REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-823/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Kralj, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 3. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja ĐH, odvjetničkog vježbenika te punomoćnice tuženika FH, odvjetničke vježbenice, 15. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnost članka 7. ugovora o kreditu 028-50-4263959 sklopljenog između tužitelja i tuženika od 17. srpnja 2007., koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća “

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 2.086,58 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznose

- 0,79 eura od 10. 08. 2007.

- 1,25 eura od 14. 09. 2007.

- 0,35 eura od 26. 09. 2007.

- 0,75 eura od 01. 12. 2007.

- 0,22 eura od 01. 01. 2008.

- 2,70 eura od 29. 01. 2008.

- 3,07 eura od 01. 03. 2008.

- 4,38 eura od 08. 04. 2008.

- 2,07 eura od 30. 04. 2008.

- 1,88 eura od 29. 05. 2008.

- 2,46 eura od 01. 07. 2008.

- 0,71 eura od 30. 07. 2008.

- 1,28 eura od 11. 09. 2008.

- 4,37 eura od 10. 10. 2008.

- 8,32 eura od 07. 11. 2008.

- 4,19 eura od 13. 12. 2008.

- 11,17 eura od 10. 01. 2009.

- 69,93 eura od 13. 02. 2009.

- 15,35 eura od 12. 03. 2009.

- 10,86 eura od 11. 04. 2009.

- 11,95 eura od 06. 05. 2009.

- 10,38 eura od 10. 06. 2009.

- 10,03 eura od 10. 07. 2009.

- 9,17 eura od 04. 08. 2009.

- 10,40 eura od 02. 09. 2009.

- 9,35 eura od 04. 10. 2009.

- 9,02 eura od 03. 11. 2009.

- 10,58 eura od 02. 12. 2009.

- 12,10 eura od 12. 01. 2010.

- 13,62 eura od 02. 02. 2010.

- 13,33 eura od 03. 03. 2010.

- 15,52 eura od 13. 04. 2010.

- 18,88 eura od 09. 06. 2010.

- 22,69 eura od 13. 07. 2010.

- 19,54 eura od 10. 08. 2010.

- 28,86 eura od 11. 09. 2010.

- 25,22 eura od 02. 10. 2010.

- 24,64 eura od 10. 11. 2010.

- 29,09 eura od 10. 12. 2010.

- 35,24 eura od 11. 01. 2011.

- 28,72 eura od 13. 02. 2011.

- 30,35 eura od 10. 03. 2011.

- 29,29 eura od 15. 04. 2011.

- 33,59 eura od 11. 05. 2011.

- 39,50 eura od 09. 06. 2011.

- 39,97 eura od 12. 07. 2011.

- 1.399,45 eura od 26. 07. 2011.

i to po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015 u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

„Utvrđuje se ništetnost članka 1. UGOVORA O KREDITU sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 17. 07. 2007. godine, broj ugovora: 028-50- 4263959: ČLANAK

1.

„Kunska

protuvrijednost

CHF

11,445.24

(jedanaesttisućačetiristočetrdesetpet švicarskih franaka i dvadesetčetiri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnične troškove u iznosu od 1.161,66 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj 7. veljače 2023. naveo da je s tuženikom sklopio kao korisnik kredita 17. srpnja 2007. godine ugovor o kreditu, broj: 028-50-4263959. Tijekom otplate kredita zbog ugovorene valutne klauzule i znatnog povećanja tečaja Švicarskog franka došlo je i do znatnog uvećanja glavnice i kamate izražene u kunskoj protuvrijednosti. Da je takva ugovorna odredba nepoštena, a samim time i ništetna, utvrđeno je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž- 6632/2017 od 14. 06. 2018. u postupku koji se je vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, povodom žalbe na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 04. 07. 2013. Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom. Kao slabija ekonomska strana, tužitelj je morao prihvatiti sve uvjete ugovora i to po načelu uzmi ili ostavi. Kao dokaze je priložio ugovor o kreditu, prvotni otplatni plan, konačni otplatni plan, financijsko vještačenje i saslušanje tužitelja. Predložio je usvojiti tužbeni zahtjev kako je sadržajno naveden u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije na temelju koje je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Kao dokaze je predložio ugovor o kreditu te saslušanje javnog bilježnika i tužitelja. Predložio je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Na pripremnom ročištu tuženik je priznao visinu tužbenog zahtjeva te je tužitelj odustao od financijskog vještačenja, a sud je odbio i obrazložio odbijanje dokaznog prijedloga saslušanja javnog bilježnika.

4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu (stranice 6-9 spisa), financijska dokumentacija (11-19, 31-33), te je saslušana tužiteljica (151).

5. Među strankama nije sporno da su sklopili Ugovor o kreditu ugovor o kreditu, broj: 028-50-4263959 i da ugovorne odredbe glase kako su navedene u izreci presude.

Nije sporna ni visina zahtjeva.

7. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje traži naknadu.

8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Pri tome sud nije posebno ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike u obračunatim anuitetima uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a riječ je o švicarskom franku.

11. U svom je iskazu tužiteljica navela da je sklopila ugovor o kreditu radi kupnje automobila za osobne potrebe, bila je medicinska sestra, radila u zatvoru Remetinec. Nije imala ni obrt ni udjele u trgovačkim društvima. Automobil je kupila od Raiffeisenbanke koja je izložila vozila dužnika koji nisu mogli plaćati dugove pa je i kredit uzela od te banke. Prilikom sklapanja ugovora mogla je uzeti samo ugovor samo u CHF za kupnju tog auta, u banci su joj rekli da se ne treba ništa brinuti da je to standardna procedura, bilo je uzmi ili ostavi, bez mogućnosti razmišljanja. Sve je bilo gotovo u jednom jutru. Ugovor je pročitala, bila je svjesna postojanja valutne klauzule, ali su joj rekli da se ne treba ničeg bojati i da je to sve u redu. Dali su joj otplatni plan, odnosno poslali su ga poštom. Da je znala koliko će rata porasti, ne bi uzela taj kredit. Na sadržaj ugovora nije mogla utjecati, bio je već pripremljen.

12. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužiteljica opisala sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju u potpunosti materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora je tužiteljica pristupila na način da je potpisala ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije ničim osporio valjanost danog iskaza niti je doveo u sumnju činjenicu da je tužiteljica potrošač. Prigovor tuženice iskazu tužiteljice u dijelu u kojem iskazuje da joj nije bio ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti, osim u CHF nije od utjecaja jer nakon proteka toliko vremena nije se ni moguće sjećati svih detalja, a tužiteljica nije mogla znati financijske rizike ugovira u pojedinim valutama.

13. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja. U odnosu na navedeni prigovor ističe se da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među ostalim i prema tuženiku pa zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

14. Tek pravomoćnošću te presude tužitelj kao potrošač je stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene pa i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

15. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. znači da do podnošenja ove tužbe nije protekao petogodišnji rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a te zastara utuženog potraživanja na ime isplate uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila. Stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

16. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe.

17. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

20. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je u skladu s citiranom odredbom vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. To proizlazi i iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

21. Ovaj sud je utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

22. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

23. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

24. S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO). Stoga je utvrđen dio ugovora vezan uz valutnu klauzulu u CHF ništetnim.

25. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Bez obzira na negativne razlike otplate sud je stava da je u konačni obračun trebalo uzeti jedino razdoblja u kojima je tečaj bio viši od onog na dan korištenja kredita (pozitivne preplate). Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), ne dolazi do povrede interesa potrošača niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu parničnih stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

26. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, na temelju je citirane odredbe ZOO-a dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, zbog čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

28. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno kasnijim izmjenama navedenog članka.

29. Još jednom se ističe da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

30. U odnosu na odbijeni dio pod točkom III ističe se da nije ništetna odredba kojom je kredit uzet u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1. Ugovora), već samo u dijelu da se rate kredita otplaćuju po tečaju CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora). Naime, dozvoljeno je bilo dati kredit u kunskoj protuvrijednosti strane valute jer ZOO navedeno ne brani, odnosno, time je samo bila određena visina iznosa koji tuženik daje tužitelju. Stoga je odlučeno kao pod točkom III izreke presude. Navedeni odbijajući dio nije utjecao na omjer uspjeha u sporu jer se o njemu nije ni posebno raspravljalo niti je utjecao na odluku o obvezi isplate.

31. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (br. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 9. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (br. 7/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta 24. rujna 2024. i 3. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Navedeno kad se zbroji iznosi 800,00 eura, odnosno, 1.000,00 eura s PDV-om. Tome treba pridodati trošak pristojbe na tužbu koja je iznosila 33,66 eura, što iznosi 1.036,66 eura. Tome treba pridodati trošak pristupa na objavu na ročište u iznosu od 125,00 eura (br. 9/5 Tarife), dakle ukupno 1.161,66 eura.

32. Tužitelju nisu priznati troškovi pristojbe na presudu jer je kao potrošač oslobođen tih troškova.

33. S obzirom da nije uspio u sporu tuženiku nisu priznati troškovi postupka.

34. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 15. svibnja 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku