Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŠL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Vedranu Macanu i dr., odvjetnicima u Umagu-Umago, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog p.p. Goranu Veljoviću i dr., odvjetnicima u Puli-Pola, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.152,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15%, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena; za razdoblje od 30.12.2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, koje teku: na iznos od 28,85 eura od 31.08.2007. do isplate, na iznos od 28,69 eura od 30.09.2007. do isplate, na iznos od 29,45 eura od 31.10.2007. do isplate, na iznos od 29,27 eura od 30.11.2007. do isplate, na iznos od 28,29 eura od 31.12.2007. do isplate, na iznos od 28,63 eura od 31.01.2008. do isplate, na iznos od 51,78 eura od 29.02.2008. do isplate, na iznos od 51,64 eura od 31.03.2008. do isplate, na iznos od 51,59 eura od 30.04.2008. do isplate, na iznos od 53,53 eura od 31.05.2008. do isplate, na iznos od 92,18 eura od 30.06.2008. do isplate, na iznos od 89,26 eura od 31.07.2008. do isplate, na iznos od 96,97 eura od 31.08.2008. do isplate, na iznos od 97,00 eura od 30.09.2008. do isplate, na iznos od 94,35 eura od 31.10.2008. do isplate, na iznos od 94,90 eura od 30.11.2008. do isplate, na iznos od 94,96 eura od 31.12.2008. do isplate, na iznos od 118,80 eura od 31.01.2009. do isplate, na iznos od 118,97 eura od 28.02.2009. do isplate, na iznos od 118,59 eura od 31.03.2009. do isplate, na iznos od 119,15 eura od 30.04.2009. do isplate, na iznos od 117,57 eura od 31.05.2009. do isplate, na iznos od 118,89 eura od 30.06.2009. do isplate, na iznos od 118,83 eura od 31.07.2009. do isplate, na iznos od 120,87 eura od 31.08.2009. do isplate, na iznos od 122,05 eura od 30.09.2009. do isplate, na iznos od 122,07 eura od 31.10.2009. do isplate, na iznos od 123,69 eura od 30.11.2009. do isplate, na iznos od 126,72 eura od 31.12.2009. do isplate, na iznos od 127,31 eura od 31.01.2010. do isplate, na iznos od 130,87 eura od 28.02.2010. do isplate, na iznos od 130,67 eura od 31.03.2010. do isplate, na iznos od 135,23 eura od 30.04.2010. do isplate, na iznos od 132,08 eura od 31.05.2010. do isplate, na iznos od 139,07 eura od 30.06.2010. do isplate, na iznos od 144,53 eura od 31.07.2010. do isplate, na iznos od 139,16 eura od 31.08.2010. do isplate, na iznos od 125,08 eura od 30.09.2010. do isplate, na iznos od 95,12 eura od 31.10.2010. do isplate, na iznos od 95,98 eura od 30.11.2010. do isplate, na iznos od 98,05 eura od 31.12.2010. do isplate, na iznos od 102,54 eura od 31.01.2011. do isplate, na iznos od 107,73 eura od 28.02.2011. do isplate, na iznos od 103,54 eura od 31.03.2011. do isplate, na iznos od 104,17 eura od 30.04.2011. do isplate, na iznos od 101,05 eura od 31.05.2011. do isplate, na iznos od 101,16 eura od 30.06.2011. do isplate, na iznos od 101,47 eura od 31.07.2011. do isplate, na iznos od 104,55 eura od 31.08.2011. do isplate, na iznos od 104,48 eura od 30.09.2011. do isplate, na iznos od 103,61 eura od 31.10.2011. do isplate, na iznos od 103,86 eura od 30.11.2011. do isplate, na iznos od 104,40 eura od 31.12.2011. do isplate, na iznos od 103,64 eura od 31.01.2012. do isplate, na iznos od 103,77 eura od 29.02.2012. do isplate, na iznos od 101,41 eura od 31.03.2012. do isplate, na iznos od 103,30 eura od 30.04.2012. do isplate, na iznos od 103,62 eura od 31.05.2012. do isplate, na iznos od 103,32 eura od 30.06.2012. do isplate, na iznos od 102,58 eura od 31.07.2012. do isplate, na iznos od 100,82 eura od 31.08.2012. do isplate, na iznos od 100,91 eura od 30.09.2012. do isplate, na iznos od 100,78 eura od 31.10.2012. do isplate, na iznos od 100,00 eura od 30.11.2012. do isplate, na iznos od 99,72 eura od 31.12.2012. do isplate, na iznos od 99,59 eura od 31.01.2013. do isplate, na iznos od 101,47 eura od 28.02.2013. do isplate, na iznos od 100,76 eura od 31.03.2013. do isplate, na iznos od 100,79 eura od 30.04.2013. do isplate, na iznos od 101,02 eura od 31.05.2013. do isplate, na iznos od 100,73 eura od 30.06.2013. do isplate, na iznos od 101,49 eura od 31.07.2013. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.541,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15%, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena; za razdoblje od 30.12.2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, koje teku: na iznos od 17,66 eura od 31.08.2005. do isplate, na iznos od 5,98 eura od 30.09.2005. do isplate, na iznos od 1,11 eura od 31.10.2005. do isplate, na iznos od 1,08 eura od 30.11.2005. do isplate, na iznos od 2,11 eura od 31.12.2005. do isplate, na iznos od 4,01 eura od 31.01.2006. do isplate, na iznos od 2,19 eura od 30.04.2008. do isplate, na iznos od 9,45 eura od 30.04.2009. do isplate, na iznos od 9,76 eura od 31.03.2010. do isplate, na iznos od 1,04 eura od 30.04.2010. do isplate, na iznos od 3,11 eura od 31.05.2010. do isplate, na iznos od 3,56 eura od 30.06.2010. do isplate, na iznos od 0,38 eura od 31.07.2010. do isplate, na iznos od 2,38 eura od 31.08.2010. do isplate, na iznos od 5,44 eura od 30.09.2010. do isplate, na iznos od 8,56 eura od 31.10.2010. do isplate, na iznos od 16,80 eura od 30.11.2010. do isplate, na iznos od 18,62 eura od 31.12.2010. do isplate, na iznos od 28,31 eura od 31.01.2011. do isplate, na iznos od 28,06 eura od 28.02.2011. do isplate, na iznos od 45,90 eura od 31.03.2011. do isplate, na iznos od 37,49 eura od 30.04.2011. do isplate, na iznos od 38,31 eura od 31.05.2011. do isplate, na iznos od 50,63 eura od 30.06.2011. do isplate, na iznos od 51,99 eura od 31.07.2011. do isplate, na iznos od 60,79 eura od 31.08.2011. do isplate, na iznos od 61,46 eura od 30.09.2011. do isplate, na iznos od 64,19 eura od 31.10.2011. do isplate, na iznos od 72,85 eura od 30.11.2011. do isplate, na iznos od 91,17 eura od 31.12.2011. do isplate, na iznos od 89,12 eura od 31.01.2012. do isplate, na iznos od 160,42 eura od 29.02.2012. do isplate, na iznos od 99,10 eura od 31.03.2012. do isplate, na iznos od 87,16 eura od 30.04.2012. do isplate, na iznos od 88,06 eura od 31.05.2012. do isplate, na iznos od 89,82 eura od 30.06.2012. do isplate, na iznos od 104,32 eura od 31.07.2012. do isplate, na iznos od 105,51 eura od 31.08.2012. do isplate, na iznos od 102,21 eura od 30.09.2012. do isplate, na iznos od 103,05 eura od 31.10.2012. do isplate, na iznos od 106,49 eura od 30.11.2012. do isplate, na iznos od 116,14 eura od 31.12.2012. do isplate, na iznos od 90,99 eura od 31.01.2013. do isplate, na iznos od 99,20 eura od 28.02.2013. do isplate, na iznos od 97,32 eura od 31.03.2013. do isplate, na iznos od 104,69 eura od 30.04.2013. do isplate, na iznos od 134,60 eura od 31.05.2013. do isplate, na iznos od 82,79 eura od 30.06.2013. do isplate, na iznos od 89,79 eura od 31.07.2013. do isplate, na iznos od 98,38 eura od 31.08.2013. do isplate, na iznos od 116,09 eura od 30.09.2013. do isplate, na iznos od 19,82 eura od 31.10.2013. do isplate, na iznos od 78,79 eura od 30.11.2013. do isplate, na iznos od 65,91 eura od 31.12.2013. do isplate, na iznos od 94,36 eura od 31.01.2014. do isplate, na iznos od 127,26 eura od 28.02.2014. do isplate, na iznos od 85,17 eura od 31.03.2014. do isplate, na iznos od 258,93 eura od 30.04.2014. do isplate, na iznos od 247,71 eura od 31.05.2014. do isplate, na iznos od 98,47 eura od 30.06.2014. do isplate, na iznos od 58,40 eura od 31.07.2014. do isplate, na iznos od 254,66 eura od 31.08.2014. do isplate, na iznos od 244,36 eura od 30.09.2014. do isplate, na iznos od 86,55 eura od 31.10.2014. do isplate, na iznos od 58,91 eura od 30.11.2014. do isplate, na iznos od 144,05 eura od 31.12.2014. do isplate, na iznos od 173,21 eura od 31.01.2015. do isplate, na iznos od 93,83 eura od 28.02.2015. do isplate, na iznos od 147,76 eura od 31.03.2015. do isplate, na iznos od 185,59 eura od 30.04.2015. do isplate, na iznos od 153,59 eura od 31.05.2015. do isplate, na iznos od 58,26 eura od 30.06.2015. do isplate, na iznos od 256,74 eura od 31.07.2015. do isplate, na iznos od 155,39 eura od 31.08.2015. do isplate, na iznos od 90,18 eura od 30.09.2015. do isplate, u roku od 15 dana."

II Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.250,00 eur, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019., u bitnom, tvrdi da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu koji da sadrži ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo između parničnih stranaka, a niti je tužitelj razumio sadržaj istih odredbi. Tužitelj skreće pažnju sudu na obrazloženja presude Suda EU broj: C-26/13 od 30. travnja 2014., presude TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 u dijelu kojom da se potvrđuje prvostupanjska odluka (u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi), presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom da se potvrđuje prvostupanjska odluka (u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli), presudu VSRH posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i Revt-575/16-5 od 03. listopada 2017., odluku USRH posl. br. U-III-251/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. Općepoznata da je činjenica, koju da ne treba dokazivati, da je javnom ispravom – presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. pravomoćno presuđeno: "6. Utvrđuje se da je šestotužena OTP banka Hrvatska d.d., u razdoblju od 01.09.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora šestotužena O.b.H. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time šestotužena O.b.H. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 01.09.2004. do 06.08.2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom šestotužene O.b.H. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora šetotužena O.b.H. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku šestotužene O.b.H. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time šestotužena O.b.H. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovog zakona da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pritom, činjenica što nije zatraženo tužbenim zahtjevom utvrđenje ništetnosti, odredbe čl. 4. ugovora, da nije relevantno, već da je tužbeni zahtjev postavljen samo sa isplatu, budući da je ništetnost navedenih odredbi prvostupanjski sud pravilno riješio kao prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari (ŽS u Splitu, Gž-281/2017-2 od 01. veljače 2018.). Prema presudi TS u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (str. 67, 1. odlomak): "Ništetnost ugovorene valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope utvrđena u ovom postupku rezultira istim postupkom kojeg je ovaj sud već primijenio u slučaju jednostrane valutne klauzule, dakle, iznos koji je klijentu isplaćen u kunama bit će iznos koji ujedno predstavlja iznos kredita u kunama – glavnicu, a koju treba vratiti s redovnim (fiksnim) kamatama kakve su bile na snazi u trenutku potpisivanja ugovora, a koja je u ugovorima najčešće i izrijekom navedena, obračunatim na takav kunski iznos, a što je ujedno i jedino moguće provesti kao zajednički nazivnik – posljedicu ništetnosti u svim identičnim slučajevima nevaljanosti valutne klauzule i/ili promjenjive kamatne stope." Tužitelj da je, nakon što da je tuženik neosnovano podigao kamatnu stopu i nakon povećanja tečaja CHF-a prema HRK (aprecijacije CHF-a) plaćao mjesečno veće anuitete kako da će financijsko-knjigovodstveni vještak odrediti. Temeljem navedenog tužitelj predlaže da svojim izračunom financijsko-knjigovodstveni vještak odredi razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje bi tužitelj uplatio za anuitete po početnom anuitetu i to po početnom tečaju i kamatnim stopama određenima na dan zaključenja ugovora o kreditu. Izračun da započinje od sklapanja ugovora o kreditu i da traje do posljednje uplate odnosno do otplate kredita. Tužitelj predlaže sudu da rješenjem naloži vještaku financijsko-knjigovodstvene struke da utvrdi razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje da je tužitelj trebao uplatiti za anuitete po početnom anuitetu i to po početnom tečaju u kunama i kamatnoj stopi određenima na dan zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj predlaže sudu da rješenjem naloži vještaku financijsko- knjigovodstvene struke da utvrdi razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje da je tužitelj trebao uplatiti za anuitete po početnom anuitetu i to po početnom tečaju u kunama i kamatnoj stopi određenima na dan zaključenja ugovora o kreditu. Tužbeni zahtjev pod 1. da se odnosi na razliku kamata, a tužbeni zahtjev pod 2. na razliku tečaja. Tuženik da je bez pravne osnove stekao ukupan iznos 13.300,47 eur s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.152,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15%, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena; za razdoblje od 30.12.2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, koje teku: na iznos od 28,85 eura od 31.08.2007. do isplate, na iznos od 28,69 eura od 30.09.2007. do isplate, na iznos od 29,45 eura od 31.10.2007. do isplate, na iznos od 29,27 eura od 30.11.2007. do isplate, na iznos od 28,29 eura od 31.12.2007. do isplate, na iznos od 28,63 eura od 31.01.2008. do isplate, na iznos od 51,78 eura od 29.02.2008. do isplate, na iznos od 51,64 eura od 31.03.2008. do isplate, na iznos od 51,59 eura od 30.04.2008. do isplate, na iznos od 53,53 eura od 31.05.2008. do isplate, na iznos od 92,18 eura od 30.06.2008. do isplate, na iznos od 89,26 eura od 31.07.2008. do isplate, na iznos od 96,97 eura od 31.08.2008. do isplate, na iznos od 97,00 eura od 30.09.2008. do isplate, na iznos od 94,35 eura od 31.10.2008. do isplate, na iznos od 94,90 eura od 30.11.2008. do isplate, na iznos od 94,96 eura od 31.12.2008. do isplate, na iznos od 118,80 eura od 31.01.2009. do isplate, na iznos od 118,97 eura od 28.02.2009. do isplate, na iznos od 118,59 eura od 31.03.2009. do isplate, na iznos od 119,15 eura od 30.04.2009. do isplate, na iznos od 117,57 eura od 31.05.2009. do isplate, na iznos od 118,89 eura od 30.06.2009. do isplate, na iznos od 118,83 eura od 31.07.2009. do isplate, na iznos od 120,87 eura od 31.08.2009. do isplate, na iznos od 122,05 eura od 30.09.2009. do isplate, na iznos od 122,07 eura od 31.10.2009. do isplate, na iznos od 123,69 eura od 30.11.2009. do isplate, na iznos od 126,72 eura od 31.12.2009. do isplate, na iznos od 127,31 eura od 31.01.2010. do isplate, na iznos od 130,87 eura od 28.02.2010. do isplate, na iznos od 130,67 eura od 31.03.2010. do isplate, na iznos od 135,23 eura od 30.04.2010. do isplate, na iznos od 132,08 eura od 31.05.2010. do isplate, na iznos od 139,07 eura od 30.06.2010. do isplate, na iznos od 144,53 eura od 31.07.2010. do isplate, na iznos od 139,16 eura od 31.08.2010. do isplate, na iznos od 125,08 eura od 30.09.2010. do isplate, na iznos od 95,12 eura od 31.10.2010. do isplate, na iznos od 95,98 eura od 30.11.2010. do isplate, na iznos od 98,05 eura od 31.12.2010. do isplate, na iznos od 102,54 eura od 31.01.2011. do isplate, na iznos od 107,73 eura od 28.02.2011. do isplate, na iznos od 103,54 eura od 31.03.2011. do isplate, na iznos od 104,17 eura od 30.04.2011. do isplate, na iznos od 101,05 eura od 31.05.2011. do isplate, na iznos od 101,16 eura od 30.06.2011. do isplate, na iznos od 101,47 eura od 31.07.2011. do isplate, na iznos od 104,55 eura od 31.08.2011. do isplate, na iznos od 104,48 eura od 30.09.2011. do isplate, na iznos od 103,61 eura od 31.10.2011. do isplate, na iznos od 103,86 eura od 30.11.2011. do isplate, na iznos od 104,40 eura od 31.12.2011. do isplate, na iznos od 103,64 eura od 31.01.2012. do isplate, na iznos od 103,77 eura od 29.02.2012. do isplate, na iznos od 101,41 eura od 31.03.2012. do isplate, na iznos od 103,30 eura od 30.04.2012. do isplate, na iznos od 103,62 eura od 31.05.2012. do isplate, na iznos od 103,32 eura od 30.06.2012. do isplate, na iznos od 102,58 eura od 31.07.2012. do isplate, na iznos od 100,82 eura od 31.08.2012. do isplate, na iznos od 100,91 eura od 30.09.2012. do isplate, na iznos od 100,78 eura od 31.10.2012. do isplate, na iznos od 100,00 eura od 30.11.2012. do isplate, na iznos od 99,72 eura od 31.12.2012. do isplate, na iznos od 99,59 eura od 31.01.2013. do isplate, na iznos od 101,47 eura od 28.02.2013. do isplate, na iznos od 100,76 eura od 31.03.2013. do isplate, na iznos od 100,79 eura od 30.04.2013. do isplate, na iznos od 101,02 eura od 31.05.2013. do isplate, na iznos od 100,73 eura od 30.06.2013. do isplate, na iznos od 101,49 eura od 31.07.2013. do isplate, u roku od 15 dana. II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.541,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15%, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena; za razdoblje od 30.12.2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, koje teku: na iznos od 17,66 eura od 31.08.2005. do isplate, na iznos od 5,98 eura od 30.09.2005. do isplate, na iznos od 1,11 eura od 31.10.2005. do isplate, na iznos od 1,08 eura od 30.11.2005. do isplate, na iznos od 2,11 eura od 31.12.2005. do isplate, na iznos od 4,01 eura od 31.01.2006. do isplate, na iznos od 2,19 eura od 30.04.2008. do isplate, na iznos od 9,45 eura od 30.04.2009. do isplate,

na iznos od 9,76 eura od 31.03.2010. do isplate, na iznos od 1,04 eura od 30.04.2010. do isplate, na iznos od 3,11 eura od 31.05.2010. do isplate, na iznos od 3,56 eura od 30.06.2010. do isplate, na iznos od 0,38 eura od 31.07.2010. do isplate, na iznos od 2,38 eura od 31.08.2010. do isplate, na iznos od 5,44 eura od 30.09.2010. do isplate, na iznos od 8,56 eura od 31.10.2010. do isplate, na iznos od 16,80 eura od 30.11.2010. do isplate, na iznos od 18,62 eura od 31.12.2010. do isplate, na iznos od 28,31 eura od 31.01.2011. do isplate, na iznos od 28,06 eura od 28.02.2011. do isplate, na iznos od 45,90 eura od 31.03.2011. do isplate, na iznos od 37,49 eura od 30.04.2011. do isplate, na iznos od 38,31 eura od 31.05.2011. do isplate, na iznos od 50,63 eura od 30.06.2011. do isplate, na iznos od 51,99 eura od 31.07.2011. do isplate, na iznos od 60,79 eura od 31.08.2011. do isplate, na iznos od 61,46 eura od 30.09.2011. do isplate, na iznos od 64,19 eura od 31.10.2011. do isplate, na iznos od 72,85 eura od 30.11.2011. do isplate, na iznos od 91,17 eura od 31.12.2011. do isplate, na iznos od 89,12 eura od 31.01.2012. do isplate, na iznos od 160,42 eura od 29.02.2012. do isplate, na iznos od 99,10 eura od 31.03.2012. do isplate, na iznos od 87,16 eura od 30.04.2012. do isplate, na iznos od 88,06 eura od 31.05.2012. do isplate, na iznos od 89,82 eura od 30.06.2012. do isplate, na iznos od 104,32 eura od 31.07.2012. do isplate, na iznos od 105,51 eura od 31.08.2012. do isplate, na iznos od 102,21 eura od 30.09.2012. do isplate, na iznos od 103,05 eura od 31.10.2012. do isplate, na iznos od 106,49 eura od 30.11.2012. do isplate, na iznos od 116,14 eura od 31.12.2012. do isplate, na iznos od 90,99 eura od 31.01.2013. do isplate, na iznos od 99,20 eura od 28.02.2013. do isplate, na iznos od 97,32 eura od 31.03.2013. do isplate, na iznos od 104,69 eura od 30.04.2013. do isplate, na iznos od 134,60 eura od 31.05.2013. do isplate, na iznos od 82,79 eura od 30.06.2013. do isplate, na iznos od 89,79 eura od 31.07.2013. do isplate, na iznos od 98,38 eura od 31.08.2013. do isplate, na iznos od 116,09 eura od 30.09.2013. do isplate, na iznos od 19,82 eura od 31.10.2013. do isplate, na iznos od 78,79 eura od 30.11.2013. do isplate, na iznos od 65,91 eura od 31.12.2013. do isplate, na iznos od 94,36 eura od 31.01.2014. do isplate, na iznos od 127,26 eura od 28.02.2014. do isplate, na iznos od 85,17 eura od 31.03.2014. do isplate, na iznos od 258,93 eura od 30.04.2014. do isplate, na iznos od 247,71 eura od 31.05.2014. do isplate, na iznos od 98,47 eura od 30.06.2014. do isplate, na iznos od 58,40 eura od 31.07.2014. do isplate, na iznos od 254,66 eura od 31.08.2014. do isplate, na iznos od 244,36 eura od 30.09.2014. do isplate, na iznos od 86,55 eura od 31.10.2014. do isplate, na iznos od 58,91 eura od 30.11.2014. do isplate, na iznos od 144,05 eura od 31.12.2014. do isplate, na iznos od 173,21 eura od 31.01.2015. do isplate, na iznos od 93,83 eura od 28.02.2015. do isplate, na iznos od 147,76 eura od 31.03.2015. do isplate, na iznos od 185,59 eura od 30.04.2015. do isplate, na iznos od 153,59 eura od 31.05.2015. do isplate, na iznos od 58,26 eura od 30.06.2015. do isplate, na iznos od 256,74 eura od 31.07.2015. do isplate, na iznos od 155,39 eura od 31.08.2015. do isplate, na iznos od 90,18 eura od 30.09.2015. do isplate, u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu, tako i po visini, te ističe prigovor zastare. Ukazuje da tužitelj nije dostavio dokaz da je prethodno pokušao riješiti spor u pregovorima s tuženikom, pa da se stoga predlaže da sud odbaci tužbu kao preuranjenu. Za slučaj da sud ne prihvati takav prijedlog, tuženik da se u nastavku očituje na navode iz tužbe. Tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom dana 30. siječnja 2007. ugovor o kreditu broj 070130215344 (dalje: ugovor o kreditu) kojim da je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 98.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Tuženik navodi da nije sporno da je čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren iznos kredita u valuti CHF u protuvrijednosti kn prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita (čl. 1.2.), da se isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kn obračunavaju primjenom valutne klauzule (čl. 1.3.) te da će se svaki povrat, izvršen u kn, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan uplate anuiteta (čl. 1.4.). Tuženik navodi da nije sporno da je čl. 3. st. 3.1. ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,39 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, te da je čl. 3. st. 3.3. ugovora o kreditu ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik bezuvjetno pristaje. Međutim, tuženik osporava da bi gore navedene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, kao i što osporava da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, te da tužitelj nije razumio sadržaj istih. Tuženik da, prvenstveno, ukazuje da je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/1977 i dr., NN 53/91 i dr., dalje: ZPP) propisano: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Nadalje, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr., dalje: ZZP) da je propisano: "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." Kako da slijedi iz citiranih zakonskih odredbi, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku da obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknade štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Međutim, iz tužbe da proizlazi da tužitelj tužbu temelji na nišetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu osnova stjecanja bez osnove, pa slijedom navedenog, u konkretnom slučaju navedene odluke da se ne primjenjuju na pravni osnov na kojem se temelji ova tužba. U slučaju naknade štete, zastarni rok da je tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju pet godina od dana nastanka štete. S obzirom da je ugovor o kreditu zaključen 30. siječnja 2007., očito da je da je kako subjektivni, tako i objektivni rok zastare protekao. Također, ukazuje se da je navedenim odlukama u kolektivnom postupku utvrđeno da bi promjenjivom kamatnom stopom bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Presude u kolektivnom sporu da imaju takvu pravnu snagu da se pojedinci mogu na njih pozvati u pogledu pravnih utvrđenja, ali činjenična utvrđenja da je nužno utvrditi u svakom pojedinom postupku. Iz toga da proizlazi da se odluke na koje se tužitelj poziva nikako ne bi mogle izravno primijeniti na konkretan slučaj bez da se dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, ovdje konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što da tužitelj nije dokazao. Nadalje, čl. 16.5. ugovora o kreditu da je ugovoreno: " Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te mu je uručena otplatna tablica s iskazanom efektivnom kamatnom stopom važećom na dan isplate otplatne tablice." Čl. 16.6. ugovora o kreditu: "Ugovorne strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju važeće akte i isprave banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, a osobito: a) odluku o kamatama banke, b) odluku o tarifi naknada, c) poslovne knjige i druge isprave ili podneske banke." Čl. 16.7. ugovora o kreditu: "Ugovorne strane poznavanje odredbi iz prethodnog stavka potvrđuju potpisom ovog ugovora." Tužitelj da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa važećim aktima banke, između ostaloga i s odlukama o kamatama banke temeljem kojih da je bila ugovorena promjena kamatnih stopa, kao i s općim uvjetima i politikama banke, te da je na takve odredbe ugovora o kreditu pristao svojom voljom. U vezi i s gore navedenim, iz "Općim uvjetima odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu" predviđeno da je kako slijedi: "Visina kamatne stope određuje se odlukom o kamatama banke, a utvrđuje se ovisno o sljedećim elementima: visina eskontne stope HNB-a, visina kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala, visina i kretanje referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR i sl.), prihodi i rashodi poslovanja." Nadalje, a u vezi s navedenim, kod mijenjanja kamatne stope odnosno pri donošenju izmjena i dopuna odluke o kamatama, tuženik da se drži kriterija iz "Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom" (dalje: Politika mijenjanja kamatnih stopa). Politike mijenjanja kamatnih stopa, kao i drugih opći uvjeti tuženika da su objavljeni na internet stranici tuženika i kao takvi dostupni da su svim građanima. Parametri temeljem kojih da se određuje visina promjenjive kamatne stope određeni da su u čl. 4.2. Politike. Tako da je navedeno da se promjenjiva kamatna stopa po kreditima izračunava kao zbroj tržišnih indeksa (NRS, LIBOR) i fiksnog dijela kamatne stope banke. Nakon toga da su u tablici navedeni tržišni indeksi koje da banka koristi za izračun promjenjive kamatne stope i dano da je pojašnjenje što isti znače. Tako da je za NRD pojašnjeno da predstavlja prosječnu kamatu koju bankovni sektor plaća kako bi pribavio sredstva potrebna za kreditno poslovanje. Nakon toga da je pojašnjeno da se NRS koristi kao referenta kamatna stopa za određivanje varijabilnog dijela promjenjive kamatne stope na kredite. Nadalje, pojašnjeno da je što je LIBOR – londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa koja se obračunava na međusobne kredite banaka koje posluju na londonskom tržištu kapitala. Postoji da LIBOR za CHF, za eur i za USD, što da je sve pojašnjeno u t. 4.2.1. Politike mijenjanja kamatnih stopa. Nakon toga dana da je i sama formula za način izračuna promjenjive kamatne stope, kao i što znače sami parametri koji se koriste za određivanje kamatne stope. U t. 4.2.2. detaljno da je regulirano formiranje promjenjivih kamatnih stopi po novoodobrenim kreditima, u t. 4.2.3. razdoblje izmjene promjenjivih kamatnih stopa, u t. 4.2.4. primjena promjenjivih kamatnih stopa na postojeći portfelj kredita, a u t. 4.2.5. obavještavanje klijenata o promjeni promjenjivih kamatnih stopa. Iz navedenih odredbi da je razvidno da se promjenjiva kamatna stopa mijenjala sukladno točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima, te da banka ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Pritom se ukazuje da su dokumenti banke, poput općih uvjeta poslovanja, raznih politika i pravilnika stalni dokumenti, koji da se često ne mijenjaju, već da predstavljanju svojevrsni "zakon" banke, po kojem da ista postupa. U završnim odredbama svih ugovora o kreditu potpisanih s tužiteljem da je navedeno da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke. Navedeno iz razloga što da ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu da bi bilo ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Uostalom, zato da su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut čl. 295. Zakonom o obveznim odnosima. Napominje da se da su svi akti banki revidirani od strane HNB-a i da bez njenog odobrenja ne bi ni mogli biti donijeti. Slijedom svega navedenog, razvidno da je da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriterij za promjene da su sadržani u općim uvjetima i Politikama banke, koji da su objavljeni na web stranicama tuženika (čl. 295. st. 4. ZOO-a). Sukladno čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora da dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu da obvezuju kao i ove. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu odraz da je slobodnih volja ugovornih strana, te da je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno, cijenu za kredit. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja da, prilikom pregovora i razmatranja ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu, niti tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza. Štoviše, tužitelj da se svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako da je imao mogućnost ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. fiksnu kamatnu stopu i neku drugu valutu, a u konačnici da je mogao uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav ugovor najviše odgovara. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti te sukladno njima, po potrebi i tržišnim prilikama, korigira kamatnu stopu, odredbu čl. 3. ugovora o kreditu da čini valjanom i zakonitom, a samu činidbu određenom odnosno odredivom. Nadalje, vezano uz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sam ZOO u čl. 26. da dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da nije zabranjena i stoga da nije ništetna da bi bila protivna prisilnom propisu, a niti stopa koju je tuženik naknadno odredio na temelju ovlasti ugovora o kreditu da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Nadalje, vezano uz pravila ništetnosti Zakona o zaštiti potrošača tuženik ukazuje da je odredbom čl. 84. propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Čl. 81. ZZP-a propisano da je da: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Slijedom navedenih odredbi, a imajući u vidu odluke donesene u kolektivnom sporu "Potrošač", da bi se na konkretni slučaj eventualno mogla primijeniti utvrđenja iz prethodno navedenih odluka (što da tuženik osporava iz prethodno iznijetih razloga, međutim u slučaju da je sud drugačijeg stajališta u nastavku da se očituje i na ovaj dio tužbe) potrebno da je da budu kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: 1. da se radi o ugovoru o kreditu zaključenom u periodu od 10.09.2003. do 31.12.2008., 2. da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, 3. da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, 4. da je navedena odredba nejasna i / ili teško razumljiva i / ili teško uočljiva, 5. da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik navodi da nije sporno da se radi o ugovoru o kreditu s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenom u spornom razdoblju. Tuženik da je, sukladno odredbama ugovora o kreditu, o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja. Suprotno navodima iz tužbe, tužitelj da je imao mogućnost izbora kredita i u drugoj valuti, kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, a u konačnici tužitelj da je imao mogućnost podići kredit u nekoj drugoj banci pod drugim uvjetima ukoliko je smatrao da sporne odredbe ugovora o kreditu narušavaju njegova prava. Međutim, tužitelj da je svjesno i savjesno procijenio da mu ovakav ugovor o kreditu odgovara, a što da je i potvrdio svojim potpisom. Tužitelj da je imao mogućnost svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili eventualno tražiti dodatne dogovore ili pojašnjenja. Tužitelj da je kao ugovorna strana pravnog posla imao mogućnost iskoristiti svoja prava, a što da nije učinio. Tužitelj da je tuženika ostavio u uvjerenju da razumije što potpisuje, te da je tuženik osnovano smatrao da su mu prava, obveze i posljedice zaključenja predmetnog ugovora bile jasne obzirom da je prije potpisivanja pročitao cijeli ugovor. Nadalje, opći uvjeti odnosno Politika tuženika da služe kao dopuna posebnih pogodbi utvrđenih između tužitelja i tuženika, pa da isti vezuju kao i posebne pogodbe. Stoga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa da je sadržan u odredbama ugovora o kreditu koji da propisuje promjenjivost kamatne stope i način promjene, te općim aktima tuženika. Slijedom svega navedenog, o spornoj odredbi da se prethodno pregovaralo, obzirom da je tužitelj izrijekom izabrao upravo ugovor o kreditu s primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, koja da se mijenja prema odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika koji da su sastavni dio ugovora o kreditu. Sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je jasna, obzirom da iz same riječi "promjenjiva" proizlazi da ista nije fiksna, već da je podložna promjenama. Odredba da je i razumljiva obzirom da se tužitelj svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor (sa svim njegovim uvjetima i odredbama) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav ugovor najviše odgovara. Stranke da su izričito ugovorile primjenu promjenjive kamatne stope koja se mijenja odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika, te uz obvezu tuženika da tužitelja pravodobno i pouzdano izvijesti o promjenama kamatne stope. Slijedom navedenog, sporna odredba da je razumljiva dobro obavještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj da je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu. Tužitelj da je na sve obveze (i rizike) iz ugovora o kreditu pristao, što da je i potvrdio svojim potpisom. Slijedom toga, razvidno da je da je sporna odredba jasna, uočljiva i razumljiva, pa da stoga nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost, odnosno, ništetnost. Nadalje, sporna odredba da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Naime, kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim uvjetima, a tuženik da ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Ponavlja da se da su dokumenti banke, poput općih uvjeta poslovanja i Politika, stalni dokumenti, koji da se često ne mijenjaju, već da predstavljaju svojevrsni "zakon" banke, po kojem da ista postupa. U završnim odredbama svih ugovora o kreditu potpisanim za tužiteljem da je navedeno da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke. Navedeno iz razloga što da ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu da bi bilo ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Uostalom, zato da su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut čl. 295. ZOO-a. Suprotno navodima tužitelja, činjenica da je tuženik mijenjao kamatnu stopu da ne znači da je ista automatski i nezakonita. Da bi ista bila nezakonita da moraju biti ispunjeni svi zakonski uvjeti, a što da u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Slijedom navedenog, a kako da u konkretnom slučaju sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila viša od zakonom dopuštene kamatne stope niti je protivna načelima ZOO-a, to da nije niti uzrokovala znatnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. Slijedom navedenog, tuženik osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna. Nadalje, kao što da je navedeno, da je predmetni ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF kojim je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 98.000,00 CHF u protuvrijednosti kn prema srednjem tečaju HNB-a, da nije sporno. Zaključenjem ugovora, stranke da su svjesno i dobrovoljno prihvatile rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga da ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu, pa da su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega da su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja ugovora o kreditu) da se ne može prebacivati na tuženika koji da nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik da bi pao na teret tuženika. Ugovorena valutna klauzula da ne služi zaštiti vjerovnika, već da služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što da je općepoznata činjenica. Valutna klauzula da je općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, što da je uostalom potvrdio sam VSRH u odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2005. Slijedom toga, tužitelju da nisu mogle biti nepoznate odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. S druge strane, tuženik da nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanja valute CHF, pa da se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu. Slijedom navedenog, tuženik osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Zaključno, tuženik ukazuje da je dana 15. siječnja 2016. zaključena "Radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj 151109069051 (novi broj), broj 070130215344 (stari broj)" (dalje: Radnja), a kojom da je radnjom provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu sukladno odredbama čl. 19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i dr.). Konverzijom kredita, ugovor o kreditu da je sukladno volji stranaka, te sukladno odredbama ZPK, konvertiran iz ugovora o kreditu u valuti CHF u ugovor o kreditu u valuti eur, čime da je početni ugovor o kreditu u valuti CHF prestao postojati, a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi da su izmijenjene i usuglašene s odredbama ZPK. Konverzijom kredita da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom predmetu, obzirom da je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. S tim u vezi, tuženik ukazuje na čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim da se uređuje načelo konverzije kredita, te na čl. 19.c st. 1. istog zakona kojim da se uređuje način izračuna konverzije kredita. Sukladno navedenim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj da je dobrovoljno prihvatio konverziju kredita, a stranke da su suglasno zaključile i provele konverziju predmetnog kredita. Zaključenjem Radnje, osnovni ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka, pa da stoga početne odredbe ugovora o kreditu više ne egzistiraju i prestale da su važiti. Također, konverzijom kredita ujedno da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženik, putem konverzije, uračunao sve uplate tužitelja. Stoga da bi eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva za isplatom zapravo došlo do dvostruke naplate tužitelja. Takvo stajalište da potvrđuje i brojna sudska praksa općinskih i županijskih sudova. Sukladno navedenom, a obzirom da su konverzijom kredita sporne odredbe ugovora o kreditu izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe da su prilagođene odredbama ZZP i ZPK, pa da kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti, odnosno, ništetnosti, tužbeni zahtjev tužitelja da je u cijelosti neosnovan. Osim toga, tuženik ukazuje da je konverzijom kredita početni kredit u CHF konvertiran u kredit u eur, čime da je kredit u CHF u potpunosti prestao postojati. U vezi s navedenim, tuženik ukazuje da se odluke u predmetu "Potrošač" primjenjuju isključivo na kredite u CHF, što da potvrđuje i sudska praksa. Tuženik navodi da ponavlja da odluke donesene u kolektivnom postupku "Potrošač" nisu obvezujuće za ovaj sud obzirom da navedene odluke obvezuju prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interes i prava. Osim toga, konverzijom kredita, sporne odredbe da su izmijenjene na način da su iste u suglasnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa da slijedom toga nije dopušteno ispitivanje njihove (ne)poštenosti. Slijedom toga, tuženik predlaže da sud već u ovoj fazi postupka odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužitelj da predlaže da se financijskim vještačenjem utvrdi razlika uplaćenih iznosa te iznosa koje bi tužitelj uplatio za anuitete po početnom kreditu i to po početnom tečaju i kamatnoj stopi određenima na dan zaključenja ugovora o kreditu, s tim da izračun počinje od sklapanje ugovora o kreditu sve do posljednje uplate, odnosno, otplate kredita. Međutim, tuženik osporava takvo stajalište tužitelja obzirom da je isto suprotno volji stranaka i pravnom poslu. Naime, kao što da je navedeno, tužitelju da nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, obzirom da su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu. Sam smisao i značenje valutne klauzule i promjenjivost ugovorne kamatne stope da je općepoznat i jasan pojam pa da se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu nije znao i nije razumio. Nadalje, nesporno da je da su stranke sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, pa da bi se primjenom prvotno ugovorene kamatne stope i primjenom fiksnog tečaja ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, a što da nesporno nije bila volja ugovornih strana. Prvenstvena volja ugovornih strana da je bila ugovoriti ugovor o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj da nije bila volja ugovornih strana, niti da bi tuženik, pod takvim uvjetima, odobrio tužitelju predmetni ugovor o kreditu. Ukoliko tužitelj smatra da je ništetna odredba glede načina promjene kamatnih stopa na način da se iste određuju sukladno odlukama tuženika, trebao da je predložiti konkretne parametre koji se trebaju primijeniti kako bi se došlo do promjenjive kamatne stope koju predlaže (te sukladno tim parametrima predložiti financijsko vještačenje), a ne tražiti utvrđenje početne kamatne stope. Tuženik navodi da nije moguće proglasiti ništetnim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu, jer da bi se time negirala nesporna činjenica da su stranke sklopile ugovor upravo takvog sadržaja. Slijedom toga, eventualno financijsko vještačenje da bi trebalo utvrditi da li je pojedina promjena stope bila "opravdana" objektivnim kriterijima, pa time i utvrditi kolika je promjena kamatnih stopa trebala biti u spornom razdoblju. Početno, ugovorena kamatna stopa da jest promjenjiva kamatna stopa, kao i sve daljnje izmjene te stope. Narav početno ugovorene kamatne stope da jest da je ona promjenjiva, bez obzira bila ona početna npr. 6 %, 7 % ili 2 %. Usputno rečeno, razlog zbog kojeg da početna kamatna stopa iznosi 4,39 % da je upravo njezina narav promjenjive kamatne stope. Da su stranke ugovarale kredit uz fiksnu kamatnu stopu, početna kamatna stopa da bi bila daleko više od ovdje ugovorenih 4,39 % godišnje. Slijedom svega navedenog, tuženik da prvenstveno smatra da sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu nisu ništetne. Međutim, ukoliko je sud drugačijeg stajališta, nužno da je odredbu zamijeniti valjanom odredbom zbog naravi ugovora o kreditu i volji stranaka. U vezi s navedenim, tuženik ističe da je čl. 14.1. ugovora o kreditu propisano da ako bilo koja odredba bude ništava, ista će se zamijeniti valjanom odredbom. Stoga, čak i u slučaju da sud utvrdi da bi odredbe sadržane u ugovoru o kreditu bile ništetne (što da tuženik osporava), trebao da bi istu zamijeniti odgovarajućom odredbom, a ne je jednostavno ukinuti. Tuženik se protivi dokaznim prijedlozima kao suvišnim, obzirom da već u ovom trenutku postoje razlozi za odbijanjem tužbenog zahtjeva. U vezi s navedenim, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i iznose koje tužitelj potražuje, obzirom da nije jasno što bi iznosi od 53.893,82 kn, te iznos od 52.225,40 kn trebali predstavljati, što bi trebali predstavljati pojedini iznosi koje potražuje tužitelj, kao i što da nije jasno temeljem kojih podataka je tužitelj došao do navedenih iznosa. Zaključno, potrebno da je ukazati da tužitelj potražuje isplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. siječnja 2008., odnosno, 15. ožujka 2007. do isplate, dok da je sama tužba podnijeta 14. lipnja 2019. Iz navedenog da je razvidno da je zahtjev tužiteljice za isplatom zastario obzirom da je podnijet nakon 11 godina. Naime, prema već prihvaćenoj praksi VS-a, potraživanje od druge ugovorne strane primljenog temeljem ništetnog ugovora da zastarijeva u općem zastarnom roku koji da počinje teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, odnosno, od dana nastupanja ništetnosti. To stajalište sudske prakse da polazi od toga da je ništetan ugovor bez pravnog učinka od trenutka sklapanja, od kojeg trenutka da nastupaju i pravne posljedice ništetnog ugovora, pri čemu da je obveza vraćanja primljenog izvanugovorna obveza stečenog bez osnove koja da dospijeva prvi sljedeći dan nakon nastanka obveze. Osim toga, tuženik da, opreza radi, ističe i prigovor zastare i u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, obzirom da iz pečata primitka suda proizlazi da je ista predana dana 14. lipnja 2019., dok da je rok za podnošenje tužbe u tom dijelu tužbenog zahtjeva bio 13. lipnja 2019. (5 godina od pravomoćnosti odluke posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđene odlukom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenih zahtjeva. Tuženik dalje ukazuje da je među strankama nesporno da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK. Obzirom da su konverzijom kredita sporne odredbe Ugovora o kreditu izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe da su prilagođene odredbama ZZP i ZPK pa da kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti da je neosnovan. Sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj da je dobrovoljno prihvatio konverziju kredita, a stranke da su suglasno zaključile i provele konverziju predmetnog kredita. Zaključenje Radnje da predstavlja slobodno očitovanje volja ugovornih strana kojim da su stranke uredile svoje međusobne odnose proizašle iz Ugovora o kreditu. Odredbama Dodatka ugovora o kreditu stranke da su suglasno izmijenile sporne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a sve sukladno prisilnim zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Zaključenjem Dodatka osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga da početne odredbe Ugovora o kreditu, više ne egzistiraju i prestale da su važiti a takvo stajalište da potvrđuje i praksa VSRH. Naime, iz obrazloženja Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojima da je predstavljena konverzija (P.Z. br. 899 od 10.09.2015.) da proizlazi svrha i cilj predloženog zakonskog rješenja konverzije kredita u CHF. Na str. 4-6 obrazloženja navodi da se kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja da je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“. Također, navodi da se kako se pravilima o konverziji kredita postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji da, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe. Slijedom toga da proizlazi stajalište zakonodavca da u slučaju konverzije ugovora o kreditu, koja da je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u. Imajući navedeno u vidu, odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, da imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora, pa da je suvišno svako pozivanje na opća pravila obveznog prava o ništetnosti ili bilo koja druga slična pravila koja su u izravnoj koliziji s pravilima ZPK-a o konverziji. Navedeno iz razloga što da pravila ZPK i konverzija ugovora o kreditu u CHF postavljaju poseban i

odvojeni pravni režim kojim da se namjerno odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. Sukladno svemu navedenome, a obzirom da su konverzijom kredita sporne odredbe Ugovora o kreditu izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe da su prilagođene odredbama ZZP i ZPK pa da kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti. Nadalje, tuženik ukazuje da je VSRH u odluci posl.br. Rev 2221/2018 od 03.09.2019. godine zauzeo jasno stajalište glede konvertiranih odnosno nekonvertiranih ugovora o kreditu u švicarskim francima. Tako da VSRH u odluci posl.br. Rev 2221/2018 od 03.09.2019. godine navodi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz navedenog da proizlazi jasno stajalište VSRH da pravni interes korisnika kredita za utvrđenjem ništavih spornih odredbi ugovora o kreditu, postoji u onim slučajevima u kojima korisnici kredita nisu iskoristili mogućnost propisanu odredbama ZIDZPK, odnosno koji nisu konvertirali ugovore o kreditu. Slijedom toga, argumentum a contrario, korisnici kredita koji su iskoristili mogućnost propisanu odredbama ZIDZPK, odnosno koji su konvertirali ugovore o kreditu, da ne bi imali pravni interes za podnošenje tužbi radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu i isplate. Također, stajalište prvostupanjskog suda u suprotnosti da je sa samim tumačenjem VSRH iz navedene odluke Rev 2221/2018 od 03.09.2019. godine kao i odluke Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine u kojoj da je VSRH odlučujući u oglednom postupku o postavljenom pravnom pitanju važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava zauzeo pravna stajališta: „da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i

produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15), da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.“ Slijedom navedenoga, a kako da je VSRH zauzeo stav da u konvertiranim ugovorima o kreditu kao što da je ovaj, tužitelj nema pravo na isplatu (niti na utvrđenja) koja tužitelj potražuje u ovom postupku, tužbeni zahtjev tužitelja da je neosnovan. Međutim, ukoliko bi sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom (što da se izričito osporava), tuženik ulaže prigovor radi prijeboja (compensatio per judicem). Naime, prilikom konverzije Ugovora o kreditu utvrđen da je iznos preplate tužitelja a koji da se iznos koristio za podmirenje budućih dospjevajućih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Obzirom na navedeno, tuženik ističe prigovor radi prijeboja te traži od suda da, ukoliko utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja s tražbinom tuženika na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije i to iznosa: 1.468,21 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.02.2016. godine do dana prijeboja, 1.446,54 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2016. godine do dana prijeboja, 1.427,88 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2016. godine do dana prijeboja, 1.434,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 16.05.2016. godine do dana prijeboja, 1.439,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.06.2016. godine do dana prijeboja, 1.430,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.07.2016. godine do dana prijeboja, 1.401,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 16.08.2016. godine do dana prijeboja, 1.400,84 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.09.2016. godine do dana prijeboja, 1.405,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.10.2016. godine do dana prijeboja, 1.405,43 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.11.2016. godine do dana prijeboja, 1.408,88 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.12.2016. godine do dana prijeboja, 1.412,41 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 16.01.2017. godine do dana prijeboja, 1.363,61 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.02.2017. godine do dana prijeboja, 1.359,67 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2017. godine do dana prijeboja, 337,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2017. godine do dana prijeboja, Nadalje, tuženik ističe i prigovor radi prijeboja te traži od suda da, ukoliko utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, presudom izvrši prijeboj i to tražbine tužitelja s tražbinom tuženika koju da tuženik ima prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika i to iznosa: 15.4.2007 -7,46 kn -0,99 eur, 15.5.2007 -53,46 kn -7,10 eur, 15.6.2007 -55,97 kn -7,43 eur, 15.7.2007 -71,59 kn -9,50 eur, 15.8.2007 -44,15 kn -5,86 eur, 15.9.2007 -44,37 kn -5,89 eur, 15.10.2007 -91,00 kn -12,08 eur, 15.11.2007 -36,60 kn -4,86 eur, 15.12.2007 -77,88 kn -10,34 eur, 15.1.2008 -6,36 kn -0,84 eur,15.2.2008 -18,91 kn -2,51 eur, 15.3.2008 0,00 kn 0,00 eur, 15.4.2008 0,00 kn 0,00 eur, 15.5.2008 -50,02 kn -6,64 eur, 15.6.2008 -17,66 kn -2,34 eur, 15.7.2008 -45,00 kn -5,97 eur, 15.8.2008 -50,73 kn -6,73 eur, 15.9.2008 -51,71 kn -6,86 eur. Nadalje, tuženik ističe i prigovor radi prijeboja te traži od suda da, ukoliko utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, presudom izvrši prijeboj i to tražbine tužitelja s tražbinom tuženika koje da tuženik ima prema tužitelju s osnova negativnih razlika s osnova kamate (razlike između početno ugovorene i zakonske kamatne stope utvrđenje prisilnim propisom u primjeni od 01.01.2014 (i to sve ukoliko vještak ne bi iste uzeo u obzir) i to iznosa: 15.2.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.3.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.4.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.5.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.6.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.7.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.8.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.9.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.10.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.11.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.12.2014 -140,81 kn -18,69 eur, 15.1.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.2.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.3.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.4.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.5.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.6.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.7.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.8.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.9.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.10.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.11.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.12.2015 -140,81 kn -18,69 eur, 15.1.2016 -140,81 kn -18,69 eur. Tuženik navodi da ponavlja da su zaključenjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita izmijenjeni suglasnošću stranaka pa da stoga početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži, više ne egzistiraju i prestale da su važiti. Također, konverzijom kredita ujedno da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. Takvo pravno stajalište da potvrđuje i VSRH u recentnim odlukama. Slijedom navedenoga, a kako da je VSRH zauzeo stav da u konvertiranim ugovorima o kreditu kao što da je ovaj, tužitelj nema pravo na isplatu (niti na utvrđenja) koja tužitelj potražuje u ovom postupku, tužbeni zahtjev tužitelja da je neosnovan.

3. Pokušaj rješavanja spora u pregovorima s tuženikom nije procesna pretpostavka za vođenje ove parnice. Stoga, eventualni izostanak takvog akta na strani tužiteljice, na što upire tuženik, nije razlog za odbacivanje tužbe kao preuranjene.

4. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.)

5. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 30. siječnja 2007. (6-11) i Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj: 151109069051 (novi broj) broj: 070130215344 (stari broj) od 15. siječnja 2016. (12-16). Odbijeni su prijedlozi stranaka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

6. Uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 30. siječnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) je utvrđeno da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita / zalogodavac i treća osoba, kao supružnik zalogodavca. Ugovor o kreditu sadrži ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF.

Uvidom u Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj: 151109069051 (novi broj) broj: 070130215344 (stari broj) od 15. siječnja 2016. (dalje: dodatak) utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita / zalogodavac i treća osoba, kao suprug zalogodavca, sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP 15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanje dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka ugovoru proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljene zahtjeve tužiteljice. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužiteljica i potražuje predmetne iznose, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezana, niti prinuđena, te slijedom toga sklopila dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to su tužbeni zahtjevi neosnovani.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentnog stava VS-a (Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, tužbeni zahtjevi su neosnovani. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužiteljica uopće nije navela činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenih zahtjeva s označenim iznosima. Doduše, tužiteljica je predložila određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužiteljica i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužiteljica nije navela kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužiteljica uplatila, pa te činjenice tužiteljici moraju biti poznate, jer se radi o njenim vlastitim uplatama. Konačno, tužiteljica je u tužbenim zahtjevima, kojima traži da joj se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebala platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju za CHF, definirala tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

7. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.

Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za zastupanje na ročištu 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 250,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.250,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 06. svibnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, odnosno, usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV- na ovu radnju.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 15. svibnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.