Poslovni broj: P-77/2022-49

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice KŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koju zastupa punomoćnica Marija Bartoluci, odvjetnica u odvjetničkom društvu Leko i partneri, Zagrebu, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 1. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se zahtjev tužiteljice:

¨Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj 9012129574 koji je dana 1. prosinca 2006. godine solemniziran kod javnog bilježnika Lucije Carić pod posl. br. OU 1020/06-1 u dijelu u kojem se navodi da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana.¨

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 3.903,23 eura sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 30,72 eura od 31. kolovoza 2007.,

- 30,09 eura od 30. rujna 2007.,

- 30,39 eura od 31. listopada 2007.,

- 30,49 eura od 30. studenog 2007.,

- 30,59 eura od 31. prosinca 2007.,

- 30,97 eura od 31. siječnja 2008.,

- 55,13 eura od 29. veljače 2008.,

- 56,08 eura od 31. ožujka 2008.,

- 54,51 eura od 30. travnja 2008.,

- 54,16 eura od 31. svibnja 2008.,

- 54,68 eura od 30. lipnja 2008.,

- 47,51 eura od 31. srpnja 2008.,

- 47,56 eura od 31. kolovoza 2008.,

- 48,09 eura od 30. rujna 2008.,

- 52,54 eura od 31. listopada 2008.,

- 49,54 eura od 30. studenog 2008.,

- 52,74 eura od 31. prosinca 2008.,

- 53,23 eura od 31. siječnja 2009.,

- 53,45 eura od 28. veljače 2009.,

- 52,47 eura od 31. ožujka 2009.,

- 52,88 eura od 30. travnja 2009.,

- 52,00 eura od 31. svibnja 2009.,

- 51,25 eura od 30. lipnja 2009.,

- 51,42 eura od 31. srpnja 2009.,

- 51,85 eura od 31. kolovoza 2009.,

- 51,80 eura od 30. rujna 2009.,

- 51,39 eura od 31. listopada 2009.,

- 52,16 eura od 30. studenog 2009.,

- 52,72 eura od 31. prosinca 2009.,

- 53,63 eura od 31. siječnja 2010.,

- 53,39 eura od 28. veljače 2010.,

- 54,56 eura od 31. ožujka 2010.,

- 54,31 eura od 30. travnja 2010.,

- 56,21 eura od 31. svibnja 2010.,

- 58,38 eura od 30. lipnja 2010.,

- 57,63 eura od 31. srpnja 2010.,

- 60,12 eura od 31. kolovoza 2010.,

- 59,01 eura od 30. rujna 2010.,

- 57,62 eura od 31. listopada 2010.,

- 48,15 eura od 30. studenog 2010.,

- 50,82 eura od 31. prosinca 2010.,

- 49,01 eura od 31. siječnja 2011.,

- 48,17 eura od 28. veljače 2011.,

- 48,64 eura od 31. ožujka 2011.,

- 50,04 eura od 30. travnja 2011.,

- 42,69 eura od 31. svibnja 2011.,

- 42,99 eura od 30. lipnja 2011.,

- 46,21 eura od 31. srpnja 2011.,

- 35,57 eura od 31. kolovoza 2011.,

- 34,14 eura od 30. rujna 2011.,

- 34,14 eura od 31. listopada 2011.,

- 34,14 eura od 30. studenog 2011.,

- 49,72 eura od 31. prosinca 2011.,

- 50,75 eura od 31. siječnja 2012.,

- 31,68 eura od 29. veljače 2012.,

- 52,28 eura od 31. ožujka 2012.,

- 43,52 eura od 30. travnja 2012.,

- 54,78 eura od 31. svibnja 2012.,

- 45,41 eura od 30. lipnja 2012.,

- 56,53 eura od 31. srpnja 2012.,

- 56,24 eura od 31. kolovoza 2012.,

- 47,89 eura od 30. rujna 2012.,

- 59,43 eura od 31. listopada 2012.,

- 50,74 eura od 30. studenog 2012.,

- 35,34 eura od 31. prosinca 2012.,

- 36,36 eura od 31. siječnja 2013.,

- 36,97 eura od 28. veljače 2013.,

- 37,00 eura od 31. ožujka 2013.,

- 36,70 eura od 30. travnja 2013.,

- 35,89 eura od 31. svibnja 2013.,

- 35,87 eura od 30. lipnja 2013.,

- 41,00 eura od 31. srpnja 2013.,

- 41,35 eura od 31. kolovoza 2013.,

- 41,54 eura od 30. rujna 2013.,

- 41,66 eura od 31. listopada 2013.,

- 42,14 eura od 30. studenog 2013.,

- 41,56 eura od 31. prosinca 2013.,

- 14,27 eura od 31. siječnja 2014.,

- 14,33 eura od 28. veljače 2014.,

- 14,25 eura od 31. ožujka 2014.,

- 14,25 eura od 30. travnja 2014.,

- 14,25 eura od 31. svibnja 2014.,

- 14,25 eura od 30. lipnja 2014.,

- 14,44 eura od 31. srpnja 2014.,

- 14,11 eura od 31. kolovoza 2014.,

- 14,45 eura od 30. rujna 2014.,

- 14,52 eura od 31. listopada 2014.,

- 14,56 eura od 30. studenog 2014.,

- 14,58 eura od 31. prosinca 2014.,

- 14,58 eura od 31. siječnja 2015.,

- 14,58 eura od 28. veljače 2015.,

- 14,58 eura od 31. ožujka 2015.,

- 14,58 eura od 30. travnja 2015.,

- 14,58 eura od 31. svibnja 2015.,

- 14,58 eura od 30. lipnja 2015.,

- 14,58 eura od 31. srpnja 2015. i

- 14,58 eura od 31. kolovoza 2015. do isplate

po stopi koja do 31. prosinca 2007. iznosi 15 % godišnje, potom kamatnoj stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.325,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime nadoknade troška postupka iznos od 3.787,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 16. svibnja 2019. tvrdi da je s tuženicom 1. prosinca 2006. sklopila ugovor o kreditu solemniziran kod Lucije Carić, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU -1020/0-1 te potom 15. prosinca 2015. dodatak ugovora o kreditu broj 9012129574, solemniziran kod Iva Radovića, javnog bilježnika u Dubrovniku. Pojašnjava da se ugovorom obvezala kredit u iznosu od 95.500,00 CHF vratiti tuženici u 240 mjesečnih anuiteta u visini koju tuženica određuje planom otplate, s tim da je čl. 4. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i nada dan sklapanja ugovora iznosi 4,75 % godišnje.

1.2. Obzirom je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u postupku koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezano za odredbe iz ugovora o kreditu između tuženih banaka (Zagrebačka banka d.d., Privredna banka d.d., Societe Generale – Splitska banaka d.d., Sperbank d.d., OTP bakna d.d., Hypo- Alpe.Adria banka d.d.), presuđeno da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita time što je u ugovorima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovoren obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je ista ništetna, ukazuje da se isto primjenjuje i na odredbu ugovora koji je sklopila s tuženikom jer da iako je ova odredba bila uočljiva i jasna, ista nije bila razumljiva obzirom ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, čime je tuženik mogao postupiti kako je htio, i savjesno i nesavjesno. Svakako ukazuje da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj ona nije mogla utjecati, uz činjenicu da je ugovorena promjena kamatna stope jednostranom odlukom banke. Tvrdi da ju je tuženica o promjeni kamatne stope obavještavala dopisom u kojem nije davala razloge promjene, a isto je rezultiralo reobračunima kredita na način da je uvijek naplaćivano više kamate, a što je ujedno rezultiralo usporavanjem otplate glavnice.

1.3. Slijedom navedeno, predlaže utvrditi ništetnost čl. 4. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana te zahtijeva isplatu preplaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu nastalih uslijed ništetnog povećanja kamatne stope, prema konačno određenom zahtjevu, u iznosu od ukupno 3.903,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate pojedinačno preplaćenog anuiteta do isplate, uz obvezu tuženice da nadoknadi trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica tvrdi da je u ovom postupku irelevantno pozivanje tužiteljice na odluku suda donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača jer ista ne zahtijeva naknadu štete već utvrđenje i prava po osnovi stjecanja bez osnove. Smatra da je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva pa da obvezuje stranke, dok su u konkretnom slučaju stranke ugovora jasno i nedvojbeno izrazile svoju volju da kamatna stopa, kao cijena korištenja novca banke, bude promjenjiva, pa da tužiteljica nema pravo zahtijevati isplatu na način da se tijekom otplate kredita u biti plaća fiksna kamatna stopa. Tvrdi da bi prazninu nastalu utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora u dijelu u kojem je banka ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu, a u vezi s činjenicom da je nedvojbeno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, trebalo popuniti dopunskim tumačenjem ugovora jer o istom ne postoje zakonska rješenja. Nadalje, ukazuje da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu prestao postojati prijašnji ugovor pa da niti jedna strana nema osnovu potraživati bilo što na temelju ili u vezi prijašnjeg ugovora. Tvrdi da je dodatak ugovora o kreditu ona morala potpisati temeljem samog zakona i da se tu ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način, dok je tužiteljica kao potrošač mogla prihvatiti ili ne konverziju kredita denomiranog u CHF, a da je iz Zakon o potrošačkom kreditiranju i to izmjena koje su temelj konverzije jasno da se konverzijom ugovora o kreditu uređivao odnos po prvotnom ugovoru o kreditu te da u slučaju da potrošač nije sklopio dodatak ugovora da bi kredit nastavio otplaćivati prema važećim ugovorenim uvjetima. Konačno, prigovara zastari potraživanja jer podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, dok je tužba podnesena protekom općeg zastarnog roka. Obzirom na navedeno, te činjenicu da je tužiteljici prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu uračunata preplata istog po odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je dodatak u potpunosti sukladan zakonskim propisima, a osobito u pogledu promjenjive kamatne stope, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici plaćanje troškova ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

3. Tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom od 12. veljače 2019. pod poslovnim brojem Rev-2868/18-2 jasno ukazao da korisnik kredita ne gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne unatoč sklapanju dodatka glavnom ugovoru kojim je isti konvertiran u eurski kredit, to stoga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postoje valjan ni kada ništetnost naknadno nestane. Zbog navedenog smatra da sklapanjem novog ugovora nije anuliran raniji ugovor već je ugovorena promjena u djelovanju ranijeg ugovora zbog ništetnosti odredbe ugovora. Smatra da potraživanje nije zastarjelo jer zahtijeva povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora pa da zastare počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno ništetnost odredbe, time od 13. lipnja 2014. , podredno da bi tijek zastare svakako bio prekinut podnošenjem kolektivne tužbe u travnju 2012. čime je isti ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke u tom postupku – 13. lipnja 2014. U odnosu na odluku Vrhovnog suda RH u tzv. oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., smatra da ista nema utjecaj na ovaj postupak jer se niti zakonom niti samim dodatkom ugovora ne regulira pitanje i posljedice ništetnosti konkretne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, dapače da se dodatkom ugovor o kreditu uređuje pitanje kamatne stope samo za razdoblje nakon sklapanja istog i nikako ne uređuje pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje.

4. Nakon provedene glavne rasprave, ovaj sud je presudom poslovni broj P- 452/19 od 22. svibnja 2020. odbio zahtjeve tužiteljice jer je zaključeno da ista nakon tzv. konverzije ugovora o kreditu nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, a niti pravo na isplatu plaćenog temeljem iste.

5.1. Odlučujući o žalbi protiv presude ovog suda, Županijski sud u Bjelovaru je rješenjem poslovni broj Gž-919/2020-2 od 13. siječnja 2022. ukinuo presudu ovog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.

5.2. Drugostupanjski sud ukazuje da je tužiteljica provedbom konverzije ugovora o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe niti je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu predmetna ugovorna odredba postala valjana. Nadalje, zaključak je drugostupanjskog suda da činjenica valjanosti sporazuma o konverziji ne isključuje pravo tužiteljice kao korisnice kredita na potpuno obeštećenje s osnova pretplate anuiteta otplate kredita zbog ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, ukoliko nije u potpunosti obeštećena provedenom konverzijom. Ukazuje da tužiteljica isplatu pretplate zahtijeva za period od dospijeća 31. srpnja 2007. do 30. rujna 2015., time za period prije sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

5.3. Ovom sudu je dana uputa da u ponovljenom postupku utvrdi je li predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor, je li predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena, time i ništetna, te potom utvrditi visinu preplaćenih anuiteta otplate kredita s osnova ugovorene ništetne ugovorne odredbe, imajući u vidu da u slučaju vraćanja stečenog bez osnove nepošteni stjecatelj je dužan platiti zakonske zatezne kamate na primljene iznose od dana stjecanja, a ne od dana plaćanja anuiteta prema otplatnom planu.

6. Stranke u ponovljenom prvostupanjskom postupku ustraju u ranije iznesenim tvrdnjama i prigovorima, s tim da se tuženica, a obzirom tužiteljica nakon provedenog vještačenja traži isplatu iznosa od 3.903,23 eura, a ne 39.398,38 kuna (5.229,06 eura) kako je prvotno tražila, protivi povlačenju tužbe u navedenom dijelu.

7.1. Tijekom ponovljene glavne rasprave, ovaj sud je pročitao ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, otplate planove, evidenciju uplata, obavijesti o promjeni kamatne stope, saslušao tužiteljicu i svjedokinju KŠ te je provedeno financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije.

7.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza, a ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da je zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je određeno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu te zahtjev tužiteljice za isplatu više plaćenih anuiteta kredita zbog primjene ništetne odredbe ugovora o kreditu o i jednostranoj promjeni kamatne stope tijekom otplate kredita i to od pojedine uplate do tzv. konverzije ugovora o kreditu, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana pretplate anuiteta do sklapanja ugovora o kreditu.

10. Nesporno je među strankama:

- da su 1. prosinca 2006. sklopile ugovor o kreditu

- da je ovim ugovorom glavnica kredita vezana za valutu CHF,

- da su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

-da su stranke 15. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju ugovora o kreditu promjenom valute i kamatne stope kredita.

11. Sporno je među strankama:

- je li se u konkretnoj parnici mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- je li ugovorna odrede ugovora o kreditu od 1. prosinca 2006. o jednostranoj promjeni kamatne stope nepoštena odredbe, konkretno je li se o istoj pregovaralo, je li nejasna, nerazumljiva i neuočljiva te je li tuženica prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužiteljice po osnovnom ugovoru o kreditu,

- zastara potraživanja tužiteljice,

- visina potraživanja tužiteljice.

12. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 1. prosinca 2006., proizlazi da su stranke istim ugovorile kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja, uz obvezu tužiteljice da kredit vrati u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice, s primjenom promjenjive kamatne stope koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,75 % godišnje, a koja je, sukladno čl. 4.1. ugovora, promjenjiva ¨sukladno odluci Banke o kreditiranju građana¨ .

13.1. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

13.2. Pri tome se ukazuje, a što nije niti sporno između stranaka, da iz sadržaja ugovora o kreditu, namjene ugovora o kreditu te uvjerljivog iskaza tužiteljice u dijelu u kojem iskazuje da se radilo o adaptaciji stana u kojem je stanovala te i dalje stanuje, jasno proizlazi da je ista ugovor sklopila kao fizička osoba i to sa osobne potrebe, dok je tuženica isti sklopila kao pravna osoba koja se profesionalno bavi kreditiranjem, čime je evidentno da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. i čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP).

14. U prethodno navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula tužiteljici - potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti tužiteljice da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, biča potpuno nesvjesna rizika ugovorenog određivanja kamatne stope, dapače, koja nije niti mogla biti svjesna navedenog rizika jer joj tuženica, prema iskazu svjedokinje KŠ, tada zaposlenice tuženice, i tužiteljice, nije ukazala raspone mogućih promjena kamatne stope, bilo u postotku, bilo u iznosu, već je de facto odredila da će sama, budućom i nepoznatom odlukom, jednostrano, bez objektivnih paramtera, mijenjati cijenu danog zajma, a što je tužiteljica dužna plaćati bez mogućnosti utjecaja na takvu izmjenu.

15. Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovarale te da tužiteljica nije bila informirana o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice te činjenice da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, a koji je prethodno potrošaču od strane djelatnice banke predočen kao najpovoljniji u smislu manjeg iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužiteljica dužna plaćati, što je tužitelju kao potrošaču i osobi koja je nestručna, a klijent tuženice preko 30 godina (¨moja banka¨) životno bilo odlučno, dok je banka kao stručna financijska ustanova, istoj predočila kredit kao najjeftiniji, uz mogućnost promjena zbog kamate i tečaja, no pri tome ne navodeći o čemu točno ta promjena ovisi, a još važnije u kojem rasponu bi se ista kretala, bilo u rasponu iznosa anuiteta ili postotku promjene anuiteta. Tužiteljici nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi ista mogla znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, dapače istoj je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužiteljica posluje, a pogotovo ne valuti plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banka o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužiteljici, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužiteljica nije bio valjano informirana o bitnim parametrima otplate kredita.

16.1. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

16.2. Naime, ono o čemu je tužiteljica, kao potrošač, od tuženice, kao profesionalne financijske institucije, jasno obaviještena i na što je jasno pristala je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njene mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

16.3. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

16.4. Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužiteljicu kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za nju stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njenih obveza po kreditu, a niti tužiteljica ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužiteljica ničim nije osigurana od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženica koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužiteljice.

17. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu čl. 81. ZZP-a.

18. Obzirom na nepoštenje navedene odredei ugovora o kreditu, odnosno ništetnost iste odredbe, tužiteljica bi, sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO), imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženice.

19. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 9. prosinca 2015. provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

20.1. Čitanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu od 9. prosinca 2015. (u nastavku teksta: Dodatak) utvrđeno je da je istim određeno da se dodatak ugovora od 1. prosinca 2006. (29.11.2006.) sklapa temeljem Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 102/15) od 22. rujna 2015., dok se ovim dodatkom mijenjaju odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu na način da se dodaju odredbe po kojima se utvrđuje da je kredit u iznosu od 95.000,00 CHF isplaće te da nedospjela glavnica ovog kredita na dan 30. rujna 2015. jednaka iznosu od 44.101,62 eura, uz utvrđivanje preplate na isti dan u iznosu od 4.628,06 eura, a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli eura.

20.2. Navedenim dodatkom ugovora je određena buduća otplata anuiteta na način da se mjesečni anuitet obračunava po srednjem tečaju HNB za valutu euro koji vrijedi na dan redovnog dospijeća anuiteta, s tim da se glavnica kredita određuje u iznosu od 43.641,73 eura uz mjesečni anuitet od 450,25 eura.

20.3. Odredbom čl. 5. Dodatka određeno je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope primjenjuje promjenjiva kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denomirane u EUR na datum sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, dok ista u trenutku sklapanja Dodatka iznosi 6,01 % godišnje. Izričito je određena da se kamatna stopa sastoji od zbroja fiksnog dijela kamatne stope koji iznosi 5,96 % i promjenjivog dijela kamatne tope u visini šestomjesečnog EURIBOR-a važećeg na dan 30.6.2015. – 0,05 p.p. Pri tome je detaljno pojašnjen i određen parametar budućih promjena kamatne stope ovidno o kretanju EURIBOR-a.

21.1. Iz sadržaja cjelokupnog teksta Dodatka jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa od 6,01 % i da su pri tome jasno definirani parametri promjene iste.

21.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), izuzev promjene broja Osnovnog ugovora o kreditu.

22.1. Kada se tekst prethodno navedenog Dodatka dovede u vezu sa sadržajem evidencije uplata po kreditu razvidno je da su istim nesporne uplate po kreditu uračunate u novi izračun preostale glavnice i otplatu iste vezano za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, no isto je razvidno da se niti jednom odredbom Dodatka ili pak izjavom stranaka ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužiteljice tijekom otplate kredita do sklapanja Dodatka.

22.2. Dapače, iz sadržaja Dodatka i poziva banke za izračun konverzije proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice.

23. U odnosu na značenje i učinke ništetne odredbe Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

24. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

25. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristala tzv. konverzijom.

26.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

26.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

27.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužiteljica zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 1. prosinca 2006. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

27.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužiteljica gotovo 10 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu dovedena u položaj osobe koja je prije 10 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristala da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekla potraživanja po ovoj osnovi.

27.3. Naime, tužiteljica je konverzijom pristala da se dio njene imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorila sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no ista nije, niti je objektivno mogla, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imala prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

28. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća znatno uvećanu obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

29. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

30. Ocjena je ovog suda da time što je tužiteljici konverzijom izračunata buduća obveza na način da je ista jednaka obvezi koju bi imala da je istu već u početku preuzela nije prestalo pravo tužiteljice kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dala, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženica nije dužna vratiti stečeno.

30.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

30.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

31. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 AŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužiteljica konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njegove imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

32.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

32.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 4,75 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužiteljica kao potrošač jasno informirana jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 4,75 % godišnje i tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

33.2. Pri tome se ocjenjuje da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužiteljica kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristao.

33.1. Stalna sudske vještakinje za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužiteljica zbog promjene početno određene kamatne stopa, konkretno jednostranog povećanja kamatne stope u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do aneksa ugovora o kreditu, platila ukupno 3.903,23 eura više, s pojedinačnim razlikama i dospijećem kako to tužiteljica potražuje konačnim zahtjevom, a kako je određeno točkom II. izreke ove presude

33.2. Pri tome se ukazuje da tuženica nije prigovorila pravilnosti samog obračuna vještakinje, kao ni tužiteljica, te je isti kao takav, potpun, jasan i izrađen od strane stručne osobe i prihvaćen.

34.2. Tužiteljici, sukladno prethodno citiranim odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO-a pripada i zatezna kamata na pretplaćene iznose od dana pretplate do konverzije ugovora o kreditu, a obzirom je tuženica utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

35.1. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužiteljice, ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužiteljice u ovom postupku.

35.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

35.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

35.4. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

35.5. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35.6. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

35.7. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 13. lipnja 2014., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 16. svibnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužiteljice (povrat stečenog bez osnove), čime je prigovor tuženice o zastari potraživanja tužiteljice neosnovan.

36. Slijedom navedenog, točkom II. izreke ove presude je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici preplaćeni iznos anuiteta u dijelu plaćanja kamate u ukupnom iznosu od 3.903,23 eura sa zateznom kamatom od dana dospijeća/plaćanja anuiteta, dok je točkom III. odbijen dio zahtjeva tužiteljice koji predstavlja razliku prvotno traženog iznosa preplate u odnosu na konačno traženi iznos preplate, uzimajući u obzir protivljenje tuženice povlačenju istog dijela tužbe.

37.1. Tužiteljica je djelomično uspjela u postupku i to u cijelosti u pogledu same osnove potraživanja, a 75 % u pogledu visine zahtjeva, no uzimajući u obzir da su sve radnje u postupku podjednako poduzete i bile podjednako potrebne neovisno o omjeru uspjeha u sporu u pogledu visine, odnosno da bi trošak tužiteljice bio potreban za uspjeh u istom iznosu da se odlučivalo samo o dijelu zahtjevu s kojim je u cijelosti uspjela, ista ima pravo na potpunu naknadu troška postupka, sukladno čl. 154. st. 2.

ZPP-a i čl. 155. ZPP-a.

Naime, trošak zastupanja stranaka po punomoćniku odvjetniku se nalazi u istom platnom razredu odvjetničke tarife i kada se uzme u obzir samo vrijednost predmeta spora s kojim je tužiteljica uspjela u odnosu na trošak zastupanja kada se uzme u obzir ukupna vrijednost predmeta spora, što znači da je navedeni trošak bio nužan i potreban za njen uspjeh u sporu, dok za stranke, pa ni tuženicu time, zbog dijela zahtjeva u kojem tužiteljica nije uspjela nije nastao nikakav poseban trošak. Navedeno je istovjetno i u odnosu na trošak financijskog vještačenja jer je navedeni trošak objektivno vezan sa složenost samog obračuna u smislu parametara i vremenskog razdoblja obračuna, a ne za sami iznos tražbine.

37.2. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku kako slijedi: sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava podneska od 19.11.2019., 12.7.2024., 6.9.2024. i 22.1.2025. u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 8. t. 1. i tbr. 46.), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 25.11.2019., 14.5.2020., 3.10.2022., 6.2.2023., 4.12.2024. i 1.4.2025. u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a), pristupa na ročište za objavu presude 22.5.2020. u iznosu od 125,00 eura (tbr. 9. toč. 3. i tbr. 46. OT-a) te sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura (tbr. 10. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 3.187,50 eura.

37.2. Uz navedeno, tužiteljici pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 600,00 eura, čime je tuženica istoj dužna nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 3.787,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

37.3. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 13. svibnja 2020. jer se radi o podnesku koji je predan dan prije ročišta na kojem je ista bila zastupana po punomoćniku odvjetniku te istovjetno izlagala, a iz činjenice da navedeni da je navedeni podnesak tuženici uručen na dan rasprave te da je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja na samoj raspravi, jasno proizlazi da se radi o trošku koji nije bio potreban ni svrsishodan u ovom postupku.

37.4. Konačno, tužiteljici nije dosuđen niti trošak sudskih pristojbi jer nije imala navedeni trošak, a niti će isti imati obzirom je, sukladno čl. 11. st. 1. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama (¨¨Narodne novine¨ broj 118/18 i 51/23), kao potrošač u ovom postupku oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi.

Dubrovnik, 15. svibnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Bjelovaru, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika