Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-850/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Draga Tolića i Josipa Tolića iz Zadra, protiv tuženika: 1. BS, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. CS, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po 1. tuženici, oboje iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i prvotužene BS, protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-2147/2017 od 26. studenog 2020., na sjednici vijeća 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i prvotužene BS, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-2147/2017 od 26. studenog 2020. u točki I izreke, osim u dijelu stope ugovorne kamate na glavnu tražbinu u iznosu od 33.000,00 eura za razdoblje od 15. svibnja 2003. do 20. lipnja 2016., u iznosu od 3.000,00 eura za razdoblje od 15. svibnja 2003. do 20. lipnja 2016. i u iznosu od 1.600,00 eura za razdoblje od 1. travnja 2009. do 20. lipnja 2016. iznad stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, te u točkama III, IV i V izreke.

II. Preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I izreke u dijelu u kojem je prvotuženoj BS naloženo plaćanje ugovorne kamate na glavnu tražbinu u iznosu od 33.000,00 eura za razdoblje od 15. svibnja 2003. do 20. lipnja 2016., u iznosu od 3.000,00 eura za razdoblje od 15. svibnja 2003. do 20. lipnja 2016. i u iznosu od 1.600,00 eura za razdoblje od 1. travnja 2009. do 20. lipnja 2016. iznad stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke obvezana je prvotužena BS isplatiti tužitelju iznos od 39.050,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te iznos od 11.000,00 kn/1.459,95 eura[1] , kao i ugovoreni iznos kamate od 6% godišnje koje teku na pojedinačno naznačene iznose i s dospijećem kako je to pobliže određeno u toj točki izreke, te pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na iznos glavnog duga od 39.050,00 eura u valuti kune prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan podnošenja tužbe kao i na iznos od 11.000,00 kn/ 1.459,95 eura teku od 21. lipnja 2016. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.

1.1. Točkom II. izreke odbijen je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženu BS i to u odnosu na točku I točka 3. uređenog tužbenog zahtjeva, i to preko dosuđenog iznosa od 1.600,00 eura iz točke I točka 3. izreke presude, a do zatraženog iznosa od 4.600,00 eura, tj. za iznos od 3.000,00 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

1.2. Točkom III. izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog CS.

1.3. Točkom IV. izreke naloženo je prvotuženoj BS nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 71.642,00 kn/9.508,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana objave prvostupanjske presude do isplate, dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa parničnog troška od 78.517,00 kn, za iznos od 6.875,00 kn/912,47 eura zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

1.4. Točkom V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu drugotuženi CS nadoknadi parnične troškove.

2. Protiv te presude žalbu podnose tužitelj i prvotuženica.

2.1. Tužitelj pobija točku III. izreke, odbijajući dio točke IV. izreke i točku V. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Prvotuženica pobija točku I. izreke i dosuđujući dio točke IV. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba 1. tuženice djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici po osnovi ugovora o zajmu solidarno isplate iznos od 42.050,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te iznos od 11.000,00 kn, sve s pripadajućim ugovornim kamatama koje teku po stopi od 6 % godišnje do 20. lipnja 2016. te zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate.

5.1. U postupku je prvostupanjski sud utvrdio sljedeće:

-da je tužitelj u razdoblju od 1. kolovoza do 31. kolovoza 2002. tuženicima pozajmio iznos od 33.000,00 eura s datumom dospijeća 15. svibnja 2003.g., prema sadržaju potvrde od 14. travnja 2003.,

-da su tuženici 14. travnja 2003. pozajmili od tužitelja iznos od 3.000,00 eura s datumom dospijeća 15. svibnja 2003., prema sadržaju potvrde od 14. travnja 2003.,

-da je 2. tuženik potvrdio potpisom da je u razdoblju od 30. travnja 2003. do 23. listopada 2003. pozajmio od tužitelja iznos od 3.000,00 eura, prema sadržaju potvrde od 23. listopada 2003.,

-da su tuženici 17. studenog 2003. pozajmili od tužitelja iznos od 500,00 eura s datumom dospijeća 1. travnja 2009., prema sadržaju potvrde od 17. studenog 2003.,

-da su tuženici u razdoblju od 18. studenog 2003. do 19. veljače 2004. pozajmili od tužitelja iznos od 1.100,00 eura s datumom dospijeća 1. travnja 2009.g., prema sadržaju potvrde od 21. listopada 2006.,

-da je 1. tuženica u razdoblju od 21. listopada 2006. do 12. ožujka 2009. pozajmila od tužitelja iznose od 400,00 eura, 8.000,00 kuna i 3.000,00 kuna s datumom dospijeća 1. travnja 2009., prema sadržaju potvrde od 12. ožujka 2009.,

-da je 1. tuženica 5. listopada 2012. pozajmila od tužitelja iznos od 650,00 eura s datumom dospijeća 20. lipnja 2016., prema sadržaju izjave od 5. listopada 2012.,

-da je 1. tuženica 3. kolovoza 2013. pozajmila od tužitelja iznos od 400,00 eura s datumom dospijeća 20. lipnja 2016., prema sadržaju izjave od 3. kolovoza 2013.,

-da je 1. tuženica izjavom od 3. kolovoza 2013. priznala ukupni iznos dugovanja prema tužitelju u iznosu od 71.660,00 eura.

5.2. Prvostupanjski sud je nadalje ponajprije ocijenio prigovor zastare istaknut po tuženicima u primjeni čl. 360. st. 1., čl. 361. st. 1., čl. 371., čl. 387. st. 1., čl. 391. i čl. 392. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91) te je prigovor zastare ocijenio neosnovanim u odnosu na 1. tuženicu, dok je u odnosu na 2. tuženika prigovor zastare ocijenio osnovanim, kraj utvrđenja da je s obzirom na izjavu od 3. kolovoza 2013. prekinuta zastara samo u odnosu na 1. tuženicu i da time nije protekao propisani rok zastare od 5 godina u trenutku podnošenja tužbe u odnosu na 1. tuženicu, međutim da je nastupila zastara svih predmetnih potraživanja prema 2. tuženiku jer da je posljednja pozajmica prema njemu bila dana 21. listopada 2006. te da je do podnošenja tužbe protekao opći zastarni rok od 5 godina zbog čega tužbeni zahtjev odbija u odnosu na 2. tuženika kao neosnovan.

5.3. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu za ukupni iznos od 39.050,00 eura i 11.000,00 kn, u visini kako je to naznačeno u potvrdama u odnosu na koje je 1. tuženica priznala da je na njima njen potpis i na temelju provedenog financijskog vještačenja, pozivom na čl. čl. 17. st. 1. i čl. 557. st. 1. ZOO/91. Pri tome je prema sadržaju potvrde od 5. listopada 2012. i prihvaćanjem tvrdnji tužitelja da je ugovorena kamata od 6% godišnje tužitelju dosuđena ta kamata od dospijeća do podnošenja tužbe te nastavno na temelju čl. 277. st. 1. ZOO/91 zakonske zatezne kamate.

6. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te obvezuje 1. tuženicu da tužitelju nadoknadi parnični trošak, dok zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u odnosu na 2. tuženika odbija kao neosnovan.

7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

8. U žalbenom stadiju je sporno je li tražbina tužitelja prema 2. tuženiku zastarjela, je li 1. tuženica priznala dug ili je potraživanje tužitelja prema 1. tuženici zastarjelo, te je sporna visina duga.

8.1. Osporavajući odbijajući dio prvostupanjske presude u odnosu na 2. tuženika, tužitelj u žalbi smatra pogrešnom ocjenu prvostupanjskog suda kojim je utvrdio osnovanim prigovor zastare tražbine. Smatra da rezultati dokazivanja upućuju na zaključak da su tuženici pozajmili predmetne iznose kao bračni drugovi zajednički za potrebe povećanja bračne stečevine i da stoga solidarno odgovaraju za obveze povrata novčanih iznosa koje su primili od tužitelja. Smatra da je irelevantno da je posljednju potvrdu o priznanju ukupnog duga potpisala 1. tuženica, kraj činjenice da je 2. tuženik prvi započeo pregovore oko pozajmice s tužiteljem te je znao i za sve potvrde o primitku novca bez obzira jesu li potvrde o primitku novca oboje potpisali. Stoga da izostanak potpisa 2. tuženika po odredbama Obiteljskog zakona ne može imati za posljedicu da bi potraživanje tužitelja u odnosu na 2. tuženika bilo u zastari, jer da je 1. tuženica stavljanjem potpisa na potvrdu o priznanju duga kao bračni drug bila ovlaštena i od strane 2. tuženika zbog čega smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na 2. tuženika.

8.2. Prvotuženica u žalbi osporava da bi tuženici bili solidarni dužnici te ističe da na takav zaključak ne upućuje ni sadržaj potvrde od 3. kolovoza 2013. Nastavno prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda da bi sadržaj naznačene potvrde imao učinak priznanja duga ukazujući da prema sudskoj praksi ono mora biti učinjeno jasno, određeno i bezuvjetno i u tijeku zastarnog roka, što da se na predmetnu izjavu ne može primijeniti jer se u njoj ne navodi pravni posao iz kojeg proistječe obveza, ne navodi se i ne određuje iznos duga koji bi se poimence odnosio na pojedinog tuženika i stoga da se takva općenita izjava ne može smatrati priznanjem duga.

9. U odnosu na sporno pitanje jesu li se tuženici obvezali kao solidarni dužnici, u postupku nije sporno da su 1. i 2. tuženici potpisali potvrde od 14. travnja 2003., 17. studenog 2003. i izjavu od 21. listopada 2006. u odnosu na pozajmljivanje iznosa od 33.000,00 eura, 3.000,00 eura, 500,00 eura i 1.100,00 eura. Prema sadržaju navedenih potvrda proizlazi da su tuženici potvrdili da su zajedno od tužitelja pozajmili navedene iznose, što su konačno potvrdili u izjavi od 21. listopada 2006. naznačujući ukupni iznos dugovanja do toga dana. Sadržaj tih isprava i po ocjeni ovog suda opravdava zaključak da su se 1. i 2. tuženici obvezali kao solidarni dužnici u smislu čl. 414. st. 1. ZOO/91 kojim je propisano da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Istovjetno je propisano i sada važećom odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23- dalje:ZOO/05). Naime, za nastanak pasivne solidarne odgovornosti na temelju ugovora je dostatno da su odredbe o tome kratke, ali jasne, a sadržaj očitovanja tuženika u tim ispravama upućuje na to da se "obvezuju zajedno" i da su time izrazili suglasnost da se uspostavi njihova solidarna odgovornost.

10. U odnosu na sporno pitanje pravnih učinaka izjave 1. tuženice od 3. kolovoza 2013., pravilno je prvostupanjski sud analizom sadržaja te isprave utvrdio da je tuženica priznala postojanje ukupnog dugovanja, s obzirom da je u toj izjavi prethodno naznačen ukupan iznos pozajmljen prema sadržaju potvrda o pozajmljivanju, i to iznos od 40.600,00 eura, kako je to naznačeno i u potvrdi od 21. listopada 2006., te daljnji iznos od 2.000,00 eura, uz obračun ugovorenih kamata, s time da je dodatno 1. tuženici pozajmljen iznos od 400,00 eura. Naime, kada se sadržaj te izjave dovede u vezu s prethodno sastavljenim potvrdama o pozajmljivanju pojedinih novčanih iznosa, jasnim proizlazi o kojem je dugu riječ i u kojoj visini. Međutim, kako je dug od 33.000,00 eura i 3.000,00 eura dospio tijekom 2003., tada izjavu tuženice u tom dijelu treba cijeniti kao priznanje duga za taj iznos s pravnim učinkom odricanja od zastare u smislu čl. 366. st. 1. ZOO/91 (čl. 220. st. 1. ZOO/05) jer je u trenutku davanja izjave 1. tuženice protekao opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91 (čl. 225. ZOO/05) za zastaru tih tražbina. U odnosu na preostale tražbine koje su dospjele 1. travnja 2009. (1.600,00 eura, 400,00 eura, 11.000,00 kn) izjava tuženice ima učinak priznanja duga u smislu čl. 387. st. 1. ZOO/91 (čl. 240. st. 1. ZOO/05), dok u odnosu na tražbine s osnova pozajmljenih iznosa od 650,00 eura 5. listopada 2012. i iznosa od 400,00 eura 3. kolovoza 2013. nije protekao petogodišnji rok za zastaru tih tražbina u smislu čl. 225. ZOO/05 u trenutku podnošenja tužbe. Konačno, za navesti je da je 1. tuženica i u tijeku postupka na raspravi od 16. listopada 2020. izjavila da ostaje kod ponude da tuženici tužitelju plate, doduše sada manji iznos od 30.000,00 eura, kojeg mu priznaju kao dug te su po ocjeni ovog suda i time ostvareni učinci priznanja duga i odricanja od zastare u odnosu na 1. tuženicu u smislu citiranih zakonskih odredbi.

11. Pri tome, okolnost da je 1. tuženica priznala dug i odrekla se od zastare, nema učinka prema 2. tuženiku kao solidarnom dužniku, kako to proizlazi iz sadržaja odredbe čl. 50. st. 2. i čl. 51. st. 2. ZOO/05 (421. st. 2. i čl. 422. st. 2. ZOO/91). Sukladno citiranim zakonskim odredbama, okolnost da su tuženici bračni drugovi kao i da bi predmetno dugovanje eventualno predstavljalo dug u vezi s bračnom stečevinom nije od utjecaja na pravne učinke predmetne izjave 1. tuženice i ne proteže se na 2. tuženika kao solidarnog dužnika, niti je u postupku utvrđeno da bi 1. tuženica bila ovlaštena za davanje takve izjave u odnosu na 2. tuženika.

12. S obzirom na izloženo, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je potraživanje tužitelja prema 2. tuženiku zastarjelo i nastavno pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika, dok je pravilno djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu, kao u točki I izreke prvostupanjske presude.

13. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 399. st. 1. ZOO/91 kada je obvezao 1. tuženicu na plaćanje ugovorne kamate na glavnu tražbinu u iznosu od 33.000,00 eura za razdoblje od 15. svibnja 2003. do 20. lipnja 2016., u iznosu od 3.000,00 eura za razdoblje od 15. svibnja 2003. do 20. lipnja 2016. i u iznosu od 1.600,00 eura od 1. travnja 2009. do 20. lipnja 2016. iznad stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (do zatražene stope od 6 % godišnje) jer sukladno citiranoj zakonskoj odredbi ugovorna kamata između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. U preostalom dijelu, ugovorne kamate na iznos od 400,00 eura i 11.000,00 kn za razdoblje od 1. travnja 2009. do podnošenja tužbe dosuđene su u skladu s čl. 26. st. 1. ZOO/05, a nakon podnošenja tužbe tužitelju pripadaju zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos prema čl. 277. st. 1. ZOO/91 i čl. 29. st. 1. ZOO/05.

14. Pravilno je prvostupanjski sud u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a utvrdio osnovanost i visinu troškova postupka odmjerenih tužitelju i to utvrđenje određenim žalbenim navodima 1. tuženice nije dovedeno u pitanje, a djelomičnim preinačenjem presude nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a). Tužitelj neosnovano žalbom osporava odbijajući dio odluke o troškovima postupka tužitelja u odnosu na 1. tuženicu ističući da mu je prvostupanjski sud trebao priznati i nagradu za sastavljanje podneska od 14. ožujka 2018. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer da je riječ o obrazloženom podnesku kojim se očitovao na navode tuženika istaknute u postupku. Naime iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj u tom podnesku ustrajao kod ranije iznesenih navoda i dokaznih prijedloga i zbog toga u primjeni čl. 155. st. 1. ZPP-a nije opravdano tužitelju odmjeriti taj trošak.

15. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

16. Tužitelju nije odmjeren trošak u povodu žalbe primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a.

17. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 15. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović