Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-359/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4 protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102706816 sklopljenom 8. studenog 2005. između SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 platiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 450,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče, kako slijedi:

- na iznos od 5,35 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 7,42 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,27 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 9,12 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 6,58 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,81 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,38 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,79 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 4,28 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 1,86 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 1,62 EUR od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 4,50 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 6,81 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 9,83 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 9,10 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 14,30 EUR od 1. travnja 2010. isplate,

- na iznos od 13,18 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,41 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,25 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,19 EUR od 1. kolovoza 2010. isplate,

- na iznos od 36,45 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 30,86 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 26,05 EUR od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 40,44 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 42,29 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 43,98 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. po stopi od 8,14% godišnje do 31. prosinca 2015., od 1. siječnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje do 30. lipnja 2016., od 1. srpnja 2016. po stopi od 7,88% godišnje do 31. prosinca 2016., od 1. siječnja 2017. pa po stopi od 7,68% godišnje do 30. lipnja 2017., od 1. srpnja 2017. po stopi od 7,41% godišnje do 31. prosinca 2017., od 1. siječnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje do 30. lipnja 2018., od 1. srpnja 2018. po stopi od 6,82% godišnje do 31. prosinca 2018., od 1. siječnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje do 30. lipnja 2019., od 1. srpnja 2019. po stopi od 6,30% godišnje do 31. prosinca 2019., od 1. siječnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje do 30. lipnja 2020., od 1. srpnja 2020. po stopi od 5,89% godišnje do 31. prosinca 2020., od 1. siječnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje do 30. lipnja 2021., od 1. srpnja 2021. po stopi od 5,61% godišnje do 31. prosinca 2021., od 1. siječnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje do 30. lipnja 2022. , od 1. srpnja 2022. po stopi od 5,31% godišnje do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje do 30. lipnja 2023., od 1. srpnja 2023. po stopi od 7,00% godišnje do 31. prosinca 2023., od 1. siječnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje do 30. lipnja 2024., od 1. srpnja 2024. po stopi od 7,25% godišnje do 31. prosinca 2024., a od 1. siječnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 2.206,70 kuna/298,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- na iznos od 1,79 kuna/0,24 EUR od 2. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 12,41 kuna/1,65 EUR od 2. veljače 2006. do isplate,

- na iznos od 30,30 kuna/ 4,02 EUR od 2. ožujka 2006. do isplate,

- na iznos od 39,31 kuna/5,22 EUR od 2. travnja 2006. do isplate,

- na iznos od 35,91 kuna/4,77 EUR od 2. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 32,60 kuna/4,33 EUR od 2. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 39,16 kuna/ 5,20 EUR od 2. srpnja 2006. do isplate,

- na iznos od 41,19 kuna/5,47 EUR od 2. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos od 29,68 kuna/3,94 EUR od 2. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 33,43 kuna/4,44 EUR od 2. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 32,78 kuna/4,35 EUR od 2. studenog 2006. do isplate,

- na iznos od 38,12 kuna/5,06 EUR od 2. prosinca 2006. do isplate,

- na iznos od 53,31 kuna/7,08 EUR od 2. siječnja 2007. do isplate,

- na iznos od 63,53 kuna/8,43 EUR od 2. veljače 2007. do isplate,

- na iznos od 58,79 kuna/7,80 EUR od 2. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 61,56 kuna/8,17 EUR od 2. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 87,42 kuna/ 11,60 EUR od 2. svibnja 2007. do isplate,

