REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7445/2024-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ŽG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, Vukovarska 36, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1 A, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 3. travnja 2025. u nazočnosti zamjenice zamjenika tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe čl. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, broj: 029-50-3365899, od 27. ožujka 2006., sadržajno potvrđenog 29. ožujka 2006. po javnom bilježniku Nikši Viđenu, Dubrovnik, pod posl. br. OU-392/06, sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, temeljem kojih odredbi je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1.714,56 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,20 EUR od 31. svibnja 2006. do isplate,

- 0,05 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 6,30 EUR od 11. studenoga 2008. do isplate,

- 0,19 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- 8,37 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 0,06 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- 10,09 EUR od 11. veljače 2009. do isplate,

- 0,16 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- 10,70 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate,

- 0,05 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 8,84 EUR od 11. travnja 2009. do isplate,

- 0,13 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- 9,14 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- 0,07 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- 6,18 EUR od 11. lipnja 2009. do isplate,

- 0,02 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 4,00 EUR od 13. srpnja 2009. do isplate,

- 0,03 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 4,58 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- 0,13 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 5,65 EUR od 11. rujna 2009. do isplate,

- 0,25 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 5,43 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 0,10 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- 4,39 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate,

- 0,10 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 6,62 EUR od 8. prosinca 2009. do isplate,

- 0,14 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 8,36 EUR od 12. siječnja 2010. do isplate,

- 0,07 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- 10,97 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

- 10,45 EUR od 11. ožujka 2010. do isplate,

- 0,08 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 13,82 EUR od 13. travnja 2010. do isplate,

- 0,22 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- 13,03 EUR od 11. svibnja 2010. do isplate,

- 14,52 EUR od 11. lipnja 2010. do isplate,

- 0,50 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 25,04 EUR od 13. srpnja 2010. do isplate,

- 0,19 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 23,08 EUR od 11. kolovoza 2010. do isplate,

- 30,20 EUR od 11. rujna 2010. do isplate,

- 0,38 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 27,43 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

- 0,19 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- 23,77 EUR od 11. studenoga 2010. do isplate,

- 0,80 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 31,04 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 0,24 EUR od 8. prosinca 2010. do isplate,

- 0,14 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 42,27 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- 0,78 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 34,31 EUR od 11. veljače 2011. do isplate,

- 0,20 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 37,46 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate,

- 0,64 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 33,75 EUR od 12. travnja 2011. do isplate,

- 34,98 EUR od 11. svibnja 2011. do isplate,

- 0,60 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 48,24 EUR od 11. lipnja 2011. do isplate,

- 0,42 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 49,77 EUR od 12. srpnja 2011. do isplate,

- 0,06 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- 61,71 EUR od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- 0,74 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 55,08 EUR od 13. rujna 2011. do isplate,

- 0,81 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- 48,50 EUR od 11. listopada 2011. do isplate,

- 48,61 EUR od 11. studenoga 2011. do isplate,

- 0,73 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 27,72 EUR od 7. prosinca 2011. do isplate,

- 19,66 EUR od 13. prosinca 2011. do isplate,

- 51,21 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate,

- 0,66 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 53,26 EUR od 11. veljače 2012. do isplate,

- 0,80 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- 53,49 EUR od 13. ožujka 2012. do isplate,

- 0,07 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 52,34 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,

- 0,13 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 53,55 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate,

- 0,02 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 54,52 EUR od 12. lipnja 2012. do isplate,

- 0,11 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 52,97 EUR od 11. srpnja 2012. do isplate,

- 0,91 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 52,56 EUR od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- 0,38 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 52,00 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,

- 0,33 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- 49,69 EUR od 11. listopada 2012. do isplate,

- 0,32 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- 52,21 EUR od 13. studenoga 2012. do isplate,

- 0,23 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

- 11,86 EUR od 7. prosinca 2012. do isplate,

- 41,65 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate,

- 2,46 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 50,44 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate,

- 48,15 EUR od 12. veljače 2013. do isplate,

- 0,21 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 51,97 EUR od 12. ožujka 2013. do isplate,

- 0,85 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate i

- 51,68 EUR od 3. travnja 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 1.846,10 EUR / 13.909,42 HRK sa zateznim kamatama od 30. ožujka 2006. do isplate.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine u iznosu 1.846,10 EUR / 13.909,42 HRK, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.181,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana Općinskom sudu u Dubrovniku putem e-komunikacije 26. srpnja 2021. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je 27. ožujka 2006. tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj:

029-50-3365899 (dalje: Ugovor), koji je sadržajno potvrđen 29. ožujka 2006. po javnom bilježniku Nikši Viđenu, Dubrovnik, pod posl. br. OU-392/06. Temeljem istog Ugovora je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu 17.288,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, odnosno da su čl. 1. Ugovora parnične stranke ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, dok su čl. 2. Ugovora parnične stranke ugovorile kamatu od 5,20% godišnje, koja je promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika). Nadalje, Ugovorom se tužiteljica obvezala otplaćivati odobreni iznos kredita na razdoblje od 84 mjeseca (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF s rokom dospijeća svakog posljednjeg dana u kalendarskom mjesecu (čl. 7.) i tužiteljica je od sklapanja Ugovora uredno plaćala mjesečne anuitete, međutim iznosi mjesečnih anuiteta su se slijedom nepoštenih ugovornih odredaba (nezakonito ugovorene jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika te zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule) u predmetnom Ugovoru, tijekom trajanja istoga, nezakonito povećavali. Stoga, u predmetnom Ugovoru korištene su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to na način da je ugovorena odredba kojom je glavnica otplate kredita vezana uz valutu švicarski franak (valutna klauzula), a bez da je tuženik prethodno pojedinačno pregovarao s tužiteljicom i odgovarajuće je informirao o rizicima vezanim za glavnicu kredita vezanu uz švicarski franak, a koje postupanje tuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i koje postupanje tuženika predstavlja povredu načela savjesnosti i poštenja. Također, tuženik je nudeći tužiteljici na tržištu najniže kamatne stope upravo za kredite u švicarskim francima postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, potičući tužiteljicu, kao potrošača, na preuzimanje rizika koji je za banku, ovdje tuženika, bio izvjestan, a o kojem riziku tužiteljica nije bila niti je mogla biti svjesna budući da u suprotnome niti ne bi uzela predmetni kredit, kao i da je tuženik povećanje kamatne stope tijekom trajanja Ugovora obrazlagao promijenjenim okolnostima, te dao vrlo nejasne i za tužiteljicu nerazumljive razloge, a s obzirom da Ugovor ne sadrži točan način utvrđivanja promjene kamatne stope, tuženik je koristeći ugovornu odredbu kojom se kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva jednostrano određuje prema odluci banke, postupao jednostrano i nepošteno, protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu, dakle, tuženik nije pregovarao sa tužiteljicom o promjeni visine kamatne stope, čime su povrijeđena prava i interesi tužiteljice, kao potrošača, a s druge strane Ugovor o kreditu ne sadrži točan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti su tužiteljici na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, čime bi joj bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih mjerila može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra kako su odredbe čl. 1., čl. 2. st. 1. te čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i obračunavanje u toj valuti, odnosno o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, kao banke, nepoštene, suprotne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno ništetne. Zbog prethodno navedenih odredbi je Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo postupak protiv tuženih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, u svezi odredbi iz ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju od 2004. do 2008. g., odnosno u svezi odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju od 2003. do 2008. g., te je u istom postupku 4. srpnja 2013. donesena presuda posl. br. P-1401/2012, kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima prekinuti s postupanjem po istima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 13. lipnja 2014. donio odluku posl. br. Pž-7129/2013, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je odredba ništetna, kao i u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. odbio revizije protiv potonje odluke. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu posl. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba, među inim, i ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) dok je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena revizija, među inim, i ovdje tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke), kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.-dalje: ZZP/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. odbijene su sve ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te odbačene su sve ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a čime je u biti potvrđena i ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, a budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, iste su obvezujuće za ovaj sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, iz razloga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži točan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03., odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., dok s druge strane, zbog činjenice da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao i da se o visini kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedenih odredbi Ugovora. Nadalje, gore navedenim nepoštenim odnosno ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu u ovom slučaju određena je cijena novca koji joj je isplaćen pa stoga, imajući na umu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i shvaćanje Suda EU u predmetu C-118/17 (RG protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019.) kako cijena novca predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu i ista mora biti određena, odnosno odrediva, odredbe koje koristi tuženik, a na temelju kojih se cijena određuje prema odluci tuženika, bez unaprijed formuliranog čvrstog mjerila za promjenu te prema rastu tečaja švicarskog franka koji tuženik, a još manje tužiteljica, nisu mogli predvidjeti-predstavljaju odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, a budući su ništetne odredbe koje čine bitan sastojak ugovora, ništetan je i cijeli Ugovor, pa je svaka strana dužna vratiti ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a podredno, ništetne su odredbe kojima je ugovoreno da visina anuiteta ovisi o tečaju švicarskog franka (valutna klauzula). Stoga je razvidno da je uslijed primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica bila dužna plaćati, pa je stoga tužiteljica u utuženom razdoblju preplatila tuženiku ukupan iznos od 13.909,42 HRK, što ne bi bilo slučaj da takve ništetne odredbe nisu postojale u spornom Ugovoru o kreditu i budući su odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, tuženik nije imao pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi pa je isti dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra kako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika po promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom po početnoj kamatnoj stopi (ništetnost cijelog Ugovora). Također, podredno smatra kako ima pravo barem na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju za CHF tuženika i iznosa obračunatog po početnom tečaju valute švicarskog franka (CHF) (ništetnost valutne klauzule). Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim cijelog Ugovora o kreditu te posljedično isplatu iznosa 13.909,42 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude. Podredno, postavlja eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 11.749,87 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan Općinskom sudu u Dubrovniku putem e- komunikacije 24. kolovoza 2021. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 35), u kojem se navodi da se uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, jer su parnične stranke čl. 12. Ugovora o kreditu, broj: 029-50-3365899, ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Nadalje, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Također je naveo da su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da se takva zaštita pruža na općenitoj razini, dakle, da je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja određenog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne, odnosno Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio mjerila pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati jesu li pojedine odredbe ugovora ništetne i da bi sudovi isto mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a, istaknuti određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u ovoj pravnoj stvari nije učinjeno. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja i da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to čl. 9. je tužiteljica izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita, dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu, i kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni Ugovor o kreditu sadržajno potvrđen po javnom bilježniku, koji je temeljem čl. 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, br. 78/93., 29/94. i 162/98.) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagala svim potrebitim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala, dok je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve mjerodavne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Navodi da je iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje uređuju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti Ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni Ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te je sklapajući takav Ugovor, tužiteljica nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove tužiteljici pružiti sudsku zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari, a da okolnost da je Ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom razdoblju neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači, te je tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila zaposlenica tuženika, i to zaposlena na radnom mjestu referent transakcijskih poslova pa je tužiteljica bila upoznata s općim aktima tuženika, kao što su to bili i ostali korisnici kredita, već je i sama radila na transakcijskim poslovima, i to upravo kod tuženika, i to upravo u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora te su slijedom navedenog, neosnovane tvrdnje tužiteljice kako ista nije bila niti je mogla biti svjesna rizika ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a pogotovo nisu osnovane tvrdnje kako bi joj tuženik neke činjenice prikrivao i time nepošteno postupao. Dodatno je istaknuto kako se tužiteljica iz navedenih razloga ne može smatrati prosječnim potrošačem, budući da je ista kao zaposlenik banke raspolagala stručnim znanjima. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice te tvrdi kako cijeli Ugovor o kreditu nije i ne može biti ništetan, a koju tvrdnju temelji na rješenju Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, posl. br. Gž-732/2019 od 14. svibnja 2020., kojim je utvrđeno kako su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a možebitna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. Tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja u visini utuženog iznosa odnosno iznosa 13.909,42 HRK, a sve na temelju isplaćenog iznosa temeljem navodno ništetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zateznim kamatama od dana isplate kredita odnosno od 30. ožujka 2006. Ujedno, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tuženik u cijelosti smatra neosnovanim, sve iz gore obrazloženih razloga i opreza radi, a sve ako bi se unatoč svemu navedenom, bilo iz kojeg razloga, utvrdilo da tužiteljica ima prema tuženiku tražbinu koja je predmetom ovog postupka, temeljem čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05.) ističe i prigovor zastare predmetne tražbine. Opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

3. Podneskom predanim 23. svibnja 2025. (list 173-181) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje djelomično ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i posljedično isplatu iznosa 1.714,56 EUR / 12.918,29 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne tzv. pozitivne tečajne razlike od dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. U ovoj pravnoj stvari je Općinski sud u Dubrovniku 11. siječnja 2024. donio presudu i rješenje posl. br. P-629/2021, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim u cijelosti i bez pravnog učinka Ugovora o kreditu, broj: 029-50-3365899, od 27. ožujka 2006., sadržajno potvrđenog 29. ožujka 2006. po javnom bilježniku Nikši Viđenu, Dubrovnik, pod posl. br. OU-392/06, sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa 1.859,24 EUR / 14.008,61 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika (toč. I. izreke presude), utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe čl. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, broj: 029-50-3365899, od 27. ožujka 2006., sadržajno potvrđenog 29. ožujka 2006. po javnom bilježniku Nikši Viđenu, Dubrovnik, pod posl. br. OU-392/06, sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, temeljem kojih odredbi je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) (toč. II. izreke presude) te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1.714,56 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika (toč. III. izreke presude) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.997,71 EUR sa zateznim kamatama od 11. siječnja 2024. (toč. IV. izreke presude) i riješeno je da se dopušta preinaka tužbe (izreka rješenja). Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-643/2024-2 od 29. svibnja 2024. je usvojena žalba tuženika te preinačeno rješenje Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-629/2021-6 od 5. srpnja 2022. i riješeno je da je Općinski sud u Dubrovniku mjesno nenadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet je ustupljen ovome sudu (toč. I. izreke), ukinute su toč. II., III. i IV. presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-629/2021 od 11. siječnja 2024. i predmet je ustupljen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje (toč. II. izreke), riješeno je da se odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja za konačnu odluku (toč. III. izreke) i riješeno je da toč. I. presude i rješenj3 Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-629/2021 od 11. siječnja 2024. ostaju neizmijenjeni (toč. IV. izreke).

Dakle, pravomoćna je toč. I. izreke presude i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-629/2021 od 11. siječnja 2024.

5. Ujedno, pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P- 629/2021 od 11. siječnja 2024. je dopuštena preinaka tužbe, u kojem smislu je odlučeno i raspravnim rješenjem od 3. travnja 2025. (list 302).

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 029- 50-3365899, od 27. ožujka 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 29. ožujka 2006. (list 12-19), otplatni plan od 30. ožujka 2006. (list 20-23), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.ožujka 2006. do 23. veljače 2021. (list 24-30), zahtjev za kredit od 17. ožujka 2006. (list 41 i 42), račun za pred. br. 46/06 (list 43), zadužnicu (list 44 i 45), suglasnost (list 46 i 47) i dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, od 23. listopada 2023. (list 205), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem stalnoj sudskoj vještakinji Smiljani Čučuković, koja je 26. travnja 2023. predala pisani nalaz i mišljenje (list 146-167) te isto usmeno iznijela i obrazložila na ročištu 12. listopada 2023. (list 200) i izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu ŽG (list 208 i 209). U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istim te uvidom u priložene isprave.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom 27. ožujka 2006. sklopio namjenski Ugovor o kreditu, broj: 029-50-3365899, kao i da je javnobilježnički potvrđen sadržaj istoga 29. ožujka 2006.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

Također, tuženik je postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici odnosno istaknuo prigovor radi prebijanja.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 029-50-3365899, od 27. ožujka 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 29. ožujka 2006. (list 12-19), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, u svezi kredita u iznosu 17.288,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.); glede kamatne stope je ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.); ugovorena je naknada od 2,04% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4.); ugovoreno je korištenje kredita odnosno transakcijski račun, te da se kredit koristi najkasnije do 30. lipnja 2006., odnosno prema mogućnostima kreditora, ali ne prije nego što budu ispunjeni svi uvjeti iz istog Ugovora (čl. 5.); ugovorena je namjena i to kredit za kupnju automobila za djelatnike RBA (čl. 6.) i glede načina otplate ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a po otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. srpnja 2006. i uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke (čl. 7.).

10. Uvidom u otplatni plan od 30. ožujka 2006. (list 20-23) utvrđeni su datumi dospijeća, kamatne stope, iznos glavnice i anuiteti.

11. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31. ožujka 2006. do 23. veljače 2021. (list 24-30) utvrđeni su visina i vrsta kamatne stope, datumi promjena kamatne stope, visina glavnice, iznosi redovne kamate, iznosi anuiteta, tečajnih razlika te datumi i iznosi uplata.

12. Uvidom u zahtjev za kredit od 17. ožujka 2006. (list 41 i 42) utvrđeno je da je tužiteljica navedenog dana predala zahtjev za auto kredit u iznosu 17.288,19 CHF, na rok otplate od 7 godina te da je kao poslodavac naveden tuženik.

13. Uvidom u račun za pred. br. 46/06 (list 43) utvrđeno je da je isti izdan 8. ožujka 2006. od strane Opel Auto-Dubrovnik d.d., Dubrovnik i naslovljen na tužiteljicu, da se isti odnosi na vozilo marke Opel, tip Astra, model Enjoy 1.4 Xep Caravan, boje panacota, godina proizvodnje 2006., broj šasije: [broj šasije], ukupne cijene s popustom i PDV-om 116.503,00 HRK, da je traženi kredit kod RBA u iznosu 79.500,00 HRK koji uvećan za trošak obrade i osiguranje kredita ukupno iznosi 81.121,80 HRK odnosno 17.288,19 CHF, na rok otplate 7 godina.

14. Uvidom u dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, od 26. listopada 2023. (lis 205) utvrđeno je da prema raspoloživim podacima automobil marke Opel, tip Astra Enjoy 1,4 XEP, Caravan, broj šasije [broj šasije], nije unesen u imovinu obrta niti trgovačkog društva.

15. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 5. prosinca 2023. (list 208 i 209), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, utvrđeno je da je u vrijeme kada je tužiteljica uzela predmetni kredit ista bila zaposlenica tuženika, no, da je radila u odjelu platnog prometa s pravnim osobama. U ovom slučaju je podigla kredit za kupnju vozila za vlastite potrebe. Kolegica, koja je radila na kreditima, savjetovala je tužiteljicu uzeti kredit u švicarskim francima, navodeći da je cijena dobra i da je kamata dobra, kao i da su svi tada uzimali kredite u švicarskim francima. lako je tužiteljica bila zaposlenica banke, tužiteljica nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora. Predmetni Ugovor je sastavljen od kreditnog odjela u Zagrebu, dakle nisu ga sastavljali u Dubrovniku, s obzirom da je tužiteljica bila zaposlenica, a isti je tužiteljica potpisala u nazočnosti direktora banke i voditeljice poslovnice. Tužiteljica nije imala nikakve benefite-pogodnosti, kao zaposlenica, a u svezi Ugovora i jedina povlastica-benefit koji je zapravo postojao je da je tuženik imao poslovnu suradnju s odnosnom auto kućom [adresa] te su zaposlenici tuženika u odnosnoj auto kući mogli kupiti vozilo za nešto nižu cijenu. Tužiteljica je pročitala Ugovor o kreditu i sam tekst Ugovora joj je bio jasan. Međutim, ono što je uslijedilo nakon toga, odnosno rast kamate i rast tečaja nije tužiteljica mogla iščitati iz Ugovora niti joj je itko to objasnio niti ju je itko upozorio na isto. Prilikom potvrde sadržaja kod javnog bilježnika isti joj nije niti pročitao Ugovor niti pojasnio pojedine odredbe Ugovora. Prilikom dizanja kredita za kupnju vozila tužiteljičin suprug je također podignuo kredit za uređenje kuće te su u zajedničkom dogovoru znali koliko si mogu priuštiti mjesečni iznos anuiteta kredita. Mjesečni anuitet je početno iznosio 1.100.00 HKR, no, zbog rasta tečaja i kamatne stope isti je porastao na iznos 1.600.00 HRK. Tužiteljica nikada ne bi uzela kredit u CHF da je znala da će mjesečni anuitet kredita toliko porasti. U vrijeme uzimanja kredita tužiteljica nije znala koje su posljedice promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, odnosno nije ju nitko od tuženika upozoreio na opasnosti i rizike. Glede razumijevanja odredbe o valutnoj klauzuli i saznanja koja je svrha bila valutne klauzule odnosno što je mislila koja je bila svrha, tužiteljica navod da kad je pročitala istu klauzulu da je u tom trenutku bilo jasno te da je bila svjesna da tečaj oscilira u sitnim razlikama, dok nije bila svjesna razlika koje su uslijedile nakon potpisivanja Ugovora. Tužiteljica ne potpisuje isprave koje ne razumije. Tužiteljca je u predmetnom slučaju razumjela valutnu klauzulu i bila je svjesna da tečaj može oscilirati u sitnim razlikama. Novac po Ugovoru o kreditu je tuženik uredno isplatio odnosnoj auto kući Dubrovnik. Tužiteljica se nije raspitivala o kreditima u drugim bankama, s obzirom da je u to vrijeme bila zaposlenica predmetne banke, ovdje tuženika. U trenutku potpisivanja Ugovora o kredita je tužiteljica bila zadovoljna uvjetima Ugovora, ali na način kako je razumjela, kao što je već navela i da je visina anuiteta kredita bila odlučujuća. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica nije imala registrirani obrt ili neki poslovni udjel u trgovačkom društvu. Tužiteljica nije kupljeno vozilo unijela u neki obrt ili trgovačko društvo ili koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa.

16. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijske vještakinje Smiljane Čučuković, predanog 26. travnja 2023. (list 146-167), utvrđeno je da, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, ista vještakinja je mišljenja:

- Na okolnost možebitne razlike između plaćenih mjesečnih anuiteta i onih koji bi trebali biti plaćeni primjenom kamatne stope od 5,20% koja je određena čl. 2.1. Ugovora o kreditu: Preplata kamate iznosi 234,30 CHF, odnosno 1.090,32 HRK po početnom tečaju, ili 144,68 EUR (Tabela 3., st. 7 do 11) (list 152-156). Manje plaćene kamate nije bilo.

- Na okolnost razlike između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF:

Pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 12.918,29 HRK ili

1.714,56 EUR (Tabela 4) (list 158-162);

Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 1.005,56 HRK ili 133,47 EUR (Tabela 4) (list 158-162);

Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 11.912,73 HRK ili 1.581,09 EUR (Tabela 4) (list 158-162).

17. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijske vještakinje, kao i usmeno izlaganje iste na ročištu, prihvaćeni su u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

18. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 5. srpnja 2022. (list 123 i 124) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Stoga nije izveden tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka LG, jer isto nije potrebito, to tim više što nije nadeno na koje okolnosti se predlaže saslušanje istoga, to tim više što tuženik niti ne tvrdi da je isti sudjelovao u pregovaranju i sklapanju Ugovora, kao niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, dok se pretpostavlja da isti svjedok kao djelatnik tuženika za kojeg se pretpostavlja da obrtimice obavlja istovrsne poslove i s obzirom na vremenski odmak, niti ne može biti upoznat s detaljima ovog slučaja, dakle isti ne bi imao neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok je isti dokaz predložen radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da je isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

19. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što ovdje nije slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

20. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, osim povlastice koja se ogleda u nižoj cijeni vozila, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku, te pravni sustav (državu). Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

21. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije. To stoga što je utvrđeno da su upravo parnične stranke bile ugovorne strane predmetnog Ugovora o kreditu. Osim toga, proizlazi da je upravo tužiteljica otplaćivala anuitete kredita, dok tuženik ne tvrdi niti dokazuje drukčije.

22. Ujedno, neosnovano tuženik prigovora svojstvu potrošača tužiteljice. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog automobila, isključivo za vlastite potrebe, dakle novac koji je utrošila iskoristila je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

23. Također, neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. Stoga, budući da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva zbog valutne klauzule u CHF počinje teći ispočetka tek od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 26. srpnja 2021., kao i s obzirom na postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, u kojem slučaju rok zastare počinje teći tek od pravomoćnosti odluke o ništetnosti, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

24. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

25. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena je ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

26. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF, odnosno iznos više plaćenih iznosa mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, dakle razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora koji je vrijedio na dan isplate kredita, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos 1.714,56 EUR / 12.918,29 HRK, kako je to pobliže za svaki pojedini iznos iskazano u Tabeli 4 nalaza (list 158-162), dok je s istim tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 23. svibnja 2023. (list 173-181), proizlazi da je tužiteljica u utuženom razdoblju zbog valutne klauzule u CHF uplatila tuženiku iznos 1.714,56 EUR, kao preplaćeni iznos mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, dakle isti iznos predstavlja stjecanje bez osnove na strani tuženika.

27. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih tečajnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na zadnju takva isplaćenu tražbinu 11. prosinca 2008. (list 166), dok je tužba podnesena 26. srpnja 2021., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu u odgovoru na tužbu koji je podnesen 24. kolovoza 2021.

28. S obzirom da je u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora glede valutne klauzule u CHF, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenog iznosa i to u zahtijevanom iznosu 1.714,56 EUR, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude

29. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu 13.909,42 HRK i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 13.909,42 HRK koji predstavlja zbroj isplaćenih iznosa temeljem navodno u cijelosti ništetnog Ugovora o kreditu, a temeljem čl. 1115. ZOO- a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu podnesenom 24. kolovoza 2021., dok je kredit isplaćen 30. ožujka 2006., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 1.846,10 EUR / 13.909,42 HRK, odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, sve zbog potplaćenih i povlaštenih anuiteta, u kako je odlučeno pod toč. III. i IV. izreke presude.

30. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

32. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 27. lipnja 2022. i 23. svibnja 2023. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 5. srpnja 2022., 12. listopada 2023. i 5. prosinca 2023. (Tbr. 9./1.), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR), dakle ukupno u iznosu 1.500,00 EUR, kao i troška sudske pristojbu za tužbu u zahtijevanom iznosu 33,18 EUR. Ujedno je tužiteljici valjalo u cijelosti priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 398,17 EUR, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 132,72 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od plateža istog. Nadalje, tužiteljici je valjalo priznati i daljnje troškove koji se sastoje od troška zastupanja na ročištu 3. travnja 2025. u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9./1. OT), uvećanog za PDV 25% (50,00 EUR), odnosno ukupno u iznosu 250,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.181,35 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VI. izreke presude).

33. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 8. srpnja 2022., 26. svibnja 2023., 15. lipnja 2023. (Tbr. 8./1. OT) i žalbe u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR (Tbr. 10./4. OT) te zastupanja na ročištima 5. srpnja 2022., 12. listopada 2023., 5. prosinca 2023. i 3. travnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.700,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (425,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.125,00 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama, nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude.

34. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

35. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. svibnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Varaždinu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.