REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-102/2019-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Nikolini Labuhar Bazina, u pravnoj stvari tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika VIADUKT d.d. u stečaju, Zagreb, Kranjčevićeva 2, OIB: 74794390096, zastupanog po punomoćniku Dražanu Crnkoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. ožujka 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ivane Ljubas, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Čonka Butković, odvjetnice, 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu 20.702,60 EUR bruto1 na ime umanjene plaće tužitelja za razdoblje od srpnja 2011. godine do rujna 2017. godine i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"2. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja u iznosu 69.486,90 kn/9.222,50 EUR neto na ime neisplaćene otpremnine tužitelja i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda.

3. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja u iznosu 518,02 EUR na ime troškova korištenja privatnog automobila tužitelja u službene svrhe i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda."

III Nalaže se tuženiku VIADUKT d.d. u stečaju, Zagreb, Kranjčevićeva 2, OIB: 74794390096 da u roku od 15 dana tužitelju RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.883,21 EUR, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 15. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 11.062,50 EUR uvećan za zatezne kamate tekuće od 15. svibnja 2025. do isplate.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 8.750,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u stečajnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl. br. St-1181/2017, dana 26. veljače 2018. doneseno rješenje kojim je tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja tražbine koju je stečajni upravitelj osporio u iznosu od 312.276,15 kn. Tužitelj u roku određenim navedenim rješenjem pokreće parnicu radi utvrđenja tražbine u iznosu od 200.000,00 kn. Tuženik duguje tužitelju, pored iznosa priznate tražbine u postupku St-1181/2017, i osporeni iznos od 200.000,00 kn i to na ime umanjenja plaće tužitelja iznos od 150.097,01 kn, na ime otpremnine iznos od 40.000,00 kn i 3.902,99 kn na ime troškova goriva. Tužitelj je bio u radnom odnosu kod tuženika te mu je tuženiku vremenskom periodu od 2011. do 2017. umanjivao plaću. Prema odredbi čl. 126. Zakona o radu, otpremnina iznosi 6 prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Prema Aneksima Kolektivnom ugovoru, osnovica za obračun otpremnine će se obračunavati u punom iznosu plaće radnika odnosno bez umanjenja. Račune za troškove goriva koje je tužitelj imao za vrijeme trajanja radnog odnosa za vožnju automobilom u poslovne svrhe, tuženik je potvrdio svojim pečatom, no iste nikada nije podmirio tužitelju. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 4. studenog 2022. tužitelj predlaže da sud utvrdi:

- da postoji tražbina tužitelja u iznosu 155.983,75 kn/20.702,60 EUR bruto1 na ime umanjene plaće tužitelja za razdoblje od srpnja 2011. godine do rujna 2017. godine i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda,

- da postoji tražbina tužitelja u iznosu 69.486,90 kn/9.222,50 EUR neto na ime neisplaćene otpremnine tužitelja i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda,

- da postoji tražbina tužitelja u iznosu 3.902,99 kn/518,02 EUR na ime troškova korištenja privatnog automobila tužitelja u službene svrhe i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda.

2. U odgovoru na tužbu tuženik, prije upuštanja u raspravljanje, ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, u ovoj pravnoj stvari radi se o sporu oko prava koja proizlaze iz radnog odnosa, te je stoga sukladno čl. 34b, st. 1. toč. 5. u vezi s čl. 34. st. 1. toč. 10. Zakona o parničnom postupku, za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan općinski sud. Također, tuženik opreza radi, ističe prigovor prekluzije roka za podnošenje ove tužbe. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev, osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Tužitelj u tužbi potražuje utvrđenje tražbine u iznosu od 200.000,00 kn, od čega na ime umanjenja plaće tužitelja iznos od 150.097,01 kn, na ime otpremnine iznos od 46.000,00 kn, te na ime troškova goriva iznos od 3.902,99 kn. Tužitelj tužbom traži utvrđenje tražbine s osnove umanjenih plaća u iznosu od 150.097,01 kn, no pritom ne obrazlaže za koji se period navedeni iznos odnosi, odnosno za koje mjesece, sa kojim datumom dospijeća pojedinih iznosa, kao ni pojedinačne iznose za svaki pojedini mjesec, te je takva tužba nepodobna za raspravljanje. S obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik osporava i visinu navedenog dijela tužbenog zahtjeva, a s obzirom da tužitelj nije dostavio dokaz o obračunu umanjenih plaća. Tužitelj potražuje i utvrđenje dijela tražbine koja se odnosi na otpremninu u iznosu od 46.000,00 kn, te pritom navodi kako tužitelj ostvaruje pravo na otpremninu u iznosu od 6 mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Tužitelj je kod tuženika radio 15 godina, te je sukladno čl. 119. Zakona o radu, ostvario pravo na otpremninu u visini od 1/3 prosječne plaće koju je ostvario tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Neosnovano stoga tužitelj potražuje otpremninu u visini 6 plaća, te je osnovano stečajni upravitelj osporio dio prijavljene tražbine. Tužitelj potražuje i utvrđenje tražbine koja se odnosi na troškove goriva u iznosu od 3.902,99 kn. Tuženik u cijelosti osporava navedeni dio tužbenog zahtjeva, a s obzirom da nema osnove po kojoj bi tuženik bio dužan isplatiti navedeni iznos tužitelju. Tužitelj ni sa čim ne dokazuje da je iznose po dostavljenim računima podmirio on sam, kao ni da bi mu tuženik bio dužan navedene iznose isplatiti. Suprotno navodima tužitelja, dostavljeni računi za gorivo nisu potvrđeni pečatom tuženika, niti se tuženik na bilo koji način obvezao isplatiti iznose po navedenim računima tužitelju, te je stoga tužbeni zahtjev u navedenom dijelu neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu u bitnome navodeći da tuženik neosnovano i paušalno prigovara pravodobnosti tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tužitelju je tijekom trajanja radnog odnosa kod tuženika kao poslodavca plaća umanjivana u vremenskom periodu od 2011. do 2017. Navedeno proizlazi upravo iz Aneksa kolektivnom ugovoru, a koje Anekse je tužitelj priložio uz tužbu. Također, upravo okolnost da je u stečajnom postupku St-1181/2017 tužitelju na ime umanjenja plaće priznat određeni dio prijavljene tražbine, potvrđuje osnovanost potraživanja tužitelja. U dostavljenim Aneksima jasno je naznačen svaki mjesec za koji je tuženik umanjivao plaću tužitelju te je u istima jasno naznačeno kako se tuženik kao poslodavac obvezao navedeno vratiti tužiteljici, no istu obvezu nikada nije ispunio. Štoviše, tuženik kao poslodavac umanjivao je plaću tužitelja kao radnika i u vremenskim periodima koji nisu obuhvaćeni Aneksima kolektivnih ugovora što je za posljedicu imao kontinuirano umanjenje plaće radnika. Tužitelj stoga u nastavku navodi odredbu čl. 4. iz III. Aneksa kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. u kojoj je navedeno: Poslodavac se obvezuje da će 20% neisplaćene plaće za razdoblje od 1. veljače 2013. do 30. lipnja 2013., radnicima isplatiti do 31. prosinca 2013., u više rata ukoliko poslodavac, obzirom na poslovne rezultate bude u mogućnosti isplatiti navedene zaostatke. Tužitelj ističe kako je jasno i u više odluka utvrđeno stajalište VSRH prema kojemu se poslodavac ne može osloboditi dužnosti isplate plaće radniku pozivanjem na loše poslovne rezultate. Tužitelj je iz tog razloga i predložio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a kojim će se utvrditi u kojem iznosu, u kojem vremenskom periodu i s kojim datumom je tuženik umanjivao plaće tužitelju. Tužitelj upozorava kako nije točan navod tuženika da bi njegovo potraživanje bilo u zastari. Ukazuje kako je sam tuženik navedenim Aneksima kolektivnom ugovoru svakim kasnijim Aneksom izvršio priznanje svoje obveze naknade umanjenog dijela plaće za sva razdoblja umanjenja koja su prethodila tom Aneksu te se iznova obvezao ovu obvezu ispuniti u naknadnom roku. U odnosu na otpremninu tužitelj je istaknuo kako je Aneksima kolektivnim ugovorima jasno ugovoreno da će se osnovica za obračun otpremnine obračunavati u punom iznosu plaće radnika, odnosno bez umanjenja plaće koju je provodio tuženik. Tužitelj dalje navodi da je pravo radnika na otpremninu uređeno čl. 126. Zakona o radu.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem djelomičnog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. veljače 2018., posl. br. St-1181/17 (list 5-26 spisa), prijave tražbine u stečajnom postupku od 9. studenog 2017. (list 27-30 spisa), ugovora o radu na određeno vrijeme od 28. veljače 2002. (list 31-32 spisa), ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9. prosinca 2002. (list 33-34 spisa), ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2004. (list 35-36, 329 spisa), aneksa ugovora o radu od 1. siječnja 2004. (list 37-38, 330 spisa), potvrde o podatcima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 12. listopada 2017. (list 39-41 spisa), odluke o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. listopada 2017. (list 42 spisa), obračuna isplaćenih plaća odnosno obračun isplaćene ili djelomično isplaćene plaće / naknade plaće (list 43-61 spisa), I. Aneks Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (evid. broj 10/10; list 62-63 spisa) sklopljen 8. ožujka 2012.,

