Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru,

Stalna služba u Pagu,

Trg kralja Petra Krešimira IV,

Knežev dvor, Pag

Poslovni broj: P – 2381/2022-63

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sucu Mariji Knez kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HĐ, [adresa], A-11 86, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tatjani Šakić, odvjetnici iz Odvjetničko društvo Šakić i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Gajac Gradnja d.o.o., Novalja, Gajac 50A, OIB: 28236226939, zastupan po zakonskom zastupniku, direktoru HĐS, a on po punomoćniku Srđanu Vukoviću, odvjetniku iz Splita, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 31. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja te zz tuženik i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Gajac Gradnja d.o.o., Novalja, Gajac 50A, OIB: 28236226939 da tužitelju HĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 73.723,97 eura (sedamdesettritisućesedamstodvadesettrieuraidevedesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotnih poena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.274,36 eura (tisućudvjestosedamdesetčetirieuraitridesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na označeni iznos od 1. siječnja 2021. do isplate, te se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja na iznos od 73.723,97 eura teče od 1. siječnja 2021. pa do 9. siječnja 2022. i

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Gajac Gradnja d.o.o., Novalja, Gajac 50A, OIB: 28236226939 da tužitelju HĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana nadoknadi parnične troškove u iznosu od 13.154,28 eura (trinaesttisućastopedesetčetirieuraidvadesetosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotnih poena, dok se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg troška postupka u iznosu od 1.610,00 eura (tisućušestodeseteura) sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška postupka.

III. Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja (predlagatelja osiguranja) u iznosu od 73.723,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3

(tri) postotnih poena određuje se:

1. privremena mjera kojom se zabranjuje tuženiku (protivniku osiguranja) Gajac Gradnja d.o.o., Novalja, Gajac 50A, OIB: 28236226939 otuđenje ili opterećenje nekretnina:

-zk.č.br. 955/478 k. o. [katastarska općina]- I, u naravi Kusci Dvorište, povr. 470 m2, Stambena zgrada [adresa], povr. 148 m2, ukupne površine 618 m2, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška];

-zk.č.br. 955/469 k. o. [katastarska općina]- I, u naravi Kusci Kuća povr. 128 m2, Kusci dvorište Kusci, povr. 334 m2, ukupne povr. 462 m2, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], i to: 7. suvlasnički dio: 1850/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7) povezano s vlasništvom posebnog dijela - trosobnog stana S7, u potkrovlju, sadržaja: ulazni prostor, dnevni boravak s kuhinjom i blagovaonicom, dvije sobe, kupaonica, površine 79,86 m2, i loggia/terasa površine 13,90 m2, (ukupne neto korisne površine 78,39 m2), sa parking mjestom P-7 u dvorištu površine 12,50 m2, (sveukupne neto korisne površine 81,52 m2); uključujući odgovarajući idealni dio zemljišta i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, razmjerno veličini posebnog dijela prema ostalim posebnim dijelovima kojima ti zajednički dijelovi služe, sve povezano na osnovi čl. 68., 69. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

2. Zabilježbu ove privremene mjere provest će Zemljišnoknjižni odjel Pag Općinskog suda u Zadru.

3. Zabrana se smatra provedenom dostavom ovog rješenja Zemljišnoknjižnom odjelu Pag Općinskog suda u Zadru.

4. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa provedbu privremene mjere.

5. Ova privremena mjera trajat će do proteka petnaest dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu u predmetu broj P – 2381/22 koji se vodi pred Općinskim sudom u Zadru, Stalna služba u Pagu.

Obrazloženje

1. Tužitelj HĐ (dalje: tužitelj) u tužbi navodi da je tuženik Gajac Gradnja d.o.o. (dalje: tuženik) u razdoblju između svojeg osnivanja 04. prosinca 2006. do 01. siječnja 2011. zaprimio novčane pozajmice od tužitelja u ukupnom iznosu od 378.262,54 kuna te da se navedeni dug po primljenom zajmu prema građanima vodi u poslovnim knjigama tuženika na konto kartici tuženika pod brojem konta 2512, šifra 28, naziv konta: Dug. zajmovi prema građanima, zatim pozajmicu od UĐ u ukupnom iznosu od 23.930,89 kuna koji se vodi u poslovnim knjigama tuženika na konto kartici tuženika pod brojem konta 2512, šifra 29, naziv konta: Dug. zajmovi prema građanima, zatim pozajmicu od MĐ u ukupnom iznosu od 23.930,89 kuna koja se vodi u poslovnim knjigama tuženika na konto kartici tuženika pod brojem konta 2512, šifra 30, naziv konta: Dug. zajmovi prema građanima, te pozajmicu od KĐ u ukupnom iznosu od 100.000,00 kuna koja se vodi u poslovnim knjigama tuženika na konto kartici tuženika pod brojem konta 2512, šifra 31, naziv konta: Dug. zajmovi prema građanima. Nadalje isti navodi da su on, ŠĐ, VĐ i NĐ tijekom 2020. usmenim putem pozivali tuženika da im vrati dug po gore navedenim pozajmicama čime je predmetni dug dospio na naplatu, a što je tuženik odbio učiniti uslijed čega da je došlo do verbalnog okršaja između stranaka i prestanka bilo kakve daljnje komunikacije. Ugovorima o ustupu tražbina od **.**.2021. ŠĐ, VĐ i NĐ su svoja gore navedena potraživanja prema tuženiku cedirali na tužitelja slijedom čega tužitelj ima dospjelo potraživanje prema tuženiku u ukupnom iznosu od 565.074,89 kuna. Nakon sklapanja gore navedenih Ugovora o ustupu tražbina, tužitelj da se ponovo obratio tuženiku putem punomoćnika da mu vrati dug po gore navedenim zajmovima na što se tuženik oglušio. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom nalaže tuženiku da mu isplati ranije pozajmljeni novčani iznos. Tužitelj je podnio i prijedlog za određivanje privremene mjere. Isti je naveo da je ispravama priloženim uz tužbu učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, da se zakonski zastupnik protivnika osiguranja nalazi u inozemstvu, da trgovačko društvo redovno ne posluje pa da postoji objektivna opasnost da će protivnik osiguranja tijekom parnice poduzimati daljnja raspolaganja s nekretninama u svom vlasništvu i na taj način spriječiti ostvarenje prava predlagatelja osiguranja. Isti predlaže da sud donese privremenu mjeru kojom se protivniku osiguranja zabranjuje otuđenje i opterećenje zk.č.br. 955/478 k. o. [katastarska općina]- I i zk.č.br. 955/469 k. o. [katastarska općina]- I, a s kojim dijelom je neodvojivo povezan 7. suvlasnički dio:

1850/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7). Tijekom postupka tužitelj je naveo da je tuženik nakon primitka tužbe predmetne nekretnine opteretio hipotekom u iznosu od 1.100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti uz pripadajuće kamate i troškove u korist vlasnika i direktora tuženika HĐS kao i da je 1. prosinca 2023. prodao nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-I, 7. suvlasnički dio: 1850/10000 etažno vlasništvo (E-7) ĐĐ, sestri od vlasnika i direktora tuženika HĐS slijedom čega isti predlaže da sud pored predložene privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina odredi i privremenu mjeru kojom se nalaže banci da protivniku osiguranja ili trećoj osobi, na temelju naloga protivnika osiguranja, uskrati s dužnikova računa isplatu novčanoga iznosa za koji je određena privremena mjera. Tužitelj je podneskom od 8. studenog 2024. uredio prijedlog radi određivanja privremene mjere.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost činjeničnih navoda tužbe te isprava priležnih uz istu. Isti je naveo da konto kartice koje je tužitelj dostavio uz tužbu ne dokazuju postojanje poslovnog odnosa iz kojeg bi nastao predmetni dug tuženika prema tužitelju te da iste nisu dokaz postojanja obveznopravnog odnosa. Tužitelj da uz tužbu ne dostavlja Ugovor o zajmu na kojem navodno temelji svoje potraživanje. Isti je naveo da su sve novčane pozajmice koje su uplaćivane tuženiku novčana sredstva HĐS, a koje uplate su išle prema društvu neposredno i posredno prema njegovoj uputi. Tuženik da nema nikakav ugovor sklopljen sa tužiteljem kao ni sa osobama navedenim u tužbi, stoga tuženik da nema nikakvog dugovanja prema tužitelju. Isti je naveo da su dostavljeni Ugovori o ustupu potraživanja fiktivni budući tužitelj kao ni VĐ i KĐ nikad nisu svoj novac uplaćivali tuženiku, prema tome da nisu ni mogli međusobno ustupati potraživanja koja ne postoje, a za koja tužitelj ne dostavlja niti jedan relevantan dokaz o uplati, kao ni pravni osnov, rok i dospijeće uplata. Nadalje je tuženik istaknuo da u niti jednom od priloženih ugovora nije bio obavješten u smislu odredbe članka 82. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, a što je ustupitelj bio dužan učiniti. Isti je istaknuo prigovor zastare utuženog potraživanja navodeći da je od datuma dospijeća priloženih isprava prošlo 16, odnosno 11 godina, a sve u smislu članka 225. u vezi sa člankom 214. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2.1. U odnosu na prijedlog tužitelja odnosno predlagatelja osiguranja radi određivanja privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine tuženik je naveo da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim niti postojanje svoje tražbine niti opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, a što su zakonske pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine sukladno odredbi članka 334. Ovršnog zakona. Obzirom da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama isti je predložio odbiti prijedlog predlagatelja osiguranja radi određivanja privremene mjere.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid i pročitao: izvadak iz zemljišne knjige za čest. zem [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-I (list spisa 6, 42, 174-175), dopis od 9. studenog 2021. s povratnicom (list spisa 8-10), ugovori o ustupu tražbina (list spisa 11-16), konto katice (list spisa 17-18), izvadak iz zemljišne knjige za čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-I (list spisa 19, 43-44), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list spisa 29—30), ugovor o osnivanju založnog prava od 23. veljače 2022. (list spisa 66-68), ugovor o zajmu od 23. veljače 2022. (list spisa 69-76), dopis Andrea Team od 28. rujna 2023. sa konto karticama (list spisa 136-150), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka UĐ (list spisa 130-131), svjedoka MĐ (list spisa 131-132), svjedoka EĐ (list spisa 181-182), svjedoka RĐ (list spisa 182-184), svjedoka ĐĐ (list spisa 252- 253), svjedoka OĐ (list spisa 254-255), tužitelja HĐ (list spisa 265-266) i zakonskog zastupnika tuženika IĐ (list spisa 266-268), izveden je dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke Boženi Kačanić te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka s prilozima od 27. ožujka 2024. (list spisa 189-237).

3.1. Druge dokaze sud nije provodio obzirom na činjenicu što stranke izvođenje daljnjih dokaza nisu ni predlagale, a kraj stajališta suda da je činjenično stanje konkretnog predmeta utvrđeno i raspravljeno u mjeri koja dopušta da se na istom, primjenom materijalnopravnih propisa, koji će se nastavno u ovom obrazloženju citirati, zasnuje pravilna i zakonita odluka.

3.2. Tužitelj je uz podnesak od 31. kolovoza 2023. dostavio u spis uplatnice na okolnost izvršenih uplata pozajmljenih novčanih iznosa navodeći da su mu iste taj dan dostavljene od strane svjedokinje UĐ, te da nije imao saznanja da se iste nalaze kod svjedokinje slijedom čega da ih nije mogao dostaviti u spis prije zaključenja prethodnog postupka. U odnosu na dostavljene dokaze tuženik je istaknuo prigovor da je tužitelj prekludiran u podnošenju tog dokaza navodeći da je PĐ supruga tužitelja te da tužitelj nije dokazao da bi se radilo o slučaju neskrivljenog propusta i da objektivno nije bio u mogućnosti pribaviti uplatnice do zaključenja prethodnog postupka.

3.3. Odredbom čl. 299.a st.2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, dok je odredbom st.3. propisano da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2 označenog članka sud neće uzeti u obzir. Uzimajući u obzir da se spisu priložene uplatnice odnose na uplate koje je vršio tužitelj osobno kao i svjedokinja UĐ, koja je supruga tužitelja, to sud utvrđuje da se radio o dokazima kojima je tužitelj raspolagao i koje je mogao predati u spis prije zaključenja prethodnog postupka slijedom čega sud iste nije uzeo u obzir. Međutim, valja istaknuti da su uplate po priloženim uplatnicama već evidentirane u poslovnim knjigama tuženika a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka koji je svoj nalaz i mišljenje temeljio između ostalog i na izvacima banke s poslovnog računa tuženika.

4. Stranke su popisale trošak parničnog postupka.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Među strankama je sporno jesu li tužitelj, te UĐ, MĐ i KĐ tuženiku pozajmili novčane iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li isti zaključili ugovore o zajmu i da li se nalaze u obveznopravnom odnosu. Sporno je jesu li uplaćena sredstva zapravo novčana sredstva zz tuženika HĐS, kao i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za čest. zem. [katastarska čestica], kuća i dvorište površine 462 m2 utvrđeno je da je ista upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-I, da je sa suvlasničkim udjelom od 1850/10000 neodvojivo povezano etažno vlasništvo (E-7) i to trosoban stan S7 u potkrovlju, te je kao vlasnik upisan tuženik Gajac Gradnja d.o.o. za cijelo.

7.1. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za čest. zem. [katastarska čestica], dvorište i stambena zgrada površine 618 m2 utvrđeno je da je ista upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-I, te je kao vlasnik upisan tuženik Gajac Gradnja d.o.o. za cijelo.

8. Uvidom u spisu priložene Ugovore o ustupu tražbina od 5. studenog 2021. utvrđeno je da je UĐ prenijela na HĐ dospjelu tražbinu koju ima prema tuženiku u iznosu od 62.881,46 kuna, da je MĐ prenio na HĐ dospjelu tražbinu koju ima prema tuženiku u iznosu od 23.930,89 kuna, te da je NĐ HĐ prenijela na HĐ dospjelu tražbinu koju ima prema tuženiku u iznosu od 100.000,00 kuna, a koja potraživanja proizlaze iz pozajmica danih dužniku, te koje su knjižene na konto kartici Dužnika (ovdje označenog tuženika) pod brojem: 2512, šifra 29, 30 i 31, naziv konta: Dug. zajmovi prema građanima.

9. Uvidom u konto kartice tuženika (konto od 2512 do 2513) utvrđeno je da su pod kontom 2512 na dan 1. siječnja 2011. evidentirani dugovi prema HĐ u iznosu od 378.262,54 kuna (šifra 28), prema UĐ u iznosu od 62.881,46 kuna (šifra 29), prema MĐ u iznosu od 23.930,89 kuna (šifra 30) i prema KĐ u iznosu od 100.000,00 kuna (šifra 31) s naznakom da se radi o Dug. zajmovi prema građanima.

10. Iz dopisa Računovodstvo-savjetovanje Andrea Team vl. RĐ od 28. rujna 2023. (koji je vodio poslovne knjige tuženika) proizlazi da je u konto karticama tuženika koje su dio knjige konta od 2512 do 25132 vidljivo na čija su imena glasile financijske pozajmice, te da je konto 2512 u međuvremenu dobio analitiku i nove oznake pa su vrijednosti preknjižene na konta 25121 do konta 25125, odnosno od konto 2513 do konta 25132. Nadalje se u dopisu navodi da je tuženik stan br. 7 prodao EĐ koji nije izmirio svoju obvezu prema tuženiku pa je obveza kupca zatvorena pozajmicama koje su glasile na zajmodavce na konto kartici 25122, 25123, 25125 i 2513 za 2011. Nadalje se navodi da je direktor tuženika donio odluku da se sve obveze društva po zajmovima prebace na njega jer „sve financijske pozajmice je on osigurao i financirao, te zbog, osobnih i samo njemu poznatih razloga, sve pozajmice nisu išle u njegovo ime, nego su bile raspoređene na članove obitelji i užu rodbinu“ a što je učinjeno 2014.

11. Uvidom u dopis od 9. studenog 2021. s potvrdom o primitku utvrđeno je da je tužitelj po punomoćniku dana 9. studenog 2021. putem pošte (preporučenom pošiljkom) podnio zahtjev tuženiku da mu u roku od 8 dana izvrši povrat ukupnog iznosa od 565.074,89 kuna, i to iznosa od 378.262,54 kuna s osnove vlastite pozajmice, te s osnove ustupljenih potraživanja po pozajmicama a koja je stekao od UĐ, VĐ i KĐ u ukupnom iznosu od 186.812,35 kuna. Isti je tuženiku uz dopis dostavio konto karticu od 2512 do 2513 od Gajac gradnja d.o.o. kao i ugovore o ustupu tražbina od 5. studenog 2021. zaključene sa ŠĐ, VĐ i KĐ.

12. Iz iskaza svjedokinje UĐS (kćerka tužitelja) proizlazi da je 2006. njezin brat EĐ osnovao trgovačko društvo Gajac Gradnja d.o.o., ona da je tada studirala te da joj je otac predložio da svoju ušteđevinu (koju je stekla od krštenja, krizme, pričesti, obiteljskih okupljanja i sredstava danih od oca za potrebe studiranja) uloži u bratovu firmu s ciljem da na taj način uz povrat uloženih sredstava zaradi na kamatama. Ona da je izvršila uplatu te je navela da pritom nije bio zaključen nikakav ugovor kao i da nije bio ugovoren rok vraćanja zajma. Nadalje je navela da je tvrtka dobro poslovala, te da ona u to vrijeme nije imala potrebe tražiti povrat svojih sredstava. Svjedokinja je navela da je EĐ 2013. prepisao tvrtku na strica HĐS. Nadalje je navela da se je oko 2020. za vrijeme obiteljske večere razgovaralo o povratu tih sredstava, da ona tome nije prisustovala jer je morala brinuti o djetetu, da joj je poznato da je tada izbila svađa, a naknadno da je saznala da se nisu dogovorili oko povrata nakon čega je ona svoja potraživanje ustupila ocu HĐ (tužitelju) koji je potom pokrenuo sudski postupak.

13. Iz iskaza svjedokinje UĐ (supruga tužitelja) proizlazi da su 2006. ili 2008. ona, njezin suprug, sin MĐ, sin EĐ i kćerka KĐ dali pozajmicu firmi Gajac Gradnja d.o.o. u kojoj je bio glavni sin EĐ kako bi doprinijeli razvoju iste, te je navela da na tu okolnosti nisu sklapali pisani ugovor. Ista je navela da su uplate vršili od vlastitih novaca, da je ona bila zaposlena te da su ona i suprug imali obrt. Sve da je bilo u redu do 2013. kada je ČĐ otišao iz firme, a firmu da je tada preuzeo stric GĐ. Od 2013. do 2020. da nije bilo nesuglasica, da su problemi nastali 2020. na obiteljskom okupljanju kada je HĐ u ime svih njih tražio povrat pozajmljenih sredstva a što je stric MĐS negirao. Ista je navela da su prije pokretanja predmetnog postupka svoja potraživanja ustupili tužitelju.

14. Iz iskaza svjedoka MĐ (sin tužitelja) proizlazi da je isti tuženiku dao oko 20ak tisuća kuna, da misli da je to bilo oko 2010. - 2012., da o tome nisu sklapali nikakav ugovor, da mu sredstva nisu vraćena te da je on svoje potraživanje ustupio tužitelju. Isti je naveo da je uplate vršio po savjetu oca a kako bi zaradili, te da je uložio svoja sredstva koja je stekao ušteđevinom i od plaće. Nadalje je naveo da on prije ustupa potraživanja po predmetnoj pozajmici nije potraživao novce natrag.

15. Iz iskaza svjedoka EĐ proizlazi da je isti u vrijeme uplate predmetnih pozajmica bio direktor tuženika. Isti je naveo da su predmetne pozajmice istinite i da je uistinu novac pozajmljen od osoba koje su ga pozajmile, da su uplate vršene dok je on bio direktor tuženika, da misli da je to bilo u razdoblju od 2007. – 2009. ali da se zbog proteka vremena ne može sjetiti točnog razdoblja. Isti je naveo da nisu potpisali ugovor o povratu posudbe, kao i da se nisu ni usmeno dogovorili o povratu. Nadalje je naveo da je od tuženika kupio trosoban stan S7 u potkrovlju, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 89.000 eura (očito omaškom u zapisniku navedeno 890.000,00 eura) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te da se ne sjeća je li kupoprodajnu cijenu uplatio na račun tuženika, a taj stan da je kasnije prodao. Svjedok je naveo da on nema saznanja da bi novac od pozajmica bio novac HĐS, kao i da predmetne pozajmice nisu povezane sa kupnjom navedenog stana od tuženika. Isti je naveo da kad je on otišao s mjesta dikrektora tuženika da društvo nije imalo nikakvih otvorenih potraživanja.

16. Sud je iskaze svjedoka UĐS, UĐ, MĐ i EĐ cijenio istinitim i vjerodostojnim budući iskazi istih su u suglasju s materijalnom dokumentacijom priloženom predmetnom spisu te su u međusobnom suglasju. Tako je sud cijeneći iskaze svjedoka utvrdio da su tužitelj, NĐ, ŠĐ i MĐ tuženiku u vrijeme dok je direktor istoga bio EĐ pozajmili utužene novčane iznose, da na tu okolnost isti s tuženikom nisu zaključili pisani ugovor o zajmu, da nisu ugovorili rok povrata zajma kao i da su UĐS, UĐ i MĐ svoje tražbine ustupili tužitelju. Iako su saslušani svjedoci u bliskom srodstvu s tužiteljem ocjena je ovog suda da iskazi istih pritom nisu pristrani budući činjenica postojanja ugovora o zajmu, odnosno činjenica izvršenih uplata na račun tuženika s osnove pozajmica proizlazi iz isprava priloženih predmetnom spisu.

17. Iz iskaza svjedoka RĐ proizlazi da je on po osnivanju tvrtke tuženika Gajac gradnja d.o.o. bio angažiran u svojstvu knjigovođe tvrtke, da mu je poznato da su vršeni financijski zajmovi prema predmetnom društvu jer isto u početku nije imalo svojih sredstava, osim temeljnog kapitala od 20.000 kuna, a dokazi o uplatama da su stizali putem vjerodostojnog dokumenta, izvoda žiro računa. Kako su na izvodu žiro računa navedena imena zajmodavaca, tako da je on otvorio analitičke kartice iz kojih se moglo iščitati tko je kojeg dana u kojem iznosu izvršio zajam na žiro račun. Nadalje je naveo da je prvi put upoznao Josipa Antu Trgovčevića 2011. ili 2012. kada je pozvan na sastanak u caffe bar Jež, da su tamo bili nazočni svi H osim UĐS, odnosno UĐ, supruge HĐ, te da misli da je tamo bio i OĐ. Tada da je MĐS tražio da mu se prezentira koliko je do tada sredstava uloženo u predmetno društvo, da je isti po uvidu u te podatke nekoliko puta rekao da su to njegovi novci, da je rekao da nitko osim njega nije uložio niti jednu kunu, da je sve uloženo u društvo njegovo, te je svjedok naveo da HĐS nitko od prisutnih nije proturječio. HĐS da je tada spominjao OĐ koji je donosio novce iz Švicarske. Nadalje je naveo da je 2013. MĐS u trgovačkom sudu izmijenio ime odgovorne osobe te da ga je tada pitao je li u knjigama izvršio izmjene u smislu da se pozajmice koje su prije bile evidentirane na HĐ, UĐ, UĐS i FĐ preknjiže na njegovo ime a nakon toga da je on to i napravio, i to oko 2014. kada je MĐS bio jedini direktor društva. Isti je naveo da je tuženik prodao jedan stan EĐ za iznos od 80.000,00 eura, da je on radio taj ugovor i napravio taj račun, da mu je poznato da kupac za taj stan nije uplatio kupoprodajnu cijenu na žiro račun društva, nego je račun zatvoren potraživanjima po zajmovima koja su EĐ i ostali zajmodavci imali prema društvu. Isti je naveo da je društvo u tom trenutku imalo potraživanje prema kupcu EĐ u iznosu od cca 80.000 eura, a istovremeno društvo da je imalo obvezu prema EĐ i ostalim zajmodavcima u iznosu koji je veći od 80.000 eura. Svjedok je naveo da je napravljena kompenzacija između EĐ i ostalih zajmodavaca u odnosu na stan, čime se je društvo obeštetilo za svoja potraživanja. Nadalje je naveo da ŠĐ, VĐ i KĐ nisu znali da su pozajmice preknjižene na HĐS, te je naveo da prema njegovim saznanjima od dana knjiženja svake pozajmice nitko od davatelja pozajmice nije tražio povrat novca. Svjedok je naveo da su u poslovnim knjigama kao zajmodavci knjižene osobe koje su bile naznačene na izvodu iz žiro računa te da misli da su bile uplaćene i pozajmice na ime HĐS. Isti je naveo da je MĐS kao direktor i vlasnik tuženika donio pisanu odluku o preknjiženju, da je to vjerodostojan dokument na temelju kojega je on izvršio preknjiženje, te je naveo da tu odluku nisu potpisali izvorni zajmodavci.

17.1. Iskaz svjedoka sud je cijenio istinitim te u suglasju s materijalom dokumentacijom priloženom predmetnom spisu. Tako iz iskaza svjedoka u bitnom proizlazi da je isti bio knjigovođa tuženika u vrijeme kada su knjižene predmetne uplate i da je on iste i knjižio, da su uplate knjižene na osobe koje su bile naznačene na izvodu iz žiro računa kao zajmodavci, da su te pozajmice ranije bile evidentirane na ime UĐ, VĐ, KĐ i na ime tužitelja, a 2014. da su iste, temeljem zahtjeva HĐS, preknjižene na ime HĐS koji je tada bio direktor tuženika, a s čime da nisu bili upoznati zajmodavci niti su isti dali pisanu suglasnost za to. U odnosu na iskaz svjedoka u dijelu u kojem isti navodi da je tuženik svoje potraživanje koje je imao prema kupcu EĐ s osnove prodanog strana u iznosu od cca 80.000 eura zatvorio na način da je to kompenzirao s potraživanjima koja su ranije spomenuti zajmodavci imali prema tuženiku sud je utvrdio da navedeno proizlazi i iz poslovne dokumentacije priložene predmetnom spisu, međutim sud isto ne nalazi relevantnim za predmetni postupak budući iz iskaza samog svjedoka proizlazi da o navedenom nisu bili upoznati ranije spomenuti zajmodavci iz čega ne bi proizlazilo da su isti dali suglasnost da se takva kompenzacija i izvrši.

18. Iz iskaza svjedokinje ĐĐ (sestra tužitelja i sestra zz tuženika) proizlazi da je tvrtka Gajac gradnja d.o.o. osnovana radi izgradnje i prodaje apartmana. Ona i njezin suprug OĐ dok su živjeli u [adresa], da su uplaćivali novčana sredstva kako bi pomogli njezinoj braći, tužitelju i zz tuženika da otvore Gajac gradnju d.o.o., te da su od 2002. do 2012. HĐ uplaćivali novce u više navrata, pa su mu tako uplatili iznos od 75.000 franaka 2005., 50.000,00 eura 2006., 30.000,00 eura 11. srpnja 2006., 50.000,00 eura 2006., 41.000,00 eura 2012., 85.000,00 eura 21. studenog 2007. a koji iznos je njezin suprug dao na ruke tužitelju, zatim iznos od 50.000,00 eura 2007., te u rujnu 2007. ona da je dala tužitelju na ruke iznos od 20.000,00 franaka. Svi ti iznosi da su dani za potrebe tvrtke Gajac gradnje d.o.o. a koje iznose joj tužitelj do danas nije vratio. Ista je navela da je dio tih sredstava tužitelju pozajmljen i radi otvaranja kafića. Nadalje je navela da tužitelj i članovi njegove obitelji na račun tuženika nisu uplaćivali vlastita sredstva budući isti nisu imali dovoljno sredstava da bi vršili uplate. Svjedokinja je navela da su sredstva uplaćivana od strane nje, njezinog supruga i zz tuženika HĐS. Nadalje je navela da je tvrtka Gajac gradnja d.o.o. izgradila dvije zgrade, u prvoj da je bilo osam apartmana koji su prodani, a druga zgrada koja je bila dvojni objekt da se je sastojala od 14 apartmana koji su također bili za prodaju. Svjedokinja je potvrdila da je kupila stan u zgradi sagrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – I iako je bila izvršena zabilježba pokretanja predmetnog postupka za određivanje privremene mjere.

19. Iz iskaza svjedoka OĐ (u tazbinskom srodstvu s tužiteljem i sa zz tuženika) proizlazi da je HĐS želio pomoći ostalim članovima obitelji te je s tim ciljem osnovana firma Gajac gradnja d.o.o. Josip-Ante Trgovčević da je tada uložio 180.000,00 eura a koji iznos je svjedok dao tužitelju kao temeljni kapital. Nadalje je naveo da je on tužitelju dao i iznos od 135.000,00 franaka također za poslovanje firme s time da mu je prethodno dao i iznos od od 40.000,00 franaka (iznos uračunat u iznos od 135.000,00 franaka) za potrebe kafića. Isti je naveo da sredstva koja tužitelj potražuje od tuženika predstavljaju sredstva koja su tuženiku dali on i njegova supruga ZĐ te sredstva koja je njemu dao MĐS da ih preda tužitelju a za potrebe tvrtke Gajac gradnja d.o.o. Svjedok je naveo da mu nije poznato jesu li tužitelj i članovi njegove obitelji imali svoja novčana sredstva koja bi eventualno uplaćivali na račun tuženika, da im tužitelj o tome nije pričao, odnosno isti je rekao da sukladno njegovim saznanjima tužitelj nikada nije vršio uplate na račun tuženika jer uvijek kada je trebalo vršiti uplate isti se pravdao da nema novčanih sredstava. Svjedok je naveo da je on od 2007. do 2013. bio vlasnik društva Gajac Gradnja d.o.o., da je u to vrijeme živio u [adresa], te da mu nije poznato da bi u poslovnim knjigama tuženika bile zavedene pozajmnice tužitelja i članova njegove obitelji. Isti je naveo da su problemi započeli pri izgradnje prve zgrade budući je EĐ koji je vodio poslove izgradnje stalno tražio novčana sredstva od strane HĐS. Nakon što je prodana prva zgrada ČĐ da im nije rekao točan iznos izgradnje te zgrade a niti je njemu dao na uvid poslovne knjige iako je on tada bio direktor tvrtke, a on osobno da nije ni tražio uvid u knjige jer su poslovali na temelju povjerenja. Odnos povjerenja da je narušen 2007./2008., odnosno u fazi dovršetka prve zgrade, da je HĐS htio prekinuti taj odnos međutim na nagovor svoje sestre ĐĐ isti da je nastavio sa poslovanjem. Svjedok je naveo da mu nije poznato da bi u poslovnim knjigama tuženika bile evidentirane pozajmnice na njegovo ime u iznosu od 375.075,00 kuna.

20. Iskaze svjedoka ZĐ i OĐ na okolnost da bi novčana sredstva koja tužitelj potražuje i koja su bila uplaćena na račun tuženika bila njihova vlastita sredstva sud ne nalazi vjerodostojnim. Naime, da su novčana sredstva koja su na račun tuženika uplaćivali svjedok OĐ i zz tuženika MĐS bili evidentirani u poslovnim knjigama tuženika i da su se ta sredstva evidentirala kao pozajmice istih sud je utvrdio uvidom u promet po računu tuženika od 13. ožujka 2024. (list spisa 200-237) gdje je evidentirano da je na račun tuženika dana 20. ožujka 2017. izvršena uplata pozajmice svjedoka OĐ u iznosu od 44.950,00 kuna, zatim da je dana 19. travnja 2007. evidentirana pozajmica HĐS u iznosu od 29.000,00 kuna, dana 2. svibnja 2007. pozajmica HĐS u iznosu od 36.500,00 kuna, zatim dana 10. svibnja 2007. pozajmica OĐ u ukupnom iznosu od 40.000,00 kuna, dana 16. svibnja 2017. pozajmica OĐ u iznosu od 217.825,20 kuna, zatim pozajmica LĐ u iznosu od 143.514,50 kuna dana 12. lipnja 2007., dana 26. ožujka 2008. pozajmica IĐ u ukupnom iznosu od 200.000,00 kuna, dana 29. travnja 2008. pozajmica HĐS u ukupnom iznosu od 400.000,00 kuna, dana 20. kolovoza 2008. pozajmica HĐS u ukupnom iznosu od 200.000,00 kuna… Iz navedenog proizlazi da su pozajmice koje su uplaćivane na račun tuženika od strane HĐS i OĐ uistinu evidentirane u poslovnim knjigama tuženika. Budući su pozajmljena novčana sredstva čije uplate su isti vršili na račun tuženika evidentirane u poslovnim knjigama tuženika, to sud ne nalazi životno logičnim navode svjedoka da bi novčana sredstva koja su evidentirana kao pozajmice tužitelja i njegovih pravnih prednika zapravo bila sredstva HĐS, te ZĐ i OĐ, odnosno postavlja se pitanje zašto onda i ta sredstva ne bi u poslovnim knjigama tuženika bila evidentirana kao pozajmice istih a kao što je to bio slučaj s ranije evidentiranim pozajmicama. Nadalje sud nalazi paušalnim navode svjedoka u dijelu u kojem isti navode da tužitelj i članovi njegove obitelji nisu imali dovoljno vlastitih novčanih sredstava da mogu vršiti uplate na račun tuženika budući takvi navodi nisu potkrepljeni nikakvom dokumentacijom priloženom spisu, a teret dokaza na te okolnosti je bio na tuženiku. Nadalje sud ne nalazi životno logičnim iskaz svjedoka OĐ, koji je prema vlastitim navodima od 2007. do 2013. bio vlasnik tuženika da ne bi bio upoznat da su u poslovnim knjigama tuženika bile evidentirane pozajmice na njegovo ime kao i na ime tužitelja te UĐ, KĐ i MĐ. Uzimajući u obzir navedeno kao i materijalnu dokumentaciju prileženu predmetnom spisu to sud iskaze saslušanih svjedoka nalazi pristranim te usmjerenim isključivo na postizanje uspjeha tuženika u predmetnom postupku.

21. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tvrtku Gajac gradnja d.o.o. 2006. osnovao njegov sin EĐ. Kako firma nije imala financijska sredstva osim temeljnog kapitala to su on i članovi njegove obitelji 2007., 2008. i 2009. tvrtki pozajmili novčane iznose, odnosno on da je pozajmio oko 400.000,00 kuna, njegova supruga ŠĐ i sin VĐ oko 50.000,00 kuna svaki, a kćerka NĐ oko 100.00,00 kuna. Potraživanja po pozajmicama ŠĐ, VĐ i NĐ da su ustupili njemu te je naveo da im pozajmljena sredstva nikada nisu vraćena. Nadalje je naveo da je EĐ bio direktor tuženika do 2013. kada je direktor postao njegov brat MĐS koji do 2013. nije bio upoznat s poslovanjem tuženika budući je isti u to vrijeme živio i boravio u [adresa]. Tužitelj je naveo da on i članovi njegove obitelji do 2020. nisu tražili povrat pozajmljenog iznosa međutim u vrijeme korone da nisu bili u najboljoj financijskoj situaciji te da su u vrijeme Nove godine 2020. od brata zatražili povrat pozajmljenog iznosa a što je on odbio zbog čega je tužitelj pokrenuo predmetni postupak. Tužitelj je naveo da je u vrijeme davanja pozajmice bio u dobroj financijskoj situaciji, da je imao tvrtku, ušteđevinu, da je bio vlasnik tri apartmana, dva poslovna prostora, vlasnik stambene zgrade, bavio se ugostiteljstvom, imao kafić i voćarnu te zemljište u [adresa]. Tužitelj je osporio navode svjedoka RĐ da bi on i članovi njegove obitelji bili prisutni u vrijeme kada je MĐS rekao RĐ da njihove pozajmice preknjiži na svoje ime te da su se oni s time prešutno suglasili.

21.1. Iskaz tužitelja na okolnost davanja i povrata pozajmljenih predmetnih novčanih sredstava sud je cijenio istinitim i vjerodostojnim te u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu, kao i u suglasju s iskazima svjedoka koje je cijenio istinitim i vjerodostojnim.

22. Iz iskaza zz tuženika HĐS proizlazi da su on i njegova sestra ĐĐ i njezin suprugu OĐ bratu, ovdje označenom tužitelju dali iznos od 40.000,00 franaka radi otvaranja kafića ili prodavaonice, da se radilo o posudbi, odnosno da su mu htjeli pomoći da otvori svoju neku poslovnu djelatnost budući je tužitelj tada bio zaposlenik Paške sirane. Kako brat HĐ nije sestri vratio pozajmljeni iznos, da je došlo do svađe između njih a on kako bi to riješio da je 2006. predložio da otvore firmu Gajac gradnju d.o.o. u kojoj bi tužiteljev sin ČĐ bio suvlasnik za 34% i direktor iste, a on i sestra suvlasnici za 33% svaki. Na taj način od dobiti koju bi firma ostvarila tužitelj je trebao sestri ZĐ vratiti pozajmljeni iznos. Zakonski zastupnik tuženika je naveo da je on u cijelosti financirao osnivanje i rad tvrtke pa da je tako u razdoblju od 2006. – 2010. dao iznos od oko 200.000,00 eura. Prilikom osnivanja tvrtke tužitelj da je rekao da će uložiti 1/3 nekretnine međutim na kraju da nije ni to napravio. Problemi unutar obitelji da su započeli prilikom izgradnje druge zgrade. Naime, tužitelj i njegovi sin ČĐ da su mu rekli da tvrtka više nema novaca za izgradnju nove zgrade te su od njega tražili dodatne novce nakon čega im je on ponovno dao iznos od 75.000,00 eura. Pozajmice koje su fizički uplaćivane od strane tužitelja i njegove obitelji da su zapravo novčana sredstva od njega koja je on davao tužitelju za potrebe poslovanja tuženika. On da je u to vrijeme jako dobro poslovao u Kanadi te ostvarivao dobit od oko 50.000,00 dolara neto mjesečno. U Hrvatsku da je dolazio 2-4 puta godišnje. Da se predmetne pozajmice vode na imenu tužitelja i članova njegove obitelji on da je saznao od knjigovođe tuženika RĐ koji je u nazočnosti njega i brata HĐ pitao na koga da proknjiži te pozajmice odnosno tko će se voditi kao zajmodavac te da je tada tužitelj rekao da se iste proknjiže na njega i članove njegove obitelji. On da se je tome protivio te je tražio da se iste proknjiže na njegove ime budući je on te novce i dao međutim RĐ da to nije tako napravio, da je slušao tužitelja budući je isti bio knjigovođa tužitelja. Nakon što je on postao direktor tvrtke da je tražio da se pozajmice stave na njegovo ime, a što je RĐ i učinio 2013./14. Isti je naveo da je iznos od 1.239.032,07 kuna koji se navodi na konto kartici tuženika pozajmljen tuženiku od njega, te je naveo da sukladno njegovim saznanjima tužitelj nije mogao imati vlastita novčana sredstva budući je u to vrijeme radio u Paškoj sirani. Nadalje je naveo da je on EĐ s osnove njegovog udjela od 34% dao jedan apartman. ZZ tuženika je naveo da su pozajmice tuženiku davali on i sestra ĐĐ, a nakon osnutka tuženika da je sestra pozajmila iznos oko današnjih 100.000,00 eura a sve ostale novce da je pozajmio on. Jedan dio tih sredstava da je uplaćivao na račun sestre ZĐ i zeta OĐ koji su kasnije taj novac prebacivali na račun tuženika, te da je dio novca on fizički davao tužitelju kao i da su i sestra i zet fizički novac davali tužitelju, a onda da je tužitelj taj novac trebao uplaćivao na račun tuženika. Isti je naveo da je jedanput tužitelju dao i 80.000,00 dolara a koji novac je tužitelj trebao odmah uplatiti na račun tuženika. Nadalje je naveo da u pogledu pozajmica nisu radili nikakve pisane potvrde o primitku istih i to iz razloga što je imao puno povjerenje u tužitelja.

22.1. Iskaz zz tuženika na okolnost da bi novčani iznosi koji su predmet potraživanja bili njegovi, odnosno da se radi o njegovim pozajmicama tuženiku sud ne nalazi vjerodostojnim kao ni životno logičnim. Naime, uzimajući u obzir da su u poslovnim knjigama tuženika već evidentirane pozajmice na ime zz tuženika (HĐS) to sud ne nalazi logičnim da i predmetne pozajmice ne bi bile evidentirane na istoga ukoliko je isti uistinu pozajmio novčana sredstva tuženiku. Nadalje sud ne nalazi osnovanim navode zz tuženika da tužitelj i članovi njegove obitelji ne bi imali dostatnih sredstava da daju pozajmice tuženiku budući zz tuženika takve navode nije dokazao a teret dokaza je na istom. Nadalje, sud ne nalazi istinitim navode istoga u dijelu u kojem navodi da je knjigovođa tuženika RĐ predmetne pozajmice knjižio na tužitelja po nalogu tužitelja budući je iskaz istoga u tom dijelu u suprotnosti s iskazom svjedoka RĐ koji je naveo da je te pozajmice knjižio na osobe koje su navedene na izvodu iz žiro računa, a čiji iskaz sud ne nalazi pristranim. Također, sud cijeneći iskaz zz tuženika ne nalazi da bi potraživanja po predmetnim pozajmicama bila preknjižene na njega iz razloga što je tvrtka imala potraživanja prema EĐ s osnove prodanog stana (odnosno da se radilo o kompenzaciji) jer je isti u svom iskazu naveo da je on EĐ s osnove njegovog udjela od 34% u tvrtki dao jedan apartman.

23. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić, a koje je napravljeno temeljem knjigovodstvene dokumentacije tuženika na dan 1. siječnja 2011., proizlazi da tuženik ima evidentirano dugovanje prema HĐ u iznosu od 414.262,54 kuna (54.982,09 eura), prema UĐ u iznosu od 62.881,46 kuna (8.345,80 eura), prema MĐ u iznosu od 23.930,89 kuna (3.176,18 eura), te prema KĐ u iznosu od 100.000,00 kuna (13.272,28 eura), odnosno dugovanje u ukupnom iznosu od 601.074,89 kuna, odnosno 79.776,35 eura prema srednjem tečaju konverzije. Nadalje je vještakinja u nalazu i mišljenju navela da su u poslovnim knjigama tuženika proknjiženi prijeboji salda obveza po pozajmicama fizičkim osobama HĐ (iznos od 167.515,95 kuna), UĐ (iznos od 31.785,32 kuna) i KĐ (iznos od 100.000,00 kuna), te na kontu 2513 u iznosu od 286.527,26 kuna s potraživanjem prema kupcu EĐ (iznos od 585.829,26 kuna) s time da u knjigovodstvenoj dokumentaciji nije priložen vjerodostojni dokument po kojem su vršeni prijeboji. Nakon tako izvršenog prijeboja 2011. da je preostao saldo pozajmice HĐ u iznosu od 246.746,59 kuna, te da je na dan 31. prosinca 2014. izvršeno preknjiženje na konto zajmova članova TD/ HĐS u iznosu od 246.746,59 kuna s time da se ni za to ne nalaze vjerodstojni dokumenti temeljem kojih je provedeno predmetno preknjiženje, a u obrazloženju knjigovodstvenog servisa da se navodi da je to knjiženje provedeno odlukom direktora i jedinog vlasnika društva, koji je u to vrijeme bio MĐS.

23.1. Nadalje iz nalaza i mišljenja vještaka a koje je dano na temelju dokumentacije zaprimljene od strane poslovne banke tuženika (Erste&Steiermarkische Bank d.d.) proizlazi da tuženik na dan 1. siječnja 2011. ima primljene a nevraćene pozajmice prema fizičkim osobama (i to nakon djelomičnog povrata pozajmica), i to prema HĐ u iznosu od 390.473,31 kuna (51.824,71 eur), prema UĐ u iznosu od 60.000,00 kuna (7.963,37 eura), prema MĐ u iznosu od 5.000,00 kuna (663,61 eura), te prema KĐ u iznosu od 100.000,00 kuna (13.272,28 eura), odnosno da tuženik prema istima ima dugovanje u ukupnom iznosu od 555.473,31 kuna odnosno 73.723,97 eura prema srednjem tečaju konverzije.

23.2. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi dok je tuženik prigovorio istom navodeći da je isto potrebno dopuniti budući iz iskaza knjigovođe tuženika proizlazi da su utužene osobne pozajmice bile predmet kompenzacije u odnosu na potraživanje koje je društvo imalo prema ČĐ slijedom čega da je potrebno kompenzaciju staviti u kontekst sa potraživanjem tužitelja. Sud nije prihvatio takav prijedlog tuženika za dopunom nalaza i mišljenja vještaka budući tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi EĐ imao dug prema tuženiku, niti navedeno proizlazi iz iskaza zz tuženika, a čak da je isti i imao dug tuženik nije dokazao da bi tužitelj, te ŠĐ, VĐ i KĐ preuzeli obvezu podmirenja duga EĐ, odnosno da su u predmetnoj stvari ispunjene pretpostavke za izvršenje takvog prijeboja (kompenzacije). Sud je uzimajući u obzir da stranke nisu imale prigovora na matematički izračun nalaza i mišljenja vještaka a koji nalaz i mišljenje je vještak napravio prema nalogu suda, smatrao da nije potrebno provesti dopunu vještačenja ili usmeno saslušati vještaka. Sukladno navedenom sud je nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je vještakinja iskazala iznose primljenih a nevraćenih pozajmica u ukupnom iznosu od 73.723,97 eura (a koji nalaz i mišljenje je izrađeno temeljem dokumentacije dostavljene do strane poslovne banke tuženika i u kojima su evidentirani i povrati po izvršenim pozajmicama, a koju vjerodostojnost dokumentacije stranke nisu sporile) prihvatio u cijelosti smatrajući da je isti dan stručno, jasno i obrazloženo sukladno odredbi čl. 258. st.1. ZPP.

24. Podneskom od 15. travnja 2024. tužitelj je tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka na način da isti umjesto ranije potraživanog iznosa od 74.998,33 eura sada potražuje iznos od 73.723,97 eura. Uzimajući u obzir da je tužitelj ovako uređenim tužbenim zahtjevom djelomično povukao tužbu i to nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje, a čemu se tuženik protivio sukladno odredbi čl. 193. st.2. ZPP, to je sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva donio meritornu odluku, odnosno odlučio o osnovanosti istoga, a kako se to u nastavku obrazloženja ove odluke navodi.

25. Odredbom čl. 499. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

25.1. Odredbom čl. 504. ZOO propisano je ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

25.2. Odredbom čl. 80. st.1. ZOO propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Stavkom 2. je propisano da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.

25.3. Odredbom čl. 82. st.1. ZOO propisano je da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.

26. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP sud je utvrdio da su tužitelj, UĐ, MĐ i KĐ sa tadašnjim zz tuženika EĐ zaključili usmene ugovore o zajmu temeljem kojih su isti tuženiku pozajmili novčane iznose a koje iznose se tuženik obvezao istima vratiti. Tako je tužitelj u razdoblju od 26. siječnja 2007. pa do 26. siječnja 2009. na račun tuženika s osnove pozajmice uplatio ukupan iznos od 51.824,71 eura, UĐ u razdoblju od 26. siječnja 2007. pa do 27. studenog 2008. na račun tuženika s osnove pozajmice uplatila iznos do 7.963,37 eura (ukupan pozajmljeni iznos od 20.572,03 eura od čega je iznos od 7.963,36 vraćen istoj), MĐ tuženiku dana 26. siječnja 2007. uplatio iznos od 13.272,28 eura s time da mu je izvršen povrat iznosa od 12.608,67 eura, te da je KĐ na račun tuženika izvršila uplatu iznosa od 13.272,28 eura s osnove pozajmice. Iz navedenog proizlazi da je ukupan iznos primljenih a nevraćenih pozajmica tuženika navedenim fizičkim osobama na dan 1. siječnja 2011. iznosio 73.723,98 eura a kako to proizlazi iz izvatka iz banke poslovnog računa tuženika gdje je kao osnova uplate navedena pozajmica i kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije. Nadalje je sud utvrdio da prilikom zaključenja ugovora o zajmu ugovorne stranke nisu ugovorili rok vraćanja pozajmljenog novca a kako to proizlazi iz iskaza zajmodavaca i iskaza tadašnjeg zz tuženika EĐ. Suprotno navodima tuženika, a cijeneći citirane odredbe ZOO to proizlazi da ugovor o zajmu nastaje samim sporazumom stranaka, te za njegovu valjanost, a jer se radi o konsezualnom ugovoru, nije nužna pisana forma, te je ugovor o zajmu između stranaka sklopljen kada su se tužitelj i njegovi pravni prednici (ŠĐ, VĐ i KĐ) dogovorili da će isplatiti tuženiku ugovoreni iznos i kada se tuženik obvezao da će taj iznos vratiti, s time da se ističe da rok vraćanja zajma nije bitan sastojak ugovora. Nadalje je sud utvrdio da su VĐ, ŠĐ i KĐ zaključenjem predmetnih ugovora o cesiji od 5. studenog 2021., odnosno ugovora o ustupu tražbina svoja potraživanja koja su imali prema tuženiku s osnove danih pozajmica prenijeli na tužitelja a za što isti suprotno navodima tuženika nisu trebali imati suglasnost tuženika niti to proizlazi iz ugovora o zajmu ili ugovora o cesiji, već je postojala samo obveza da se tuženika o navedenom obavijesti. Da je tuženik o ustupu tražbine bio obaviješten proizlazi iz dopisa tužitelja od 9. studenog 2021. kada su mu uz zahtjev za povrat pozajmica dostavljeni i ugovori o cesiji. U svakom slučaju tuženik je o ustupu potraživanja bio obaviješten najkasnije zaprimanjem predmetne tužbe. Nadalje je sud utvrdio da je tužitelj dopisom od 9. studenog 2021. pozvao tuženika da izvrši povrat pozajmljenih iznosa a koji su mu pozajmili on, zatim ŠĐ, VĐ i KĐ. Iako je tužitelj tijekom postupka tvrdio da je od tuženika i tijekom 2020. zahtjevao povrat pozajmljenih iznosa, tužitelj takve navode nije dokazao, a i iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da su isti kao zajmodavci osobno od tuženika zatražili povrat tih iznosa, a što su isti bili dužni osobno učiniti jer je tužitelj povrat ukupno pozajmljenih iznosa od tuženika mogao tražiti tek nakon 5. studenog 2021. kada su na njega prenesena ostala potraživanja. Ujedno se ističe da iz iskaza svjedokinje UĐS ne proizlazi da bi ista 2020. na obiteljskoj večeri zatražila povrat pozajmljenog iznosa, dok je svjedok MĐ u svom iskazu naveo da on pozajmljeni iznos nije tražio natrag sve dok tražbinu nije ustupio tužitelju. Nadalje je sud utvrdio da tuženik nije vratio zajmoprimcima pozajmljene iznose, a što tuženik tijekom postupka ni ne spori. Iako je tuženik tijekom postupka tvrdio da su pozajmljeni iznosi, a za koje je sud utvrdio da su uplaćivani na račun tuženika od strane tužitelja, UĐ, VĐ i KĐ, njegova osobna sredstva sud takve navode nalazi neosnovanim budući tuženik navedeno nije dokazao iako je teret dokaza na te okolnosti bio na tuženiku (čl. 219. u svezi s čl. 221.a ZPP), pri čemu je sud uzeo u obzir da iz poslovnih knjiga tuženika proizlazi da su pozajmice evidentirane na ime tužitelja, te UĐ, KĐ i ŽĐ dok tuženik nije osporio vjerodostojnost te dokumentacije. Sud ne nalazi osnovanim ni navode tuženika da bi ugovori o zajmu predstavljali fiktivne ugovore budući isti ni takve navode nije dokazao a ujedno se ističe da sukladno odredbama ZOO prividni ugovor prikriva neki drugi (disimulirani) ali koji je zaključen između istih stranaka, a ne jedne od stranaka tog ugovora i neke treće osobe a kako bi to proizlazilo prema navodima tuženika.

26.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja sud isti ne nalazi osnovanim. Naime, na zajmodavčev zahtjev za vraćanje zajma primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO). Kako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, odredba čl. 504. ZOO nalaže zajmoprimcu da vrati zajam nakon isteka primjerenog roka koji teče od trenutka kada je zajmodavac zahtijevao vraćanje i koji ne može biti kraći od dva mjeseca. U konkretnom slučaju tužitelj je kao zajmodavac zahtijevao vraćanje 9. studenog 2021. dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. studenog 2021., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina. Također su neosnovani navodi tuženika da bi nastupila zastara prava budući se zastara prava sukladno odredbi čl. 227. ZOO odnosi na prava iz kojega potječu povremene tražbine a što nije slučaj u predmetnoj stvari.

26.2. Slijedom navedenog, a budući je sud utvrdio da su tužitelj, te ŠĐ, NĐ i MĐ tuženiku pozajmili utužene novčane iznose, te da su ŠĐ, VĐ i KĐ kao zajmodavci svoja potraživanja po predmetnom zajmu ustupili tužitelju, te uzimajući u obzir da tuženik kao zajmoprimac po dospijeću nije vratio tužitelju kao zajmodavcu pozajmljene novčane iznose, a što isti ni ne spori, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku vraćanje pozajmljenog iznosa od 73.723,97 eura a visinu kojeg iznosa je sud utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještaka temeljem podataka o evidentiranim uplatama tih sredstava na poslovnom računu tuženika, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom daljnjeg novačanog iznosa od 1.274,36 eura, a kako je to odlučeno točkom I. i II. izreke presude.

27. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i zakonske zatezne kamate koje sukladno odredbi čl. 29. st.1. ZOO predstavljaju naknadu za korištenje tuđeg novca a koje je dužnik dužan platiti kada zakasni s ispunjenjem novčane obveze koju duguje. Prilikom utvrđenja trenutka dolaska dužnika u zakašnjenje, sud nalazi da u situaciji kada rok vraćanja pozajmljenog iznosa nije ugovoren, odredba čl. 504. ZOO nalaže da se taj rok odredi iz okolnosti zajma, pri čemu su relevantne samo one okolnosti koje su znale ili morale znati obje strane, a ne samo jedna od njih. Ako se rok vraćanja ne može odrediti iz okolnosti zajma, drugo poredno pravilo nalaže zajmoprimatelju da zajam vrati nakon isteka primjerenog roka koji teče od trenutka kada je zajmodavatelj zahtijevao vraćanje i koji ne može biti kraći od dva mjeseca. Uzimajući u obzir da je tužitelj dopisom od 9. studenog 2021. pozvao tuženika za povratom zajma, te uzimajući u obzir odredbu čl. 504. ZOO (da traženje povrata ne može biti kraće od dva mjeseca) to proizlazi da je zajmoprimac bio dužan vratiti iznos zajma najkasnije dana 9. siječnja 2022. (dva mjeseca od podnesenog zahtjeva od 9. studenog 2021.), odnosno da je tuženik 10. siječnja 2022. pao u zakašnjenje s povratom zajma. Stopa zakonske zatezne kamate na tako dosuđeni iznos je određena po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st.2. ZOO slijedom čega je odlučeno kao u točki I. i II. izreke odluke.

28. U odnosu na prijedlog za određivanje privremene mjere tužitelj je tijekom postupka naveo kako je tuženik 23. veljače 2022. (nakon primitka tužbe, a prije podnošenja odgovora na tužbu) opteretio nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]-I a koje su predmet prijedloga za donošenje privremene mjere od 24. studenog 2021. hipotekom u iznosu od 1.100.000,00 eura u korist vlasnika i direktora tuženika HĐS, da bi potom ugovorom o kupoprodaji od 01. prosinca 2023. tuženik prodao nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-I, i to 7. suvlasnički dio: 1850/10000 etažno vlasništvo (E-7) ZĐ, sestri od vlasnika i direktora tuženika HĐS iz čega da proizlazi da je tuženik pokazao da na svaki mogući način pokušava onemogućiti tužitelju naplatu potraživanja iz tuženikove imovine u slučaju uspjeha u ovom sporu, čime da je dokazana opasnost prema čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona.

29. Prema utvrđenju suda zahtjev tužitelja za izdavanje privremene mjere je osnovan.

30. Odredbom članka 344. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje: OZ) propisane su pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine. Tako se radi osiguranja novčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Stavkom 2. je propisano da predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz stavka 1. označenog članka ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Stavkom 3. je propisano da opasnost iz stavka 1. označenog članka postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu.

31. Da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine u iznosu od 73.723,97 eura proizlazi iz obrazloženja ove odluke kao i iz izreke ove presude. Uzimajući u obzir postupanje tuženika od podnošenja predmetne tužbe i prijedloga za određivanje privremene mjere (tužba i prijedlog za određivanje privremene mjere su podneseni 24. studenog 2021.), odnosno da je nekretnine u odnosu na koje je tužitelj predložio određivanje privremene mjere opteretio založnim pravom u korist direktora tuženika (Ugovorom o zasnivanju založnog prava koji je sklopljen 23. veljače 2022.), te da je suvlasnički dio 1850/10000 dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-I s kojim je neodvojivo povezano etažno vlasništvo (E-7) prodao ĐĐ (sestri zz tuženika) dana 1. prosinca 2023. a kako to proizlazi iz izvadaka iz zemljišne knjige za označene nekretnine (list spisa 42-44, 174-175), Ugovora o zasnivanju založnog prava od 23. veljače 2022. (list spisa 66-70), te rješenja naslovnog suda posl. broj: Z – 28818/2023 od 28. studenog 2023., to je sud utvrdio da postoji opasnost da će bez predložene mjere protivnik osiguranja svojim raspolaganjem predmetnim nekretninama spriječiti odnosno znatno otežati naplatu tražbine tužitelja. Osim toga, ocjena je ovoga suda kako predloženom privremenom mjerom zabrane otuđenja i opterećenja navedenih nekretnina protivnik osiguranja ne trpi nikakvu štetu ukoliko ne namjerava dalje prodati odnosno raspolagati navedenim nekretninama, a za slučaj da iste namjerava prodati ili opteretiti utoliko se ova privremena mjera ukazuje opravdanom jer bi time promijenio postojeće stanje stvari i otežao ostvarenje tražbine tužitelja.

32. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 344. u svezi s čl. 345. st. 1. toč.3. OZ odlučeno je kao u točki III. izreke rješenja.

33. Vrijeme za koje se određuje privremena mjera određeno je na temelju čl. 351. st.1. OZ.

34. Cijeneći uspjeh stranaka u predmetnom postupku sud je utvrdio da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (isti je uspio u omjeru od 98,30 %) uslijed čega nisu nastali posebni troškovi slijedom čega je sud odlučio da tuženik tužitelju naknadi sve troškove a ovo sukladno odredbi čl. 154. st.5. ZPP.

34.1. Sukladno odredbi čl. 154. st.5. u svezi s odredbom čl. 155. ZPP, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, valjalo je tužitelju zastupanom po odvjetniku priznati kao troškove potrebne za vođenje predmetnog postupka, trošak sastava tužbe u potraživanom iznosu od 1.100,00 eura bodova sukladno Tbr.7. toč.1. u svezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), trošak pristupa na ročišta održana 2. veljače 2023., 20. ožujka 2023., 7. rujna 2023., 18. siječnja 2024., 1. listopada 2024. i 31. ožujka 2025. u potraživanom iznosu od 1.100,00 eura za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč.1. u svezi s Tbr. 54. Tarife, trošak pristupa na ročište održano 8. lipnja 2022. u potraživanom iznosu od 277,50 eura sukladno Tbr. 9. toč.5. u svezi s Tbr. 54. Tarife, trošak sastava podneska od 11. listopada 2023., 15. travnja 2024. u potraživanom iznosu od 1.100,00 eura za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. toč.1. u svezi s Tbr. 54. Tarife, trošak sastava podneska od 21. veljače 2023. u potraživanom iznosu od 1.100,00 eura sukladno Tbr. 11. toč.1. u svezi s Tbr. 54. Tarife, trošak plaćene dostave po sudskom dostavljaču u iznosu od 15,46 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 497,71 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eura, sve sukladno odredbi čl. 4. toč. 1. i toč. 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, dalje u tekstu: ZSP) u svezi s Tbr.1. st.1. i Tbr. 2. st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 53/19), te predujmljeni trošak vještačenja u iznosu od 700,00 eura slijedom čega je istom dosuđen ukupan trošak u iznosu od 13.154,28 eura.

34.2. Na tako priznati trošak postupka valjalo je tužitelju priznati i pravo na potraživanu zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st.3. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 80/22), te odredbi čl. 29. st. 1. i st.2. ZOO, a kako je to odlučeno točkom I. izreke rješenja.

34.3. Sukladno odredbi čl. 155. st.1. ZPP tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sastava podneska od 31. svibnja 2022. i od 31. siječnja 2023. jer je tužitelj navode iznijete u tom podnesku mogao iznijeti usmeno na ročištima održanim 8. lipnja 2022. i 2. veljače 2023. a za koje ročište mu je priznata naknada, a ujedno se ističe da podnesci nisu dostavljena sudu sukladno odredbi čl. 299.a st.3. ZPP. Nadalje istom ne pripada pravo na naknadu troška sastava podneska od 20. studenog 2023. budući je navode iznijete u tom podnesku mogao iznijeti, odnosno navesti u podnesku od 11. listopada 2023. a za koji podnesak mu je sud priznao pravo na naknadu troška, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

34.4. Zahtjev tuženika za naknadom troška postupka je odbijen primjenom odredbe čl. 154. st.5. ZPP budući je tužitelj u pretežitom dijelu uspio sa svojim zahtjevom a kako je to ranije obrazloženo. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ovog rješenja.

35. Sukladno svemu navedenom, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Pagu 15. svibnja 2025.

Sudac:

Marija Knez

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu protiv odluke teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjera za za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu protiv odluke teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu protiv odluke teče od dana dostave pisanog otpravka odluke. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.