REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23 000 Zadar
Poslovni broj: P- 1904/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zadru, po sucu pojedincu Jasenki Glavan, u pravnoj stvari tužitelja ĆR iz [adresa], s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima i to odvjetnicima u OD “Bačić i partneri” iz Zadra protiv tuženice OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:52508873833,zastupana pred naslovnim i drugim sudovima po svojim generalnim punomoćnicima i to odvjetnicima u OD ”Marinović i partneri” j.t.d. iz [adresa], sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 18. ožujka 2025 godine u nazočnosti zamj. punomoćnika tužitelja i pun. tuženika te objave presude dana, 15. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 060927147516, oznake UK-2k , koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod javne bilježnice Alkice Kolega Zubčić, broj ovjere OU- 943/06-1, u Zadru dana 4.10.2006. i to : - čl.6.t.6.3. Ugovora koja glasi: "za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke".
2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.186,81 EUR /16.476,50 kn/, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.03.2012 godine pa do isplate, prema stopi po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31. 12. 2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje , za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku o 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.744,83 EUR- a. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku o 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor tuženika za mjesnu nenadležnost ovog suda.
II. Odbija se prigovor tuženika za prijeboj uzajamnih potraživanja u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 06.07.2023 godine navodi da su tužitelj i tuženik su dana 28.9.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 060927147516, oznake UK-2k koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod javne bilježnice Alkice Kolega Zubčić, broj ovjere OU- 943/06-1, u [adresa] dana 4.10.2006. Navedenim ugovorom tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 79.350,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. Tužitelj je protiv tuženika ranije vodio postupak pred Naslovnim sudom u predmetu posl. br. P-1780/2019, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojma je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala internim odlukama banke, te radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora kojima je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica vezana u CHF, te je u tom predmetu ishodio pravomoćnu presudu kojom je utvrđena ništetnost navedenih odredbi, te je prihvaćen zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnove. U članku 6. Ugovora o kreditu u točki 6.2. ugovoreno je kako korisnik kredita može zatražiti prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi banka. Čl.6.t.6.3. Ugovora ugovoreno je: "za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke" Tužitelj je dana 26.03.2012. podnio tuženiku zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, te mu je zahtjev odobren. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen 26.03.2012. ništetnost navedenih odredbi, te je prihvaćen zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnove. U članku 6. Ugovora o kreditu u točki 6.2. ugovoreno je kako korisnik kredita može zatražiti prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi banka. Čl.6.t.6.3. Ugovora ugovoreno je: "za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke". Tužitelj je dana 26.03.2012. podnio tuženiku zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, te mu je zahtjev odobren. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen 26.03.2012. Na ime prijevremene otplate kredita tužitelj je tuženiku isplatio iznos od 16.476,50 HRK /2.186,81 EUR/ dana 26.3.2012.Navedena ugovorna odredba kojom je Banka ugovorila pravo da od tužitelja kao korisnika kredita naplati naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita a koja naknada je određena internim odlukama banke , bez da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te je ista unaprijed formulirana od strane tuženika ,smatra se nepoštenom sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03. Sukladno čl. 87. ZZP NN 96/03 nepoštene ugovorne odredbe su ništave. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO/05 tužitelj ima pravo od tuženika na povrat stečenog bez osnove, na ime iznosa koji je plaćen temeljem navedene ništetne odredbe. Tužitelj također smatra kako ima pravo na zakonsku zatenu kamatu za preplaćeni iznos od dana kada je isti plaćen pa do isplate. Sukladno svemu navedenom predlaže se da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.
2. Tuženik Addiko Bank d.d. se u odgovoru na tužbu ovim putem pravovremeno očitovao i istakao da prije upuštanja u raspravljanje prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništenosti i isplate temelji na tvrdnji tužitelja da je s tuženikom sklopio još dana 28.rujna 2006.g., Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj ugovora:060927147516, oznake:UK-2k, a koji da je u navedenoj i utuženoj ugovornoj odredbi u pogledu naknade za prijevremenu otplatu (zatvaranje) kredita ništetan pa da time iste ne proizvode pravne učinke, i da je time predmetni Ugovor o kreditu u utuženoj ugovornoj odredbi ništetan, pa kako se radilo o kreditu od 79.350,00 CHF, sud bi vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari trebao utvrditi u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa a u kojem kunskom iznosu je nedvojbeno kredit i plasiran - isplaćen tužitelju od strane prednika ovog tuženika. Ističe se prigovor zastare tj vandobnosti podnošenja predmetne tužbe budući da su tužitelji u CHF dakle u istovrsnim pravnim predmetima i to bez obzira da li se radi o konvertiranim ili nekonvertiranim ugovorima o kreditu morali tužiti banke zaključno sa danom 14.06.2023.g., s kojim danom im je svima (a koji do ovog datuma nisu tužili banke) nastupila zastara prava na podnošenje tužbi radi utvrđenja ništetnosti i isplate u odnosu na sve ugovore o kreditima u CHF i EUR!! Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari nesporno podnesena tek dana 03.08.2023.g., dakle gotovo puna dva mjeseca nakon proteka roka sud predmetnu tužbu mora odmah odbaciti bez upuštanja u daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Ova činjenica može se reći da je i opće poznata budući da se svim tužiteljima ugasilo pravo na podnošenje istovrsnih tužbi protiv banaka s istekom dana 14.06.2023.g.,!!! Tuženik ovdje ističe i prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog Općinskog suda u Zadru, ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u ovom trenutku neuredna i neosnovana u pogledu pravne osnove i visine novčanog potraživanja prema tuženiku stoga je nepodobna za daljnje postupanje, pa je sukladno odredbama ZPP-a treba odmah odbaciti ili je barem treba vratiti tužitelju na ispravak tj dopunu a ovo u slučaju da je ista bila podnesena najkasnije do dana 14.06.2023.g., a što ovdje nije slučaj. U svakom slučaju u cijelosti se tuženik ovdje protivi tužbi i svim postavljenim tužbenim zahtjevima osporava pravni osnov kao i utuženu visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja kao i vandobnost podnesene tužbe ali i prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog davnog ispunjenja i prestanka ugovornog odnosa te predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi kao i eventualno naknadno postavljeni i precizirani u cijelosti odbiju tj odbace kao neosnovani jer su protivni materijalnim dokazima u spisu te relevantnoj sudskoj praksi na koju se poziva tuženik u ovom odgovoru uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku a za slučaj da sud prihvati bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ističe se opreza radi i prigovor - prijedlog tuženika radi prebijanja njegove tražbine koju isti ima prema tužitelju u ovoj pravnoj stvari. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog Općinskog suda u Zadru. Naime, tuženik ima nesporno svoje sjedište u [adresa], a ne u [adresa] pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48.st.1.ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud radi čega tuženik ovdje predlaže da se naslovni sud u [adresa], a temeljem ovog ovdje istaknutog osnovanog i na zakonu utemeljenog prigovora tuženika odmah oglasi mjesno nenadležnim te da po pravomoćnosti takve svoje odluke - rješenja dostavi predmet na daljnje postupanje i raspravljanje mjesno i stvarno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Naime, a što je razvidno iz samog sudskog registra o sjedištu tuženika isti ima svoje sjedište u [adresa], i to na adresi u [adresa].(a na koju adresu mu je uostalom nesporno i dostavljena predmetna tužba u ovoj pravnoj stvari). Također se ističe da tadašnja poslovnica tuženika u [adresa] nikada nije imala posebnu i samostalnu pravnu osobnost (a niti samostalnost) a niti je kao takva bila upisana u sudski registar za tuženika kod nadležnog Trgovačkog suda u Splitu pa kako dakle tuženik nema svoje sjedište u [adresa], a gdje je predmetni ugovor o kreditu bio zaključen stoga je za postupanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni. Prvotno se ovdje ističe da tužitelj mora prethodno dokazati u ovom predmetu da je on bio potrošač a sukladno relativno novoj i to donesenoj recentnoj sudskoj praksi višeg suda – Županijskog suda u Zagrebu, pod posl.br:Gž- 1748/2021 i Gž-1562/2021 od dana 05.listopada 2021.g., Naime, odredba čl.3.Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Dakle, za sam status potrošača i u ovom predmetu prethodno moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta 1 da se radi o fizičkoj osobi i 2 da ona sklapa pravni posao ili djeluju na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već isključivo u osobne nekomercijalne svrhe. Status tužitelja kao eventualnog potrošača se dakle ne presumira unaprijed već je u svakom konkretnom pravnom slučaju prethodno potrebno utvrditi da li je fizička osoba doista za privatne svrhe sklopila ugovor ili je takav ugovor zapravo bio prividne naravi, (jer ako nije sklopljen u privatne svrhe već zapravo iz poslovnih razloga radi stjecanja imovinske koristi npr.kupnja stambenog prostora, adaptacija, gradnja ili dovršenje stambenog objekta ili kupnja pokretnine- motornog vozila radi ostvarivanja zarade u vidu iznajmljivanja turistima ili trećim osobama ili davanja u zakupa, odnosno obavljanja taxi prijevoza, ili iznajmljivanja vozila i sl) tada tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a niti se na te odredbe može osnovano i utemeljeno pozivati u ovom predmetu pri čemu je tada teret dokaza na tužitelju da je on stekao svojstvo potrošača u ovoj pravnoj stvari. Dakle, u ovom slučaju prvenstveno treba utvrditi namjenu predmetnog kredita odnosno treba prvenstveno utvrditi za što su utrošena kreditna sredstva tuženika te da li je tužitelj od kupljene nekretnine- stana od upravo