Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-344/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku I Metelko i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 1. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 15. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d. 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, da isplati tužitelju IK, Z, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu 3.978,34 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na :

iznos 2,46 EUR od 1. studeni 2006.

iznos 1,97 EUR od 1. prosinac 2006.

iznos 1,80 EUR od 1. siječanj 2007.

iznos 1,80 EUR od 1. ožujak 2007.

iznos 1,80 EUR od 1. travanj 2007.

iznos 1,80 EUR od 1. svibanj 2007.

iznos 3,38 EUR od 1. veljača 2008.

iznos 12,17 EUR od 1. ožujak 2008.

iznos 9,17 EUR od 1. travanj 2008.

iznos 7,83 EUR od 1. svibanj 2008.

iznos 4,46 EUR od 1. lipanj 2008.

iznos 6,03 EUR od 1. srpanj 2008.

iznos 2,89 EUR od 1. kolovoz 2008.

iznos 3,60 EUR od 1. rujan 2008.

iznos 6,70 EUR od 1. listopad 2008.

iznos 21,42 EUR od 1. studeni 2008.

iznos 10,22 EUR od 1. prosinac 2008.

iznos 23,48 EUR od 1. siječanj 2009.

iznos 24,32 EUR od 1. veljača 2009.

iznos 25,17 EUR od 1. ožujak 2009.

iznos 17,03 EUR od 1. travanj 2009.

iznos 34,48 EUR od 1. svibanj 2009.

iznos 27,56 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos 23,46 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos 23,05 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos 29,07 EUR od 1. rujan 2009.

iznos 24,91 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 24,67 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 27,49 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 29,75 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 16,48 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 48,25 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 37,08 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 35,98 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 33,26 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 50,72 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 47,73 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 40,36 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 71,53 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 43,13 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 56,87 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 63,87 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 58,63 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 60,25 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 55,86 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 56,39 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 56,35 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 62,37 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 89,00 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 80,13 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 66,45 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 57,86 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 57,04 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 60,06 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos 63,42 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 63,50 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 61,40 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 62,09 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 63,39 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 62,15 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 62,24 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 61,06 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 58,72 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 61,41 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 62,19 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 62,24 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 86,80 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 61,60 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 60,20 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 55,33 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 54,12 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 56,20 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 57,64 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 61,26 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 59,28 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 60,32 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 60,65 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 30,05 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 31,32 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 30,67 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 22,47 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 36,00 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 29,07 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos 30,67 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 32,30 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 32,16 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 32,98 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 34,15 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 186,36 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 28,34 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 47,20 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 36,30 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 36,30 EUR od 1. svibanj 2015.

iznos 36,30 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 36,30 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 36,30 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 36,30 EUR od 1. rujan 2015.

do isplate svih navedenih iznosa, i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za utvrđenje tražbine tuženika prema tužitelju, kao neosnovan, te se po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja odbija.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.890,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana 15. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u tužbi navodeći da tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103080176, 26.07.2006.; da notorna je činjenica da je presudama Visokog trgovačkog suda, odnosno Vrhovnog suda RH, po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača već pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu 8 banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, među kojima je i tuženik, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom banke-tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, pa tako i u ovom postupku, nije potrebno provoditi ponovno dokazni postupak radi utvrđivanja je su li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i time ništetne, jer je dakle to pravno pitanje već pravomoćno riješeno; da uvidom u predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili tuženik i tužitelj može se utvrditi da on sadrži sve nepoštene odredbe – odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke- tuženika i odredbe o predmetnoj valutnoj klauzuli; da prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN.96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja; da odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-729/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv tuženika (i još dakle drugih sedam banaka), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača; da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pokreće potrošač; da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva primjenu nekih kriterija i kojih, u samom ugovoru, na zakonu neosnovano, nije navedeno, te da s obzirom na iznijeto potrošač ima pravni interes, a ima i pravo od tuženika potraživati preplaćene anuitete, odnosno preplaćene kamate i preplaćeni tečaj, što ovom tužbom i potražuje od tuženika. Dalje tužitelj navodi da iz tužbi priloženog izračuna sudskog vještaka proizlazi da je tužitelj više platio, preplatio kamatu i tečaj po predmetnom ugovoru o kreditu u iznosu vidljivom iz priloženog nalaza vještaka, i koji se novčani iznos potražuje ovom tužbom, kao i pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos od dna kada je iznos preplaćen pa do isplate, po stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu od 28.269,43 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos, te da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Podredno i opreza radi tuženik u nastavku daje odgovor na tužbu, u kojem u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja, navodeći da između stranaka sklopljenim Aneksom broj 1 predmetnog Ugovora o kreditu od 12. veljače 2016. Izvršena je konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15, te da sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik osporava primjenu presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu u postupku kolektivne zaštite potrošača, navodeći kako je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze, a da tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, i to na više načina, te da postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, te da slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, da naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a da, sve i kada bi sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, pa time i nepoštena (ništetna), a što se osporava u cijelosti, tuženik smatra da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik spori i da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja, tražbine tuženika s osnova potplaćenih iznosa (tzv. negativnih iznosa), tj. iznosa koje je tužitelj tuženiku platio po tečaju CHF nižem od tečaja CHF na dan korištenja kredita odnosno kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i svih navoda u tužbi. Protivi se navodima i prigovorima tuženika iz odgovora na tužbu kao na zakonu neosnovanima i suprotnima postojećoj sudskoj praksi sudova u RH i sudskoj praksi suda EU.

