REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4183/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužiteljice HR (ranije H), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice PR, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika RR, odvjetničke vježbenice, dana 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba čl. 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 028-50-4452115 od 11. listopada 2007. godine zaključenog između tužiteljice HR (ranije H), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici HR (ranije H), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana, isplati iznos od 235,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.10.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1.1.2008. po stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici HR (ranije H), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 269,91 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 15. svibnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 028-50-4452115 od 11. listopada 2007. godine kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.322,14 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Ističe da je čl. 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužiteljici nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da se radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 235,95 eur (3,30% od iznosa kredita). Tužiteljica ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene i time ništetne. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužiteljici bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici uopće nije prezentirao koje ona to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužiteljici prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Banka je u poziciji jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu samo da bi dobio traženi iznos kredita. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja cit. kao u izreci.

2. Tuženik (list 25 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tuženik ističe da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade. Tuženik ističe da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare i ističe da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a.

Tuženik (ročište 11.3.2025.) ističe da nije sporno da je naknada za obradu kredita ili tzv. ulazna naknada naplaćena u iznosu od 235,95 eur dana 18.10.2007., a isto je vidljivo iz potvrde tuženika tužiteljici od 18.1.2024. (list 14 spisa) te da je ista naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita – 3,30% od iznosa kredita.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u ugovor o kreditu broj 028-50- 4452115, potvrdu javnog bilježnika Dubravke Grgurić-Rukavina Ov-7370/2007 od 15.10.2007., potvrdu tuženika tužiteljici od 18.1.2024., izvod iz Matice vjenčanih tužiteljice iz koje je vidljiva promjena prezimena iz H u HR, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, a stranke (list 44 spisa) izričito upitane i upozorene na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva suglasno su istakle da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga i predložile raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. Tužiteljica HR (list 43 – ročište 11.4.2025) u svom odlučnom i logički povezanom iskazu navodi da je sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu, a svrha tog Ugovora bila je kupnja osobnog vozila za osobne potrebe. Dakle, nije bila obrtnik nikada niti je vozilo kupljeno za obavljanje profesionalne djelatnosti. Ističe da je došla u autokuću gdje joj je rečeno da surađuje sa tuženikom i da se sve oko sklapanja kredita može obaviti u toj autokući Đačić u Zagrebu na Savskoj cesti no misli da danas ta autokuća više na postoji. Nije joj ponuđen ugovor u EUR ili u kunama, odnosno nije joj ponuđen ugovor u EUR u kunskoj protuvrijednosti, već isključivo ugovor u kunskoj protuvrijednosti CHF. Nadalje, navodi da je taj kredit otplatila u potpunosti vlastitim novčanim sredstvima i u ugovoru je primijetila da piše kako treba platiti određenu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita tj. tzv. ulaznu naknadu i na to je prigovorila u autokući te joj je rečeno da je to odredba koja se ne može mijenjati i da se ta naknada za obradu kredita odnosno jednokratna naknada za koju misli da je bila u određenom postotku od iznosa kredita jednostavno mora platiti. Rečeno joj je da o tome nema mogućnosti pregovora. Ističe da joj nije objašnjeno od čega se sastoji ta naknada niti joj je rečeno koji se točno troškovi time pokrivaju. Naknadu je platila kroz kredit tj. banka je naknadu uračunala na način da ona nije morala posebno davati novac kako bi podmirila tu jednokratnu naknadu. Sve se to loše odrazilo na njezinu ekonomsku situaciju jer je u to vrijeme otplaćivala i stambeni kredit u EUR kunskoj protuvrijednosti i bila samohrana majka maloljetnog djeteta. Ne sjeća se u kojem je točno iznosu naplaćena ta naknada, ali zna da je ona bila propisana u postotku od iznosa kredita. U vrijeme kada je sklapala Ugovor o kreditu prezivala sam se H po bivšem suprugu. Nadalje, navodi da je kod javnog bilježnika samo potpisala taj Ugovor o kreditu i javni bilježnik ništa joj nije objašnjavao vezano za tu naknadu koju je morala platiti u određenom postotku od iznosa kredita. Nije se u banci interesirala ništa posebno vezano za tu naknadu, jer je shvatila da autokuća i banka surađuju i da se radi o tipskom ugovoru te joj je u autokući objašnjeno da tu naknadu mora platiti. Ističe da nije inače bila klijent tuženika, ali je kako bih kupila željeno vozilo sklopila predmetni Ugovor o kreditu sa tuženikom jer je tuženik surađivao sa autokućom u kojoj je odabrala vozilo. Sud je prihvatio tvrdnje tužiteljice koje nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima pa ih stoga sud prihvaća.

6. Iz ugovora o kreditu (list 6 spisa) broj 028-50-4452115 vidljivo je da je sklopljen između stranaka 11. listopada 2007. te da je čl. 3. ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Namjena kredita-čl. 6. je kupnja vozila. Iz čl. 9. vidljivo je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se Opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

7. Iz potvrde (list 14) tuženika tužiteljici vidljivo je da je naknada za obradu kredita u iznosu 1.777,78 HRK (3,30% od iznosa kredita) – što iznosi 235,95 eur prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 i da je ista naplaćena / ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

8. Valja istaći da u čl. 3. Ugovora uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 96. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba nepoštena te ništetna. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tužiteljici očito prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora i u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba te je naloženo tuženiku platiti tužiteljici utuženi iznos od 235,95 eur sa zateznim kamatama tekućim od 19.10.2007., jer je tuženik već tada naplatio spornu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO). Tuženik je nesavjesni stjecatelj pa tužiteljica ima pravo na kamate od dana kada je sporna naknada naplaćena.

9. Odredba u svezi ulazne naknade protivna je i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je valjalo obvezati tuženika da plati tužiteljici i iznos od 235,95 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 19.10.2007. do isplate čl. 1111 i čl. 1115 ZOO .

10. Prigovor zastare je neosnovan jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari i radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO.

11. Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučiti kao u izreci.

12. Kamatna stopa dosuđena je u skladu sa Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) do 31.12.2007., a od 1.1.2008. kamatna stopa dosuđena je po stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

13. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1. ZPP. (VPS 235,95 EUR) pa je stoga tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tužiteljici je priznat potrebni trošak:

- sastava tužbe od 9.7.2024. po Tbr 7/1 - 25 bodova

- sastava podneska od 31.1.2025. po Tbr 8/1 - 25 bodova

- zastupanja na ročištu 11.3.2025. po Tbr. 9/1 – 25 bodova

- zastupanja na ročištu 11.4.2025. po Tbr. 9/1 – 25 bodova

- trošak PDV 25% 50,00 eur

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur po Tbr 1 t.1.TSP i na presudu od 6,64 EUR po Tbr.2.t.1.TSP tj. 1/2 sudske pristojbe zbog e- komunikacije u svezi čl. 7. tč. 3. ZSP što iznosi ukupno 269,91 EUR. Trošak ročišta za objavu i uručenje presude nije priznat jer se ne smatra neophodnim troškom, a s obzirom da se presuda može preuzeti i u zgradi suda na dan objave, a ne samo na ročištu povodom objave presude.

14. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 15. svibnja 2025.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

- pun. stranaka