- na iznos od 93,77 kuna/ 12,45 EUR od 2. lipnja 2007. do isplate,

- na iznos od 102,16 kuna/13,56 EUR od 2. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos od 102,09 kuna/13,55 EUR od 2. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 90,61 kuna/12,03 EUR od 2. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 107,70 kuna/14,29 EUR od 2. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 108,12 kuna/14,35 EUR od 2. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 96,13 kuna/12,76 EUR od 2. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 97,44 kuna/12,93 EUR od 2. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 71,76 kuna/9,52 EUR od 2. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 54,73 kuna/7,26 EUR od 2. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 37,91 kuna/5,03 EUR od 2. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 77,37 kuna/10,27 EUR od 2. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 88,33 kuna/11,72 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 76,35 kuna/10,13 EUR od 2. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 100,22 kuna/13,30 EUR od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 94,85 kuna/12,59 EUR od 2. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 71,28 kuna/9,46 EUR od 2. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 44,59 kuna/5,92 EUR od 2. prosinca 2008. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena preinaka tužbe na način kako ju je tužitelj preinačio u podnesku zaprimljenom kod suda 3. rujna 2024. budući da je tužitelj tužbu preinačio nakon zaključenja prethodnog postupka (23. travnja 2024.), odnosno suprotno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 10.532,77 EUR na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. svibnja 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 6,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovora te isplate. Obrazlaže da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili SF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. O ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik, koji o tome nije iznio nikakve upite, a niti prigovore. Dana **.**.2005. SF i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51401652-5102706816 i to tuženik kao kreditor, a SF kao korisnik kredita. Navedenim Ugovorom, između ostalog, ugovoreno je kako slijedi: tuženik je korisniku kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 32.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Ugovorne odredbe, kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite su i ništetne. Navedeno iz razloga što se, među strankama predmetnog Ugovora o kreditu, o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR-a) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji će se naknadno utvrditi, a po dostavljanju kreditne dokumentacije od strane tuženika. Taj iznos čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta. Tužitelj ne raspolaže nikakvom kreditnom dokumentacijom, osim Ugovora o kreditu pa se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije, kojem tuženik nije udovoljio. Stoga predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prije svega je predložio da sud naloži tužitelju ispraviti odnosno dopuniti tužbu, a podredno odbacivanje tužbe.

2.1. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da je riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu odnosno isto je nedopušteno. Stoga ističe da Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku od tuženika tužbom potraživati bilo kakve iznose.

2.2. Tuženik dalje ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita, kao svoga prednika, te predložiti dokaze na kojima temelji njegov status potrošača.

2.3. Tužitelj je s tuženikom 8. ožujka 2011. sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5105580833 kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 5. Aneksa). Ugovorne stranke su u cijelosti uredile svoj ugovorni odnos i riješile problematiku predmetnog postupka, a što otklanja svaku daljnju potrebu za sudskom zaštitom u predmetnoj problematici.

2.4. Tuženik ističe prigovor zastare te smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je korisnik kredita vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima.

2.5. Tuženik navodi da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

2.6. Što se tiče informiranosti korisnika kredita i postupanju tuženika u fazi pregovora, tuženik ističe kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, što je tuženik prvenstveno navodio u reklamnom materijalu, kao i oglasima. Nadalje, tuženik napominje kako su potrošačima pa tako i predniku tužitelja kao korisniku kredita prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije korisnik kredita je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik ističe da su korisnici kredita u CHF pa tako i prednik tužitelja bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke korisniku kredita je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

2.7. Tuženik također ističe kako kao banka niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si banka ne može priuštiti.

2.8. Nadalje, tuženik navodi da je zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja neosnovan. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Predlaže se odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.9. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 23. travnja 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 298,50 EUR s kamatom, kojeg je uredio po primitku Nalaza i mišljenja vještaka.

3. Sud je rješenjem poslovni broj P-359/2023-4 od 25. listopada 2023. prihvatio manifestacijski zahtjev i naložio tuženiku dostaviti u spis dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu, protiv kojeg rješenja je tuženik podnio žalbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž- 4128/2023-2 od 12. prosinca 2023. (zaprimljeno kod suda 15. siječnja 2024.) odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio citirano rješenje (odluka na stranici 145- 149 spisa).

4. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod suda 3. rujna 2024., uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka, uredio tužbeni zahtjev (stranica 285-287 spisa).

5. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu, koja je detaljno navedena dalje u obrazloženju te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije i financija BF, dipl. oec. iz [adresa],

S 2, kao i saslušanjem svjedoka SF (iskaz na stranici 363-364 spisa) i ĆF (iskaz na stranici 364-365 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

6. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102706816 sklopljenog 8. studenog 2005. između SF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 450,64 EUR s kamatom od dana plaćanja do isplate (budući da nije dopuštena preinaka za daljnji iznos od 3.432,13 EUR). Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama nije sporno da je između SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102706816 dana 8. studenog 2005. (dalje: Ugovor o kreditu, stranica 15-22 spisa). Navedenim Ugovorom tuženik (banka) je odobrio tužitelju (korisniku kredita) kredit u iznosu od 32.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.), koji se tuženik obvezao vratiti tužitelju u 204 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, s time da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 298,26 CHF (čl. 7.). Nije sporno da je vraćanje kredita ugovoreno sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak (čl. 7.).

8.1. Nadalje nije sporno da su SF iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik, kao banka 8. ožujka 2011. sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-5105580833 kojim Aneksom suglasno utvrđuju da su 8. studenog 2005. sklopile Ugovor o kreditu na iznos od 32.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s time da se Aneksom mijenja broj partije kredita uz navod da promjena partije kredita ne dovodi do promjene obveznopravnog odnosa (čl. 2 Aneksa, Aneks na stranici 111-114 spisa). Odredbom čl. 3 Aneksa stranke mijenjaju čl. 2. Osnovnog ugovora te utvrđuju iznos kredita koji sada glasi: 20.844,70 EUR u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan sklapanja Aneksa (čl. 3 Aneksa). Kako navedene činjenice među strankama nisu sporne i kako te činjenice proizlaze iz isprava koje su dostavile u spis, to sud nije niti provodio dokaze na okolnost utvrđivanja, među strankama, nespornih činjenica (čl. 221. st. 1. ZPP-a).

9. Prije svega sporno jest je li osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

9.1. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 2. lipnja 2023., sud je utvrdio da je sklopljen između SF iz [adresa] (ustupitelja) i tužitelja-Druga fundacija SPV d.o.o. (primatelja) te da je ustupitelj ustupio primatelju novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu odnosno tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Ugovorom je dalje određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava (čl. 2.).

9.2. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, – dalje u tekstu: ZOO) je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

9.3. Tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina SF strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja koji je potrošač sukladno odredbi iz čl. 3. t. 1. Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP-a, "Narodne novine" broj 96/03.) dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, a niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (tako i VTS Pž-4128/2023 od 12.12.23. u ovom predmetu). Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

10. Tuženik je nadalje prigovarao da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita, kao svoga prednika.

10.1. Tuženikov prigovor da korisnik kredita nije Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača sud utvrđuje neosnovanim. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita fizička osoba (bez naznake da se radi o fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost) pa se radi o potrošaču u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, tuženik je pri sklapanju ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Nadalje, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o gotovinskom kreditu uz hipoteku, dok iz iskaza svjedoka SF, koji je iskazivao životno i logično i kojem stranke nisu prigovarale, proizlazi da je odobreni kredit koristio za vraćanje dugova prema Zagrebačkoj banci i fizičkoj osobi od koje je posudio novac. Iskazao je da su dugovi koje je zatvarao s predmetnim kreditom nastali iz njegovog kućanstva. Kredit je isplatio u cijelosti negdje 2013. nakon što je dobio otkaz u Hrvatskim željeznicama gdje je radio, s time da je kredit zatvorio s dobivenom otpremninom.

10.2. Na temelju iskaza svjedoka SF, korisnika kredita utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Slijedom navedenog, tužitelj ima položaj potrošača te kao potrošač uživa zaštitu prava prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03 koji se primjenjuje na konkretni ugovor odnos stranaka te se učinci presude donijete u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno odlukama tuženika te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF izravno odnose i na tužitelja.

10.3. Osim toga, po ocjeni ovoga suda, teret dokazivanja da korisnik kredita u konkretnom slučaju nema svojstvo potrošača je na onome koji to tvrdi, odnosno na tuženiku (tako i VS RH Rev-18/18 od 26.5.2020.). Navedeno tuženik nije dokazao, a što je bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a.

11. Tuženik je istaknuo i prigovor da su stranke 8. ožujka 2011. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5105580833 kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR, kojim su u cijelosti uredile svoj ugovorni odnos i riješile problematiku predmetnog postupka.

11.1. Nije sporno da su SF iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik, kao banka 8. ožujka 2011. sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-5105580833 kojim Aneksom suglasno utvrđuju da su 8. studenog 2005. sklopile Ugovor o kreditu na iznos od 32.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s time da se Aneksom mijenja broj partije kredita uz navod da promjena partije kredita ne dovodi do promjene obveznopravnog odnosa (čl. 2 Aneksa, Aneks na stranici 111-115 spisa). Odredbom čl. 3 Aneksa stranke mijenjaju čl. 2. Osnovnog ugovora te utvrđuju iznos kredita koji sada glasi: 20.844,70 EUR u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan sklapanja Aneksa (čl. 3 Aneksa). Nadalje, u odredbi čl. 4. Aneksa ugovora se mijenja valutna klauzula tako da se povrat obveza iz Osnovnog ugovora i pripadajućih Aneksa (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za EUR na dan odobrenja žiroračuna banke. Odredbom čl. 5. Aneksa stranke sporazumno utvrđuju da je kamatna stopa promjenjiva te da na dan sklapanja Aneksa iznosi 10,40% godišnje.

11.2. Također nije sporno da Aneks broj 1. Ugovora od 8. ožujka 2011. nije sklopljen temeljem zakonodavne intervencije kroz izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK, "Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13. i 147/13.), koje izmjene i dopune su stupile na snagu 1. siječnja 2014.

11.3. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod suda 12. travnja 2024., kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu, naveo da sklapanje Aneksa kojim su stranke dobrovoljno izmijenile valutnu klauzulu nije od utjecaja na ovaj predmet i to iz razloga što je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva samo ono razdoblje tijekom kojeg je bila na snazi valutna klauzula CHF i anuiteti koji su plaćani sukladno toj valutnoj klauzuli. Stoga i sud utvrđuje da sklapanje Aneksa nije od važnosti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

12. Sporno jest jesu li ništetne odredbe sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom 8. studenog 2005., a kojim ugovornim odredbama je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita te posljedično tome je li tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od studenog 2008. pa do ožujka 2011. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule. Također je sporna visina tužbenog zahtjeva.

13. Ugovor o kreditu zaključen je 8. studenog 2005. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe nepoštene imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03, "Narodne novine 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

14. U vezi navedenog ističe se da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14.1. Presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 3. njene izreke utvrđeno je da je ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 3. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

14.3. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

14.4. Također i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 78/12.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga se pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a i na ovaj parnični postupak jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i korisnik kredita. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 1014/2023-2 od 19. prosinca 2023. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

14.5. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili SF i tuženik. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 8. studenog 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

15. Međutim, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na trgovcu odnosno tuženiku sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a/03.

15.1. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao, što je bio dužan učiniti i na temelju odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Tuženik je tijekom postupka mogao dokazivati da je korisniku kredita dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama i na tu okolnost predlagati dokaze. Tuženik je na tu okolnost naveo da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak jer da je to tuženik prvenstveno navodio u reklamnom materijalu, kao i oglasima, kao i da su potrošačima pa tako i predniku tužitelja kao korisniku kredita prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Isto tako je naveo da je u svim poslovnicama Banke svakodnevno moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije korisnik kredita je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici. Oglasi, reklamni materijal ili info telefon i ostalo što tuženik navodi nisu adekvatna dokazna sredstva za utvrđivanje odlučne činjenice – obaviještenosti konkretnog korisnika kredita (SF) o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje novčane obveze korisnika kredita. Niti pisani iskaz PF (pisani iskaz od 27. siječnja 2020. na stranici 53-54 spisa), koja je bila na poziciji voditelja Službe upravljanja iskustvom klijenata, nije odgovarajući dokaz jer se radi o osobi koja nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu. Također saslušani svjedok ĆF, koji je zaposlen kod tuženika od 2005. nije sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora budući da je iskazao da mu ime korisnika kredita nije poznato.

16. Nadalje, iz iskaza korisnika kredita SF, koji je sud prihvatio kao istinit jer je iskazivao u skladu s ispravama u spisu, a stranke iskazu nisu prigovarale, proizlazi da ga nitko u banci prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije upozorio na nikakve rizike u valuti švicarski franak, niti na bilo što drugo. Iskazao je da ga nitko na ništa nije upozorio, niti mu je bilo što objasnio prilikom sklapanja Ugovora. O valutnoj klauzuli nikada ništa nije čuo prije sklapanja i za vrijeme sklapanja Ugovora, a pogotovo ne od banke.

16.1. Dakle, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se pravna zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjuju i na tužitelja kao stjecatelja prenesenog potraživanja.

17. Slijedom navedenog, ocjena je ovoga suda da odredbe Ugovora o kreditu od 8. studenog 2005. kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita predstavljaju u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništave. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sud prihvatio temeljem citiranih zakonskih odredbi u svezi s odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima i donio odluku kao u t. I. izreke presude.

18. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Budući da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je prihvatio tužiteljev prijedlog i izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije i financija BF dipl. oec. iz [adresa] sa zadatkom utvrditi je li korisnik kredita preplatio iznose s osnove ništetne valutne klauzule iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102706816 od 8. studenog 2005. i u kojem iznosu. Zadatak vještaka bio je i izračunati tzv. negativne tečajne razlike za razdoblje ako i kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

20. Vještak u Nalazu i mišljenju zaprimljenom kod suda 29. kolovoza 2024. (stranica 255-277 spisa) navodi da su u razdoblju od 8. studenog 2005. do zaključno 8. ožujka 2011. dospjela ukupno 63 anuiteta u ukupnom iznosu od 19.159,07 CHF uvećano za interkalarnu kamatu od 59,88 CHF te za troškove od 99,07 CHF, kao i zateznu kamatu od 8,57 CHF uz zaokruženje od 0,01CHF odnosno u ukupnom iznosu od 19.326,60 CHF uz preplatu od 688,93 CHF tj. ukupno 20.015,53 CHF, preneseno na partiju kredita 5105580833 dana 16. ožujka 2011.; ukupne uplate 20.015,53 CHF, iznos od 332,09 CHF prenesen je na partiju kredita 5105580833 dana 16. ožujka 2011. Vještak zaključuje da je u razdoblju otplate kredita korisnik kredita uredno izvršavao obveze po dospijećima, ukupno obračunata i plaćena zatezna kamata iznosi ukupno u razdoblju do konverzije kredita 8,57 CHF.

20.1. Vještak nadalje utvrđuje da je konverzija kredita u valutu EUR utvrđena po srednjem tečaju konverzije na dan 8. ožujka 2011. 1CHF=5,7067, 1 EUR=7,4000, ostatak duga po predmetnom kreditu 27.029,78 CHF=20.844,70 EUR. Vještak navodi da je predmetni kredit u cijelosti vraćen tuženiku 1. veljače 2013. (Tabela 3.).

20.2. Vještak navodi da ukupne pozitivne razlike, više obračunato i plaćeno u odnosu na početni tečaj na dan korištenja kredita 4,75 iznose 3.395,38 kuna/450,64 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR=7,5345 kuna). Vještak nadalje na ostatak kredita utvrđen na dan sklapanja Aneksa predmetnog ugovora 8. ožujka 2011. od 27.029,78 CHF također obračunava tečajnu razliku, a u odnosu na tečaj CHF koji je tuženik primijenio u izračunu konverzije predmetnog kredita te utvrđuje iznos preplate u korist tužitelja u iznosu od 25.859,39 kuna/3.432,13 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR=7,5345 kuna).

20.3. Vještak zaključuje da ukupna razlika u korist tužitelja-potraživanje tužitelja s osnove ništetne valutne klauzule iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-510206816 od 8. studenog 2005. iznosi 29.254,77 kuna, po tečaju konverzije 1 EUR=7,5345 kuna=3.882,78 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana utvrđene razlike po anuitetima od 1. siječnja 2009. do zaključno s danom uplate u korist tužitelja. Vještak dalje navodi da nije pristupio izračunu uračunavanja duga obzirom da se konverzija nije izračunavala sukladno zakonu, već se radi o volji stranaka i aneksom ugovora određenih uvjeta konverzije kredita valuta CHF u EUR, te nadalje u razdoblju nakon izvršene konverzije, vještak nije utvrdio nikakve osnove za umanjenje ili uvećanje iskazanih iznosa.

20.4. U istoj Tabeli 4. vještak je po istoj metodologiji obračuna utvrdio i negativne razlike u korist tuženika u ukupnom iznosu od 2.206,70 kuna, odnosno po tečaju konverzije 7,5345=292,88 EUR prema dinamici dospijeća utvrđenoj u Tabeli 4., uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svake glavnice do dana isplate.

20.5. Tužitelj je prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka, osim u dijelu u kojem je vještak utvrdio negativne razlike u korist tuženika, te je sukladno Nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 3. rujna 2024. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka u dijelu koji se odnosi na ukupne pozitivne razlike u iznosu od 450,64 EUR. No, osporava Nalaz vještaka u dijelu u kojem je vještak na ostatak kredita utvrđen na dan sklapanja Aneksa obračunao tečajnu razliku u iznosu od 3.432,13 EUR navodeći da je riječ o iznosu koji je sadržan u novoutvrđenoj glavnici kredita, koja je utvrđena Aneksom, koji nije predmet ovog postupka. Također sukladno Nalazu i mišljenju vještaka tuženik uređuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 298,50 EUR s kamatom (stranica 302 spisa).

21. Na temelju Nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tužitelj preplatio ukupni novčani iznos od 450,64 EUR s osnove tečaja CHF odnosno ništetnih odredbi o valutnoj klauzululi. Dakle, tuženik je na temelju ništetnih odredbi Ugovora u razdoblju od studenog 2008. do 1. ožujka 2011. primio ukupni novčani iznos od 450,64 EUR, kako to proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještaka, kojeg sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke, posebno uzimajući u obzir da na taj dio Nalaza tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi. Slijedom toga je sud temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti/isplatiti tužitelju iznos od 450,64 EUR na ime stečenog bez osnove te je donio odluku kao u t. II. izreke presude.

21.1. U odnosu na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 3. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene (tako i sudska praksa VS RH broj Revt-249/2014 od 9.4.15., Rev-2245/2017 od 20.3.18., Rev-3142/2018 od 19.3.19., Rev-2221/2018 od 3.3.19. i dr.). Stoga sud utvrđuje da zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, koje između stranaka nije bilo sporno pa je sud donio odluku kao u t. II. izreke presude. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

22. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod suda 3. rujna 2024. naveo da sukladno Nalazu i mišljenju vještaka od 29. kolovoza 2024. traži isplatu iznosa od ukupno 3.882,77 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta na temelju promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK. Iz Nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da preplaćeni anuiteti po osnovi ništetne valutne klauzule iz Ugovora o kreditu iznose 450,64 EUR, a da se preostali iznos od 3.432,13 EUR odnosi na tečajnu razliku ostatka kredita utvrđenog na dan sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora.

22.1. Tuženik se u podnesku od 10. rujna 2024. protivio preinaci tužbe navodeći da tužitelj podneskom od 3. rujna 2024., uz postojeći tužbeni zahtjev, postavlja i zahtjev za isplatom iznosa od 3.432,13 EUR po osnovi razlike u nedospjeloj glavnici koja je utvrđena Aneksom predmetnog Ugovora od 8. ožujka 2011.

22.2. Sud je odbacio kao nedopuštenu preinaku tužbe na način kako ju je tužitelj preinačio u podnesku zaprimljenom kod suda 3. rujna 2024. budući da je tužitelj tužbu preinačio nakon zaključenja prethodnog postupka odnosno suprotno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a (t. I. izreke rješenja). Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (čl. 190. st. 1. ZPP-a). Iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP- a). Prethodni postupak je u ovoj pravnoj stvari zaključen rješenjem od 23. travnja 2024. (zapisnik s ročišta na stranici 233-236 spisa), dok je tužitelj podneskom od 3. rujna 2024. (stranica 283-287 spisa) objektivno preinačio tužbu tek nakon zaključenja prethodnog postupka.

22.3. Tužitelj je prvotno tužbom, osim utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, tražio isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu od 8. studenog 2005., da bi u podnesku zaprimljenom kod suda 3. rujna 2024., uz postojeće tužbene zahtjeve, tražio i plaćanje iznosa s osnove tečajne razlike nedospjele glavnice koja je utvrđena Aneksom predmetnog Ugovora od 8. ožujka 2011. Takvom svojom dispozicijom, tužitelj je promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva na način da je podneskom od 3. rujna 2024., uz postojeće tužbene zahtjeve, tražio i plaćanje utuženog iznosa po drukčijoj činjeničnoj osnovi jer sada traži i plaćanje iznosa s osnove tečajne razlike nedospjele glavnice koja je utvrđena Aneksom predmetnog Ugovora od 8. ožujka 2011., a na čiju ništetnost ne ukazuje. Dakle, ovdje se radi o drukčijoj činjeničnoj osnovi (tako VTS u ovoj pravnoj stvari Pž-1180/22 od 6.6.23. te Pž-4304/23 od 2.9.24.). Isto tako sam je tužitelj u podnesku zaprimljenom kod suda 12. travnja 2024., kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu, naveo da sklapanje Aneksa kojim su stranke dobrovoljno izmijenile valutnu klauzulu nije od utjecaja na ovaj predmet i to iz razloga što je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva samo ono razdoblje tijekom kojeg je bila na snazi valutna klauzula CHF i anuiteti koji su plaćani sukladno toj valutnoj klauzuli. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj u podnesku zaprimljenom kod suda 3. rujna 2024. objektivno preinačio tužbu, koju preinaku je sud odbacio kao nedopuštenu te je donio odluku kao u t. I. izreke rješenja.

23. Nadalje, sud je ocijenio da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 2.206,70 kuna/298,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama prema tužitelju istaknuta u prigovoru radi prebijanja.

23.1. Naime, s obzirom da je sud utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to takva ništetna ugovorna odredba ne predstavlja ugovornu obvezu, već je ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. Korisnik kredita je na temelju Ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule, pa u odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule (298,50 EUR), tuženiku bi pripadalo pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF prema kunama u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Stoga, u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule, tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita), ali ne i od tužitelja kojem je Ugovorom u cesiji ustupljena tražbina po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada (čl. 1111. ZOO-a). Stoga tužitelj nije pasivno legitimiran za plaćanje tzv. negativnih razlika.

23.2. Osim navedenog, u razdoblju kada je tuženik obračunavao i naplaćivao anuitete kredita po tečaju koji je bio niži od onog utvrđenog u osnovnom ugovoru tj. niži od početnog tečaja, tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja odnosno korisnika kredita u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a. Također tuženik, kao trgovac koji je odgovoran za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Stoga je sud utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta prigovorom radi prebijanja u iznosu od 298,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i donio odluku kao u t. III. izreke.

24. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

24.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile temeljem ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora i zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022 zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje iz kojeg proizlazi da ako je ništetnost utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju. Parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut je 4. travnja 2012. Stoga, u konkretnom slučaju zastara nije nastupila jer je prekinuta podnošenjem tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih interesa prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji se primjenjuje na tražbinu vraćanja stečenog bez pravne osnove. Rok zastare počeo je ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska presuda iz kolektivnog potrošačkog spora postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Tužba je u ovom postupku podnijeta 12. lipnja 2023., dakle unutar petogodišnjeg roka zastare. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare (tako i ŽS u Bjelovaru Gž-1403/21 od 10.3.22. i Gž-571/23 od 18.1.24.).

25. Što se tiče tuženikovih navoda da je tužitelj tužbenim zahtjevom od 26. veljače 2024., ispravljenim podneskom od 27. veljače 2024. tražio isplatu iznosa od 5.000,00 EUR te da je u podnesku od 3. rujna 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da traži isplatu iznosa od 450,64 EUR pa da je riječ o povlačenju tužbe u iznosu od 4.549,36 EUR ističe se da po ocjeni ovoga suda nije riječ o povlačenju tužbe. To iz razloga što je tužitelj podneskom od 26. veljače 2024., ispravljenim podneskom od 27. veljače 2024., kojim je postavio tužbenim zahtjev na isplatu određenog iznosa postupio po rješenju suda od 20. veljače 2024. budući da je bio upozoren da će u protivnom sud tužbu odbaciti. Međutim, tužitelj je tek nakon provedenog financijskog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, što je i učinio u podnesku od 3. rujna 2024.

26. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na presudu Suda EU u predmetu C-81/2019. Napominje se da se ta presuda u kojoj je zahtjev za prethodnu odluku postavio žalbeni sud u Cluju, Rumunjska, odnosi na dispozitivne odredbe rumunjskog građanskog zakonika vezano za monetarni nominalizam, pri čemu je navedeni institut drugačije reguliran nego u Republici Hrvatskoj. Županijski sud u Bjelovaru je u odluci poslovni broj Gž-1403/2021 od 10.3.2022. iznio pravni stav da se iz tog razloga ta odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer je u konkretnoj presudi Sud EU odlučivao o prethodnom pitanju u odnosu na drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo da bi odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U Republici Hrvatskoj je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kojem su sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom. Navedeni stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud

27. U odnosu na tuženikove navode da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da je stoga sukladno mišljenju suda EU izraženom u odluci C-81/2019 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se u navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ističe se da nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno budući da je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO-a.

28. Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci poslovni broj: Gž-103/2025-3 od 5. ožujka 2025., kao i Županijski sud u Puli u odluci poslovni broj Gž-888/22 od 16.2.23. su zauzeli slijedeći pravni stav: "Iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz čl. 22. st. 1. ZOO-a, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti jer valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.". Navedeni stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

29. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, sud je tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 7.100,64 EUR (6.650,00 EUR za utvrđenje te 450,64 EUR za isplatu), priznao parnični trošak u iznosu od 3.258,26 EUR (t. II. izreke rješenja). Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu od 56,48 EUR i na presudu od 151,78 EUR kuna sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.), budući da je tužitelja zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška tužbe od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7/1, troška sastava obrazloženih podnesaka od 26. veljače 2024., 12. travnja 2024., 3 svibnja 2024., 10. srpnja 2024., 3. rujna 2024. i 23. rujna 2024. u iznosu od po 200,00 EUR (ukupno 1.200,00 EUR) sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 23. travnja 2024., 28. studenog 2024., 17. siječnja 2025. i 2. travnja 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (ukupno 800,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1, što ukupno iznosi 2.000,00 EUR uvećano za PDV od 500,00 EUR sukladno Tbr. 42, sve uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 550,00 EUR.

29.1. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke rješenja.

Rijeka, 15. svibnja 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).