REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1704/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari 1. tužitelja MIJATOVIĆ MONTAŽA d.o.o. u stečaju, [adresa], OIB: 46578537964 i 2. tužitelja-predlagatelja osiguranja GZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po punomoćnici Nadi Mikulandri, odvjetnici u Šibeniku, Stjepana Radića 14 A, protiv tuženika-protivnika osiguranja UNIS Telecom d.o.o., Metković, Ulica Ivana Gundulića 20/3, OIB: 94014652914, kojeg zastupa punomoćnik Igor Borčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borčić i Majdak Juranović d.o.o. u Zagrebu, Ulica Frana Folnegovića 1B, radi određivanja privremene mjere, odlučujući o žalbi drugotužitelja, predlagatelja osiguranja, protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1890/2024-14 od 10. ožujka 2025., 15. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba drugotužitelja-predlagatelja osiguranja, kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1890/2024-14 od 10. ožujka 2025. u pobijanoj točki III. njegove izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem (točkom III. njegove izreke) odbijen je prijedlog drugotužitelja za određivanjem privremene mjere radi osiguranja na novčanoj tražbini koja glasi:

„Radi osiguranja novčane tražbine II-tužitelja u visini 9.373,72 eura i sprječavanja daljnje štete u visini od 123.190,74 eura, određuje se privremena mjera kojom se tuženiku određuje oduzimanje i polaganje gotovoga novca, u sud, odnosno kod javnoga bilježnika sve u roku od 3 (tri) dana, te se ujedno nalaže bankama da odmah po primitku ovog rješenja, tuženiku (protivniku osiguranja) ili trećoj osobi, na temelju naloga tuženika (protivnika osiguranja), uskrati s računa tužitelja ad 2) GZ (predlagatelja osiguranja) daljnju isplatu novčanih iznosa po bianco zadužnici ovjerenoj po Alisi Kale, Javnoj bilježnici u Šibeniku, posl. br. OV6540/2021 od 18. listopada 2021., ispunjenja na iznos od 1.000.000,00 kuna (milijun 3 59. P-1890/2024-14 kuna), sve s trajanjem ove mjere do pravomoćnog okončanja parničnog postupka kod Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-

1890/2024, odnosno do drugačije odluke Suda.“

2. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da prijedlog za određivanje privremene mjere nije osnovan budući da je neosnovan tužbeni zahtjev, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

3. Protiv navedenog rješenja drugotužitelj-predlagatelj osiguranja je podnio žalbu u kojoj u bitnome navodi: da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke za određivanje privremene mjere, a da je sud, vezujući svoju odluku o mjeri uz konačan ishod spora, pogrešno primijenio odredbe Ovršnog zakona i zakinuo tužitelja za pravnu zaštitu koju privremena mjera pruža; da je predlagatelj učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine za povratom iznosa od 9.373,72 EUR koji mu je ovrhom oduzet na temelju spornog ugovora i zadužnice jer da bi, u slučaju uspjeha s tužbom, imao pravo na povrat tog naplaćenog iznosa, iz čega proizlazi da tražbina postoji i da je bar uvjetno osnovana. U odnosu na opasnost nenadoknadive štete, ističe da je ona očigledna i da se već djelomično ostvarila budući da je uslijed naplate sporne zadužnice prvotužitelj (MIJATOVIĆ MONTAŽA d.o.o. u stečaju) završio u stečaju, a drugotužitelj ima blokiran račun i pretrpio je financijski slom pa bi daljnja naplata preostalog iznosa po zadužnici (123.190,74 EUR) značila za tužitelja nenadoknadivu štetu, odnosno drugotužitelj bi bio financijski uništen i vjerojatno insolventan, što se pokušalo spriječiti predloženom privremenom mjerom. Ističe da je prvostupanjski sud odbio privremenu mjeru obrazlažući da su tužbeni zahtjevi neosnovani pa da stoga ni mjera nije osnovana, čime je praktično spojio meritum spora s odlukom o osiguranju, a što je protivno naravi privremene mjere. Smatra da je sud trebao odvojeno ocijeniti postojanje uvjeta iz Ovršnog zakona u odnosu na mjeru osiguranja, ne čekajući dovršetak spora te da činjenica da je prvostupanjski sud tek u sklopu presude (nakon što je već odlučio meritum) odbio mjeru, praktički je dovela do besmisla instituta privremene mjere, što je protivno svrsi mjere osiguranja. Smatra da su postojali vrlo snažni razlozi da se mjera prihvati, a posebno budući da je rješenjem Županijskog suda u Splitu od 25. siječnja 2024. pravomoćno odbijena odgoda prijenosa sredstava, što je direktno dovelo do stečaja i blokade. Smatra da je prvostupanjski sud pogriješio jer nije pružio tužiteljima hitnu zaštitu. Predlaže preinačiti odluku te odrediti traženu mjeru osiguranja, a sve kako bi se spriječila daljnja nenadoknadiva šteta do okončanja spora, naknadnim ovrhama po računu drugotužitelja.

4. U odgovoru na žalbu, tuženik je u cijelosti osporio žalbene navode ističući da je prijedlog za privremenu mjeru usmjeren isključivo na odugovlačenje postupka te da predlagatelj osiguranja samo paušalno iznosi razloge radi osiguranja, a da nije dokazao zakonske pretpostavke za određivanje predložene mjere jer nije konkretizirao u čemu bi se ogledala opasnost da bi bez te mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao naplatu tražbine time što bi svoju imovinu otuđio, prikrio ili na drugi način njome raspolagao. Predlaže potvrditi pobijano rješenje.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredbe iz čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s čl. 381. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo budući da nije primijenjena odredba iz čl. 344. Ovršnog zakona te postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, međutim, unatoč tome, kako je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza u spisu, valjalo je odlučiti primjenom odredbe iz čl. 373.a ZPP-a u vezi s čl. 381. ZPP-a.

7. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odlučio o prijedlogu drugotužitelja za donošenje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine u smislu odredbe iz čl. 344. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; u daljnjem tekstu: OZ).

8. Prvenstveno valja kazati da, suprotno mišljenju žalitelja, nema prepreke da se privremena mjera donese zajedno s presudom, ako se ima u vidu odredba iz čl. 341. st. 1. OZ-a koja propisuje da se privremena mjera može predložiti prije, tijekom i nakon završetka sudskog postupka, sve dok ovrha ne bude provedena.

9. Nadalje, žalbeni navodi koji se odnose na opasnost nenadoknadive štete nisu od značaja u ovom drugostupanjskom postupku, budući da se pretpostavka opasnosti nastanka nenadoknadive štete traži kod određivanja privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine, a ovdje je predložena privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine.

10. Odredba iz čl. 344. OZ-a propisuje da se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati (st. 1.), s time da predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz st. 1. tog članka ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu (st. 2.), a smatra se da opasnost iz st. 1. tog članka postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu (st. 3.).

11. U tom smislu osnovano žalitelj ističe da je prvostupanjski sud trebao ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti propisani odredbom iz čl. 344. OZ-a za određivanje predložene mjere. Naime, razlozi za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, ne mogu nadomjestiti razloge za donošenje odluke o privremenoj mjeri, prvenstveno jer se ne radi o istim zahtjevima, ali posebice zbog toga što na taj način u potpunosti izostaje obrazloženje odluke o privremenoj mjeri gdje je sud uvijek dužan ispitati pretpostavke određene Ovršnim zakonom.

12. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za određivanje privremene mjere jer je, po provedenom dokaznom postupku, ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u cijelosti. Dakle, prvostupanjski sud je ocijenio, ne samo da tužiteljeva tražbina nije vjerojatna, već da nije niti izvjesna pa je logično nakon toga mogao donijeti jedino odluku o odbijanju prijedloga za osiguranje u smislu navedene zakonske odredbe. Stoga razlozi prvostupanjske presude koji se odnose na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži isplata iznosa od 9.373,72 EUR predstavljaju i razloge pobijanog rješenja u odnosu na činjenicu vjerojatnosti postojanja novčane tražbine predlagatelja osiguranja u tom iznosu. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da sporni ugovor među strankama nije ništetan, a niti prividan ugovor, proizlazi da je ocijenio neosnovanim i potraživanje predlagatelja osiguranja jer se ono temelji upravo na tvrdnjama da se radi o ništetnom odnosno prividnom ugovoru.

13. Pri tome valja ukazati kako se, u postupku po žalbi protiv rješenja o određivanju privremene mjere, drugostupanjski sud ne može upuštati u ocjenu merituma spora, već samo u ocjenu postojanja uvjeta za određivanje privremene mjere. Imajući to u vidu, time što je ocijenio neosnovanim tužiteljevo potraživanje u parničnom postupku, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da ne postoje uvjeti za određivanje predložene mjere osiguranja (budući da je jedan od uvjeta da predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine).

14. Tuženik u žalbi protiv pobijanog rješenja (koja je ujedno žalba protiv prvostupanjske presude poslovni broj P-1890/2024 od 10. ožujka 2025.) iznosi žalbene navode koji se odnose na pitanje pravilnosti i zakonitosti presude odnosno odluke o glavnoj stvari, pa bi razmatranje tih argumenata predstavljalo odlučivanje o žalbi iz drugog, razdvojenog žalbenog postupka, koja nije predmetom ovog žalbenog postupka, već će o tome drugostupanjski sud tek odlučivati. Stoga su u ovom postupku ocjenjivani samo žalbeni razlozi koji se odnose na pretpostavke za određivanje privremene mjere u skladu s odredbama Ovršnog zakona.

15. Uslijed utvrđenja nepostojanja prve i osnovne pretpostavke – vjerojatnosti postojanja novčane tražbine, prvostupanjski sud nije niti razmatrao jesu li ispunjene koje od alternativno propisanih pretpostavki, od kojih bar jedna mora biti kumulativno ispunjena, a to je: 1. opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati ili 2. vjerojatnost da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu.

16. U odnosu na ispunjenje alternativnih pretpostavki za određivanje privremene mjere, predlagatelj u prijedlogu za osiguranje navodi da postoji opasnost da tuženik prikriva svoju imovinu i da ne prikazuje svoje poslovanje gospodarski učinkovitim, zbog čega je dovedena u pitanje mogućnost da tužitelj izvrši povrat novčanih sredstava koje mu je tuženik otuđio temeljem bianco-zadužnice, kojom se osigurava tražbina iz ugovora kojeg se traži utvrditi ništetnim u ovom postupku.

16.1. Kao dokaz tim navodima, predlagatelj osiguranja je uz prijedlog za određivanje privremene mjere dostavio račun dobiti i gubitka tuženika za dvije usporedive godine (2022. i 2023.) te analizu financijskih izvještaja 2023. godine (list 304. do 307. spisa), sačinjenu od strane AZ, ovlaštenog internog revizora za gospodarstvo iz Prosperitas usluge j.d.o.o. iz [adresa].

16.2. Uvidom u navedene isprave, proizlazi da društvo tuženika nije likvidno, da je prezaduženo i da ima nizak pokazatelj rentabilnosti imovine. Ističe se da su ključni pokazatelji u 2023. godini lošiji od 2022. godine te da zabrinjava trend u kojem društvo ide.

16.3. Prema ocjeni ovoga suda, iz navedene financijske analize ni u kojem smislu ne proizlazi činjenica da tuženik prikriva svoju imovinu i da ne prikazuje svoje poslovanje gospodarski učinkovitim, jer se taj zaključak ne može izvesti iz podataka koji su navedeni, a to je: da društvo tuženika može pokriti samo 37,79% kratkoročnih obveza; da se dugotrajna imovina financira iz dugoročnih izvora; da su dugoročne obveze (kreditne institucije) namijenjene neto radnom kapitalu koji bi trebao poslužiti da se pokriju kratkoročne obveze iz dugoročnih izvora; da je društvo prezaduženo jer samo 4% imovine financira samostalno, a ostalo financira od drugih (dobavljača, bankara, pozajmica i sl.); da kad bi društvo rasprodalo svu imovinu, pitanje je bi li pokrilo obveze te konačno, da je postotak neto dobit iznimno niska i ukazuje na neke od problema društva (niske prodajne cijene, velike troškove nabave, loš sustav rukovođenja i troškova).

16.4. Ono što u svakom slučaju proizlazi iz navedenih isprava jest da je tuženik nelikvidan i da predloženom mjerom ne bi pretrpio samo neznatnu štetu.

17. Opasnost da će protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine mora biti subjektivna, ona mora biti posljedica određenog ponašanja protivnika osiguranja. Dakle, predlagatelj osiguranja dužan je učiniti vjerojatnim postojanje tzv. subjektivne opasnosti, odnosno takvog ponašanja protivnika osiguranja koje je usmjereno na otuđenje, prikrivanje ili raspolaganje imovinom na drugi način, a kojim radnjama se sprječava ili znatno otežava naplata njegove tražbine.

17.1. Sama činjenica da je tuženik nelikvidan i da loše posluje, ne predstavlja konkretnu radnju protivnika osiguranja kojoj je cilj onemogućiti ili znatno otežati naplatu tražbine predlagatelja osiguranja u slučaju da prvostupanjski sud povodom tužbe donese kondemnatornu presudu u korist predlagatelja osiguranja, već upućuje na postojanje objektivne opasnosti, a što nije dovoljno za određivanje privremene mjere jer opasnost mora biti subjektivna.

18. Zaključno, sve i kad bi bila utvrđena pretpostavka vjerojatnosti tražbine predlagatelja osiguranja, ovaj sud nalazi da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje opasnosti da će protivnik osiguranja bez takve mjere spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine predlagatelja osiguranja tako što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, a isto tako nije učinio vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu.

19. Prema tome, kako pretpostavke iz odredbe čl. 344. st. 1. OZ-a nisu kumulativno ispunjene, to nisu ostvareni uvjeti za određivanje privremene mjere pa je žalba predlagatelja osiguranja odbijena kao neosnovana, a pobijano rješenje potvrđeno na temelju odredbe iz čl. 380. t. 2. u vezi s čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a.

Zagreb, 15. svibnja 2025.

Sudac

Mladen Šimundić