kreditnih sredstava tuženika istu eventualno koristio ili se koristi u poslovne svrhe radi ostvarivanja financijske koristi- zarade od strane tužitelja na način da npr predmetnu nekretninu -stan iznajmljuje turistima ili trećim osobama ili ne??. Da je u svakom pojedinačnom predmetu prethodno potrebno utvrditi i dokazati status potrošača nesporno dakle proizlazi i iz recentne sudske prakse viših županijskih sudova. Posebno se ističe da tužitelj nema više pravni interes za vođenje ove parnice jer je on u cijelosti još odavno vratio predmetni kredit i to tuženiku sukladno odredbama predmetnog Ugovora o kreditu zbog čega je zasnovani pravni odnos između ugovornih stranaka okončan jer je prestao ispunjenjem ugovornih obveza i to još dana 26.ožujka 2012.g., (dakle prije više od jedanaest i pol (11,6) godina radi čega podnesenu tužbu i sve neosnovane postavljene tužbene zahtjeve treba u ovom predmetu odmah odbaciti, odnosno odbiti u cijelosti tim više što je tužba podnesna nakon nastupa zastare tj gubitka prava za podnošenjem istovrsne tužbe budući da je zastara prava na strani tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe nesporno nastala s danom 14.06.2023.g., a koja činjenica je poznata naslovnom sudu ali i punomoćnicima stranaka u istovrsnim pravnim predmetima. Uostalom udruga Franak je mjesecima u medijima a prije dana 14.06.2023.g., pozivala tužitelje – korisnike kredita da moraju podnijeti tužbu najkasnije do dana 14.06.2023.g., jer nakon toga gube to pravo radi nastupa zastare tj gubitka prava na podnošenje istovrsnih tužbi protiv banaka! Naime, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužitelja te tuženika tužitelj niti je tužio tuženika a niti je prigovarao tuženiku,kao niti bilo kojoj nadležnoj instituciji u odnosu na bilo koju ugovorenu odredbu, pa tako niti na iznos rate, kamatnu stopu njezino povećanje, tj način njezine promjene, a posebno ne u odnosu na valutnu klauzulu pa niti promijenjivu kamatnu stopu a jednako tako niti u odnosu na naknadu za obradu tj prijevremenu otplatu kreditnog zahtjeva odnosno kredita Tužbu treba odbaciti i iz razloga jer su ugovorne strane u predmetnom ugovoru jasno navele da u slučaju da bilo koja ugovorna odredba postane ništetna iz bilo kojeg razloga a za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koji je prestao ispunjenjem još dana 26.03.2012.g.,dakle prije više od jedanaest i pol godina da će se ista zamjeniti valjanom ugovornom odredbom radi čega a kako to nije bilo prethodno omogućeno ovom tuženiku jasno je da podnesena tužba i svi postavljeni tužbeni zahtjevi trebaju biti odbačeni ili pak odbijeni jer je čak tužba i tužbeni zahtjevi i preuranjeni a da ugovorni odnos prethodno nije još prije više od jedanaest i pol (11,6) godina već prestao ispunjenjem. Tužbeno potraživanje je već davno prestalo egzistirati radi nastupa zastare čak kada bi postojala pravna osnova za utuženim potraživanjem na teret ovog tuženika no međutim takva pravna osnova u ovom pravnom predmetu ne postoji niti egzistira radi čega je potpuno neosnovana visina utuženog potraživanja a koja je potpuno neutemeljena, pa se u tom pogledu niti ne može adekvatno tj meritorno niti raspravljati u ovom predmetu zbog čega bi tužbeni zahtjev trebalo minimalno vratiti tužitelju na dopunu i uređenje – preciziranje i to na način da navede i opiše na koji je to način i kojom metodologijom izračuna došao do utuženog iznosa glede naknade a koju je tuženik apsolutno imao pravo naplatiti na teret tužitelja ukoliko ga sud odmah kao takvog ne odbaci iako to može odmah učiniti sukladno odredbama ZPP-a jer nije razvidno na koji način je tužitelj došao do utužene visine tužbenog potraživanja na teret ovog tuženika! Na zahtjev tužitelja ima se ovdje u ovom pravnom predmetu primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetimai to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da se ovdje i mogu primjeniti odredbe ZZP-a a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju. Odredbom čl.118.ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem prednika tuženika ili pak tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 03.kolovoza 2023.g., dakle prije više od jedanaest i pol (11,6) godina od ispunjenja obveze tužitelja prema tuženiku to tuženik stoga ističe kako je nepobitno davno prošlo više od tri godine tj više od jedanaest (11,6) i pol godina od svih plaćanja koje je tužitelj vršio ako ih je on uopće vršio tuženiku što također se treba posebno utvrditi u ovom predmetu, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari zbog čega se istom evidentno i ugasilo pravo na bilo kakvo novčano potraživanje od ovog tuženika a iz svih naprijed navedenih razloga. Tuženik posebno ističe da tužitelj doista nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, a nije niti dokazana njegova aktivna legitimacija jer nije dokazao da je on bio potrošač u smislu odredbi ZZP-a, a niti da je on vršio sve uplate tuženiku do ispunjenja njegove ugovorne obveze a na sve ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora je nedvojbeno bio pristao a što je razvidno ne samo iz njegovog solemniziranog potpisa na istom već i iz svih njegovih izvršenih uplata na ime plaćanja ugovorenih rata - anuiteta kredita kao i ugovorene naknade za prijevremenu otplatu-zatvaranje kredita i to od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa sve do njegove konačne otplate – povrata zadnje ugovorene mjesečne kreditne obveze 26.03.2012.g.,Također nema niti dokaza da bi on osobno plaćao ugovorene rate kredita na ime povrata svoje novčane obveze tuženiku odnosno da bi on uplatio ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita- ugovorenih mjesečnih anuiteta. Što se tiče samog merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i promijenjiva kamatna stopa ali i naknada za prijevremenu otplatu kredita u ovom predmetu pravno valjane ugovorne odredbe, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom bio nepobitno pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, dakle i o samoj valutnoj klauzuli ali i o kamatnoj stopi odnosno njezinoj vrsti i dr; kao i načinu na koji ona može ubuduće utjecati na njegovu visinu mjesečnog anuiteta na ime povrata kreditne obveze tužitelja kao i o naknadi pa tako i o tzv. izlaznoj