Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-426/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljicu AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 1. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 57804/06 koji su 15. prosinca 2006. sklopili tužiteljica AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i Societe Generale - Splitska banka d.d. kao pravni prednik tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužiteljici AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13.292,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 9,10 EUR počam od 10.03.2008.g.,

- na iznos od 5,90 EUR počam od 10.10.2008.g.,

- na iznos od 19,29 EUR počam od 10.11.2008.g.,

- na iznos od 14,31 EUR počam od 10.12.2008.g.,

- na iznos od 42,75 EUR počam od 10.01.2009.g.,

- na iznos od 53,59 EUR počam od 10.02.2009.g.,

- na iznos od 66,88 EUR počam od 10.03.2009.g.,

- na iznos od 43,55 EUR počam od 10.04.2009.g.,

- na iznos od 39,39 EUR počam od 10.05.2009.g.,

- na iznos od 37,05 EUR počam od 10.06.2009.g.,

- na iznos od 41,75 EUR počam od 10.07.2009.g.,

- na iznos od 32,36 EUR počam od 10.08.2009.g.,

- na iznos od 36,63 EUR počam od 10.09.2009.g.,

- na iznos od 29,31 EUR počam od 10.10.2009.g.,

- na iznos od 35,82 EUR počam od 10.11.2009.g.,

- na iznos od 32,09 EUR počam od 10.12.2009.g.,

- na iznos od 47,23 EUR počam od 11.01.2010.g.,

- na iznos od 57,18 EUR počam od 10.02.2010.g.,

- na iznos od 55,07 EUR počam od 10.03.2010.g.,

- na iznos od 63,53 EUR počam od 12.04.2010.g.,

- na iznos od 75,69 EUR počam od 10.05.2010.g.,

- na iznos od 86,54 EUR počam od 10.06.2010.g.,

- na iznos od 107,33 EUR počam od 12.07.2010.g.,

- na iznos od 87,00 EUR počam od 10.08.2010.g.,

- na iznos od 138,65 EUR počam od 10.09.2010.g.,

- na iznos od 111,55 EUR počam od 11.10.2010.g.,

- na iznos od 119,01 EUR počam od 10.11.2010.g.,

- na iznos od 139,27 EUR počam od 10.12.2010.g.,

- na iznos od 168,98 EUR počam od 10.01.2011.g.,

- na iznos od 135,58 EUR počam od 10.02.2011.g.,

- na iznos od 145,95 EUR počam od 10.03.2011.g.,

- na iznos od 131,27 EUR počam od 11.04.2011.g.,

- na iznos od 164,47 EUR počam od 10.05.2011.g.,

- na iznos od 187,23 EUR počam od 10.06.2011.g.,

- na iznos od 197,55 EUR počam od 11.07.2011.g.,

- na iznos od 312,30 EUR počam od 10.08.2011.g.,

- na iznos od 203,47 EUR počam od 12.09.2011.g.,

- na iznos od 187,23 EUR počam od 10.10.2011.g.,

- na iznos od 191,23 EUR počam od 10.11.2011.g.,

- na iznos od 189,75 EUR počam od 12.12.2011.g.,

- na iznos od 203,91 EUR počam od 10.01.2012.g.,

- na iznos od 213,81 EUR počam od 10.02.2012.g.,

- na iznos od 216,87 EUR počam od 12.03.2012.g.,

- na iznos od 209,68 EUR počam od 10.04.2012.g.,

- na iznos od 213,51 EUR počam od 10.05.2012.g.,

- na iznos od 217,47 EUR počam od 11.06.2012.g.,

- na iznos od 211,53 EUR počam od 10.07.2012.g.,

- na iznos od 210,98 EUR počam od 10.08.2012.g.,

- na iznos od 199,79 EUR počam od 10.09.2012.g.,

- na iznos od 203,61 EUR počam od 10.10.2012.g.,

- na iznos od 211,92 EUR počam od 12.11.2012.g.,

- na iznos od 209,28 EUR počam od 10.12.2012.g.,

- na iznos od 213,10 EUR počam od 10.01.2013.g.,

- na iznos od 202,25 EUR počam od 11.02.2013.g.,

- na iznos od 198,06 EUR počam od 11.03.2013.g.,

- na iznos od 210,02 EUR počam od 10.04.2013.g.,

- na iznos od 198,32 EUR počam od 10.05.2013.g.,

- na iznos od 192,15 EUR počam od 10.06.2013.g.,

- na iznos od 185,19 EUR počam od 10.07.2013.g.,

- na iznos od 193,71 EUR počam od 12.08.2013.g.,

- na iznos od 198,38 EUR počam od 10.09.2013.g.,

- na iznos od 202,81 EUR počam od 10.10.2013.g.,

- na iznos od 203,79 EUR počam od 11.11.2013.g.,

- na iznos od 209,66 EUR počam od 10.12.2013.g.

