojim su rješavali svoje stambeno pitanje kao obitelj. Kredit u kunama nije bilo moguće dobiti, a odlučili su se za kredit u CHF jer je bila niža kamatna stopa i bio je povoljniji. Tako im je i prezentirano u banci. Nije imala saznanja o riziku vezanom uz valutnu klauzulu. U jednom je trenutku rata bila u visini njezine plaće. Odlučila se za konverziju jer je to bio jedini izlaz iz neizvjesnosti i nije znala što ih čeka. Nakon osam godina bili su opet na istom iznosu duga kao i na početku i dugovanje se samo povećavalo. O uvjetima konverzije nije se moglo pregovarati.
11.Ovaj sud cijeni i prihvaća iskaz tužiteljice čija istinitost nije dovedena u pitanje. Tužiteljica je postupala kao prosječni potrošač, te je nedvojbeno da se radi o potrošačkom kreditu jer je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba radi rješavanja svog stambenog pitanja. Također nije utvrđeno da bi bilo govora o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klauzulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a.
12.Stalni sudski vještak iz područja financija Tomislav Prpić, postupajući po nalogu suda, izradio je nalaz i mišljenje u kojem navodi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonska kamatna stopa od 3,23% nakon 01. siječnja 2014, tužiteljica je, naime kamata, do konverzije više uplatila 8.450,43 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , više uplatila 13.157,93 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatila 232,60 €. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.rujna 2015. iznosi 339,75 € . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljice sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose navedene pod točkom 1, 2 i 4 mišljenja.
13.Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz vještaka, te je sukladno istom uredila tužbeni zahtjev, izuzev što prigovara dijelu u kojem je vještak prikazao negativne razlike. Tužiteljica u osnovi ne prigovara samom nalazu već datoj mu zadaći jer smatra da tuženi nije postavio prigovor radi prijeboja niti protutužbeni zahtjev, pa nije bilo uvjeta da sud određuje zadaću po službenoj dužnosti.
14.Tuženik je prigovor radi prijeboja postavio podneskom od 16. travnja 2021. (list 248 spisa).
15.Tuženik je iznio prigovore na nalaz koji su pravne prirode. Prvenstveno smatra da je tužitelj u potpunosti obeštećen provedenom konverzijom. Nalazu prigovora jer smatra da stranke nisu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Nadalje, vještak u predmetnom nalazu i mišljenju navodi ukupan iznos razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita, kao i razdoblja negativnih vrijednosti razlike anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja i anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita. Naime, tuženik ističe da se kao referente izračuna trebaju uzeti iznosi razlika koji obuhvaćaju cjelokupno razdoblje otplate, a ne samo razdoblja pozitivnih vrijednosti razlike anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja i anuiteta po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita. Smatra da nije moguće zanemariti negativne vrijednosti.
16.Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, smatra da je isti stručan i temeljit, te da je vještak odgovorio na datu mu zadaću. Iz nalaza vještaka jasno je da tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena. Tuženik prvenstveno prigovara vještačenju smatrajući da je isti nepotreban dokaz u ovoj pravnoj stvari. Po ocjeni ovog suda pravilno je vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i početni tečaj jer je u odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale. Glede negativnih razlika treba reći da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača.
17.Glede osnove postavljenog tužbenog zahtjeva obrazlaže se kako slijedi.
18.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.
19.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.
20.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.
21.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.
22.Zakonom o zaštiti potrošača uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
23.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužiteljovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan, a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu IVC i OV Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.
24.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.
25.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda brojPž- 7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.
26.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.
27.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.
28.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.
29.Prigovor zastare nije osnovan.
30.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.
31.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
32.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 7. lipnja 2019. slijedom čega zastara nije nastupila.
33.Tuženikov prigovor radi prijeboja nalazi se neosnovanim. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača. Sve izračune po kojima je tužitelj vršio uplate učinjene su od strane tuženika, pa nema stjecanja bez osnove na strani tuženika. Odredba članka 232. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanja ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.
34.Konačno, treba reći da se kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.
35.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.
36.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).
37.Takav Dodatak ugovora potpisala je i tužiteljica, čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.
38.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).
39.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.
40.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.
41.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.
42.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditnim institucijama.
43.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda I ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.
44.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda I i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.
45.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
46.Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj potražuje isplatu razlike u glavnici, isti se ne nalazi osnovanim. O visini glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača pa tužiteljici ne pripada pravo na ovu zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove jer tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog Dodatka nije stekao bez osnove već upravo temeljem navedenog pravnog posla - sklapanjem predmetnog Dodatka kojim su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu.
47.Tužbeni zahtjev u preostalom dijelu valjalo je usvojiti, a isti je sukladan nalazu vještaka.
48.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 5. ZPP-a, s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno malom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa joj je tuženik dužan naknaditi prouzročeni trošak u cijelosti.
49.Trošak tužiteljice odmjeren je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).
50.Tužiteljici je priznat slijedeći trošak:
-sastav tužbe 250 bodova/500,00 € (Tbr.7.1.)
-sastav podneska 8. travnja 2021. 250 bodova/500,00 € (Tbr.8.1.)
-sastav podneska 4. kolovoza 2021. 250 bodova/500,00 € (Tbr.8.1.)
-sastav podneska 5. listopada 2024. 250 bodova/500,00 € (Tbr.8.1.)
-pristup ročištu 19. travnja 2021. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-pristup ročištu 13. rujna 2021. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-pristup ročištu 20. rujna 2023. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-pristup ročištu 11. prosinca 2023. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-pristup ročištu 2. travnja 2025. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-trošak PDV-a od 25% 1.125,00 € (Tbr.46.)
-trošak vještačenja 500,00 €
-sudska pristojba na tužbu 262,79 €.
U Opatiji, 15. svibnja 2025.
S u d a c:
Senka Kirša
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
Dna:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