a tuženik ga je čak i posebno obavještavo o svakoj promjeni visine kamate i anuiteta za vrijeme trajanja povrata njegove novčane mjesečne obveze,pa prednik tuženika doista nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je tada imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o svim rizicima ugovaranja ove valutne klauzule kao i same promijenjive kamatne stope ali i o mogućnosti promjene buduće visine anuiteta dakle potencijalno uvećanja ugovorene mjesečne rate povrata njegove kreditne obveze tim više jer je predmetni ugovor o kreditu bio sklopljen na rok povrata od čak 20 godina odnosno 240 mjeseci po početnoj promijenjivoj (a ne fiksnoj) kamatnoj stopi a kako je to razvidno iz predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik je tužitelja izrijekom bio upozorio i na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i same promijenjive kamatne stope upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, i kamatne stope koje je suglasnom voljom ugovornih stranaka i ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna ali je tužitelj unatoč tome tada ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima i promijenjivom a ne fiksnom kamatnom stopom jer je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate (otplate) svojih ugovorenih anuiteta - kreditnih rata prema predmetnom ugovoru o kreditu tj oplatnim planovima i to sve do zatvaranja tj.otplate predmetnog kredita. Također je pristao i da plati točno ugovorenu naknadu u slučaju da prijevremeno odluči otplatiti ugovorene rate kredita tuženiku tj zatvoriti predmetni kredit jer u tom slučaju tuženiku nastaju materijalni troškovi koje je imao pravo naplatiti na teret tužitelja u ovom predmetu! U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj tada želio sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, i promijenjivom a ne fiksnom kamatnom stopom preuzimajući sve rizike tako ugovorene valutne klauzule ali i vrste kamate.Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima je predmetni ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, te promijenjivu kamatnu stopu a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditubio jasno i sveobuhvatno upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i same kamatne stope koje je ugovorena kao promijenjiva te u odnosu na izlaznu naknadu koja je bila ugovorena u visini od a što sve jasno i nedvojbeno proizlazi iz odredbi predmetnog ugovora o kreditu (čl.15. i dr.Ugovora o kreditu).Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, ivrstu kamate kao i visinu naknade pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula i vrsta kamate te izlazna naknada po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio nepobitno bio jako dobro upoznat i sa istima se suglasio, (a to je potvđeno i njegovim ovjerenim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu) pa je stoga između ugovornih stranaka bila postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i naknade, valutne klauzule, ali i kamate te vrste kamatne stope a koja je i ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna (a sklapanje ugovora o kreditu je nesporno inicirao upravo tužitelj a ne tuženik) kao i promjene kamatne stope te načinu njezine buduće promjene ali i mogućnosti da u budućem većem dvadesetogodišnjem (20) vremenskom periodu trajanja njegove ugovorne obveze povrata tuženiku isplaćenog kredita tj ugovorenih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti dakle periodu od sklapanja ugovora pa nadalje dođe do promjene visine mjesečne ugovorene rate zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK ali i eventualne promjene kamatne stope koje je i ugovorena kao promijenjiva a to nije niti tada a niti je danas u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, niti Zakona o bankama, a ove ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i apsolutno razumljive, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o naknadi,valutnoj klauzuli, ali isto tako i promijenjivoj kamatnoj stopi, kamati i dr; jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane odnosno utužene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, naknade i promijenjive kamatne stope uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te su i unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče same razumljivosti valutne klauzule, nakande, ali i promijenjive kamatne stope i dr; tuženik ovdje ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je doista tuženik bio sveobuhvatno i detaljno informirao o svim rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, i kamatne stope i dr; prethodno sklapanju Ugovora o kreditu kao savjesna ugovorna strana, i sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli, naknadi pa tako i o tzv.izlaznoj, pa i o kamati tj. promjenjivoj kamatnoj stopi ali i načinu njezine promjene kao i o mogućnosti povećanja ili pak smanjenja početno ugovorene mjesečne rate otplate kredita i eventualnim posljedicama koje one mogu imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je pa i apsurdno da tužitelj sada, kada je prošlo više od sedamnaest (17) godina od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tvrdi da mu sporne odredbe Ugovora o kreditu ipak nisu bile jasne, razumljive, i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, da nije bio informiran, da se nije pregovaralo i sl, iako je na to izrijekom bio nepobitno jasno upozoren a pogotovo nisu istiniti navodi da se nije prethodno pregovaralo o utuženim ugovornim odredbama, da nije imao mogućnosti prigovora, da nije se pregovaralo o naknadi i sl. Isto tako a prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, naknade, ali i o kamati, kamatnoj stopi kao i o načinu njezine promjene i njen valutni i kamatni učinak na odnos ugovornih strana ukoliko mu bilo što nije bilo jasno no to isti nikada nije učinio što znači i podrazumjeva da su mu sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive a što je isti i sam nesporno i potvrdio svojim ovjerenim potpisom na istom, zbog čega su svi njegovi sadašnji navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni, nevjerodostojni pa i promašeni, te su također apsolutno protivni samim materijalnim dokazima u spisu i to ne samo predmetnom Ugovoru o kreditu već i izvršenoj uplati tuženiku na ime ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i uplata nakon što je došlo do nešto povećanog anuiteta uslijed promjene tečaja valute CHF u odnosu na tadašnji HRK te kamatne stope a na koje promjene nikako nije utjecao tuženik kao niti bilo koja druga banka jer tuženika nije odlučivao o promjeni tečaja CHF u odnosu na tadašnju domaću valutu HRK., a niti o promjeni kamatne stope za koju nije niti znao da li će se ista mijenjati i kada. Uostalom posebno se ovdje naglašava činjenica da je tužitelj već bio otplatio – vratio ugovorene anuitete i platio ugovorenu naknadu tuženiku a kada je došlo do povećanja kamate i tečaja CHF u odnosu na tadašnju našu valutu HRK radi čega nema govora o nastanku značajne neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja a niti do plaćanja većeg iznosa tuženiku na ime ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita a koja je zakonita ugovorna odredba a nije sporno da tuženik ima pravo na naplatu naknade radi troškova koji mu nastaju činom – zahtjevom tužitelja. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora Tuženik dakle posebno ovdje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao lako shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženika je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; jasno i nedvojbeno isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. uženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju ako je isti to uopće bio prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, naknade, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, kao i pojam promjenjive kamatne stope a koje značenje riječi promjenjiva je i opće poznato. U svim poslovnicama Banke tuženika svakodnevno je onda u vrijeme podizanja kredita bilo moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici banke. Nadalje tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, naknadi i kamatnoj stopi i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz predmetnog ugovora obračunavati primjenom valutne klauzule i tečaja valute na dan plaćanja obveze tužitelja prema tuženiku te da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a a ne ovog tuženika za CHF i to na dan svake uplate ugovorenog mjesečnog anuiteta od strane tužitelja (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita – tužitelj i primio uplaćena mu novčana sredstva od strane tuženika), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa ugovorenih anuiteta – rate kredita u kunskoj protuvrijednosti a koji može nastati uslijed same promjene tečaja valute ali i kamatne stope (a na promjenu tečaja kao niti kamatnu stopu (koja je i ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna) tuženik doista nikada nije utjecao niti je to uopće mogao činiti) Nadalje tužitelj je nesporno potvrdio svojim i to ovjerenim i potvrđenim potpisom da ga je doista tuženik tada bio detaljno i sveobuhvatno informirao o svim posljedicama te svim eventualnim rizicima tečaja kao i eventualne buduće promjene visine kamatne stope kao i koji iznos naknade će platiti u slučaju da se odluči prijevremeno otplatiti ugovorene rate tj zatvoriti kredit prema tuženiku, a kamata je nesporno i ugovorena ne kao fiksna VEĆ PROMIJENJIVA! Značenje toga pojma je nepotrebno i suvišno posebno ovdje objašnjavati jer to kaže sama ta riječ a radi se i o opće poznatoj stvari! 11 Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i sam pojam promijenjive kamatne stope, naknade pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke tuženikakoji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem.. Odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi, ali i samoj kamati i kamatnoj stopi te načinu njezine promjene i dr; sadržane u ovom predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22.Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanjapoštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti i dokaza proizlazi da je tužitelj ali i svi potrošači a koji su to doista i bili bio dovoljno informiran i bio je svjestan da nedvojbeno postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi potpuno jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu,prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami a bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je tuženik doista bio stavio na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je to ranije gore opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, naknade, ali i promijenjive kamatne stope tužitelj ali i sam tuženik bili dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja ali i kamatne stope koja je ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna što se ovdje podredno ističe a što nepobitno znači da ista može u predviđenom i ugovorenom otplatnom periodu od vrlo dugih i neizvijesnih dvadeset (20) godina naravno biti veća ili manja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, i promijenjivom kamatnom stopom pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na bilo koje druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule, tečaja valute kao i kamatne stope koje je ugovorena kao promijenjiva pa i same naknade za obradu kreditnog zahtjeva tužitelja bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja tadašnje naše domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svakaosoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na tadašnju domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja kao i o tome da li će na tržištu kapitala doći do povećanja ili smanjenja cijene novca i vrijednosnica te imovine o čemu ovisi promjena i sama visina kamatnih stopa a o čemu također ne odlučuje niti je imao utjecaja na to tuženik ili bilo koja druga banka. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu ali i u zemljama EU-a i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako objektivno dužeg vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita posebice imajući u vidu činjenicu da se u ovom slučaju radilo o kreditu na rok povrata od objektivno dugih i neizvjesnih te nepredvidivih 20 godina! Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta kao i kamatne stope bilo da se one povećavaju ili pak smanjuju. Ne može tuženik trpjeti bilo kakve štetne posljedice zbog toga što je sam tužitelj izabrao promijenjivu a ne fiksnu kamatnu stopu kao i zbog toga što je isti pristao na ugovorenu izlaznu naknadu. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i odredba o tečaju valute tj o kamati tj kamatnoj stopi odnosno naknadi ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, iste nisu nepoštene, nemoralne, niti nezakonite jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavljaju nerazumljive a niti nemoralne ili pak nezakonite ugovorne odredbe. Naime, navedene a ovdje utužene ugovorne odredbe su jasne, lako uočljive i potpuno razumljive, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama kako njegovim eventualnim povećanjima ali i smanjenjima kao uostalom i same kamatne stope koja je nesporno posebno bila ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna! Dakle, budući da je u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu pa tako čak i odredba o valutnoj klauzuli, naknadi i kamatnoj stopi za tužitelja bila i jeste potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl.84.ZZP-a ocjena poštenosti ovih ugovornih odredbi prema kriterijima iz čl. 81. ZZP- a nije dopuštena.. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, ali i kamati, kamatnoj stopi te načinu njezine promjene i naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti je u ovom slučaju došlo do stjecanja bez osnove bilo kojeg iznosa u korist tuženika a time naravno na štetu tužitelja plaćanja većeg iznosa nego što je on to bio dužan platiti tuženiku sukladno ugovoru o kreditu i ugovornoj odredbi o naplati izlazne naknade a kako to isti potpuno pogrešno i neutemeljeno te bez i jednog dokaza navodi u povijesnom dijelu svoje tužbe. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te da bi osporavane ugovorne odredbe bile podložne ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj ponovno nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je time i zbog toga nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja u ovom konkretnom slučaju! Nadalje posebno treba utvrditi jer je to vrlo bitno da li je isplaćeni kredit zapravo služio tužitelju za poslovne svrhe i ostvarivanje zarade i financijske koristi i to na bilo koji način te da li je isti u prošlosti ostvarivao ili eventualno i danas ostvaruje financijsku korist zbog uplaćenih mu i na temelju uplaćenih mu sredstava od strane tuženika odnosno zbog kupnje stana – namjene kreditnih sredstava uplaćenih od strane tuženika a na način da je taj stan npr. iznajmljivao turistima ili trećim osobama i na taj način ostvarivao zaradu. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ovdje upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj:Revt-575/16 od dana 03.10.2017.g., i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik tj kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja ili pak nije. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13 od dana 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošaće nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošaće o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to prednik tuženika tobože propustio informirati tužitelja ili ga tobože nije informirao o nečemu što nije tada znao niti mogao znati??!! jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Tuženik prije svega ovdje posebno ističe da smatra da su obje gore navedene odluke VTS-a i VRSH- a a na koje se poziva tužitelj u povijesnom dijelu svoje tužbe potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, naknadi, pa i tečaju isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom oko dvije godine kasnije i to 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca ipotrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:
Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su upotrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli, naknadi, ali i tečaju valute kao i o promijenjivoj kamatnoj stopi sadržanoj u čl.22. i dr. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli, naknadi, tečaju ali i samoj kamati te kamatnoj stopi, i dr; sadržane u ovom predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju HNB-a za CHF u odnosu na HRK na dan plaćanja. Odredba članka 22.Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena a time i zakonita odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti kao što je to slučaj u ovom predmetu. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli, naknadi i promijenjivoj kamatnoj stopi iz ovog predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredbe su odraz odredbe čl.22.ZOO-a, isključene odispitivanja poštenosti / nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao ovdje tek eventualnog potrošača i tuženika kao tadašnjeg trgovca. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, naknade, i tečaja valute ali i same kamatne stope – promijenjive potpuno neutemeljene, pogrešne i arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje naokolnosti iz kojih proizlazi da je tuženik a unatoč svojoj stručnosti i pažnji doista nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF, kao niti kamatne stope. Tuženiku a također niti jednoj banci nesporno nikako nije niti bilo u interesu da se kreditna obveza i mjesečni iznos povrata anuiteta bitno a pogotovo ne znatno poveća jer bi time postalo upitno redovno plaćanje mjesečne obveze tužitelja prema njemu kao kreditoru – dakle prema tuženiku (a možda i njegova insolventnost ali i nemogućnost naplate potraživanja od strane banke prema korisniku kredita zbog njegove kreditne obveze) a to tada naravno nije bilo u interesu tuženiku a niti bilo koje druge Banke a da je tuženik znao da će se nešto bitnije povećati tečaj CHF do 2011.g. tj tek nešto malo ali ne bitno značajnije krajem 2010.g., i da će doći do promjena kamatne stope naravno da bi o tome bio tada i izvijestio tužitelja no on to kao niti bilo koja druga Banka nije mogao unaprijed znati a niti to predvidjeti! Uostalom kada se tečaj i kamata nešto uvećala tada je tužitelj već bio otplatio tj prijevremeno zatvorio svoju kreditnu obvezu prema tuženiku a što se ovdje posebno naglašava radi čega tužitelj nije osjetio niti je trpio povećanje tečaja CHF kao niti kamate u ovom slučaju kao niti izlazne naknade a koju je tuženik imao pravo naplatiti od tužitelja. Da je tečaj valute bio manji nego u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik ne bi niti bio tužio tužitelja za raskid ugovora iako bi time pretrpio na svoj račun financijsku štetu jer su stranke jasno na sebe i na svoj račun preuzele rizik bilo povećanja ili smanjenja tečaja valute ali i same kamatne stope što također jasno i nedvojebno proizlazi iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu a koje sada nakon više od 17 godina godina od sklapanja ugovora u pitanje dovodi predmetnom tužbom tužitelj a što je zapravo apsurdno tim više jer je još prije više od jedanaest i pol godina godina ugovorni odnos prestao ispunjenjem tj povratom kreditne obveze tužitelja prema tuženika! Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a nešto značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu velike svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti prednik tuženika. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne čak i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih tj utužene ugovorne odredbe nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtjevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja predmetnogugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim još davne 2006.g.,doista nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnost iovdje tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula i ugovorena promijenjiva kamatna stopa odnosno izlazna naknada prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane i promijenjive kamatne stope kao i naknade), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF ili pak kamatne stope a koja je ugovorena kao promijenjiva i to za vrijeme čitavog otplatnog razdoblje obveze tužitelja prema tuženika. Činjenica da se tečaj CHF ili kamatna stopa naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule, i tečaja ali i same promijenjive kamatne stope prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, doista nepobitno imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Naknada za prijevremeno zatvaranje kredita se nije mijenjala od početka ugovora tj od kada je ista ugovorena. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, i tečaja valute kao i promjenama kamatne stope odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, ali i kamatne stope koje je ponovno se naglašava i ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna! Okolnost da je kretanje tečaja ili pak promjena kamatne stope dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve ili takvih odredbi, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Na razrješenje odnosa između stranaka u ovom predmetu ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g.,a Ugovor o kreditu je sklopljen ranije tj. još 2006.g. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl.11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, a tuženika je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o svim promjenama kamatnih stopa, a što on u tužbi i priznaje ali netočno navodi da je to bilo tobože samo jednom. Dapače, tužitelj ne dostavlja dokaz o bilo kojem svojem istaknutom prigovoru tuženiku ili bilo kojoj drugoj mjerodavnoj i nadležnoj instituciji na sporne ugovorne odredbe ali niti u odnosu na promjenu kamatne stope, a time dakle i promjenu visine rate ugovorenog anuiteta koju je mjesečno vraćao- uplaćivao predniku tuženiku od listopada 2006.g.,pa do zaključno otplate odnosno zatvaranja svoje kreditne obveze prema tuženiku dakle do 26.03.2012.g., Izvršenim mjesečnim uplatama po nešto uvećanim ratama a do kojih je došlo zbog promjene tečaja CHF-a u odnosu na HRK, i kamatne stope zbog promjena na tržištu kapitala i opće poznate svjetske krize ali tek u 2010.g., i 2011.g., a kada je već prestao ugovorni odnos između stranaka. Tuženik nikako nije utjecao na promjenu tečaja i kamate niti je mogao utjecati niti je o tome on odlučivao a tužitelj je nedvojbeno pristao i suglasio se s time i na to je pristao a što je razvidno i iz svih izvršenih takvih njegovih uplata tuženiku a do podmirenja- zatvaranja njegove ugovorne obveze prema tuženiku. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nikako nije tipski ugovor, a niti je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen što nije niti mogao objektivno niti biti u ovom slučaju jer se o svim ugovornim odredbama pa tako i spornoj se pojedinačno prethodno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se nedvojbeno usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka bila postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka predmetnog ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope ili pak tečaja valute tužitelj je bio nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticao nikakav prigovor tuženiku, a niti je tražio bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužitelj čak i prešutno bio suglasan sa svim promjenama kamatnih stopa, valutne klauzule kao i primjene na ovaj ugovorni odnos svih dosadašnjih odluka tuženika i o kamatama kao i naknadama na što je uostalom sklapanjem predmetnog ugovora nedvojbeno i pristao. Uostalom da nije tada tužitelju valutna klauzula, naknada, i tečaj valute ali i kamata tj. kamatna stopa bila jasna ne bi je bio niti platio te ne bi bio uplaćivao mjesečne rate – ugovorene anuitete tuženiku a koje su bile nešto uvećane u odnosu na početno ugovorenu ali tek krajem 2010.g., ( kada je ugovorni odnos već bio gotovo prestao ispunjenjem obveze tužitelja!!) a do čega je došlo uslijed promjene - povećanja tečaja CHF i kamatne stope, na koje nije utjecao tuženik, a kako je to prethodno gore potanko i detaljno već objašnjeno tj obrazloženo. No do te promjene kamatne stope a niti tečaja valute nije niti došlo temeljem odluke tuženika a niti je na te promjene tuženik na bilo koji način utjecao a niti je to uopće objektivno mogao utjecati zbog čega nikako ne može niti je objektivno odgovoran za povećanje tečaja CHF-a kao niti kamatne stope a niti kamate a što se ovdje samo podredno ističe. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično a poglavito ne u cijelosti, a sve kada bi sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, naknadi ili pak tečaju valute odnosno kamati i kamatnoj stopi tj načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne no one to nisu.
3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu, i to: ugovor o kreditu, saslušao tužitelja, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka i uvid u priloženi parnični predmet ovog suda P-1780/19.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5. Uvidom u priloženi ugovor o kreditu utvrđeno je da je sklopljen između stranaka, a koji iznos je podignut u iznosu od 79.350,00 CHF te da se radi o stambenom kreditu za mlade za kupnju stana.
6. Odredbom čl. 6, toč. 6. 3 tog članka ugovora o kreditu propisano je da za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita banka da će naplatiti naknadu u skladu s odlukom o tarifi naknada banke.
7. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. br. 96/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
8. Iz sadržaja spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita proizlazi da su te odredbe bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika. Sporne ugovorne odredbe prouzročile su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je stoga ova odredba ništavna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da bi se radilo o odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo, te da je zaista imao administrativne troškove odobravanja kredita te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.
9. Predmetne ugovorne odredbe po kojima je predviđena ulazna i izlazna naknada su unaprijed formulirane standardnim (tipskim) ugovorom tuženika, te su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 96/03.),te je ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, kao i u smislu odredbe čl. 49. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15).
10. Sud je temeljem citiranih zakonskih propisa Zakona o potrošačkom kreditiranju utvrdio ništetnom predmetne ugovorne odredbe te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi u smislu čl. 323. ZOO i to s kamatom od dana kada je tuženik primio iznos naknade, kao izreci ove presude.
11. Iz priloženog predmeta P-1980/2019 proizlazi da je taj predmet vođen između istih stranaka radi utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovora o kreditu što se tiče ugovorene valutne klauzule, kao i promjenjive kamatne stope, te isplate naime stečeno bez osnove,
12.Što se tiče istaknutog prigovora zastare od strane tuženika ovaj sud taj prigovor smatra neosnovanim budući da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, te je tužitelj ovlašten tražiti ništetnost pojedine ugovorne odredbe. Zastarijevanje restitucijskog zahtjeva za povrat svega onoga što je tuženik primio temeljem takve ništetne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena. Obzirom na navedeno i prigovor vandobnosti tužbe je neosnovan.
13. Također neosnovan je i prigovor tuženika kojim osporava tijek zakonske zatezne kamate budući odredbom čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez pravne osnove, tada da se moraju vratiti plodovi i platiti zakonske zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
14. Tuženik također ističe prigovor mjesne nenadležnosti koji prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime iz priloženog ugovora o kreditu razvidno je da je predmetni ugovor zaključen u [adresa] u poslovnoj jedinici tuženika pa stoga bi ovaj sud sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku pored suda u Zagrebu također bi bio nadležan suditi u ovoj pravnoj stvari je u konkretnom slučaju nije riječ o isključivoj nadležnosti.
15. Tuženik je istakao prigovor prijeboja, a kako po mišljenju ovog suda tuženik nema potraživanja prema tužitelju koje bi stavio u prijeboj sa potraživanjem tužitelja, to je taj prigovor također neosnovan.
16. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja suda, obzirom da je sud utvrdio ništetnost navedenih odredbi iz Ugovora o kreditu valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti, te odlučiti kao i izreci presude, a kako sud smatra prigovore tuženika neosnovanim što se tiče mjesne nenadležnosti i prijeboja, to je odlučeno kao u izreci rješenja.
17. Kako je tužitelj uspio u sporu istom su temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a dosuđeni nastali parnični troškovi na ime zastupanja po odvjetniku prema VPS-u i to: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav podneska od 31. listopada 2023 100 bodova, za sastav podneska od 17. veljače 2025, za zastupanje na ročištima 04. prosinca 2023, 05. veljače 2024 godine i 18. ožujka 2025 godine za svako po 100 bodova, što uz uračunati PDV ukupno iznosi 1.312,50 EUR-a , te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR-a i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,16 EUR-a što sveukupno iznosi 1.744,83 EUR-a.
Zadar, 15. svibnja 2025 godine.
Sutkinja
Jasenka Glavan
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženici po pun.
