Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-814/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja PC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanost po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku, Toniju Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 3. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika te objave presude dana 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 126-53016684 od 20.11.2009. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužitelja PC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 8. glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.'' te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju PC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 836,33 EUR (osamsto trideset šest eura i trideset tri centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a tekućom od 22. srpnja 2021. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.332,41 EUR (tisuću tristo trideset dva eura i četrdeset jedan cent) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je zaključio kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita Ugovor o kreditu broj 126-53016684 dana 20. studenog 2009. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. U čl. 8. navedenog kredita je bila ugovorena mogućnog prijevremena otplata kredita, a što je bilo moguće s tim da je korisnik kredita prije prijevremene otplate trebao obavijestiti banku i to najmanje 30 dana unaprijed, a banka je u takvom slučaju bila ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe Adria bank d.d. (raniji naziv tuženika). Tužitelj je i prijevremeno otplatio kredit, a tuženik mu je sukladno čl. 8. Ugovora o kreditu naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od tadašnjih 6.301,36 kn odnosno 836,33 eura budući je u međuvremenu euro postao valuta RH. Tužitelj napominje da je navedena naknada naplaćena protuzakonito i to je protivna odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, a u kojoj odredbi je propisano da davatelj kredita ima pravo u slučaju prijevremene otplate kredita naplatiti štetu koju je u tom slučaju pretrpio, ali ne može uračunati kamate u tu naknadu za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz čl. 8. Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ta naknada predstavljala naknadu štete, a niti je uopće naznačeno što ta naknada predstavlja. Nadalje tužitelj smatra i da je navedena odredba ugovora o kreditu protivna odredbama iz čl. 322. i 333. Zakona o obveznim odnosima, a isto proizlazi i iz prakse Suda Europske unije kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske te i sudova u Republici Hrvatskoj. Obzirom na prednje tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti čl. 8. predmetnog Ugovora kojim je određeno plaćanje naknade radi prijevremene otplate kredita te sukladno tome i povrat iznosa koji je uplaćen na ime te naknade kao i naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu se tuženik u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja te je prije svega istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa obzirom je predmetni ugovor zaključen 2009., a tužitelj je ovu tužbu podnio 2023. Pretpostavio je da se ustvari u ovoj tužbi radi o povratu stečenog bez osnove te bi rok za navedeno trebao teći od dana zaključenja ugovora tako da bi zastara nastupila tijekom 2014. Također su osporili da tužitelj nema svojstvo potrošača i da predmetna odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu nije ništetna jer je ista u skladu sa odredbom iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Također je naveo da tuženik u svakom slučaju prijevremenom otplatom kredita trpi štetu, a to u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl., a iznos koji se naplaćuje kao naknada zbog prijevremene otplate kredita i odgovara iznosu štete koju tuženik u takvom slučaju trpi. Pravo tuženika odnosno vjerovnika i proizlazi iz prava Europske unije. Tuženik je osporio i tijek zateznih kamata na isplaćeni iznos smatrajući da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj čak i kada bi se utvrdilo da je navedeni članaka ugovora o kreditu ništetan već bi eventualno u tom slučaju zatezne kamate tekle od dana podnošenja zahtjeva tj. tužbe, a to tim više što se tužitelj prije podnošenja ove tužbe nije nit obratio tuženiku na povrat predmetnog iznosa kada bi eventualno imao pravo na zateznu kamatu počevši od dana podnošenja takvog zahtjeva. Konačno tuženik smatra da se u ovom slučaju radi eventualno o ništetnosti manjih značaja, a i sam ugovor je u cijelosti ispunjen pa da stoga tužitelj i iz tog razloga nema pravo isticati ništetnost navedene ugovorne odredbe. Osporio je i visinu tužbenog zahtjeva te je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, a tužitelj obveže na naknadu troškova tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja i izvršio je uvid u kompletnu dokumentaciju dostavljenu od strane stranaka.

4. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 20. studenog 2009. zaključile Ugovor o kreditu broj 126- 53016684 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to tako da je davatelj kredita, ovdje tuženik po ranijim imenom Hypo-Alpe Adria Bank d.d. dao tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 49.020,00 eura, a radi kupovine garaže i kupovine stana,

- da je u čl. 8. kredita propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremeno konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed s tim da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, a u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu Hypo-Alpe Adria Bank d.d.,

- rok vraćanja kredita je određen u čl. 4. navedenog Ugovora i to na način da se kredit vraća u roku od 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a koji dan nastupa zadnji dan u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, a vraća se u 240 mjesečnih anuiteta, čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita, a koji anuiteti također dospijevaju zadnjih dana u mjesecu s tim da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu, a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za euro Hypo-Alpe Adria Bank d.d.,

- da je tužitelj otplatio prijevremeno cjelokupni kredit dana 21. srpnja 2021. i to na način da je toga dana platio na ime dospjele glavnice iznos od 210.045,46 kn, na ime redovne kamate iznos od 567,28 kn te na ime troška 6.301,36 kn (listovi 34-36 spisa).

6. Sporno je između stranaka da li je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 8., a koja se odnosi na pravo banke na naplatu naknade zbog prijevremene otplate kredita ništetna ili ne te da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 6.301,36 kn (836,33 eura), koji je plaćen prilikom prijevremene otplate kredita kao trošak.

7. Prije svega valja reći da je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj ne bi bio potrošač, a to u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a prema kojem propisu se potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetno nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja, a uostalom iz predmetnog Ugovora o kredita u čl. 2. je jasno naznačeno da se kredit odobrava za kupovinu garaže i kupovinu stana. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit upotrijebljen za rješavanje stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji i da na navedenoj adresi nikada nije bio registriran niti obrt, a niti obavljanje bilo kakve druge trgovačke djelatnosti. Prema tome prigovor tuženika da tužitelj ne bi bio potrošač je u cijelosti neosnovan.

8. Odredbom iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku dok je odredbom iz čl. 1024. st. 3. ZOO propisano da je korisnik kredita u slučaju vraćanja kredita prije roka dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Konačno odredbom iz čl. 1024. st. 4. ZOO je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Kao što je već prethodno rečeno nedvojbeno je rečeno da je tužitelj prilikom prijevremene otplate kredita odnosno zatvaranja kredita 21. srpnja 2021. tuženiku uplatio na ime troška iznos koji se potražuje ovom tužbom tj. 6.301,36 kn odnosno preračunato u eure 836,33 eura. Nikakve daljnje odrednice na što se navedeni trošak odnosi pa niti obrazloženja tuženik nije dao tijekom postupka. Ovaj sud obzirom na prednje zaključuje da prednji iznos nedvojbeno predstavlja upravo naknadu koja je propisana u čl. 8. predmetnog Ugovora tj. naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

9. Već je naprijed rečeno da je sud utvrdio da je tužitelj u ovom slučaju bio potrošač te je slijedom navedenog ništetnost osporene odredbe ugovora o kreditu trebalo utvrđivati sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, na ništetnost odredbe ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka treba prvenstveno prosuđivati primjenu odredbe iz čl. 96. ZZP/07. Odredbom iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 je propisano da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz ugovora o kreditu koji se u spisu nalazi na listovima 7-11 spisa je jasno vidljivo da se radi o ugovoru koji je nesporno formulirao sam tuženik i na tipskom obrascu tuženika te je jasno da je i čl. 8. odredba Ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a slijedom toga obzirom na svoj sadržaj je i nepoštena ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. To iz razloga što odredbom iz č. 8. predmetnog Ugovora određuje plaćanje određene naknade korisniku kredita, a to je u ovom slučaju tužitelj, uopće ne navodeći iz kojeg razloga bi se ta naknada trebala platiti niti na što se ta naknada odnosi, a što je po mišljenju ovog suda suprotno odredbi iz čl. 1024. st. 3. ZOO iz koje proizlazi da bi davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate kredita imao tek pravo na naknadu štete koju je pretrpio prijevremenom otplatom kredita. Činjenica jest da tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, zatim troškova osoblja i sl., ali je navedena tvrdnja po mišljenju suda paušalna te ustvari ti poslovi predstavljaju redovne poslove tuženika i njegovih zaposlenika. Stoga tužitelj nije ni u kom slučaju dokazao da bi navedeni iznos koji je u dokumentu koji je sam tuženik izdao, a radi se o pregledu prometa za klijenta (listovi 22-35 spisa) odnosio na troškove. U samom ugovoru o kreditu nigdje nije naznačeno da bi korisnik kredita trebao platiti radi prijevremene otplate neke troškove već dakle samo naknadu te slijedom navedenog tužitelj osnovano tvrdi da se iznos koji potražuje u ovom predmetu podnosi upravo na naknadu iz čl. 8. i ne predstavlja nikakve troškove niti štetu koju bi pretrpio tuženik jer tuženik ničim ne dokazuje niti potvrđuje da bi taj iznos predstavljao štetu koju je on pretrpio prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja i na koju štetu bi imao pravo u smislu odredbe iz čl. 1024. st. 3. ZOO. Ujedno vezano na prednje sud smatra da se u ovom slučaju doista radi o ništetnoj odredbi jer navedena odredba ovlašćuje tuženika kao davatelja kredita da naplati od tužitelja kao korisnika kredita određeni iznos na koji tužitelj nema pravo sukladno važećim propisima, a to su u ovom slučaju i Zakon o obveznim odnosima i Zakon o zaštiti potrošača kako je to naprijed naznačeno. Prema tome ovaj sud smatra da je zbog takve odredbe došlo do značajne neravnoteže u obvezama stranaka, a to iz naprijed navedenih razloga te je doista predmetna odredba iz čl. 8. Ugovora ništetna, a to sukladno naprijed citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača pa i odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO. Obzirom na to sud je i utvrdio da je predmetna odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna.

10. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva tuženik je ustvari osporio visinu tužbenog zahtjeva međutim se ovdje navodi da iz dokumentacije tj. pregleda prometa za klijenta (listovi 22-35 spisa) jasno proizlazi da je tužitelj uplatio upravo utuženi iznos kao trošak radi prijevremene otplate kredita te sud doista smatra da se u tom slučaju radilo o naknadi za prijevremenu otplatu iz čl. 8. predmetnog Ugovora. Kako navedena visina jasno proizlazi iz gore navedenog dokumenta kojeg je sastavio sam tuženik, a tužitelj potražuje u ovom predmetu upravo taj iznos to sud smatra da nije bilo potrebe provoditi knjigovodstveno financijsko vještačenje jer visina potraživanja tužitelja jasno proizlazi iz dokumenta sastavljenog po samom tuženiku. Stoga nije niti određivao provođenje predmetnog dokaza smatrajući istog kao nepotrebnog.

11. Vezano na prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja u ovom predmetu sud prije svega ističe da se u ovom slučaju radi o stjecanju bez osnove, a koje stjecanje je opisano u odredbi iz čl. 1111. st. 1. ZOO i gdje se propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe, a taj prijenos nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO obveza vraćanja odnosno nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom iz čl. 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom predmetu tužitelj traži prvenstveno utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu, a kojom mu je nezakonito naplaćena naknada radi prijevremene otplate kredita i tek potom iznos koji mu je radi toga i naplaćen. Takav zahtjev je sud utvrdio kao osnovan, a isto tako sud smatra da nije nastupila zastara takvog potraživanja jer se tek ovom odlukom utvrđuje ništetnost predmetne odredbe, a prema odredbi iz čl. 328 ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Obzirom na to bi eventualno zastara mogla početi teći tek po pravomoćnosti odluke kojom se deklaratorno odlučuje ništetnost, a što u ovom slučaju još uvijek nije niti počelo teći pa stoga ovaj zahtjev tužitelja svakako nije u zastari ( tako i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. br. Su-IV-47/2020-2). Slijedom navedenog sud smatra da je neosnovan i prigovor tijeka zatezne kamate na potraživanje tužitelja, a koji početak zatezne kamate tužitelj veže na izvršenu uplatu nezakonito plaćene naknade koja je nedvojbeno bila dana 21. srpnja 2021. Naime imajući u vidu odredbu iz čl. 1115. ZOO te sam sadržaj čl. 8. Ugovora o kreditu pogotovo činjenicu da je tu odredbu formulirao sam tuženik bez da je tužitelj imao ikakvog utjecaja na nju te konačno da ju je sud i utvrdio ništetnom, a što znači da je bila ništetna od samog početka tj. od sastava ugovora i što je tuženik morao znati da se radi o nepoštenoj odredbi u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, sud smatra da je i zatraženi tijek kamata na zatraženi iznos od 22. srpnja 2021. u cijelosti osnovan. Sama stoga zatezne kamate je tužitelju dosuđena sukladno odredbi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Posebno se dodaje da je sud tijekom postupka saslušao tužitelja, a kako je to već prethodno naznačeno te je u cijelosti prihvatio njegov iskaz kao istinit i uvjerljiv jer taj iskaz nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne tvrdnjama tuženika. Isto tako vezano na ostale dokaze koje je sud proveo se naznačuje da sud ne obrazlaže posebne dokaze koji se ne spominju u ovoj odluci smatrajući iste irelevantne za ishod ovog postupka.

13. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sud je tužitelju dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 187,50 eura, a to prema tbr. 7. toč. I tbr. 46. (PDV) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/223-dalje OT), zatim trošak sastava triju obrazloženih podnesaka (19. veljače 2024., 20. svibnja 2024. i 17. srpnja 2024.) svaki puta u iznosu od 187,50 eura prema tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. OT, trošak zastupanja na tri ročišta kod suda (2. srpnja 2024., 9. listopada 2024. i 3. travnja 2025.) svaki puta u iznosu od 187,50 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT i tbr. 46. OT, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura. Tužitelju je sveukupno priznat iznos od 1.332,41 eura. Sud je tužitelju dosudio troškove sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđeni trošak je sud presudio zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude sukladno odredbi iz 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 15. svibnja 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ ZOU Fosin i Petak Vujec, Varaždin (za tužitelja)

2/ Odvjetnik Toni Smrček, Zagreb (za tuženika)