4. Tuženik je ostao kod istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda. Podredno, tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda, prigovora i dokaznih prijedloga.

5. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbijen je rješenjem ovog suda poslovni broj P-551/2019-17 od 8. studenog 2021., potvrđenim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-100/2022-2 od 7. veljače 2022.

6. Podneskom od 27. ožujka 2025. /zaprimljenim kod suda 28. ožujka 2025./, navodeći da s obzirom da je u tijeku ovog postupka uveden u Republici Hrvatskoj EUR kao valuta plaćanja, tužitelj izražava svoj tužbeni zahtjev u EUR, sukladno iznosima navedenim u očitovanju sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 6.veljače 2025., te predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju preplaćen iznos s osnove kamata i tečaja, u iznosu od 3.978,34 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u tom uređenom tužbenom zahtjevu, te da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana. Nadalje tužitelj u tijeku postupka navodi da tužitelj nije u postupku tvrdio niti ne tvrdi da izračun konverzije nije ispravan već tužitelj ističe da predmet konverzije i izračuna konverzije niti nisu bili iznosi preplaćene kamate i tečaja i pripadajuće zakonske zatezne kamate na te iznose koji su predmet ovog postupka, a da iz sudskog spisa je vidljivo da tuženik ništa nije isplatio tužitelju po osnovi preplaćene kamate i tečaja i pripadajuće zakonske zatezne kamate.

7. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj podneskom tužitelja od 27.03.2025. godine, te podredno ističe prigovor zastare na iznos koji prelazi iznos utužen tužbom. Ostaje kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora iznijetih u tijeku postupka. Protivi se prednje iznesenim navodima tužitelja te ostaje kod stava da tužitelj nema pravo na obeštećenje budući da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Izračun razlike uplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103080176, Ivana Strbada, mag.oec., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, od 07.06.2019. (listovi br. 5-26 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103080176 od 26.07.2006. s prilozima (listovi br. 44-51 spisa), sudsku praksu (listovi br. 51-56 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103080176 od 12.02.2016. (listovi br. 57-60 spisa), Potvrdu privatne isprave – Solemnizaciju javnog bilježnika broj OU-947/06-1 od 28. srpnja 2006. (poleđina lista br. 60 i list br. 61 spisa), Obavijest o Izračunu konverzije kredita, s priloženim Izračunom konverzije kredita broj 5103080176 na dan 30.09.2015. (listovi br. 62-67 spisa), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, od 08.12.2015. (listovi br. 68-69 spisa), sudsku praksu (listovi br. 70-81 spisa), Članak iz Pravo i porezi, br. 3/19: Ključna aktualna pitanja iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajalište sudske prakse (listovi br. 82-86 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5103080176 za razdoblje od 14.8.2006. do 29.9.2015. (listovi br. 87-94 spisa), Reviziju tuženika od 17. kolovoza 2018., protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (listovi br. 95- 117 spisa), promotivne materijale za stambene kredite Erste banke (listovi br. 118- 139 spisa), Očitovanje HNB od 7.6.2013. (listovi br. 140-141 spisa), Obrazac VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (poleđina lista br. 141 spisa), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke, 21. siječnja 2015. (listovi br. 142-147 spisa), Postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke u odnosu prema jamstvenom kapitalu (list br. 148 spisa), Deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012 (list br. 149 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 06.10.2011., s Otplatnim planom od 06.10.2011. (listovi br. 150-152 spisa), Obavijest o kreditu od 15.01.2014., s Otplatnim planom od 15.01.2014. (listovi br. 153-154 spisa), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (listovi br. 155-158 spisa), Obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30.12.2013. (list br. 159 spisa), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke, 16. ožujka 2015. (list br. 160 spisa), Priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list br. 161 spisa), Rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, Zagreb, broj FPž-139/2018 od 29. ožujka 2018. (listovi br. 162163 spisa) i Objavu Hrvatske narodne banke o Prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF, od 9. prosinca 2013. (list br. 164 spisa); dokumentaciju priloženu od strane tužitelja: Dopis od 03.06.2019. (list br. 169 spisa), Otplatni plan za kredit od 30.05.2019. (listovi br. 170-173 spisa), Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu od 08.01.2008. (listovi br. 174-175 spisa), Obavijest o povećanju kamatne stope (list br. 176 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 01.04.2009., s Otplatnim planom (listovi br. 177-180 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 12.10.2010., s Otplatnim planom (listovi br. 181-183 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 03.05.2011., s Otplatnim planom (listovi br. 184-186 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 06.10.201., s Otplatnim planom (listovi br. 187-189 spisa), Obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30.12.2013. (listovi br. 190-191 spisa), Obavijest o kreditu od 15.01.2014. s Otplatnim platnom (listovi br. 192-193 spisa), Obavijest o kreditu za razdoblje do 30.06.2016. od 19.02.2016. (list br. 193 spisa), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1.7.2016. do 31.12.2016., od 10.06.2016. s Otplatnim platnom (listovi br. 195-197 spisa), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017., od 03.12.2016. s Otplatnim platnom (listovi br. 198-200 spisa), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017., od 02.06.2017. s Otplatnim platnom (listovi br. 201-203 spisa), Godišnje obavijesti o stanju na dan 30.11.2017. (listovi br. 204-205 spisa), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018., od 02.12.2017. s Otplatnim platnom (listovi br. 206-208 spisa), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018., od 03.06.2018. s Otplatnim platnom (listovi br. 209-211 spisa), Godišnju obavijest o stanju na dan 30.09.2018. (list br. 212 spisa), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019., od 03.12.2018. s Otplatnim platnom (listovi br. 213-215 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5103080176 za razdoblje od 14.8.2006. do 29.9.2015. (listovi br. 216- 223 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5103080176 za razdoblje od 1.9.2015. do 22.5.2019. (listovi br. 224-226 spisa), Obavijest o Izračunu konverzije kredita, s prilozima: Izračun konverzije kredita broj 5103080176 na dan 30.9.2015., Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i Nacrt Aneksa Ugovora o kreditu (listovi br. 227-236 spisa), Letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a (list br. 237 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103080176 od 12.02.2016. (listovi br. 238-241 spisa), Solemnizirani Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103080176 od 26.07.2006. (poleđina lista br. 241 do list br. 245 spisa) i Solemnizirani Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103080176 od 26.07.2006. s prilozima (listovi br. 246-261 spisa); dokumentaciju priloženu po tuženiku: sudsku praksu (listovi br. 285-344 spisa), Pisani iskaz ZK (listovi br. 345-346 spisa), sudsku praksu (listovi br. 347-416 spisa), sudsku praksu (listovi br. 444-487 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 567-669 spisa),

8.1. Nadalje je provedeno financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec., te izvršen uvid u Nalaza i mišljenje vještaka od 27.08.2024. (listovi br. 533-549 spisa) i u Očitovanje na prigovor tužitelja, od 6.2.2025. (listovi br. 693-699 spisa), a koja je sudska vještakinja saslušana i usmeno na raspravi kod suda.

8.2. Provedeno je i saslušanje tužitelja, dok nije provedeno saslušanje svjedokinja OK i MK, a od kojeg je dokaznog prijedloga za saslušanje navedenih svjedokinja tuženik odustao.

9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

10. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka kreditor dana 26. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103080176.

11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju nekretnine, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.392,00 CHF, prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,750 % godišnje, sa rokom otplate 300 mjeseci odnosno u 300 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 280,44 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke za CHF.

12. Nesporno je da je između stranaka dana 12. veljače 2016. zaključen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103080176, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015).

13. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

14. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

14.1. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

16.1. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16.2. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

17. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da godine ne znam sad točno koje, ali pred 22 godine je to bilo, dizao je stambeni kredit za izgradnju kuće, u Erste banci, dignuo je 25.000,00 eura na 25 godina i to je to, da nema ništa više za reći, da on je tada radio tri posla, supruga je vodila financije, tako da drugog se ne sjeća. Na pitanje punomoćnice tužitelja, a nakon što mu je po prijedlogu iste predočen ugovor o kreditu na listovima broj 44-47 sudskog spisa, da li je sklopio ovdje predmetni ugovor o kreditu, odgovorio je da da, to je njegov potpis. Na pitanje da li sjeća kad je taj ugovor sklopio, taj kredit kad je sklopio, kad je došao u banku o čemu su razgovarali tada sa djelatnicom banke, odgovorio da o isplati, kak bude se isplaćivalo, kad bude isplaćeni, koje papire treba donesti. Na pitanje da li je tražio stambeni kredit, odgovorio je da da. Na pitanje što su mu u banci rekli, da li ima uvjete za dobiti kredit, odgovorio je da da. Na pitanje zašto je trebao taj kredit, odgovorio je da za kupnju kuće. Na daljnje pitanje da li za osobne potrebe, odgovorio je da za kupnju kuće. Na pitanje da li je u toj kući živio i još živi, odgovorio je da da. Na pitanje što su mu u banci rekli kad je došao rješavat kredit u vezi mjesečne rate, odgovorio je da mora se redovito otplaćivati i to je to, da misli da je bila onda rata oko 1.400,00, 1.500 kuna, u kunama je plaćao. Na pitanje da li mu je rata rasla, odgovorio je da da, s vremenom je rasla. Na pitanje da li se sjeća na koliko je narasla, odgovorio je da ne. Na pitanje da li mu je bio problem plaćati te rate, odgovorio je da pa bio je problem financijski. Na pitanje da li je kredit još u otplati, odgovorio je da da. Na pitanje da li su ga u banci upozorili na kakve rizike toga kredita, odgovorio je da ne sjeća se. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li prije potpisivanja pročitao ugovor, odgovorio je da da. Na pitanje je li on ili netko od njegovih ukućana imao ikad kakav obrt ili kakvu poslovnu djelatnost, odgovorio je da ne. Na pitanje zašto je tužio, odgovorio je da nema odgovor na to pitanje, ne želi odgovoriti. Na pitanje suda a nakon što mu je ponovno predočen ugovor o kreditu na listovima br. 44-47 sudskog spisa, može li reći što je navedeno u članku 2. ugovora, glede iznosa kredita, odgovorio je pa u švicarcima je., da prije je izjavio da u eurima, ali kredit je bio u švicarcima, a plaćao je u kunama. Na pitanje kako to daje uzeo upravo kredit u švicarskim francima, odgovorio je pa to je najpovoljniji kredit bio, svi su uzimali taj kredit. Na pitanje je li išao u koje druge banke se interesirati za kredit, odgovorio je da nije, ne. Na pitanje jesu li mu u predmetnoj banci, znači Erste banci, nudili i kakve druge kredite, odnosno u kojoj drugoj valuti, npr. u eurima ili u kunama, odgovorio je da ne. Na pitanje da li mu je prilikom ugovaranja predmetnog kredita službenik banke objasnio termin promjenjive kamatne stope, odgovorio je da ne. Na pitanje da li zna što to znači, odgovorio je da promjena kamata u toku isplate. Na pitanje da li je znao na koji će se način odnosno prema kojim kriterijima mijenjati kamatna stopa, odgovorio je da ne. Na pitanje da li je razumio što znači otplata kredita vezana uz valutu CHF, odgovorio je da da, koja je visina švicarca, tak se isplaćuje, po toj visini se isplaćuje kredit. Na pitanje da li se je onda taj tečaj švicarca mijenjao tijekom otplate kredita, odgovorio je da kasnije se mijenjao. Na pitanje da li me je prilikom sklapanja ugovora o kreditu službenik banke obavijestio na rizičnost ugovaranja kredita u valuti CHF, odgovorio je da ne. Na pitanje punomoćnice tužitelja u to vrijeme kad je došao rješavati kredit, tko je pripremio ugovor, odgovorio je da djelatnica banke.

18. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.

19. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

20. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21. Nesporna je činjenica da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

22. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

23. Nedvojbeno da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

25. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

27. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

29. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju a niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

30. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

31. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

33. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

33.1. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

34. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

35. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, te kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštene i time ništetne.

36. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

37. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

38. U presudi IKF i IKFĆ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

39. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,990 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

40. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

41. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

42. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

43. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitetelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

44. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

45. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

46. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

47. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

48. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

49. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka tj. Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

50. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

51. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku

Nataliji Jambrečić, mag.oec., utvrđeno je:

- da po anuitetima utvrđenim po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF za razdoblje otplate kredita do konverzije (30.09.2015.) obaveza tužitelja obračunata je u iznosu od 138.937,68 kuna;

- da tužitelj je na ime otplate kredita do konverzije (30.09.2015.) godine platio ukupno 167.200,91 kuna;

- da razlika više plaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita, sve u periodu do konverzije kredita (30.09.2015.) iznosi 3.751,18 EUR, sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa navedenih u Zaključku nalaza i mišljenja vještaka;

- da kredit je konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen manjak uplata u iznosu od 218,38 EUR, a koja je nadoknada manjka vršena nakon 30.09.2015. i nije uključena u izračun u ovom Nalazu, tako da razlika (više plaćeno) ostaje 3.751,18 EUR;

- da tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te da provedenom konverzijom kredita i sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj je stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom, a ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom.

51.1. U Očitovanju na prigovor tužitelja sudski je vještak naveo da izračun prezentiran u Nalazu sačinjen je na način da su anuiteti obračunati po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi uspoređeni sa stvarno izvršenim uplatama od strane tužitelja, te da iz navedenog razloga u periodu kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita kao razlika se pojavljuju negativni brojevi (tabela 1), a da, ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ovog spora, a ekonomičnosti postupka radi, u nastavku se daje samo matematički izračun razlike na način da se iz izračuna isključe negativne vrijednosti, a slijedom čega proizlazi ukupni iznos preplate od 3.978,34 EUR, sa specifikacijom pojedinačnih preplaćenih mjesečnih iznosa navedenih u danom Očitovanju sudskog vještaka.

51.2. Imenovana sudska vještakinja Natalija Jambrečić saslušana na raspravi kod suda iskazala je da u cijelosti ostaje kod nalaza od 27.08.2024. i očitovanja na podnesak tužitelja od dana 6. veljače 2025., te da nastavno na prigovore tužitelja na koje se pismeno očitovala, ovime još jednom navodi da je u nalazu izračun izrađen na način da su uključene i negativne tečajne razlike, te da iznos od 3.751,18 eur je iznos više plaćenog izračunat na način da su uključene i negativne tečajne razlike, a da u svom očitovanju od 6. veljače 2025., po prigovoru tužitelja, izvršila je samo matematički izračun razlike više plaćenog pod pretpostavkom da se ne uključuju negativne tečajne razlike, te da ukoliko se ne bi uključile negativne tečajne razlike tada bi razlika više plaćenog iznosila 3.978,34 eur. Na pitanje da li su iznosi preplaćene kamate i tečaja te pripadajuća zatezna kamata koji su utvrđeni u nalazu bile predmetnom konverzije kredita odgovorila je da nisu, iz razloga što je konverzija koju je proveo tuženik tužitelja izjednačila sa dužnikom u valuti eur, a da izračun koji je napravljen u nalazu podrazumijevao je da je kredit odobren u kunama uz kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom.

51.3. Dani nalaz sudskog vještaka sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, te u skladu s dokumentacijom u spisu, pri čemu valja istaknuti kako su primjedbe tužitelja otklonjene danim Očitovanjem i iskazom vještaka, a tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka, dok prigovori tuženika predstavljaju pravna pitanja, koja su prethodno već raspravljena.

52. Nedvojbeno je da je nakon provedenog vještačenja, i to konačnim tužbenim zahtjevom, postavljenim podneskom od 27. ožujka 2025., tužitelj povisio zahtjev za isplatu, a koje povišenje tužbenog zahtjeva prema odredbi članka 191. st. 1. ZPP-a predstavlja preinaku tužbe, no iako se tuženik toj preinaci tužbe usprotivio, navedena je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbama članka 190. st. 2. ZPP-a, budući se radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Naime, prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

53. Shodno svemu iznesenom, sud utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 3.978,34 EUR, a u izračun kojeg iznosa nisu uključene tzv. negativne razlike.

53.1. Naime, odredbama Zakona o zaštiti potrošača ustanovljena je zaštita potrošača od nepoštetnih i time ništetniih odredbi potrošačkih ugovora, odnosno u konkretnom slučaju zaštita ovdje tužitelja kao potrošača iz predmetnog Ugovora o kreditu, dok tim Zakonom nije ustanovljena zaštita tuženika, jer tuženik kao banka kreditor u predmetnom ugovornom odnosu nema status potrošača. Nadalje, tužitelj plaćanjem pojedinih anuiteta kredita kada su tečaj CHF ili ugovorna kamata bili niži od početno ugovorenih nije od tuženika ništa primio, a slijedom čega ne postoji pravna osnova za umanjenje ukupno utvrđenog preplaćenog iznosa za tzv. negativne razlike.

53.2. Nadalje, provedenim je vještačenjem utvrđeno da prednje utvrđeni preplaćeni iznos s osnova nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, ni u jednom dijelu prilikom izvršene konverzije nije uzet u obzir, odnosno da obveza tužitelja po toj osnovi nije smanjena.

54. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

55. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

56. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju vjerovnik (tužitelj) imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a). Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

57. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

58. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

59. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 12. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan, i to kako u odnosu na prvotno utuženi iznos, tako i u odnosu na povišeni dio.

59.1. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

60. Na temelju svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.978,34 EUR utvrđen je u cijelosti osnovanim.

61. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u nalazu i mišljenju sudskog vještaka te u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

62. Kako u ovom postupku nije utvrđeno postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, prijedlog tuženika u tom je smislu odbijen kao neosnovan, te slijedom toga odbijen i prigovor tuženika istaknut radi prijeboja.

63. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

63.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 12.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 18.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 3.1.2020. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 21.7.2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 20.6.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 6.7.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 25.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 27.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 1.4.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 15.5.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 25,20 EUR (189,90 kn), sveukupno 1.890,65 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

63.2. Tužitelju nisu priznati traženi troškovi sastava ostalih podnesaka, jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, i to: podneska od 3.9.2020. kojim je dostavljen dokaz o oslobođenju od pristojbi, a koji je dokaz tužitelj sudu mogao dostaviti i ranijim podneskom od 3.1.2020. kojim je sudu najavio dostavu tog dokaza, a koji je trošak sastava podneska od 3.1.2020. tužitelju priznat; podneska od 1.7.2022. kojim se tužitelj očitovao na navode iz podneska tuženika zaprimljenog 9.6.2020., a slijedom čega je tužitelj bio u mogućnosti na navedeni podnesak tuženika očitovati se svojim podneskom od 20.6.2022., trošak sastava kojeg je podneska tužitelju priznat; podneska od 20.6.2024. kojim je sudu dostavljen dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, iako sud putem sustava ima pristup podacima o predujmljenim troškovima za vještačenja, pa stoga dostavljanje dokaza o istom nije bilo potrebno; te podneska od 17.9.2024. kojim je tužitelj zatražio produženje roka za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, i potom tužitelju priznat sastav podneska od 25.9.2024. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

Čakovec, 15. svibnja 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćnici

2. tuženik po punomoćniku