- na iznos od 201,83 EUR počam od 10.01.2014.g.,

- na iznos od 210,25 EUR počam od 11.02.2014.g.,

- na iznos od 213,92 EUR počam od 11.03.2014.g.,

- na iznos od 213,24 EUR počam od 10.04.2014.g.,

- na iznos od 207,32 EUR počam od 10.05.2014.g.,

- na iznos od 206,46 EUR počam od 10.06.2014.g.,

- na iznos od 211,60 EUR počam od 10.07.2014.g.,

- na iznos od 216,82 EUR počam od 12.08.2014.g.,

- na iznos od 219,53 EUR počam od 10.09.2014.g.,

- na iznos od 219,85 EUR počam od 10.10.2014.g.,

- na iznos od 224,84 EUR počam od 11.11.2014.g.,

- na iznos od 226,39 EUR počam od 10.12.2014.g.

- na iznos od 228,41 EUR počam od 10.01.2015.g.,

- na iznos od 214,98 EUR počam od 11.02.2015.g.,

- na iznos od 214,98 EUR počam od 11.03.2015.g.,

- na iznos od 214,98 EUR počam od 10.04.2015.g.,

- na iznos od 214,98 EUR počam od 10.05.2015.g.,

- na iznos od 214,98 EUR počam od 10.06.2015.g.,

- na iznos od 214,98 EUR počam od 10.07.2015.g.,

- na iznos od 214,98 EUR počam od 12.08.2015.g.,

- na iznos od 214,98 EUR počam od 10.09.2015.g.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužiteljici AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.962,65 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa iznosom od 58.527,02 kn, sada 7.767,87 €, te se odbija prigovor radi prijeboja tuženika istaknut podneskom od 14. listopada 2019.

V. Odbija se tuženik sa iznosom od 1.456,69 kn, sada 193,34 €, sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki iznos i to:

- na iznos od 1,26 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 3,04 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 5,25 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 14,37 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 13,56 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 19,85 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 13,12 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 13,36 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 21,10 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 14,77 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 17,34 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 8,76 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 1,39 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 6,41 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 7,34 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 9,31 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 12,38 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR počam od 12.02.2007. do isplate,

te se odbija prigovor prijeboja tuženika istaknut na ročištu 20. ožujka 2024.

VI. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61,

OIB 52508873833, da tužiteljici AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.820,71 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tako da se tužbeni zahtjev povisuje za iznos od 702,99 €.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je zaprimljena na ovome sudu 4. lipnja 2019., tužiteljica AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tužitelj), navodi da je kao korisnik kredita sa HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom i pravnim prednikom tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508878333, sklopila 15. prosinca 2006. ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj: 57804/06 (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu), a kojim su člankom 18. stavak 2. ugovorili da će se sporovi između stranaka rješavati pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja ugovora. Ugovor je sklopljen u Sisku, pa je Općinski sud u Sisku (u daljnjem tekstu: Sud) stvarno i mjesno nadležan za rješavanje predmetnog spora. Tužiteljici je ugovorom odobren kredit u iznosu od 142.697,00 CHF u kunskoj protuvrijednost, po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 228 mjeseci. Odredbom članka 2. ugovora ugovoreno je da će se sva plaćanja novčanih obveza izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora vrijedećeg na dan plaćanja. Tužiteljica se dalje poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu izreke u kojemu je utvrđeno da je upravo tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovorne odredbe vezane uz valutu, a da se prije zaključenja ugovora nije potrošača informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, pa je time tužena postupala suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se može pozivati na pravno utvrđenje takve presude u smislu članka 502 c Zakona o parničnom postupku, a kojom je utvrđena ništetnost te se odnosi na odredbe članka 5. i 11. ugovora. Tužiteljica je temeljem članka 10. i 11. Ugovora bila dužna otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima koji se sastoje od dospjele kamate i glavnice u iznosu od 912,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti određenoj korištenjem tuženikovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF kao valutu ugovora na dan ispunjenja obveze. Obzirom je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužiteljici. Tužiteljica je prema tome plaćala veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćala da je anuitet bio po tečaju CHF-a na dan korištenja, te je na taj način preplatila tuženiku novčani iznos od 94.858,65 kn, sada 12.589,91 €, po pojedinačno navedenim mjesecima. Stoga tužiteljica predlaže usvojiti u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe vezane uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), zatim da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati novčani iznos od 94.858,65 kn, sada 12.589,91 € sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima (točka 2. postavljenog zahtjeva) te naknadom troškova postupka, također sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima. Dodatkom od 15. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Ističe da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Ističe da iz Dodatka uz Ugovor o kreditu od 15. veljače 2016. proizlazi da je imajući u vidu da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne na dan konverzije 30. rujna 2015., postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF-u uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj, što je iznosilo 416.847,15 HRK, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 467.187,12 HRK, prema tome je nastala razlika u glavnicama 50.339,97 kn, koju utužuje.

2. U svom odgovoru na tužbu od 21. kolovoza 2019. tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja za sve anuitete koji su utuženi van trogodišnjeg zastarnog roka. Nadalje, u bitnome ističe da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nadalje navodi da sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sa tužiteljem sklopljen sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, kao i Dodatak broj 1. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju, zasnivanjem založnog prava, čime je tužitelj prihvatio konverziju te više nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Podneskom od 14. listopada 2019., pored navedenog, tuženik ističe prigovor radi prijeboja iznosa koji je tužiteljici priznat sukladno Dodatku ugovora o kreditu u iznosu od 58.527,02 HRK. Na ročištu od 20. ožujka 2024., tuženik je istakao prigovor prijeboja u odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno razlike koje su nastale u korist banke u mjesecima u kojima je tužiteljica platila manje od utvrđenog prvotnim otplatnim planom.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva između tužiteljice i tuženika od 15. prosinca 2006. (stranica 7-16 spisa), Dodatak ugovora o kreditu (stranica 17-21, 88-91 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan (stranica 22-36, 39-58 spisa), pregled uplata (stranica 37-38 spisa), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanoj za CHF (stranica 92 spisa), podatke o računu tužiteljice (stranica 93-95 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, uvid u tečajeve tuženika u kunama (stranica 142-248 spisa), izračun negativnih razlika dostavljenih od strane tuženika (stranica 300-303 spisa). Također je izvršen uvid u elektronski spis P-121/2024.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu od 15. prosinca 2006., broj ugovora 57804/06, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 142.697,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti (članak 2 ugovora). po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu). Čl. 2.Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita za kupnju i adaptaciju nekretnina. Čl. 4. određen je rok otplate od 228 mjeseci, a člankom 5. određena je kamatna stopa i to nominalna kamatna stopa 4,20%.

6. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužiteljica AN u svom iskazu navodi da je kao korisnik kredita sa Societe Generale – Splitska banka d.d. 15. prosinca 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosnog prava vlasništva. Ugovorom joj je odobren kredit od 142.697,00 CHF i ugovorena je obročna otplata u 228 mjeseci. Nakon što je od strane Visokog trgovačkog suda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača u odnosu na ovdje tuženika s kojim je sklopila Ugovor donesena pozitivna presuda prema kojoj je utvrđeno da između ostalih ovdje tuženik od rujna 2003. do prosinca 2008. pa i nadalje povrijedio Kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, podigla je tužbu. Ona je podigla kredit da riješi kćeri stambeno pitanje budući da ona u to vrijeme nije bila kreditno sposobna. Otišla je u Splitsku banku, budući je preko njih primala plaću, bila je njihov dugogodišnji klijent i imala je u njih povjerenja. Bila je kod voditeljice poslovnice te joj je ponuđen kredit u švicarskim francima. Ona je pitala zašto u francima, a ne u eurima, te joj je rečeno da se kredit u eurima dugo čeka, da je pitanje da li bila kreditno sposobna, i da je u tom trenutku kredit u švicarskim francima najbolji produkt. Naglasili su da je švicarski franak najstabilnija valuta te se ne očekuju nikakve promjene u dužem razdoblju. Kod podizanja kredita ona je naglasila da može plaćati ratu do 4.000,00 kn i toliko joj je iznosila rata nakon podizanja kredita, nije joj bilo na pameti da bi rata mogla skočiti za čak više od 50 % budući da je 2011. rata kredita iznosila 6.300,00 kn. Odlazila je u banku vezano uz isto te joj je rečeno da je ta rata posljedica poremećaja na svjetskom tržištu, međutim kod podizanja kredita ništa nije upućivalo na to, niti je od strane bilo koga bila upozoravana na ovakvu mogućnost. Iskazu tužiteljice sud je priklonio vjeru u svim dijelovima u kojima ista ukazuje na način temeljem kojega se odlučila na sklapanje ugovora o kreditu sa tuženikom, svoju informiranosti i znanje koje je posjedovala u odnosu na predmet pravnog posla koji su zaključili te sa druge strane navode prema kojima joj djelatnici tuženika nisu nisu predočili ili ukazali na rizik valutne klauzule. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi činjenica da ona kao ugovorna stranka prilikom sklapanja ugovora isključivo povodila uvjetima ugovora o kreditu koji su se odnosili na visinu mjesečne rate odnosno obroka, što Sud pronalazi logičnim, životnim i razumljivim shvaćanjem tužiteljice kao osobe koja je putem navedenog pravnog posla pokušala riješiti stambeno pitanje svoje kćeri.

7. Iz iskaza tužitelja, a kojem nije u suprotnosti niti ostali dokazi sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje i adaptacije kuće i to isključivo kao fizičke osobe za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi (dakle promjenjivoj kamatnoj stopi). Radi istoga prosječni potrošač ne može zaključiti niti naslutiti rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule vezan za tečaj CHF već protivno tome da se radi o proizvodu koji trgovac nudi i koji je u odnosu na drugi proizvod (kredit vezan za EUR) povoljniji.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu tužitelj navodi da ga je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.

10. Dakle, iz navedenog je vidljivo da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule.

11. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

14. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ĐN i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 A i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

15. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku vezanim za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovorna glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF i kamatnu stopu), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

18. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba i isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

19. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.

20. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja (4.000,00 kn).

21. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 TN od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

22. Dakle, sud smatra osnovanim utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, pa imajući u vidu navedeno u smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog jednostranog porasta rate, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao).

23. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužiteljica svojom tužbom potražuje je dospio 12. ožujka 2007., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

24. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 4. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužiteljice niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

25. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Dragani Bubalo, stalnom sudskom vještaku koji je dala svoj pisani nalaz, te ga je obrazložila i usmenom obliku, odgovorila na sve prigovore tuženika, pa sukladno tome sud joj u cijelosti poklanja vjeru. Vještak se u svom nalazu i mišljenu očitovao na okolnost izračuna pojedinačnih mjesečnih iznosa razlike po osnovi valutne klauzule koju je tužitelj stvarno i faktični plaćao, odnosno iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na početni tečaj, te utvrđuje prvo kao iznos te razlike 92.947,46 kn. Nadalje navodi da sukladno ostatku konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., isti iznosi 61.213,62 € sukladno originalnom planu vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., bi iznosio 416.847,22 kn, te razlika u tim glavnicama iznosi 50.339,90 kn. Na navedeni nalaz prigovarao je punomoćnik tuženika u pogledu tečaja kojeg je vještak primjenjivao kod obračuna te nadalje stavlja prigovore pravne naravi. Po prigovoru tuženik je dostavio u spis tečajeve banke za utuženo razdoblje te nakon toga vještak je izradio dopunu nalaz i mišljenja u kojem navodi da pojedinačni mjesečni iznos razlike po osnovi valutne klauzule koju je tužitelj stvarno i faktični plaćao, odnosno iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na početni tečaj, te utvrđuje prvo kao iznos te razlike 98.702,30 kn. Nadalje, sukladno otplatnom planu, ostatku konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., isti iznosi 61.213,62 € sukladno originalnom planu vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., bi iznosio 419.343,86 kn, te razlika u tim glavnicama iznosi 52.460,12 kn.

26. Podneskom od 12. listopada 2020., tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka, te sukladno navodima vještaka od 25. studenog 2020. te potražuje da se utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezanima uz valutnu klauzulu te da se naloži tužitelju isplata iznosa od 100.155,34 kn na ime razlike nastale s osnova valutne klauzule, odnosno 13.292,90 €, sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te potražuje iznos od 52.460,12 kn, sada 6.962,65 €. Tuženik, iako je primio navedeni podnesak, nije se protivio ovom povišenju tužbenog zahtjeva pa je temeljem članka 190. stavak 2. i 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/2022, 155/23), odlučio kao u izreci rješenja.

27. Između tužitelja i tuženika (kao kreditora) 15. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 57804/06 (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, te je utvrđeno da je tužitelj pretplatio iznos od 58.527,02 kn (7.767,87 EUR), te su stranke Dodatkom ugovora i sporazumu o korištenju preplate ugovorile da će se za taj iznos preplate umanjivati buduće rate kredita za 50%.

28. Nesporno je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

29. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

30. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Đ od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

31. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

32. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka, a isto tako iz priložene dokumentacije, naročito sporazuma stranaka o korištenju preplate o konverziji, vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljanja pravična ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (jer i kada se uzme u obzir preplata iz Konverzije, postoji iznos s osnova valutne klauzule koje je tužitelj više platio), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. Međutim u odnosu na preplatu a koja je priznata tužitelju Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužiteljici priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji pa sukladno navedenom, za taj dio treba umanjiti potraživanje tužiteljice. Međutim, ovaj sud je uvidom u predmet P-121/2024 utvrdio da je u tom predmetu gdje je tužiteljica utuživala razliku s osnova ništenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, uzeo u obzir preplatu tuženika koja je isplaćena tužitelju s osnova Dodatka ugovora o kreditu pa sukladno navedenom, odbijen je postavljeni prigovor radi prijeboja u ovom postupku radi dvostruke litispendencije, budući da je u predmetu P-121/2024 sud već umanjio njegovo potraživanje s osnova kamatne stope, a navedena konverzija je provedena i radi odredbi o promjenjivoj kamatno stopi i valutnoj klauzuli pa sud nije posebno razdvajao jedno i drugo, a naplatom u ovom predmetu tužiteljici bi se dva puta odbijao ovaj iznos.

33. Tuženik je također isticao prigovor radi prijeboja potraživanja nastalih u mjesecima kada je tužiteljica plaćala manji anuitet od onog utvrđenog početnim otplatnim planom (negativne razlike), te je dostavio u spis uz podnesak od 2. travnja 2024. obračun navedenih razlika koji je podneskom od 29. studenog 2024. u pogledu visine tužitelj prihvatio u odnosu na visinu, no istakao je prigovor zastare kao i neosnovanost ovog prigovora prijeboja.

34. Konkretno u ovom predmetu, tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnosi Kolektivna tužba koja se u odnosu na zastaru odnosi na tužitelja. Iz priložene tablice tuženika, utvrđeno je da su navedene tzv. negativne razlike nastale u razdoblju od veljače 2007. do rujna 2008. pa sukladno navedenom, opći zastarni rok najkasnije nastalog potraživanja ističe 10. rujna 2013., a kako je ova tužba podnesena tek 4. lipnja 2019., a odgovor na tužbu 22. kolovoza 2019., sva potraživanja tuženika su u zastari i radi istoga odbijen je prigovor radi prijeboja s ovog osnova.

35. Pored navedenog tužitelj potražuje i iznos od 6.962,65 € s osnova razlika u glavnicama, a koja je nastala kao posljedica u uzročnoj vezi sa gore obrazloženim kod sklapanja dodatka ugovora o kreditu. Imajući u vidu sve navedeno i da je vještakinja u svom nalazu i mišljenju potvrdila da sukladno otplatnim planom ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. bi iznosio 61.213,62 €, što je na navedeni datum iznosilo 471.803,98 kn. Sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30. rujan 2015., u slučaju da nije bilo promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu, iznosila bi 90.849,66 CHF, odnosno 419.343,86 kn pa prema tome razlika u glavnicama iznosi 52.460,12 kn, sada 6.962,65 €. Kako je sud u ovom postupku utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu s osnova valutne klauzule, a u predmetu P-121/2024 je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi s osnova promjenjive kamatne stope, ovaj sud je stajališta da je i s ovog osnova tuženik stekao ono što mu ne pripada te temeljem toga i u ovom dijelu sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja i tužitelju je ovaj iznos priznat u cijelosti.

36. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

37. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, te je tužiteljici dosuđen trošak sastava podneska u iznosu od 625,00 EUR, trošak zastupanja na ročištima od 16. listopada 2019., 6. studenog 2019., 5. veljače 2020., 4. lipnja 2020., 25. studenog 2020., 20. ožujka 2024., te 1. travnja 2025., svako u iznosu od 625,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 23. listopada 2019., 9. prosinca 2019., 12. listopada 2020., 19. prosinca 2023., te 29. studenog 2024., svaki u iznosu od 625,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 238,90 EUR, što ukupno iznosi 8.820,71 EUR.

38. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Sisak, 15. svibnja 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri (3) primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba