REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4555/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Ivan Dundović, odvjetnik u Požegi, Trg Sv. Terezije 5, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 8. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3208365605, kreditna partija: 7103491799, sklopljenog 2. veljače 2007. između tuženik i tužiteljice, koji je 7. veljače 2007. sadržajno potvrđen po javnoj bilježnici Lidiji Perić, Osijek, pod br. OU-190/07, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, razliku više plaćenih anuiteta zbog primjene srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF za HRK u otplati kredita u odnosu da su anuiteti plaćani po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF za HRK na dan isplate kredita, odnosno da nije primijenjena tzv. valutna klauzula, iznos 20.398,40 EUR, u kojem iznosu je isključen utjecaj povećanja redovne kamatne stope po svim osnovama, a uzevši u obzir potplaćene iznose, zajedno sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 11,49 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 50,41 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 51,35 EUR od 16. svibnja 2009. do isplate,

- 43,24 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 44,65 EUR od 16. srpnja 2009. do isplate,

- 37,91 EUR od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- 46,51 EUR od 16. rujna 2009. do isplate,

- 36,96 EUR od 16. listopada 2009. do isplate,

- 43,13 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate,

- 42,15 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 58,81 EUR od 16. siječnja 2010. do isplate,

- 69,51 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 67,19 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 77,82 EUR od 16. travnja 2010. do isplate,

- 97,29 EUR od 16. svibnja 2010. do isplate,

- 101,47 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate,

- 124,36 EUR od 16. srpnja 2010. do isplate,

- 123,59 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 171,05 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 143,40 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 149,80 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 179,82 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 182,50 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 171,82 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- 178,29 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 178,62 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,

- 198,35 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 240,29 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 288,01 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 340,10 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 257,86 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 230,19 EUR od 16. listopada 2011. do isplate,

- 232,04 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 242,70 EUR od 3. prosinca 2011. do isplate i

- 15.885,72 EUR od 3. prosinca 2011. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.900,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 31. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica s tuženikom 2. veljače 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208365605, kreditna partija: 7103491799, koji je sadržajno potvrđen 7. veljače 2007. po javnoj bilježnici Lidiji Perić, Osijek, pod posl. br. OU-190/07, na temelju kojeg Ugovora je tuženik odobrio tužiteljici namjenski kredit u iznosu 121.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s redovnom kamatom koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, te s rokom vraćanja od 11 godina. Tužiteljica je navedeni kredit otplatila u cijelosti prijevremeno 2. prosinca 2011. Navedeni namjenski kredit odobren je tužiteljici za kupnju stana navedenog u čl. 14. Ugovora, upisanog u [broj poduloška]/ zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07.) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Budući da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana, te da je tužiteljica predmetni Ugovor sklopila kao fizička osoba, iz samog predmetnog Ugovora nesporno je da je tužiteljica potrošač. Tužiteljica je ustala predmetnom tužbom iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to poglavito odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica i redovna kamata-švicarski franak, pa stoga smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a (Narodne novine, br. 96/03.) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a odredbom čl. 87. ZZP (Narodne novine, br. 96/03.) propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, pa su sukladno navedenim zakonskim odredbama ništetne odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, u dijelu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak (CHF). Tužiteljica ovom tužbom zahtijeva razliku više plaćenih anuiteta zbog primjene srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF za HRK u otplati kredita u odnosu da su anuiteti plaćani po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF za HRK na dan isplate kredita, odnosno da nije primijenjena tzv. valutna klauzula za ukupan iznos 20.398,40 EUR / 153.691,77 HRK, u kojem je isključen utjecaj povećanja redovne kamatne stope po svim osnovama, a uzevši u obzir potplaćene iznose. Tužiteljica napominje da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5233/2019-16 od 22. srpnja 2020. utvrđena ništetnost odredbi čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, u kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata, te je zbog naprijed navedenih ništetnih odredbi temeljem koji je tuženik jednostranom odlukom povećavao stopu ugovorne redovne kamate, tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici razliku više plaćenih iznosa po osnovi povećanja redovne kamatne stope. Tužiteljica ističe da je pitanje zastare meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. te pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Pitanje ništetnosti primjene ugovorene valutne klauzule u CHF riješeno je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su 1. tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., 2. tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008., 3. tuženik Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., 4. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., 5. tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), Zagreb, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., 6. tuženik OTP banka Hrvatska d.d., Split, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i 7. tuženik Splitska banka d.d. (ranije Societe Generale-Splitska banka d.d.), Split, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija tuženika i potvrđena je navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke), kojim je utvrđeno da su iste banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07.). Slijedom navedenog, predlaže se donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i posljedično isplatu iznosa

20.398,40 EUR / 153.691,77 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pozitivnih tečajnih razlika, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu 12. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 29), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi izvođenju financijskog vještačenja, no ukoliko se prihvati isti tužiteljičin prijedlog, tada se predlaže uzeti u obzir i tzv. ''negativne tečajne razlike''. Tuženik se protivi korištenju tužiteljičinog izračuna sačinjenog izvan rubriciranog postupka. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 31. svibnja 2018. Tuženik opreza radi, ističe kako se pred ovim sudom pod posl. br. P- 5233/19 već vodio postupak između tužiteljice i tuženika u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu, kojim je tužiteljica osporavala odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji je pravomoćno završen. Tuženik ukazuje kako tužiteljica nije postavila urednu tužbu odnosno tužbu koja sadrži određen (jasan odnosno točan) tužbeni zahtjev, i to posebno u deklaratornom dijelu. U prilog gornjim tvrdnjama tuženik ukazuje na rješenje Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž 944/2021 od 27. rujna 2021. Stoga tuženik predlaže tužbu vratiti tužiteljici na ispravak. Nije jasan početak tijeka zatraženih zateznih kamata. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim, kako to tužiteljica prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje da je tužiteljica tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i uspjeha iste pred Visokim trgovačkom sudom Republike Hrvatske istaknula svoj zahtjev i ukazala na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužiteljica nije ukazivala na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2009. g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici, a što tuženik osporava, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. odnosno odluku posl. br. Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužiteljica sredstva kredita koristila radi kupnje stana. S tim u vezi, tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala predmnijevati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu Ugovora, nije predočila tijekom postupka. Iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom ''Naziv platitelja'') nije razvidno tko je platio anuitete (npr. uplata u poslovnici 2. prosinca 2011.), pa u slučaju da tužiteljica ne dokaže da je iste platila, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U- III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u čl. 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja HRK prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja HRK prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema HRK je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Tuženik, ne samo da nije znao nego nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebite informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj HRK prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji viceguverner HNB-a OP prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a održati stabilnost tečaja HRK prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj HRK prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti ''prosječnog potrošača'' kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje viceguverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu-uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužiteljicu u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno je utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, naprotiv, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužiteljicu u samom Ugovoru upozorila na valutni rizik. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužiteljica nije ničim dokazala da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz predmetnog Ugovora o kreditu, kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. Time otpadaju, kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Tuženik predlaže da odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 14. lipnja 2024. (list 146-148) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i posljedično isplatu iznosa 20.398,40 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od dana nakon dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208365605, kreditna partija: 7103491799, od 2. veljače 2007., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 7. veljače 2007. (list 5-12), tuženikovu obavijest o otplati kredita, upućenu tužiteljici, od 17. listopada 2019. (list 13 i 106), otplatni plan od 2. veljače 2007. (list 14-17), pregled prometa po kreditu (list 18- 21), tužiteljičin izračun valutnih razlika, od 22. svibnja 2023. (list 22 i 23), izlaganja potpredsjednika i predsjednika Upravnog odbora Švicarske nacionalne banke, od 24. veljače 2000. i 19. studenoga 2004. (list 41-74), medijske napise glede kredita u CHF (list 75-80), presudu suda Europske unije u predmetu C-81/19 od 9. srpnja 2020. (list 81-85), presudu i rješenje ovoga suda posl. br. P-5233/2019-16 od 22. srpnja 2020. (list 91-104), potvrdu Požeško-slavonske županije, od 3. srpnja 2023. (list 105), Ugovor o oročenom štednom ulogu-Favorit štednja, od 26. rujna 2011., potvrdu o stanju štednog uloga od 2. prosinca 2011., potvrdu o obavljenim transakcijama od 2. prosinca 2011. i dokaz o uplati iznosa 321.640,00 HRK (list 107-111) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tražbine po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 2. svibnja 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 132-141) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 8. travnja 2025. (list 167 i 168).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom 2. veljače 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208365605, kreditna partija: 7103491799, kao i da je javnobilježnički potvrđen sadržaj istoga 7. veljače 2007.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o namjenskom kreditu glede valutne klauzule u CHF te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare te prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor svojstva potrošača.

7. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208365605, kreditna partija: 7103491799, od 2. veljače 2007., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 7. veljače 2007. (list 5-12), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te PP, kao sudužnika i Gradnja d.o.o., Osijek, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 121.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,5% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja; Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope mjerodavne zakonske zatezne kamate, te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, te ako je redovna kamatna stopa veća o kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa i korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 2.); glede roka otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 11 godina te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 1. ožujka 2019. te na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata, a redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru, od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita za kupnju stana (čl. 6.) i glede otplate kredita ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu 1.158,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja te iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st., te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebno produljenog ugovorenog roka korištenja i prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka), ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 8. travnja 2025. (list 166-168), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2007. godine kod tuženika podigla predmetni stambeni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 11 godina. Predmetnim kreditom je tužiteljica kupila stan u [adresa], Republike Hrvatske 31, isključivo za obiteljske potrebe, dakle, ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku, registriranu djelatnosti ni slobodno zanimanje, već je bila zaposlena kao zaposlenik u Podravskoj banci d.d., ranije Požeška banka d.d., [adresa]. Isključivo je tužiteljica otplaćivala anuitete kredita putem trajnog naloga te je isti kredit prijevremeno otplatila tijekom 2011. godine, jer je isti kredit mogla otežano vraćati. Ovdje se radi o tipiziranom Ugovoru te osobni bankar koji je radio u ovom slučaju nije bio ovlašten za bilo što promijeniti u istom Ugovoru. Opetovano ističe da joj tuženik nije ponudio simulaciju anuiteta kredita, već naprotiv isti Ugovor ponuđen joj je po načelu "uzmi ili ostavi". Prije nego je tužiteljica potpisala- sklopila Ugovor, tužiteljica je isti pročitala te joj je sve bilo jasno i razumljivo, no, unatoč tome tužiteljica je tražila pojašnjenje, poglavito stoga jer joj tuženik nije dao simulaciju kredita. Tužiteljica napominje da nije financijski stručnjak, jer radi kao službenik na šalteru za poslove uplata i isplata, dakle nije kreditni referent niti osobni bankar. Predmetni kredit je tužiteljičin prvi kredit, dakle nema ranijih iskustava u potrošačkom kreditiranju. Školski-teoretski je tužiteljici poznato značenje "valutna klauzula". Nitko od ovlaštenih osoba nije upozorio tužiteljicu na valutni rizik odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti joj je dana poredba istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl. niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. U vrijeme dizanja predmetnog kredita je tužiteljica bila u dobi od 38 godina te je bila obuhvaćena programom tuženika "kredit za mlade", dakle za osobe do 40 godina te je izabrala predmetni kredit vezan uz CHF kao jedini ponuđen i to joj je bilo prihvatljivo. U svojoj matičnoj banci gdje je tužiteljica bila zaposlena nisu nudili stambene kredite. Tužiteljica je išla i u druge poslovne banke, raspitivala se o mogućnostima uzimanja kredita, ali tuženik je bio najpovoljniji što se tiče kreditiranja tužiteljice. Tužiteljica je kod tuženika tražila kredit vezan i uz drugu valutu, ali ispostavilo se da je predmetni kredit vezan uz CHF bio najpovoljniji za tužiteljicu. Tužiteljica je izričito tražila od tuženika izmjenu pojedinih ugovornih odredbi, kako bi ostvarila za sebe još povoljniji kredit, na što se je tužiteljičin osobna bankarica rekla da će se raspitati te je povratno rekla, da nema ovlast i mogućnost bilo što izmijeniti u predmetnom Ugovoru, već da tužiteljica može uzeti što joj je ponuđeno ili odustati od dizanja kredita. Prije nego je potpisala-sklopila Ugovor, tužiteljica se informirala o kretanju tečaja CHF i to u razdoblju od tri do četiri mjeseca, u kojem razdoblju se je informirala i razmatrala mogućnosti i uvjete dizanja predmetnog kredita. Pri tome ističe da je tužiteljica sa suprugom htjeli što prije kupiti stan, s obzirom da je predmetni stan u [adresa], u samom središtu Grada te je bila dobra prilika koju nisu htjeli propustiti. Tužiteljica je bila svjesna da tečaj CHF u odnosu na HRK može varirati, dakle rasti ili padati tijekom otplatnog razdoblja. Tužiteljica je prigovarala povećanju anuiteta i to na način da se je došla informirati kod svoje osobne bankarice koji je razlog povećanja anuiteta. Obitelj koristi navedeni stan u [adresa]. Na adresi predmetnog stana u [adresa] nitko nikada nije imao prijavljeno sjedište odnosno poslovnu adresu obrta ili trgovačkog društva, niti obavljao samostalnu djelatnost. Prije nego je tužiteljica sklopila Ugovor, tužiteljica je pitala svoju osobnu bankaricu može li joj dati simulaciju kredita za slučaj da dođe do povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, na što joj je je osobna bankarica rekla da nema mandat za isto te da u tom smislu ne može s tužiteljicom proći simulaciju kredita. Nitko nije znao u kojem smjeru će se kretati tečaj CHF u odnosu na HRK u otplatnom razdoblju.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 2. svibnja 2024. (list 132-141), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- ugovoreni iznos 121.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost iznosa 549.738,33 HRK odnosno 72.962,82 EUR;

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do konačne prijevremene otplate (2. prosinca 2011.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita, uz ispravak za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 20.627,05 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l1' Tabele 1 nalaza (list 134-136);

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do konačne prijevremene otplate (2. prosinca 2011.), a koja proizlazi iz smanjenja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita, uz ispravak za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno - 228,65 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l1' Tabele 1a iz nalaza (list 137);

- ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do konačne prijevremene otplate (2. prosinca 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita, uz ispravak za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 20.398,40 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l1' Tabele 1b iz nalaza (list 138-140).

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 15. veljače 2024. (list 123 i 124) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazni prijedlozi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Naime, tuženikovi dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, pa tako i tuženikov dokazni prijedlog saslušanjem osobnog bankara u svojstvu svjedoka, dok istog tuženik nije određeno označio jer nije naveo osobne podatke za istog, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 EUR od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 EUR od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 EUR od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 EUR od 9. travnja 2015., Rev-221/18 EUR od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 EUR od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda EUR od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda EUR od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda EUR od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 EUR od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, a što je i ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

14. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o namjenskom kreditu i potvrdom da tužiteljica nije bila upisana u Obrtnom registru u Republici Hrvatskoj kao vlasnica obrta ili ortak u obrtu niti vodi obrt, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 EUR od 26. svibnja 2020.

15. Nadalje, neosnovan je i prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 EUR od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. Stoga, budući da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva zbog valutne klauzule u CHF počinje teći ispočetka tek od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2023., očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

16. Naposljetku, neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu. To stoga što u ovom slučaju kad tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio, a kako bi to proizlazilo iz prometa po kreditu, naknadno tuženik ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već bi isto možebitno bilo stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužiteljice, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita. No, unatoč tome, tužiteljica je podneskom predanim 17. siječnja 2024. (list 86-90) dostavila dokaze da je upravo tužiteljica uplatila dva iznosa kojim je konačno prijevremeno otplatila predmetni kredit (list 106-111).

17. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, utvrđena je ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti osnovanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, proizlazi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

19. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

20. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu 20.398,40 EUR, kao i datum dospijeća pojedinih mjesečnih razlika, a s kojim je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 14. lipnja 2024. (list 193-195). Dakle, tužiteljica je tzv. pozitivne tečajne razlike umanjila (prebila) s tzv. negativnim tečajnim razlikama, sukladno izračunu financijskog vještaka.

21. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem, tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 14. lipnja 2024. (list 146-148), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

23. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 17. siječnja 2024. i 14. lipnja 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 15. veljače 2024. i 8. travnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, te zastupanja na ročištu 18. siječnja 2024. u iznosu 100,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 2.600,00 EUR. Ujedno je tužiteljici valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 300,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 125,22 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od plaćanja istog. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.900,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

24. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 9. veljače 2024. i 28. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 15. veljače 2024. i 8. travnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 2.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (625,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako glede radnje, tako niti glede visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 3.125,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

25. Sukladno Zakonu o uvođenju EUR a kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

26. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. svibnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.