Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-341/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Milki Vraneš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, Zagreb, Miševečka 15/a, koje zastupa Zoran Tomić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu TOMIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, protiv tuženika: IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-92/2024-12 od 4. ožujka 2025., 13. svibnja 2025., ispravljene rješenje od 21. ožujka 2025., 15. svibnja 2025.

p r e s u d i  j e:

I. Odbija se žalbe tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-92/2024-12 od 4. ožujka 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-92/2024-16 od 21. ožujka 2025.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu žalbenog troška, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Malekovića, sa sjedištem u [adresa], poslovni broj Ovrv-4264/2023 od 29. kolovoza 2023. kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju iznos od 245,31 Eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te glavnice od dospijeća do isplate, te mu naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 69,75Eura te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, naknaditi tuženiku IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00Eur (slovima: jednustotinueura) u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, te usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu žalbenog troška ili podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 104,67 eura.

3. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 135/23, dalje: ZPP).

6. Temeljem članka 467. stavak 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, u svezi članka 467. stavak 1. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se sadržajem žalbe poziva tužitelj, a ovo iz razloga jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i određeni i ne proturječe rezultatima provedenog dokaznog postupka.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 245,31 eura sa zateznom kamatom na ime dospjelih, a neplaćenih računa za isporučenu toplinsku energiju za poslovni prostor na adresi [adresa] u [adresa], u razdoblju od rujna 2022. do ožujka 2023.

10. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je tuženik od 1995. vlasnik poslovnog prostora u zgradi na adresi I

[adresa], u [adresa],

- da tužitelj suvlasnicima predmetne nekretnine pruža uslugu opskrbe toplinskom energijom na temelju Ugovora o potrošnji toplinske energije broj ... od 7. srpnja 2015. potpisan od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika zgrade, koji vrijedi do opoziva,

- da je tuženik jedan od vlasnika odnosno suvlasnika posebnog dijela (poslovnog prostora) stambene zgrade koja je uključena u zajednički sustav grijanja preko zajedničke toplane (Galženica) Ugovor,

- da predmetni računi sadrže tarifne stavke ,,energija'', ,,snaga'' i ,,naknada za'' na koje stavke je obračunat PDV 13%, odnosno 5% te je ukupno obračunati iznos potom korigiran (umanjen) sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije (Narodne novine 104/22., 106/22. i 121/22.; dalje u tekstu: Uredba Vlade RH),

- da tuženik u svom poslovnom prostoru nema, niti je ikada imao ugrađene radijatore kao niti vertikalne ili horizontalne cijevi za grijanje,

- da je navedena činjenica bila poznata tužitelju iz prijašnjih sudskih postupaka koje je vodio s tuženikom u svezi predmetnih troškova toplinske energije.

11. Polazeći od naprijed navedenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja tek formalno postao strankom Ugovora od 7. srpnja 2015., ali faktično nikada nije spojen na zajednički toplinski sustav jer u svom poslovnom prostoru nikada nije imao ugrađene radijatore (niti cijevi), a koja činjenica je tužitelju bila poznata iz sudskih postupaka koje je vodio protiv tuženika, već u trenutku zaključenja Ugovora o potrošnji toplinske energije od 7. srpnja 2015. da tužitelj ima status izdvojenog krajnjeg kupca. Pri tom je sud imao u vidu odredbu članka 45. stavak 3. Zakona o tržištu toplinske energije (Narodne novine broj 80/13, 14/14, 102/14, 115/14, 95/15, 102/15, 76/18, 96/18, 86/19 i 118/19, dalje: ZTTE), prema kojoj odredbi su krajnji kupci dužni nakon izdvajanja, plaćati sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije tzv. varijabilne troškove, odnosno da su dužni plaćati tzv. fiksnu naknadu za troškove održavanja postrojenja i distribucijske mreže, te za grijanje zajedničkih dijelova zgrade, a u kojem pravcu je i Vrhovni sud RH izrazio svoje stajalište u brojnim svojim odlukama Rev-285/21 od 23. kolovoza 2022., Rev-41/22 od 19. travnja 2023., Rev- 811/21 od 6. ožujka 2023., Rev-575/2023 od 14. listopada 2023. i dr. Konačno takvo stajalište temelji se na shvaćanju suda Europske unije u presudama od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetnima C-708/17 i C-725/17 "EVN Bulgarija Toplofikacija" EAD protiv IĐA i "Toplofikacija Sofia" EAD protiv UĐA prema kojem: članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s člankom 5. stavak 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu, člankom 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i članka 10. stavak 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

12. Prema navedenom shvaćanju Suda Europske unije može se zaključiti: da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine) u zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade - iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu, da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi - za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

13. Iz navedenog jasno proizlazi da je krajnji kupac dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage tj. one troškove koji nisu u vezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili poslovnog prostora (dakle troškove koji nisu u vezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode), ali nastaju kao nužni.

14. Međutim, u odnosu na visinu navedenih fiksnih troškova koje bi tuženik kao krajnji kupac kojem je priznat status izdvojenog kupca bio dužan platiti ističe se da tužitelj iste nije specificirao, razdvojio od ,,varijabilnih'' niti je dokazao način obračuna istih. Pritom se posebno ukazuje na različit postotak PDV-a prilikom mjesečnog obračuna tarifnih stavki ,,energija'', ,,snaga'' i ,,naknada za'' kao i činjenicu da se ukupno obračunati iznos korigira (umanjuje) sukladno Uredbi Vlade RH, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

15. Nadalje, kako sud nema stručnog znanja da bi razjasnio prethodno navedene proturječnosti i nejasnoće vezane za visinu potraživanja, odnosno kako se visina tužbenog zahtjeva ne može nedvojbeno utvrditi na temelju dostavljene dokumentacije tužitelja, to je u ovom postupku, uzimajući u obzir odredbu članka 221.a ZPP-a, pravilan konačan zaključak prvostupanjskog suda da visina tužbenog zahtjeva nije dokazana.

16. Obzirom da tužitelj u konačnici nije uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva (za tzv. fiksne troškove) to je tužbeni zahtjev pravilno utvrđen neosnovanim i pravilno je temeljem članka 451. stavak 3. ZPP-a ukinut platni nalog u cijelosti, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

17. Naime, na tužitelju je teret dokaza da dokaže ne samo osnov utužene tražbine već i njenu visinu, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno, slijedom čega je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, a žalba tužitelja neosnovana.

18. Pravilna je i odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II. izreke, kako po osnovu tako i po visini, pravilno je obrazložena i kao takva utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23), pa je tužitelj neosnovano osporava.

19. Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu, pa je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

20. Budući tužitelj nije uspio u žalbenom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova kao neosnovan, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Gospiću, 15. svibnja 2025.

Sutkinja:

Milka Vraneš