II. Aneks Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (evid. broj 10/10; list 64-65 spisa) sklopljen 20. kolovoza 2012., III. Aneks Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (evid. broj 10/10; list 66-67 spisa) sklopljen 26. veljače 2013., IV. Aneks Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (evid. broj 10/10; list 68-69 spisa) sklopljen 30. srpnja 2013., V. Aneks Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (evid. broj 10/10; list 70-71 spisa) sklopljen 29. listopada 2013., VI. Aneks Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (evid. broj 10/10; list 72-73 spisa) sklopljen 28. veljače 2014., VII. Aneks Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (evid. broj 10/10; list 74-75 spisa) sklopljen 30. ožujka 2014., račune za gorivo (list 76-78, 94-101, 105-106 spisa), putnog radnog lista od 2. listopada 2017. (list 102-104 spisa), putnog radnog lista od 1. rujna 2017. (list 107-109 spisa), obračuna plaće za razdoblje od siječnja 2011. do ožujka 2017. (list 135-210 spisa), Kolektivnog ugovora iz listopada 2015. (list 211-234), Pravilnika o radu iz srpnja 2013. (list 235-301 spisa), Kolektivnog ugovora iz siječnja 2010. (list 302-320, 342-360 spisa), uvida u podatke sa stečajne oglasne ploče iz lipnja 2018. (list 323-326 spisa), aneksa ugovora o radu od 1. siječnja 2004. (list 331 spisa), Sporazuma o visini plaća radnika od 5. rujna 2011. (list 361 spisa), mjesečnih evidencija rada za razdoblje od siječnja 2015. do kolovoza 2017. (list 385-416 spisa), te druge dokumentacije koja je priložena spisu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. od 21. kolovoza 2021. (list 421- 435 spisa), proveden je dokaz dopunskim financijskim vještačenjem od 14. srpnja 2022. (list 440-463 spisa), proveden je dokaz dopunskim financijskim vještačenjem od

13. listopada 2022. (list 471-478 spisa).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Na ročištu 31. ožujka 2025. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili zaključenje glavne rasprave pa je sud uz suglasnost stranaka odlučio da se dokazi neće više izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

7. Sukladno odredbi čl. 266. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj: 71/15, 104/17, dalje: SZ) ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu, sud će vjerovnika uputiti na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine. Prema čl. 267. SZ-a ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu, odnosno primitka drugostupanjske odluke, smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice. Stoga je tužitelj pokrenuo ovu parnicu radi utvrđivanja osnovanosti osporene tražbine i to plaća, otpremnine i materijalnih troškova za gorivo, kao tražbine prvog višeg isplatnog reda, u skladu s djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St- 1181/17 od 26. veljače 2018. Dakle, tužitelj je podnio pozitivnu deklaratornu tužbu kojom traži od suda pravnu zaštitu povodom povrede pravnog postojanja jednog prava (utvrđenja da je osnovana njegova tražbina, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda) nezavisno od zahtjeva koji iz nje proizlaze.

8. Iz dokumentacije u spisu, sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika,

- da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 2. listopada 2017., posl.br. St-1181/17,

- da je tužitelj u stečajnom postupku prijavio svoje potraživanje prema tuženiku,

- da je djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1181/17 od 26. veljače 2018. djelomično osporena tražbina tužitelja u iznosu od 312.276,15 kn kao tražbina prvog isplatnog reda za koju ne postoji ovršna isprava, a kao razlog osporavanja je navedeno: netočan izračun umanjenja plaća za 2 – 9. mj. 2017., potraživanja plaća za 10. i 11. mj. 2017., zastara za umanjenje plaća 2011. i 1. – 8. mj. 2012., dio otpremnine (pravo na 5 otpremnina), materijalni trošak-gorivo, tražbina nije umanjena za čl. 155. SZ te je tužitelj kao stečajni vjerovnik upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja odnosno primitka drugostupanjske odluke,

- da je tužitelj podnio predmetnu tužbu radi utvrđenja osporene tražbine kao tražbine prvog višeg isplatnog reda 12. ožujka 2018.

9. U odnosnu na prigovor prekluzije sud navodi slijedeće. Djelomično rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1181/17 kojim je tužitelj upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja odnosno primitka drugostupanjske odluke, doneseno je i objavljeno na e- oglasnoj ploči 26. veljače 2018. (list 5-26 spisa i list 325 spisa) te u spisu nema dokaza o tome kada je isto postalo pravomoćno. Međutim, kako iz navoda tužitelja proizlazi da nije podnio žalbu, a u uputi o pravnom lijeku je naveden rok za žalbu 8 dana, to ovaj sud smatra da je navedeno rješenje postalo pravomoćno najranije 7. ožujka 2018. Kako je tužitelj kao stečajni vjerovnik upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja odnosno primitka drugostupanjske odluke, to je tužitelj mogao podnijeti predmetnu tužbu najkasnije 15. ožujka 2018. Budući je tužitelj podnio predmetnu tužbu 12. ožujka 2018., to je tužba radi utvrđenja postojanja navedene osporene tražbine podnesena u zakonskom roku.

Stoga je neosnovan tuženikov prigovor prekluzije.

10. U odnosu na prigovor zastare potraživanja za potraživanje razlike plaći zbog umanjenja za 2011. te za razdoblje od siječnja do kolovoza 2012., sud je mišljenja da je navedeni prigovor neosnovan. Naime, odredbom čl. 240. Zakona o obveznim odnosnima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO) određeno je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, kao i da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja. Odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 245. ZOO je određeno da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, kao i da zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. St. 4. istog članka je određeno kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka. Iz Sporazuma o visini plaće radnika sklopljenog između tuženika i Sindikata graditeljstva Hrvatske, Sindikalna podružnica „Viadukt“ d.d. od 5. rujna 2011. proizlazi da su stranke istim suglasno utvrdile da se za sve radnike zaposlene kod poslodavca za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. listopada 2011. iznos osnovne plaće za puno radno vrijeme umanjuje za 20% (čl. 2.), kao i da se poslodavac obvezuje da će razliku od umanjenog do punog iznosa plaće ugovorene sporazumom isplatiti prema važećem Ugovoru iz čl. 1. sporazuma najkasnije do 30. lipnja 2012. (čl. 6.). Iz I. Aneksa Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (list 62-63 spisa) sklopljenog 8. ožujka 2012. između tuženika i Sindikata graditeljstva Hrvatske, Sindikalna podružnica „Viadukt“ d.d. proizlazi da je čl. 5. ugovoreno da su stranke suglasne da se obveza poslodavca iz čl. 2. Sporazuma o visini plaće radnika sklopljenim 5. rujna 2011. prolongira te se poslodavac obvezuje da će 20% neisplaćene plaće za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. listopada 2011. isplatiti radnicima najkasnije do 31. prosinca 2012. U dostavljenim Aneksima Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (stranica 62-75 spisa) jasno je naznačen svaki mjesec za koji je tuženik umanjivao plaću svojim radnicima, pa tako i tužitelju te je u istima jasno naznačeno kako se tuženik kao poslodavac obvezao navedeno vratiti zaposlenicima, pa tako i tužitelju u određenoj dinamici i u određenim postocima, no istu obvezu nikada nije ispunio. Štoviše, iz priloženih Aneksa je razvidno da je tuženik kao poslodavac umanjivao plaću tužitelja kao radnika i u vremenskim periodima koji nisu obuhvaćeni Aneksima kolektivnih ugovora što je za posljedicu imao kontinuirano umanjenje plaće radnika. Naime iz priloženih Aneksa kolektivnom ugovoru te svakim kasnijim Aneksom tuženik je izvršio priznanje svoje obveze naknade umanjenog dijela plaće za sva razdoblja umanjenja koja su prethodila tom Aneksu te se iznova obvezao ovu obvezu ispuniti u naknadnom roku. Tako je u zadnjem VII. Aneks kolektivnom ugovoru sklopljenom 30. ožujka 2014. (list 74-95 spisa), u čl. 5., tuženik priznao svoje obveze prema tužitelju na ime umanjenja plaće i to za razdoblje umanjenja plaće na temelju Sporazuma o visini plaća radnika koji određuje umanjenje plaće u 2011. godini, za razdoblje umanjenja plaće na temelju I. Aneksa Kolektivnom ugovoru koji određuje umanjenje u 2012. godini, za razdoblje umanjenja plaće na temelju II. Aneksa Kolektivnom ugovoru koji određuje umanjenje u 2012. godini, za razdoblje umanjenja plaće na temelju III. Aneksa Kolektivnom ugovoru koji određuje umanjenje u 2013. godini, za razdoblje umanjenja plaće na temelju IV. Aneksa Kolektivnom ugovoru koji određuje umanjenje u 2013. godini, za razdoblje umanjenja plaće na temelju V. Aneksa Kolektivnom ugovoru koji određuje umanjenje u 2013. godini, za razdoblje umanjenja plaće na temelju VI. Aneksa Kolektivnom ugovoru koji određuje umanjenje u 2014. godini, za razdoblje umanjenja plaće na temelju VII. Aneksa Kolektivnom ugovoru koji određuje umanjenje u 2014. godini. Dakle, tuženik se navedenim VII. Aneksom obvezao naknaditi umanjenje plaće za gore navedena razdoblja sve do 31. prosinca 2014. Dakle, budući je tuženik još potpisom Sporazuma o visini plaće radnika od 5. rujna 2011. priznao dug prema tužiteljici za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. listopada 2011., a dalje i potpisom I. Aneksa Kolektivnog ugovora od 8.ožujka 2012. priznao dug sve do 31. prosinca 2012. te nadalje sve do 31. prosinca 2014. potpisivanjem II., III., IV., V., VI. i VIII. Aneksa Kolektivnom ugovoru, to je tim činom prekinuta zastara. S obzirom da je tužitelj prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku podneskom od 9. studenog 2017. te tužbu u ovom predmetu podnijela u roku određenim Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. veljače 2018. to je nije protekao zastarni rok od pet godina propisan člankom 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., dalje: ZR). Iz navedenog proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan za potraživanja tužitelja po osnovi neosnovanog umanjenja plaće za 2011. te za razdoblje od siječnja do kolovoza 2012.

11. Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja koja su usporena od strane tuženika u stečajnom postupku, tijekom postupka je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 21. kolovoza 2021. vještak je utvrdio, a vezano za umanjenje plaće tužitelja za razdoblje od srpnja 2011. do veljače 2014., da bi razlika između ostvarene plaće tužitelja i plaće koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do umanjenja na temelju Sporazuma o visini plaće i pripadajućih Aneksa Kolektivnom ugovoru iznosila ukupno 48.540,05 kn, a pojedini mjesečni iznosa razlika, kao i datumi dospijeća istih, dani su u stupcima "v" i "z" Tabele 2, koja je sastavni dio nalaza i mišljenja. Vještak navodi da za razdoblje od siječnja 2011. do lipnja 2011. nije rađen izračun jer se Sporazum o umanjenju osnovne plaće primjenjuje od 1. srpnja 2011. Također je vještak utvrdio, a vezano za visinu neisplaćene otpremnine, da ukupan iznos neisplaćene otpremnine iznosi 69.486,90 kn neto, a temelji se na ukupno 15 navršenih godina neprekidnog rada tužitelja kod tuženika. U odnosu na neisplaćene troškove goriva, vještak nije mogao utvrditi, bez dodatne dokumentacije, postoje li i u kojem iznosu troškovi goriva koji su neisplaćeni tužitelju.

12. U podnesku od 16. rujna 2021. tuženik se očitovao da ne stavlja primjedbe na sam matematički izračun, ali osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno navodi da nije jasno što je predmet ovog postupka budući da je dio tražbine tužitelju priznat od strane stečajnog upravitelja. Tužitelj je u podnesku od 17. rujna 2021., u odnosu na izračun umanjenja plaće za period od ožujka 2014. do prosinca 2017., predložio da se izvrši dopuna vještačenja nakon što se vještaku dostave potrebna pojašnjenja i dokumentacija. Vezano uz izračun otpremnine tužitelj nije stavio prigovore. U odnosu na neisplaćene troškove goriva, tužitelj ističe da svu dokumentaciju koju posjeduje već je dostavio u sudski spis te da je inicijalno sve troškove goriva podmirivao tužitelj. S tim u vezi predlaže da tuženik u spis dostavi naloge i evidencije troškova goriva, odnosno svu daljnju dokumentaciju i sva potrebna pojašnjenja kako bi se vještak mogao očitovati. U podnesku od 4. studenog 2021. tuženik pojašnjava da u razdoblju od ožujka 2014. pa nadalje, plaća isplaćivana u fiksnom iznosu i to sukladno usmenom dogovoru stranaka. Tužitelj je, dakle, usmeno dogovorio sa poslodavcem isplatu fiksne neto plaće u eurima, a koja se plaća isplaćivala u protuvrijednosti kuna po tečaju za svaki određeni mjesec. Na obračunima plaća vidljivo je da se na obračunima navodi i tečaj eura za svaki pojedini mjesec, upravo iz razloga kako je navedeno. Tužitelj i tuženik nisu zaključili poseban pisani ugovor o visini plaće, te je stoga plaća bila isplaćivana tužitelju temeljem usmenog ugovora, a što među strankama ne bi smjelo biti sporno. Tužitelj u svom podnesku od 29. ožujka 2022. ističe kako su točni navodi tuženika, a plaća je bila ugovorena na sljedeći način:

- u razdoblju od ožujka 2014. godine pa nadalje određena je fiksna neto plaća u iznosu od 1.250,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a koja je promijenjena na način da je ugovoreno;

- u razdoblju od ožujka 2015. godine pa nadalje određena fiksna neto plaća u iznosu od 1.400,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednost, a koja je promijenjena na način da je ugovoreno;

- u razdoblju od lipnja 2015. godine pa nadalje određena fiksna neto plaća u iznosu od 1.680,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a koja se primjenjivala do kraja radnog odnosa.

13. U svom dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 14. srpnja 2022. vještak je utvrdio, a vezano za umanjenje plaće tužitelja za razdoblje od srpnja 2011. do veljače 2014., da razlika između ostvarene plaće tužitelja i plaće koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do umanjenja na temelju Sporazuma o visini plaće i pripadajućih aneksa iznosi ukupno 48.540,05 kn bruto, a pojedini mjesečni iznosi razlika, kao i datumi dospijeća istih, dani su u stupcima "v" i "z" Tabele 2, koja je sastavni dio nalaza i mišljenja. Vezano za umanjenje plaće tužitelja za razdoblje od ožujka 2014. do rujna 2017. razlika između ostvarene plaće tužitelja i plaće koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do umanjenja na temelju Sporazuma o visini plaće i pripadajućih aneksa iznosi ukupno 63.404,00 kn neto, a pojedini mjesečni iznosi razlika, kao i datumi dospijeća istih, dani su u stupcima "g" i "i" Tabele 4 iz ovog dopunskog nalaza i mišljenja. Vezano za neisplaćene otpremnine, ukupan iznos neisplaćene otpremnine iznosi 69.486,90 kn neto, a temelji se na ukupno 15 navršenih godina neprekidnog rada tužitelja kod tuženika. Vezano za neisplaćene troškove goriva, bez dodatne dokumentacije nije moguće utvrditi postoje li i u kojem iznosu troškovi goriva koji su neisplaćeni tužitelju.

14. Podneskom od 2. rujna 2022. tužitelj je obavijestio sud da ne prigovara dostavljenom nalazu i mišljenju, ali s obzirom na to da je tužitelj, temeljem čl. 433.a Zakona o parničnom postupku, tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu dužan utužiti u bruto iznosu, a i temeljem čl. 92. Zakona o radu, to tužitelj predlaže pozvati vještaka da utvrđeni iznos umanjenja te pojedine mjesečne iznose razlika iz Tabele 4. dopune nalaza i mišljenja od dana 13. srpnja 2022. godine izrazi u bruto iznosu.

15. U drugom dodatnom financijskom vještačenju od 13. listopada 2022. vještak navodi slijedeće:

- vezano za umanjenje plaće tužitelja za razdoblje od srpnja 2011. do veljače 2014., razlika između ostvarene plaće tužitelja i plaće koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do umanjenja na temelju Sporazuma o visini plaće i pripadajućih Aneksa Kolektivnom ugovoru iznosi ukupno 48.540,05 kn bruto odnosno 6.442,37 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi razlika, kao i datumi dospijeća istih, dani su u stupcima 'v' (u valuti HRK), 'v1' (u valuti EUR) i 'z' Tabele 2 iz ovog drugog dopunskog nalaza,

- vezano za umanjenje plaće tužitelja za razdoblje od ožujka 2014. do rujna 2017. razlika između ostvarene plaće tužitelja i plaće koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do umanjenja na temelju Sporazuma o visini plaće i pripadajućih Aneksa Kolektivnom ugovoru iznosi ukupno 107.443,70 kn bruto odnosno 14.260,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi razlika, kao i datumi dospijeća istih, dani su u stupcima 'g' (u valuti HRK), 'g1' (u valuti EUR) i 'i' Tabele 4a iz ovog drugog dopunskog nalaza,

- vezano za neisplaćenu otpremninu, ukupan iznos neisplaćene otpremnine iznosi 69.486,90 kn neto odnosno 9.222,50 EUR, a temelji se na ukupno 15 navršenih godina neprekidnog rada tužitelja kod tuženika,

- vezano za neisplaćene troškove goriva, bez dodatne dokumentacije nije moguće utvrditi postoje li i u kojem iznosu troškovi goriva koji su neisplaćeni tužitelju.

16. Punomoćnici stranaka nakon zaprimanja drugog dodatnog financijskog vještačenja od 13. listopada 2022. nisu isticali prigovore na isto, pa je tužitelj podneskom od 4. studenog 2022. uredio tužbeni zahtjev, a tuženik se očitovao da je iz nalaza i mišljenja vidljivo da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

17. Prema SZ koji je bio na snazi u vrijeme utvrđivanja tražbine u stečajnom postupku (2018.), u tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale iz radnog odnosa do otvaranja stečaja (članak 138. stavak 1/1.), a u parnici se utvrđivanje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili ispitnom ročištu (članak 270.). Iz djelomičnog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1181/17 od 26. veljače 2018. proizlazi da je djelomično osporena tražbina tužitelja u iznosu od 312.276,15 kn kao tražbina prvog isplatnog reda za koju ne postoji ovršna isprava, a kao razlog osporavanja je navedeno: netočan izračun umanjenja plaća za 2 – 9. mj. 2017., potraživanja plaća za 10. i 11. mj. 2017., zastara za umanjenje plaća 2011. i 1.

– 8. mj. 2012., dio otpremnine (pravo na 5 otpremnina), materijalni trošak-gorivo, tražbina nije umanjena za čl. 155. SZ te je tužitelj kao stečajni vjerovnik upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine. Sud je mišljenja da se tijekom postupka osnovano raspravljalo o osnovama i iznosima koje su bile predmetom prijave, između ostalog, i o umanjenju plaće tužitelja u razdoblju od srpnja 2011. do rujna 2017., kao i o materijalnim troškovima za gorivo odnosno o materijalnim troškovima korištenja privatnog vozila u službene svrhe, koja potraživanja tužitelja su nastala do otvaranja stečajnog postupka, a sve u granicama razloga zbog kojih je tuženik osporio tražbinu tužitelju (razlike plaće i materijalni troškovi), kao tražbinu prvog višeg isplatnog reda (tako i u odluci Županijskog suda u Zagrebu od 9. siječnja 2025., posl.br. Gž R-1015/2024).

18. Sud je nalaz i mišljenje vještaka kao i njegove dvije dopune prihvatio u cijelosti vezano uz visinu tražbine, obzirom su izrađeni stručno i temeljem dokumentacije koja je priložena spisu, a vještak se argumentirano očitovao na sve iznesene prigovore. Punomoćnici stranaka, nakon izrade drugog dodatnog nalaza i mišljenja nisu prigovarali nalazu u mišljenju u pogledu matematičkog izračuna visine tražbine tužitelja. Dodatno se ističe da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju, kao i u dopunama jasno naveo propise, odluke i kolektivne ugovore koje je primjenjivao prilikom izrade istih.

19. Stoga je, sukladno odredbi čl. 92. ZR utvrđeno da postoji tražbina u bruto iznosu na ime razlike plaće, odnosno utvrđeno je da postoji tražbina tužitelja u iznosu 20.702,60 EUR bruto1 na ime umanjene plaće tužitelja za razdoblje od srpnja 2011. godine do rujna 2017. godine i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda te je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

20. U odnosu na tražbinu tužitelja koja se odnosi na otpremninu, valja navesti kako je osnovano osporena tražbina tužitelju od strane tuženika po osnovi otpremnine. Naime, čl. 126. ZR propisano je da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca. Ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz stavka 2. ovoga članka ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Istu odredbu je sadržavao i Pravilnik o radu koji se primjenjivao kod tuženika. Slijedom toga, vještak je izračunao visinu otpremnine koja tužitelju pripada, a imajući u vidu da je kod tuženika proveo ukupni 15 godina, 7 mjeseci i 3 dana. Iz osnovnog nalaza i mišljenja od 21. kolovoza 2021. proizlazi da prosječna plaća tužitelja isplaćena 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu iznosi 13.897,39 kn, a jedna trećina te plaće iznosi 4.632,46 kn. Slijedom toga, otpremnina tužitelja iznosi 69.486,90 kn, a što je jednako visini 5 bruto plaća tužitelja. Tužitelj prihvaća takvo utvrđenje vještaka i u podnesku od 2. rujna 2022. navodi da osnovano vještak pretpostavlja da otpremnina nije isplaćena u cijelosti te da navedenu činjenicu tuženik ne spori. Međutim, u ovom sporu nije se utvrđivala okolnost (ne)isplate otpremnine, već je bilo potrebno utvrditi postojanje osporene tražbine tužitelja (u određenoj visini) za koju je upućen u parnicu. Također, tijekom postupka tuženik je više puta isticao da sama činjenica da je vještak obračunao potraživanje tužitelja u određenom iznosu, ne znači da je tužbeni zahtjev sam po sebi osnovan te da je, prilikom ocjene osnove tužbenog zahtjeva, bitno uzeti u obzir dio tražbine koji je tužitelj prijavio u stečajnom postupku i stečajni upravitelj priznao. Iz obrazloženja djelomičnog rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1181/17 od 26. veljače 2018. proizlazi da je djelomično osporena tražbina tužitelja u iznosu od 312.276,15 kn kao tražbina prvog isplatnog reda za koju ne postoji ovršna isprava, a kao razlog osporavanja je, između ostalog, navedeno da se osporava i dio otpremnine (pravo na 5 otpremnina). Dakle, ovaj sud zaključuje da je stečajni upravitelj priznao tužitelju pravo na otpremninu u visini 5 plaća (sud je mišljenja da je očitom omaškom u Djelomičnom rješenju od 26. veljače 2018. napisano "pravo na 5 otpremnina" umjesto "pravo na 5 plaća"). Visina otpremnine koju je vještak izračunao, a tužitelj nije prigovarao tome utvrđenju, iznosi 5 prosječnih plaća tužitelja isplaćenih tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, odnosno iznosi 9.222,50 EUR (69.486,90 kn). Stoga je u tom dijelu osporeno potraživanje tužitelja neosnovano te je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

21. Vezano za potraživanje tužitelja koje se odnosi na materijalne troškove za gorivo u iznosu od 518,02 EUR nastale to otvaranja stečajnog postupka, sud smatra da je tražbina u tom dijelu osnovano osporena. Na temelju priloženih internih akata i Kolektivnih ugovora, sud nije našao osnovu na temelju koje je stečajni upravitelj trebao priznati tražbinu tužitelja u tom dijelu. Čl. 67. Kolektivnog ugovora iz siječnja 2010. propisano je da ukoliko radnik ima pravo na korištenje privatnog automobila u službene svrhe, nadoknadit će mu se troškovi u visini 2,00 kn po prijeđenom kilometru odnosno u visini neoporezivnog iznosa sukladno važećim poreznim propisima. Čl. 51. st. 1. Privitka br. 1. Pravilniku o radu iz srpnja 2013. propisano je da ako radnik po nalogu Poslodavca svojim automobilom obavlja poslove za potrebe Poslodavca, isplatit će mu se naknada za korištenje privatnog automobila u iznosu od 30% cijene 1 l benzina euro super 95 po prijeđenom kilometru. Čl. 67. Kolektivnog ugovora iz listopada 2015. određeno je da ukoliko radnik ima pravo na korištenje privatnog automobila u službene svrhe, nadoknadit će mu se troškovi u visini 2,00 kn po prijeđenom kilometru odnosno u visini neoporezivnog iznosa sukladno važećim poreznim propisima. Stoga je sud mišljenja da je tražbina tužitelja na ime materijalnih troškova za gorivo koja je prijavljena u stečajnom postupku, neosnovana. Tužitelj je deklaratornu tužbu u svom podnesku od 4. studenog 2022. djelomično ispravio na način da ovom postupku sada prethodno navedeni iznos potražuje na ime korištenja privatnog vozila u službene svrhe, međutim, tužitelj nije dokazao visinu potraživanja sukladno parametrima iz Pravilnika o radu odnosno iz primjenjivih Kolektivnih ugovora. Materijalni troškovi korištenja privatnog vozila u službene svrhe ne mogu se utvrditi i visini materijalnih izdataka za gorivo odnosno prema priloženim računima. Stoga je primjenom pravila o teretu dokazivanja, valjalo odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

22. Ostali priloženi dokazi i navodi stranaka nisu posebno cijenjeni jer isti nisu bili odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

23. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., čl. 155. st. 1., a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.), a prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 – 500,00 EUR i 4 obrazložena podneska od 16. svibnja 2018., 15. studenog 2018., 27. svibnja 2019. i 29. siječnja 2020. po Tbr. 8/1 – 500,00 EUR (4x500,00 EUR), troškovi sastava podneska od 17. rujna 2021., 29. ožujka 2022., 2. rujna 2022., 4. studenog 2022. i 18. rujna 2023. po Tbr 8/3 – 200,00 EUR (5x200,00 EUR), trošak sastava podneska od 28. lipnja 2019., 7. rujna 2020., 7. veljače 2022., 24. listopada 2022., 31. listopada 2022. po Tbr. 8/4 – 50,00 EUR (5x50,00 EUR) te trošak zastupanja na ročištima po Tbr. 9/1 – 500,00 EUR i to: 11. veljače 2019., 3. travnja 2019., 7. studenog 2022., 11. rujna 2023. i 31. ožujka 2025. (5x500,00 EUR). Dakle, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 6.250,00 EUR. Uzimajući u obzir da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u pogledu osnove tužbenog zahtjeva te 68% u pogledu visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelju pripada od 4.250,00 EUR na ime troškova, što uvećano za trošak PDV-a od 25% (Tbr. 46) iznosi 5.312,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 570,71 EUR. Stoga je tužitelju priznat trošak u sveukupnom iznosu od 5.883,21 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29. svibnja 2019., 24. veljače 2021., 10. lipnja 2021., 31. listopada 2022., 5. srpnja 2024. i 29. listopada 2024. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki III i IV izreke ove presude. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka odbijen je kao neosnovan, na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP. Stoga je, odlučeno kao u točki V izreke ove presude.

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 15. svibnja 2025.

Sutkinja

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.