Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-981/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Tomislava Šimića predsjednika vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Berislava Babića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Karajić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj P-377/2024-12 od 27. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj P-377/2024-12 od 27. ožujka 2025.
- potvrđuje u pobijanoj točki I. izreke,
- preinačuje u pobijanoj odluci o trošku postupka pod točkom II. izreke tako da se sudi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu 865,60 EUR-a sa zateznim kamatama koje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, teku od 27. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 12. [broj ugovora] od 02.06.2005. godine sklopljenog između tužitelja RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi:
"12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita."
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak, u iznosu 1115,60 eura (tisućustopetnajsteurašezdesetcenta) od zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."
2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se tužba odbaci podredno odbije uz naknadu tuženiku svih troškova postupka, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud nije utvrdio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi neosnovano ukazuje tuženik jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
7. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbama čl. 8. ZPP-a, na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik, budući je sud prvog stupnja donio presudu na temelju dokaza za koje je ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu broj 9010571795 od 2. lipnja 2005., (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi:
"12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita."
9. Po provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:
- da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, sklopljen Ugovor o kreditu kojim se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje kredit u iznosa od 10.000,00 EUR-a protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za EUR-o tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a u svrhu kupnje stambenog objekta, uz rok otplate od 84 mjeseca,
- da je u čl. 12.3. Ugovor o kreditu određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita, koju se tužitelj obvezao platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita,
- da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača jer u vrijeme sklapanja ugovora, i u vrijeme izvršavanja istoga nije bio vlasnik obrta ili firme, a namjena kredita je također bila potrošačka radi kupnje stambenog objekta, (dio kuće), za stanovanje,
- da je odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jednostrano u Ugovor o kreditu unio tuženik koji je sastavio Ugovor o kreditu bez objašnjenja zašto je iznos naknade naveden upravo u visini od 0,75%, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
- da iz iskaza tužitelja i sporne odredbe koja je standardna proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi čl. 12.3. Ugovor o kreditu nije pojedinačno pregovaralo,
- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena, a kredit u cijelosti otplaćen,
- da nije osnovan prigovor zastare, a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
10. Temeljem takvih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da je odredba čl. 12.3. Ugovor o kreditu ništetna te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
11. Takvo utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kreditnog zahtjeva nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredbe Ugovora o kreditu (čl. 12.3. Ugovora), i jer tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe Ugovora o kreditu.
12. Tuženik u žalbi navodi da je potraživanje za isplatu u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u zastari pa tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti navedene odredbe Ugovora o kreditu.
12.1. Suprotno žalbenim navodima, korisnik kredita ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO; prije čl. 107. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93,107/9, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01,35/05; u daljnjem tekstu: ZOO/91). Pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnom navedene ugovorne odredbe je u tome što tužitelj nakon utvrđenja ništetnosti može ostvarivati eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.
12.2. Osim toga pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara eventualne tužiteljeve restitucijske tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojim zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C- 609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.
12.3. Prema navedenom neosnovani su svi žalbeni navodi koji se odnose na prekid zastare i zastaru te nije došlo do povrede pravne sigurnosti i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kako to neosnovano u žalbi navodi tuženik.
13. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
13.1. Točno je da je predmetna odredba jasna i uočljiva, međutim ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, s time da se ista ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 93/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03) pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive. Dakle s obzirom da se predmetna odredba ne odnosi na predmet ugovora i cijenu to je dopušteno ocjenjivati je li poštena.
13.2. Iz iskaz tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koji je prethodno pripremio tuženik o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, da se tužitelju nije omogućilo da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za naknadu predviđenu u navedenoj ugovornoj odredbi i da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se pokrivaju tom naknadom, kao i da procjeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne odredbe. Na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o visini i svrsi te naknade u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna.
14. Suprotno žalbenim navodima, ispitivanje mogućeg postojanja znatne neravnoteže, ne može se ograničiti na kvantitativnu ekonomsku analizu koja se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se odnosi ugovor, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, znatna neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju. Opseg naknade je tužitelju zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 0,75% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjeno.
14.1. Osim što u čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što sve se naknada odnosi, kao i da tuženik u ovom postupku ne obrazlaže (naravno niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, da je visina naknade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu i govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva to tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, pa uz činjenicu da je naknada za obratu kreditnog zahtjeva plaćena i da je za ukupan iznos kredita tužitelj bio u obvezi plaćati ugovorenu kamatu, slijedi daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
14.2. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:
„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,
pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 2. lipnja 2005., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba.
15. U kontekstu žalbenog pozivanja na odluku Suda Europske unije u predmetu broj C- 621/17 (BĆ protiv CIB Bank Zrt.) u kojoj je zauzeto stajalište “da čl. 4. stav.2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose“ i „da čl. 3. stav. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku
- koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora“ valja navesti da tuženik zanemaruje odlučnu činjenicu da se iz predmetne ugovorne odredbe ne može zaključiti što znači naknada za obradu kreditnog zahtjeva da tužitelju nije objašnjeno koji troškovi tuženika se namiruju iz ugovorene naknade te da se niti iz ostalog sadržaja Ugovora o kreditu kao i provedenog dokaznog postupka ne može izvesti zaključak koji troškovi tuženika bi se podmirivali iz te naknade, pa je i za ovaj sud nedvojbeni zaključak da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje što znači da je predmetna naknada ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja.
16. Suprotno žalbenim navodima to što se tužitelj slobodnom voljom potpisao na plaćanje sporne naknade ne znači da odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna.
17. Solemnizacija Ugovora o kreditu nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja naknade za obradu kreditnog zahtjeva. To iz razloga što u ugovorima o kreditu koji sadrže odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te odredbe pa javni bilježnik nije mogao objasniti korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer isti nisu bili sadržani u Ugovoru kojeg je solemnizirao.
18. Suprotno žalbenim navodima tuženika ne primjenjuje se odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega, iako je Ugovor o kredit u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog Ugovora. Naime, predmetni Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi, a kako je već navedeno ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, (prije čl. 107. st. 1. ZOO/91).
19. Nije od značaja pozivanje tuženika na praksu sudova drugih država, a ujedno valja istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost ulaznih naknada za obradu kredita.
20. Budući žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanoj točki I. izreke u kojoj je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu.
21. Sud prvog stupnja je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, odlučio o parničnim troškovima.
22. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a kada je prema Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 46., Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23; u daljnjem tekstu Tarifa) priznao trošak za podnesak od 4. prosinaca 2024. u iznosu od 250,00 EUR-a, a koji podnesak je tužba koju je tužitelj već dostavio 26. studenoga 2024. i za koju je također priznat trošak. Kada se od 1.115,60 EUR-a troškova odmjerenih tužitelju odbije trošak koji mu ne pripada u iznosu od 250,00 EUR-a, dobije se iznos od 865,60 EUR-a parničnih troškova koji pripadaju tužitelju. Stoga je odluku o trošku postupka valjalo preinačiti kao u točki I. izreke ove presude.
23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.
24. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom i to u odnosu na sporednu tražbinu (dio troška postupka) pa mu prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.
Osijek 15. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Tomislav Šimić
