Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-2457/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Petar Banić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 3. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 15. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
1. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu br. 7103588790 sklopljenom dana 05.04.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u članku 2.st.1. Ugovora u dijelu koji glasi: „ koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te u članku 7. st.2. Ugovora u dijelu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor da će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.
2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju GA, iznos od 1.226,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi: na iznos od 8,35 € od 16.11.2007 do isplate,
na iznos od 8,24 € od 19.12.2007 do isplate,
na iznos od 8,45 € od 16.1.2008 do isplate,
na iznos od 8,41 € od 16.2.2008 do isplate,
na iznos od 16,19 € od 16.3.2008 do isplate,
na iznos od 16,09 € od 16.4.2008 do isplate,
na iznos od 15,57 € od 16.5.2008 do isplate,
na iznos od 15,76 € od 17.6.2008 do isplate,
na iznos od 15,60 € od 16.7.2008 do isplate,
na iznos od 15,57 € od 16.8.2008 do isplate,
na iznos od 15,56 € od 16.9.2008 do isplate,
na iznos od 16,16 € od 16.10.2008 do isplate,
na iznos od 16,52 € od 16.11.2008 do isplate,
na iznos od 16,00 € od 16.12.2008 do isplate,
na iznos od 17,39 € od 16.1.2009 do isplate,
na iznos od 17,39 € od 16.2.2009 do isplate,
na iznos od 16,94 € od 16.3.2009 do isplate,
na iznos od 17,03 € od 16.4.2009 do isplate,
na iznos od 17,05 € od 16.5.2009 do isplate,
na iznos od 16,86 € od 16.6.2009 do isplate,
na iznos od 16,89 € od 16.7.2009 do isplate,
na iznos od 22,64 € od 16.8.2009 do isplate,
na iznos od 22,91 € od 16.9.2009 do isplate,
na iznos od 22,60 € od 16.10.2009 do isplate,
na iznos od 22,79 € od 16.11.2009 do isplate,
na iznos od 22,76 € od 16.12.2009 do isplate,
na iznos od 23,27 € od 16.1.2010 do isplate,
na iznos od 23,60 € od 16.2.2010 do isplate,
na iznos od 23,51 € od 16.3.2010 do isplate,
na iznos od 23,84 € od 16.4.2010 do isplate,
na iznos od 24,43 € od 16.5.2010 do isplate,
na iznos od 21,39 € od 16.6.2010 do isplate,
na iznos od 21,99 € od 16.7.2010 do isplate,
na iznos od 21,96 € od 16.8.2010 do isplate,
na iznos od 23,23 € od 16.9.2010 do isplate,
na iznos od 22,49 € od 16.10.2010 do isplate,
na iznos od 22,65 € od 16.11.2010 do isplate,
na iznos od 15,84 € od 16.12.2010 do isplate,
na iznos od 15,88 € od 16.1.2011 do isplate,
na iznos od 15,68 € od 16.2.2011 do isplate,
na iznos od 15,80 € od 16.3.2011 do isplate,
na iznos od 15,79 € od 16.4.2011 do isplate,
na iznos od 16,14 € od 16.5.2011 do isplate,
na iznos od 16,89 € od 16.6.2011 do isplate,
na iznos od 17,73 € od 16.7.2011 do isplate,
na iznos od 14,62 € od 16.8.2011 do isplate,
na iznos od 13,46 € od 16.9.2011 do isplate,
na iznos od 13,06 € od 16.10.2011 do isplate,
na iznos od 13,09 € od 16.11.2011 do isplate,
na iznos od 13,13 € od 16.12.2011 do isplate,
na iznos od 13,45 € od 16.1.2012 do isplate,
na iznos od 13,55 € od 16.2.2012 do isplate,
na iznos od 13,43 € od 16.3.2012 do isplate,
na iznos od 13,41 € od 16.4.2012 do isplate,
na iznos od 13,46 € od 16.5.2012 do isplate,
na iznos od 13,54 € od 16.6.2012 do isplate,
na iznos od 13,41 € od 16.7.2012 do isplate,
na iznos od 13,44 € od 4.8.2012 do isplate,
na iznos od 13,38 € od 4.9.2012 do isplate,
na iznos od 13,19 € od 4.10.2012 do isplate,
na iznos od 13,40 € od 4.11.2012 do isplate,
na iznos od 13,44 € od 4.12.2012 do isplate,
na iznos od 13,39 € od 4.1.2013 do isplate,
na iznos od 13,15 € od 4.2.2013 do isplate,
na iznos od 13,26 € od 4.3.2013 do isplate,
na iznos od 13,36 € od 4.4.2013 do isplate,
na iznos od 13,28 € od 4.5.2013 do isplate,
na iznos od 13,03 € od 4.6.2013 do isplate,
na iznos od 12,88 € od 4.7.2013 do isplate,
na iznos od 12,93 € od 4.8.2013 do isplate,
na iznos od 13,09 € od 4.9.2013 do isplate,
na iznos od 13,25 € od 4.10.2013 do isplate,
na iznos od 13,14 € od 4.11.2013 do isplate,
na iznos od 13,18 € od 4.12.2013 do isplate,
na iznos od 13,16 € od 4.1.2014 do isplate,
na iznos od 0,97 € od 4.2.2014 do isplate,
na iznos od 0,98 € od 4.3.2014 do isplate,
na iznos od 0,97 € od 4.4.2014 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.5.2014 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.6.2014 do isplate,
na iznos od 0,95 € od 4.7.2014 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.8.2014 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.9.2014 do isplate,
na iznos od 0,97 € od 4.10.2014 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.11.2014 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.12.2014 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.1.2015 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.2.2015 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.3.2015 do isplate,
na iznos od 0,96 € od 4.4.2015 do isplate,
na iznos od 0,95 € od 4.5.2015 do isplate,
na iznos od 0,95 € od 4.6.2015 do isplate,
na iznos od 0,95 € od 4.7.2015 do isplate,
na iznos od 0,95 € od 4.8.2015 do isplate,
na iznos od 0,95 € od 4.9.2015 do isplate.
3. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu br. 7103588790 sklopljenom dana 05.04.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 2. u dijelu koji glasi:” sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja”, u čl.7. st.1. Ugovora, u dijelu koji glasi:”Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.”, te u čl. 17., toč.N) koji glasi: “Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.
4. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju GA, iznos od 1.542,66 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od 01. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. g. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
na iznos od 1,02 € od 16.3.2008 do isplate,
na iznos od 0,64 € od 16.4.2008 do isplate,
na iznos od 0,95 € od 16.10.2008 do isplate,
na iznos od 2,44 € od 16.11.2008 do isplate,
na iznos od 0,32 € od 16.12.2008 do isplate,
na iznos od 6,04 € od 16.1.2009 do isplate,
na iznos od 6,10 € od 16.2.2009 do isplate,
na iznos od 4,18 € od 16.3.2009 do isplate,
na iznos od 4,62 € od 16.4.2009 do isplate,
na iznos od 4,71 € od 16.5.2009 do isplate,
na iznos od 3,95 € od 16.6.2009 do isplate,
na iznos od 4,08 € od 16.7.2009 do isplate,
na iznos od 3,38 € od 16.8.2009 do isplate,
na iznos od 4,16 € od 16.9.2009 do isplate,
na iznos od 3,29 € od 16.10.2009 do isplate,
na iznos od 3,86 € od 16.11.2009 do isplate,
na iznos od 3,77 € od 16.12.2009 do isplate,
na iznos od 5,29 € od 16.1.2010 do isplate,
na iznos od 6,27 € od 16.2.2010 do isplate,
na iznos od 6,06 € od 16.3.2010 do isplate,
na iznos od 7,04 € od 16.4.2010 do isplate,
na iznos od 8,82 € od 16.5.2010 do isplate,
na iznos od 9,30 € od 16.6.2010 do isplate,
na iznos od 11,42 € od 16.7.2010 do isplate,
na iznos od 11,35 € od 16.8.2010 do isplate,
na iznos od 15,75 € od 16.9.2010 do isplate,
na iznos od 13,19 € od 16.10.2010 do isplate,
na iznos od 13,78 € od 16.11.2010 do isplate,
na iznos od 16,97 € od 16.12.2010 do isplate,
na iznos od 17,23 € od 16.1.2011 do isplate,
na iznos od 16,21 € od 16.2.2011 do isplate,
na iznos od 16,83 € od 16.3.2011 do isplate,
na iznos od 16,86 € od 16.4.2011 do isplate,
na iznos od 18,74 € od 16.5.2011 do isplate,
na iznos od 22,72 € od 16.6.2011 do isplate,
na iznos od 27,26 € od 16.7.2011 do isplate,
na iznos od 32,57 € od 16.8.2011 do isplate,
na iznos od 24,67 € od 16.9.2011 do isplate,
na iznos od 22,02 € od 16.10.2011 do isplate,
na iznos od 22,20 € od 16.11.2011 do isplate,
na iznos od 22,57 € od 16.12.2011 do isplate,
na iznos od 24,86 € od 16.1.2012 do isplate,
na iznos od 25,55 € od 16.2.2012 do isplate,
na iznos od 24,80 € od 16.3.2012 do isplate,
na iznos od 24,69 € od 16.4.2012 do isplate,
na iznos od 25,08 € od 16.5.2012 do isplate,
na iznos od 25,74 € od 16.6.2012 do isplate,
na iznos od 24,92 € od 16.7.2012 do isplate,
na iznos od 25,13 € od 4.8.2012 do isplate,
na iznos od 24,71 € od 4.9.2012 do isplate,
na iznos od 23,53 € od 4.10.2012 do isplate,
na iznos od 25,03 € od 4.11.2012 do isplate,
na iznos od 25,32 € od 4.12.2012 do isplate,
na iznos od 25,09 € od 4.1.2013 do isplate,
na iznos od 23,53 € od 4.2.2013 do isplate,
na iznos od 24,31 € od 4.3.2013 do isplate,
na iznos od 25,10 € od 4.4.2013 do isplate,
na iznos od 24,56 € od 4.5.2013 do isplate,
na iznos od 22,92 € od 4.6.2013 do isplate,
na iznos od 21,92 € od 4.7.2013 do isplate,
na iznos od 22,39 € od 4.8.2013 do isplate,
na iznos od 23,55 € od 4.9.2013 do isplate,
na iznos od 24,70 € od 4.10.2013 do isplate,
na iznos od 24,05 € od 4.11.2013 do isplate,
na iznos od 24,41 € od 4.12.2013 do isplate,
na iznos od 24,37 € od 4.1.2014 do isplate,
na iznos od 23,45 € od 4.2.2014 do isplate,
na iznos od 23,99 € od 4.3.2014 do isplate,
na iznos od 23,66 € od 4.4.2014 do isplate,
na iznos od 23,19 € od 4.5.2014 do isplate,
na iznos od 22,81 € od 4.6.2014 do isplate,
na iznos od 23,22 € od 4.7.2014 do isplate,
na iznos od 23,72 € od 4.8.2014 do isplate,
na iznos od 24,14 € od 4.9.2014 do isplate,
na iznos od 24,42 € od 4.10.2014 do isplate,
na iznos od 24,71 € od 4.11.2014 do isplate,
na iznos od 25,04 € od 4.12.2014 do isplate,
na iznos od 25,02 € od 4.1.2015 do isplate,
na iznos od 25,30 € od 4.2.2015 do isplate,
na iznos od 25,30 € od 4.3.2015 do isplate,
na iznos od 25,30 € od 4.4.2015 do isplate,
na iznos od 25,30 € od 4.5.2015 do isplate,
na iznos od 25,30 € od 4.6.2015 do isplate,
na iznos od 25,30 € od 4.7.2015 do isplate,
na iznos od 25,30 € od 4.8.2015 do isplate,
na iznos od 25,30 € od 4.9.2015 do isplate.
5. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja GA u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 751,26 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućoj od dana 01.10.2015.g., pa do isplate."
6. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb da nadoknadi tužitelju GA prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.472,67 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude 15. svibnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da su on i tuženik sklopili 5. travnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103588790, kojim je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja. Tužitelju da je 5. travnja 2007. isplaćen iznos od 104.648,90 kn. Radilo da se o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom na rok otplate 360 mjeseci, kojeg je tužitelj kao potrošač sklopio sa tuženom bankom kao trgovcem. Riječ da je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom Ugovoru o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati, niti na njih utjecati. U čl. 2 Ugovora utvrđena da je obveza tužitelju da plati u anuitetima iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,41% godišnje, zatim interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Odredbom čl. 7 Ugovora utvrđeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. U st. 2 članku 7 Ugovora da stoji da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene tužitelj pristaje da tužena povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete. O istome da će tužena obavijestiti tužitelja u skladu s Općim uvjetima poslovanja tužene. Tuženik da tužitelju nije niti prije, niti u trenutku zaključenja Ugovora pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a da bi tužitelj na temelju dobivenih obavijesti mogao razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njega mogle proizlazi iz ovakvog pravnog posla. Tuženik da je koristio svoju jaču pregovaračku poziciju trgovca, te je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo nepoštene ugovorne odredbe, koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih prava i obveza, te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnog davanja i načela ravnopravnosti ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja. Tuženik da nije upozorio tužitelja na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF, nije mu razložio ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule nego je tužitelju prikazao isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF koja se očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi. Nije mu dao potpunu obavijest u pogledu odlučnih činjenica. U odredbama čl. 2. i 7. Ugovora da je utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva, ali nisu ugovoreni kriteriji i način promjene kamatne stope, utvrđeno je da kamatu mijenja banka sukladno svojim odlukama. U ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara. Stoga da je odredba o visini kamatne stope i promjenama sastavljena nerazumljivo, predmet obveze je neodređen i neodrediv. Tuženik da je više puta mijenjao visinu ugovorene kamate. Poziva se na odredbi čl. 81 st. 1, čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03 – dalje ZZP). Poziva se i na odredbu čl. 323 Zakona o obveznim odnosima, na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Napominje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca. Smatra da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. djelomično tj. jedino da je precizno utvrđena početna kamatna stopa. Tuženik da je dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos, koji je tužitelj platio na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početne ugovorene kamatne stope. Napominje da je i nakon primjene zakonom utvrđene kamate u visini od 3,23% i dalje preplata u kamati iz razloga što je tu kamatu tuženik obračunavao na iznos glavnice koji je u tom periodu bio znatno veći nego što bi bio da prethodno nije nezakonito povećavao kamatnu stopu. U odredbi iz čl. 7. Ugovora da se glavnica vezuje uz valutnu klauzulu tako što je utvrđeno da se glavnica i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan plaćanja. Tuženik da je u obvezi vratiti tužitelju cjelokupnu tečajnu razliku, tj. novčani iznos koji je tužitelj platio primjenom srednjeg tečaja za CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a preko visine anuiteta koji je važio na dan isplate kredita iz razloga što je primjenom tog tečaja tužitelju obračunata i isplaćena kunska protuvrijednost glavnice kredita koji novčani iznos je tužitelj doista i primio od tuženika. Stranke da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 5. veljače 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te da je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan. Tužitelj postavlja zahtjev za isplatu dužnih iznosa, te napominje da je obračun sačinio prema dostavljenim podacima od tuženika. Potražuje i nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve istaknute zahtjeve tužitelja, osporava tijek zateznih kamata, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje: ZIDZPK/15), a obzirom da su stranke 5. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve uplate tužitelja da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, a nakon što je dobio od banke podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, da je sam izračun konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZIDZPK/15, nakon što je takvo zakonsko rješenje bilo propagirano u javnosti i tužena banka bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj da je stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR.
2.1. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule, i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne stane suglasnošću volja stvorile posve novu pravu osnovu. Spomenuti pravni posao da je uključivao promjenu valute kredita CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenja manje uplaćenog iznosa. Tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, poziva se na pravno shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. Tužitelj da nije trebao prihvatiti konverziju i da je za razliku od tužene banke imao punu slobodu izbora. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZIDZPK/15. Sve tužiteljeve uplate uvrštene su u izračun konverzije, iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, uplaćeni iznosi da su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i točno zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali da su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenim novim otplatnim planom koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Sve tužiteljeve uplate uvrštene su u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Poziva se na aktualnu sudsku prasku u vezi s konvertiranim kreditima i na rješenje VSRH broj Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. Zaključno tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.
3. Tuženik u podnesku od 1. travnja 2022. ponovno obrazlaže svoja pravna stajališta, poziva se na sudsku praksu. Navodi da ukoliko sud odredi izvođenje dokaza, predlaže da vještak prilikom izračune uzme u obzir i pretplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 4.155,74 kn.
4. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu postupka 11. travnja 2022., te naknadno rješenje o nastavku postupka 1. rujna 2022.
5. U podnesku od 7. rujna 2022. tuženik se poziva na presudu suda EU C-567/20 i na drugu sudsku praksu. Ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač. U Ugovoru da stoji da je sredstva kredita koristio radi adaptacije stana, a da nije dostavio dokaz da su sredstva potrošena u tu svrhu.
6. U podnesku od 12. lipnja 2023. tužitelj navodi da proširuje tužbeni zahtjev i na pitanje novčanog potraživanja s naslova "Razlike glavnice" povezano s provedenim postupkom konverzije. Naime, dana 05.02.2016.g. tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta, s početkom primjene 30.09.2015.g. S obzirom na nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, anuliranjem njezinih negativnih učinaka na obračun stanja glavnice te uspostavom one činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da se navedena ništetna CHF klauzula nije primjenjivala, stanje neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015.g., prema početnom otplatnom planu, odnosno primjenom tečaja koji je važio na dan isplate kredita (1CHF= 4,549952 kn) iznosilo bi 89.010,98 kn. Po provedenoj konverziji i ispostavljenim novim EUR otplatnim planom, na isti dan, tuženik je tužitelju utvrdio novu glavnicu u iznosu od 12.404,40 EUR, što po tadašnjem srednjem tečaju tuženika za EUR iznosi 94.671,35 kn. Iz navedenoga slijedi da provedbom konverzije i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice, tužitelj nije obeštećen u cijelosti na način da je vraćen u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, a to stoga što je provedbom konverzije za-dužen za iznos glavnice koji je za 751,26 €/ 5.660,36 kn viši od iznosa glavnice obračunate prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju (94.671,35 kn - 89.010,98 kn).
7. U podnesku od 19. rujna 2023. tuženik se očituje na podnesak tužitelja kojim se preinačava tužba, protivi se preinaci. Ističe i prigovor zastare. Smatra da je neosnovan zahtjev jer da se radi i o nedospjeloj glavnici koja u cijelosti dospijeva tek 2038. pa da se nikako ne može govoriti o sjecanju bez osnove na strani banke.
8. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva smatrajući da je ista svrsishodna, odnosno da je u interesu stranaka da razriješe cjelokupni svoj odnos, a učinjena je i prije zaključenja prethodnog postupka.
9. U podnesku od 29. siječnja 2024. tužitelj predlaže zadaću vještaku.
10. Tuženik u podnesku od 12. kolovoza 2024. navodi da prigovara izračunu obzirom da je vještak uzeo u obzir kamatnu stopu od 3,23 koja nije početna.
11. U podnesku od 20. ožujka 2025. tuženik navodi da ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima, ukazuje na novu sudsku praksu.
12. U podnesku od 25. ožujka 2025. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, prihvaća matematički izračun vještaka. Protivi se bilo kakvom prebijanju pozitivnih i negativnih tečajnih razlika. Opreza radi ističe prigovor zastare i uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
13. Na ročištu održanom 3. travnja 2025. tuženik navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj 25. ožujka 2025., da ističe prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev. Punomoćnici stranaka suglasno su izjavili da ne predlažu da se pozove vještak na raspravu.
14. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 7103588790 od 5. travnja 2007. zaključen između stranaka u ovom postupku (list 11 - 17 spisa), pregleda prometa po kreditu (list 18 – 38 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 39. spisa), Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 5. veljače 2016. (list 40 - 45 spisa), obračuna preplaćenih iznosa (list 46 – 47 spisa), izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije sa popratnom dokumentacijom i izračunom konverzije (list 78 – 93 spisa), saslušan je tužitelj (list 203 – 204 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Tomislavu Prpiću i pročitan je nalaz i mišljenje (list 218 – 236 spisa), očitovanje vještaka od 27. studenog 2024. (list 251 spisa).
15. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 5. travnja 2007., tj. iz čl. 1. i 2. Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate. U člancima 1., 2., 7. i 17.N) vraćanje iznosa kredita vezuje se na valutu CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Iz članka 6. razvidno je da je namjena kredita adaptacija stana. Nesporno je i da se tužitelj obavezao platiti naknade i troškove sukladno Odluci banke. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija koju sud nije posebno obrazlagao.
16. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 2., 7. i 17., da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koji potražuje, a sporno je i da li je tužitelj potrošač.
17. Tužitelj GA u svom iskazu navodi da je godinu dana prije no što je potpisao predmetni ugovor prešao iz Erste banke u Zagrebačku, istovremeno je uzeo još jedan kredit u ovoj banci koji je bio za kupnju stana, dok je ovaj manji bio za adaptaciju stana. On je sa osobnom bankaricom proučio i ovaj kredit u CHF i u valuti EUR, te je zaključio da ovaj u valuti CHF puno povoljnija opcija i njemu je i prezentirano od bankarice kao najbolja opcija za njega. Bio je dobio i jedan e-mail od nje u kojem je pisala da je niža kamatna stopa u valuti CHF i da je ta valuta i sigurna valuta. Misli da je to u tom trenutku bilo i dokazivo kada se gleda unazad. Bili su pripremljeni i leci koji su bili u banci već pripremljeni i ustvari ponuđeni baš u ovim CHF. Kupovao je svoju prvu nekretninu zajedno sa suprugom i mislili su da idu u dobrom smjeru. Ne može se sjetiti koliko mu je u početku iznosio anuitet, a zna da je u jednom trenutku narastao gotovo na duplo. Nije dobio ovaj ugovor na potpis par dana npr. ranije, pa da ga u miru pročita, već mu je predan u banci i rečeno mu je da je to njihov tipski ugovor koji se kao takav potpisuje, već je bio potpisan od djelatnika banke i on je s njim trebao otići samo kod bilježnika. Nije shvatio da može bilo što pregovarati, on je bio jedan mali čovjek koji je došao po kredit u veliku banku. Sa bankaricom je gledao kakve su opcije kada se gledaju različiti vremenski period kroz koji bi treba vraćati kredit i ona je bila prema njemu susretljiva, te i tražila zajedno sa njim što mu je najpovoljnije, a valutu i činjenicu promjenjive kamatne stope je prihvatio kao takve i u tom trenutku su bile izračunljive sa onom postojećom kamatom i tečajem, te su se mogle i usporediti sa kreditom u drugoj valuti. Nije mu bilo ništa objašnjavao o tome kako se mijenja kamatna stopa u banci. Nije mu bilo rečeno da HNB ne štiti kunu u odnosu na valutu CHF, a da je štiti u odnosu na EUR. Bilježnik mu nije ništa posebno objašnjavao prije potpisivanja ugovora samo mu je rekao koliki iznos uzima sa ovim kreditom. U trenutku kad su uzimali kredit, u medijima su se pojavljivali članci gdje se ovaj kredit u valuti CHF predstavljalo kao dobar kredit, tek kasnije se dogodilo to, kada ga je uzimao je koštao 4,2 kn, a u jednom trenutku poslije je bio 8,00 ili 9,00 kn i još mu je tada narasla kamatna stopa sa nekih 4 na 7%, zbog svega toga je kasnije kada se ponovno u medijima pričalo da je konverzija nešto dobro što štiti građane od promjene tečaja valute CHF smatrao da je i ta opcija da konvertira kredita u EUR dobra za njega. Osim toga računao je i da će RH jednog dana imati službenu valutu EUR, što se i dogodilo, to sve je bio razlog da se odlučio na konverziju. Oba kredita koja je uzeo kod tuženika i dan danas još otplaćuje. Kredite je plaćao cijeli period redovito. U vrijeme kada je uzeo i ovaj predmetni kredit i ovaj drugi veći za kupnju stana nije bio vlasnik, niti suvlasnik bilo koje tvrtke ili obrta. Tek prošle godine je otvorio jednu firmu koja ima sjedište na adresi [adresa]. Inače na ovoj adresi su četiri nekretnine, jedne je vlasnik on, druge njegova supruga, a dvije Grad Rijeka, tako da na toj adresi ima više registriranih pravnih osoba. Inače firma koju je otvorio je registrirana na stanu kojeg je vlasnik njegova supruga i on joj plaća zakupninu za korištenje tog stana. Sredstva iz ovog kredita su utrošena za adaptaciju stana koji je kupljen za življenje u njemu. Drugi kredit koji je bio za isplatu kupoprodajne cijene je bio direktno uplaćen prodavatelju. Koliko se sjeća oni su banci morali i nositi neke račune da bi se opravdala potrošnja sredstava iz kredita. On je 2007. bio zaposlen u tvrtci Konzum, 2020. i 2021. je ušao u dva investicijska fonda i postao njihov član društva.
18. Iskaz tužitelja sud je cijenio kao uvjerljiv i životan. Njegovo postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Tužitelj logično i životno obrazlaže koji je bio razlog i svrha uzimanja kredita. Tužitelj živi u predmetnoj nekretnini sa svojom obitelji.
19. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tuženik nije dokazao da tužitelj u ovom pravnom poslu nije postupao kao potrošač, odnosno da bi sredstva kredita potrošio u poslovne svrhe. Dokumentacija koju je u odnosu na tvrtku koja je u vlasništvu tužitelja dostavio tuženik nije odlučna za ovaj postupak. Iz nje ne proizlazi da bi se novac utrošio na poslovanje tužitelja. Prema čl. 3 ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužitelj ne bi bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora se bavio nekom poslovnom aktivnosti u koju bi investirao novac koji je imao na raspolaganju iz predmetnog ugovora.
20. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
20.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
20.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
20.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
20.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
20.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
20.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
20.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
20.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
21. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, vraćanje iste, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.
22. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.
23. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
23.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
23.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.
24. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o namjenskom kreditu broj 7103588790 i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točkama 1. i 3. izreke, a zbog istog i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi.
25. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna: iznos više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013.g. bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope, a nakon 01.01.2014.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje, iskazano u kunama, a izraženo u eurima; iznos više plaćene tečajne razlike, tj. novčanu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i početnom anuitetu obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope do 31.12.2013.g., a od 01.01.2014.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje, pri čemu tečajnu razliku ima umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama za pojedini anuitet; sve preplaćene iznose prikazati pojedinačno po mjesecima i u ukupnom iznosu; iznos novčane razlike između kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR definirane od strane tuženika nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama i kunske neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF po realiziranoj otplati obračunate po tečaju valute CHF na dan isplate kredita; te da uzme u obzir i tzv. negativne razlike i preplatu po konverziji.
25.1. Vještak Tomislav Prpić dipl.oec. u svom nalazu i mišljenju navodi da nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe daje sljedeće mišljenje: 1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonska kamatna stopa od 3,23% nakon 01.01.2014, tužitelj je, na ime kamata više uplatio iznos od 1.226,58€.
2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 1.542,66 €.
3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 23,38 €.
4. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 751,26 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.
5. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 551,56 € na dan 30.09.2015. Ukoliko se radi prijeboj sa razlikom glavnice, onda se ona umanjuje sa 751,26 € na 199,70 €.
6. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 2 i 4 (ili prijeboj po točki 5) .
25.2. U podnesku od 27. studenog 2024. vještak se očituje kako slijedi: Tuženik prigovora Nalazu i mišljenju „ obzirom da je sudski vještak uzeo u obzir kamatnu stopu od 3,23% koja nije početna kamatna stopa navedena u Ugovoru o kreditu.“ Nalaz i mišljenje izradio sam sukladno zadanoj mi zadaći od strane suda, a koja je u cijelosti navedena na stranici 4 Nalaza i mišljenja, a dio vezan uz prigovor glasi: „ iznos više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope, a nakon 01.01.2014. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje“. Budući da je postupio prema zadaći, prigovor je zapravo prigovor na zadanu zadaću, što predstavlja prigovor pravne prirode, u koje kao vještak ne može ulaziti. Slijedom navedenoga ostaje pri svome nalazu i mišljenju u cijelosti, a ukoliko sud smatra da je potrebno još nešto iskazati ili izračunati, isto ću učiniti u eventualnoj nadopuni.
26. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran. Vještak je odgovorio na primjedbu tuženika koji je samo paušalno ustrajao na istoj.
27. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
28. Tužbeni zahtjev postavio je na način da je u točki 2. potraživao dio koji se odnosi na pretplatu za razliku u kamatama, a u točki 4. potražuje iznos za razliku u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta. Slijedom navedenog je valjalo prihvatiti te dijelove tužbenog zahtjeva.
28.1. U točki 5. svog tužbenog zahtjeva potražuje razliku u glavnici koja je nastala kod obračuna konverzije. Sa tim zahtjevom valjalo je odbiti tužitelja obzirom da Dodatak ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka.
29. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora.
30. Sud smatra da je preinaka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na tužbene zahtjeve za točke 2. i 4. postavljena po već traženoj osnovi u tužbi, a u skladu sa nalazom i mišljenjem vještačenja provedenog za potrebe ovog postupka svrsishodna i dopuštena kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 G protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).
31. Sud je odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev u visini koja nije obuhvaćala negativne razlike, tj. periode kada je tužitelj manje platio zbog nižeg tečaja od početnog tečaja. U ovom postupku tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbu. Tužitelj je platio one iznose koje je od njega tuženik tražio i nije ništa stekao više od onog što je trebao imati. Između stranaka nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu zbog toga. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.
32. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od uplata tužitelja za svaku izračunatu razliku u odnosu na početnu kamatu i početni tečaj. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
33. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
34. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 T protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
34.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama. Upravo i iz nalaza i mišljenja vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun razlike preostale glavnice također proizlazi da nije došlo do obeštećenja potrošača, odnosno tužitelja.
35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a, obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku. Uspio je sa dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, pa smatra sud da je s osnovom uspio 100%, a sa dijelom zahtjeva za isplatu je uspio sa 78,66%, to znači da od postotka uspjeha tužitelja treba oduzeti postotak uspjeha tuženika (21,34%), pa je tuženik dužan platiti tužitelju trošak u visini od 78,66% (178,66/2=89,33, 21,34/2=10,67, 89,33-10,67=78,66). Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), zastupanje na četiri ročišta (11. travnja 2022. 100,00 EUR, 9. listopada 2023. 100,00 EUR, 11. prosinca 2023. 200,00 EUR, 30. travnja 2025. 200,00 EUR) u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 i 2), na sastav tri podneska u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1). Tužitelj je imao trošak plaćanja predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 72,20 EUR, pa je dakle trošak tužitelja 1.872,20 EUR, a od tog iznosa mu je dužan platiti tuženik 1.472,67 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužitelja se odbija.
U Opatiji 15. svibnja 2025.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti:
Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu
