REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-406/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja VS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 03. travnja 2025.god. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja IS i u odsutnosti punomoćnika tuženika koji su opravdali svoj nedolazak, dana 15. svibnja 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. U cijelosti s e o d b i j a tužbeni zahtjev tužitelja VS koji glasi : "1.Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 146-112/2006, sklopljen dana 06.04.2006. godine između tužitelja VS, [adresa], kao korisnika kredita i zalogodavatelja, MS, [adresa] kao jamca platca i tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Podružnica Čakovec, Čakovec, Matice Hrvatske 6 (danas: Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877) kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu Jasenke Crnčec iz Čakovca, dana 07.04.2006. godine pod brojem OV-5663/06, i to:

- dio odredbe čl. 6. koji glasi:

"...ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

- dio odredbe čl. 18. st. 3. koji glasi: "kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d...”

- dio odredbe čl. 3. st. 2. koji glasi: "obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

- dio odredbe čl. 4. st. 3. koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 186,44 CHF (stoosamdesetšest švicarskih franaka i 44/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

- odredba čl. 5. st. 2. i 3. koji glase: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2% (dva posto) iznosa kredita.

Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog."

2. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 7.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom na od 06.04.2006. godine do isplate.

3. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 1.214,10 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 11.04.2006. godine do isplate.

4. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati troškove ovog postupka sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude."

II. Nalaže se tužitelju IS da tuženiku ADDIKO BANK d.d. naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 718,75 EUR (sedamstoiosamnaest eura i sedamdesetipet centa ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj IS (dalje: tužitelj) je podnio tužbu protiv tuženika dana 16. travnja 2021.god., koja je zaprimljena pod brojem P-139/2021. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženikov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 146-112/2006 dana 06. travnja 2006.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Crnčec Jasenke iz Čakovca. Navodi da je taj ugovor o kreditu potpisala i MS kao jamac platac, no ista je ugovorom o cesiji od dana 12. travnja 2021.god. sva svoja potraživanja prenijela na tužitelja. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 23.071,17 CHF (švicarskih franaka), za kupnju novog vozila, sa rokom 84 mjeseca (7 godina), uz kamatu od 5,25 % godišnje, koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. U tužbi se nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 sud utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a u svezi valutne klauzule, a u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. na način da je kamatu po kreditima mijenjao jednostranom odlukom. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i čl. 9. Ugovora, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13 Vijeća EEZ. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria-Bank u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2014. u cijelosti potvrdio da: "su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod jedan do sedam tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne". Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose. Stoga predlaže da sud utvrdi da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništene i da obveže tuženika na isplatu iznosa koji je banci previše uplatio i to iznosa od 7.000,00 kuna, kao ii znosa od 1.214,00 kuna, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope. Ističe da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen u svibnju 2012.god. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana promjenjiva kamatana stopa i valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenica tuženika koja je sudjelovala na obradi kredita, tužitelju priopćila moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti čl. 6. ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Sud je održao i pripremno ročište dana 04. listopada 2022.god. na kojem je zaključen prethodni postupak. Rasparvnim Rješenjem na tom ročištu sud je odredio i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Slađani Srnec, a na platež predujma za vještačenje je pozvan tužitelj.

5. Nakon toga je dana 03. studenog 2022.god. zaprimljen podnesak tužitelja MS, po punomoćniku odvjetniku, da povlači tužbu podnijetu protiv tuženika, te ujedno obavještava sud da je odvjetnica otkazala punomoć za zastupanje tužitelju i da se sva daljnja pismena dostavljaju izravno tužitelju na njegovu adresu.

6. Dakle, dana 16. travnja 2021. je tužitelj pred ovim sudom podnio tužbu protiv tuženika koja je dostavljena tuženiku radi davanja odgovora na tužbu te je tuženik po pozivu suda 07. srpnja 2022. podnio odgovor na tužbu kojim je u cijelosti osporio osnov i visinu zahtjeva.

7. Nakon toga je tužitelj podneskom od dana 03. studenog 2022. povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari.

8. Zatim je ovaj sud Rješenjem broj: P-139/2021-9 od dana 19. siječnja 2023 utvrdio da je tužiteljeva tužba povučena, a koje rješenje je povodom žalbe tuženika rješenjem ovog suda pod poslovnim Gž 583/2023-2 od dana 08. studenoga 2023. ukinuto i predmet vraćen na daljnje postupanje jer podnesak kojim povlači tužbu nije dostavljen tuženiku na očitovanje, a rješenjem II.stupanjskog suda broj: Gž 583/2023- 2 od 8. studenoga 2023. ukazano je na mjerodavne odredbe ZPP-a.

9. Postupak je sukladno Sudskom poslovniku nakon te ukidne II-stupanjske odluke dobio novi broj P-817/2023.

10. Ovaj sud je tužiteljev podnesak kojim povlači tužbu sada sukladno uputi II- stupanjskog suda iz ukidne odluke dostavio tuženiku dana 05. prosinca 2023.god. i tuženik se podneskom od dana 19. prosinca 2023.god. izjasnio da se protivi povlačenju tužbe.

11. Zatim je Rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-817/2023-6 od dana 24. siječnja 2024. odlučio: " Prima se na znanje povlačenje tužbe tužitelja u ovoj pravnoj stvari."

12. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio tuženik.

13. Nakon toga je Županijski sud u Dubrovniku Rješenjem broj Gž-679/2024 od dana 30. listopada 2024.god. uvažio žalbu tuženika, te se rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-817/2023-6 od 24. siječnja 2024., ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ali pred drugim sucem pojedincem.

14. Spis je kod ovoga suda sukladno e-spisu raspoređen drugom sucu rješavatelju, te je isti nakon ukidne odluke sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj P- 406/2024.

15. U ovom ponovljenom postupku sada valja donijeti novu odluku sukladno stanju spisa i sukladno uputi II.stupanjskog suda iz te ukidne odluke.

16. Utvrđeno se da je nakon te II-stupanjske odluke postupak u fazi glavne rasprave sukladno čl. 377. Zakona o parničnom postupku , (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - koji se primjenjuje nakon te II.stupanjske ukidne odluke – u nastavku: ZPP), a temeljem čl. 315. Zakona o parničnom postupku glavna rasprava zbog promjene suca počinje iznova.

17. Provodio se redovni parnični postupak s obzirom da je tužbeni zahtjev postavljen i na utvrđenje ništetnosti pojedninih ugovornih odredbi i na isplatu.

18. Sud je u ovom ponovljenom postupku pozvao stranke dopisom od dana 29. studenog 2024.god. da se izjasne i stave daljnje rpijedloge sukladno ukidnoj II.stupanjskoj odluci.

19. Tužitelj se uopće nije očitovao po pozivu suda.

20. Tuženik se odčitovao dana 13. prosinca 2024.god. gdje je naveo da ostaje kod svga navedenog, te predlaže da sud donese nakon provedenog postupka donese presudu kojom se tužbeni zahtjev zahtjev tužitelja odbija i da obveže tužitelaj da naknadi troškove ovog parničnog postupka tuženiku.

21. Tužitelj se nadalje nije uopće očitovao iako su mu svi podnesci tuženiak i sve odluke suda uredno uručene.

22. Tužitelj nije po pozivu suda uopće uplatio predujam za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

23. Isto tako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, te isti glasi kao u prvotno podnesenoj tužbi od dana 16. travnja 2021.god.

24. Ovaj parnični postupak je u fazi da je tužitelj u pisanom podnesku povukao svoju tužbu i tužbeni zahtjev, a tuženik se usprotivio povlačenju tužbe.

25. Temeljem načela dispozicije stranaka koje je ustanovljeno odredbom članka 3. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom parničnog postupka, mogu se odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke i nagoditi se.

26. To znači da tužitelj može slobodno i povući svoju tužbu. Ta sloboda, međutim, nije beskrajna, ona je u određenoj procesnoj situaciji ipak ograničena zakonom.

27. Tako prema odredbi članka 193. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika (bez ograničenja) prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (stavak 1.), dok u slučaju kada se tuženik upusti u raspravljanje (stavak 2.), tužba se može povući samo ako tuženik na to pristane.

28. Sud ne može uvažavati radnje stranke koje po zakonu nisu dopuštene.

29. Stoga u takvoj situaciji, primjenom odredbe članka 193. st. 2. ZPP-a, treba uzeti da je tužba podnesena, da ona postoji, da parnica teče, pa je sud, u skladu s odredbom članka 2. ZPP-a, dužan o postojećem tužbenom zahtjevu donijeti meritornu odluku, ne uvažavajući pritom nedopuštenu parničnu radnju tužitelja – njegovu izjavu o povlačenju tužbe.

30. Stoga sud odlučuje presudom o osnovanosti zahtjeva tužitelja (čl. 325. st. 1. ZPP-a). Sud o tužbenom zahtjevu odlučuje, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave (čl. 4. ZPP-a).

31. U konkretnom parničnom postupku, sud je u takvoj situaciji dužan voditi redovan parnični postupak po tužbi što podrazumijeva nastaviti s raspravljanjem i poduzimati sve zakonom propisane radnje kako bi se stekli uvjeti za donošenje meritorne odluke, nakon što stranke rasprave predmet spora.

32. U ovoj situaciji, ovaj sud je u ponovljenom postupku poduzeo zakonom propisane radnje za pripremu glavne rasprave, kako bi se stekli uvjeti za donošenje meritorne odluke nakon što stranke rasprave predmet spora sama uskrata pristanka tuženika na povlačenje tužbe, te je nakon što je strankama omogućio da stave prijedloge, zakazao ročište za glavnu raspravu.

33. Na ročitu za glavnu raspravu održanom dana 03. travnja 2025.god. sud je utvrdio se da nije pristupio tužitelj osobno koji je uredno pozvan, a svoj nedolazak nije opravdao, te da nisu pristupili punomoćnika tuženika koji su podneskom od 27. ožujka 2025. opravdali svoj nedolazak te su predložili da se isto održi u njihovoj odsutnosti kao i u cijelosti ostaju kod odgovora na tužbu i svih navoda, kao i da su svi podnesci tuženika uredno uručeni tužitelju.

34. Utvrđeno je na tom ročištu i da tužitelj nije stavio nikakve prijedloge, kao i da nije platio trošak vještačenja. Sud je uvidom u e-spis provjerio i utvrdio da nisu podnesene nikakve druge tužbe ovdje tužitelja protiv ovdje tuženika u svezi spornog ugovora o kreditu.

35. Stoga je sud na tom ročištu, s obzirom na stanje spisa, donio rješenje da će se na tom ročištu izvršiti uvid u dokumentaciju te će se nakon toga zaključiti glavna rasprava.

36. Nakon toga je sud na ročištu održanom dana 03. travnja 2025.god., izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, te je glavnu raspravu zaključio.

37. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u u ugovor o kreditu (list 11-15 spisa), otplatni plan (list 16-18 spisa), obavijest o promjeni kamatnih stopi (list 19 spisa), specifikaciju uplata (list 20-22 spisa), pregled prometa za klijenta (list 23-35 spisa), ugovor o cesiji tražbine (list 36 i 37 spisa), specifikaciju uplata (list 58-60 spisa), sudsku praksu (list 61-94 spisa), aneks broj 1 uz ugovor o kreditu (list 95-98 spisa), zahtjev za kredit (list 99 spisa), izjavu (list 100-104 spisa), kamatne stope banaka (list 105-108 spisa).

38. Druge dokaze sud nije provodio s obzirom na očitovanja stranaka, kako je naprijed obrazloženo.

39. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, - koji se primjenjuje s obzirom an vrijeme podnošenja tužbe ) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja, u cijelosti neosnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

40. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

41. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

42. Kako je već navedeno, povlačenje tužbe, odnosno prijedloga jednostrana je i neposredna radnja kojom izjavljuju da odustaju od svog zahtjeva da sud u konkretnom postupku odluči o osnovanosti njihova prijedloga.

43. Izjava o povlačenju tužbe, odnosno prijedloga nije opoziva. Izjava o povlačenju tužbe/prijedloga ima konstitutivni procesno pravni učinak u trenutku kada je dana, a rješenje kojim se to povlačenje utvrđuje ima deklaratorno značenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima poslovni broj Revr-864/05-2 od 22. ožujka 2006. i Rev-2117/16-2 od 22. studenog 2016.).

44. Povlačenje tužbe je jednostrana i neposredna tužiteljeva parnična radnja kojom on izjavljuje da odustaje od traženja da sud u konkretnoj parnici odluči o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. Za povučenu tužbu smatra se kao da nije niti podnesena, a motivi zbog kojih tužitelj povlači tužbu nisu procesno-pravno relevantni.

45. Prema članku 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika koji se nije upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Da bi se tuženik uopće mogao i/ili trebao upustiti u raspravljanje o glavnoj stvari, on mora znati za parnicu, dakle, tužba mu mora biti dostavljena, čime, po izričitoj odredbi članka 194. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, parnica započinje teći (litis/lis pendet).

46. Tuženik se u raspravljanje o glavnoj stvari redovno upušta podnošenjem odgovora na tužbu.

47. Dakle, nakon što je tužiteljev podnesak kojim povlači tužbu dostavljen tuženiku, koji se već ranije upustio u raspravljanje, a koji se podneskom protivio povlačenju tužbe, odnosno podneskom je uskratio suglasnost za povlačenje tužbe. Kad tuženik uskrati svoj pristanak na povlačenje tužbe, to predstavlja najsloženiju situaciju koja se može dogoditi povodom povlačenja tužbe.

48. Međutim, kada tuženik koji se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari uskrati svoj pristanak u odnosu na povlačenje tužbe, tada sud ne može o povlačenju tužbe odlučiti rješenjem, nego je sukladno sudskoj praksi dužan donijeti presudu.

49. Stoga kada tužitelj povuče tužbu, to znači da tužitelj nije odustao samo od svog (tužbenog) zahtjeva, nego i od dokaza koje je naveo u povijesnom dijelu tužbe te bi, izvođenjem dokaza od kojih je tužitelj odustao, bilo povrijeđeno i samo pravilo prema kojem u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

50. U ovoj situaciji, ovaj sud je u ponovljenom postupku poduzeo zakonom propisane radnje za pripremu glavne rasprave, kako bi se stekli uvjeti za donošenje meritorne odluke nakon što stranke rasprave predmet spora sama uskrata pristanka tuženika na povlačenje tužbe ima za posljedicu obvezu suda da donese presudu.

51. Stoga sud u ovom ponovljenom postupku na temelju navoda stranaka i na temelju predočenih dokaza donosi meritornu odluku – presudu.

52. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

53. Nije sporno da su tužitelj IS kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-bank d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146- 112/2006 dana 06. travnja 2006.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.000,00 CHF ( švicarskih franaka ) u svrhu kupnje novog vozila i to na rok od 84 mjeseca (7 godina), s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 186,44 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Crnčec Jasenki iz Čakovca. Kredit je isplaćen tužitelju na način da je novac uplaćen direktno na račun auto kuće koja je auto prodala, što nije sporno. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,25% godišnje i da je prema čl. 2. ugovora ista promjenjiva.

54. Taj ugovor o kreditu je kao jamac platac potpisala i ŽS iz [adresa]. Ona je Ugovorom o cesiji od dana 12. travnja 2021.god,. sva svoja potraživanja prema tuženoj prenijele na tužitelja.

55. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

56. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

57. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

58. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

59. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

60. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

61. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti i isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba ).

62. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

63. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

64. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

65. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

66. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak). Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

67. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

68. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

69. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

70. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

71. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, sada i 156/22, 155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

72. Valja istači da u konkretnom slučaju tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove, a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništenosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

73. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16. travnja 2021.god., to od 14. lipnja 2018.god. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.god. Tužba je za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate također nije u zastari jer se tek ovom tužbom traži da se utvrdi ništenost tih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa onda posljedično niti isplata zbog stjecanja bez osnove s tog osnova ne može biti u zastari. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

74. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

75. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid samo u cjelokupnu dokumentaciju, s obzirom da je tužitelj tužbu povukao prije nego je proveden postuapk dokazivanja i prije provođenja glavne rasprave. Već je navedeno da tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, pa je sud u toj situaciji morao provesti postupak.

76. Dakle, sud u ovom parničnom postupku uopće nije saslušavao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja jer je tužba tužitelja povučena prije.

77. Sud također uopće nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tužitelj nije platio trošak vještačenja, a tužbu je povukao odmah nakon što je sud na ročištu odredio to vještačenje.

78. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske već u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke. U svezi saslušanja svjedoka tuženika (banke ) sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1593/2021, U-III- 1730/2022 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke u ovakvim postupcima.

79. Sud tijekom postupka može provoditi samo dokaze koje su stranke predložile.

80. Sud pisani iskaz svjedokinje VSV ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke ( tuženika ) o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

81. Sud nije saslušavao tužitelja MS budući isti nije stavio nikakve dokazne prijedloge, niti se očitovao po pozivu suda, niti je pristupio na zakazano ročište za glavnu raspravu.

82. Dakle, sud može odlučivati samo na temelju pisanih dokaza u spisu i na temelju tada važećih zakonskih odredbi.

83. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

84. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

85. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

86. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

87. Kako tijekom postupka nije saslušan tužitelj, tako sud, a sukladno sudskoj praksi, nije mogao utvrditi na što su djelatnici banke tužitelja upozorili ili što su mu rekli prije zaključenja tog pspornog ugovora o kreditu.

88. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute. Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

89. Međutim u konkretnom slučaju sud nije mogao utvrditi da li je tužitelj kao korisnik kredita mogao staviti kakve primjedbe, budući da istinije saslušan tijekom postupka, niti je sud mogao utvrditi da li je tuženik (banka ) potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata.

90. Sud tako nije mogao utvrditi da li je tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) mogao pregovarati o kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli, pa stoga sud nije mogao utvrditi da li su pojednine ugovorne odredbe ništetne, kako je to tražio tužitelj u postavljenom tužbenom zahtjevu.

91. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kojim isto traži i odlučiti kao u toč I./1. izreke ove presude.

92. Isto tako sud tijekom ovog postupka nije mogao utvrditi razliku navodno preplaćenih iznosa s osnova tih navodno ništetnih odredbi ugovora o kreditu i da li je tuženik dužan tu razliku isplatiti tužitelju, a s obzirom da je i prvi dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen.

93. Stoga je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojimje tužitelj tražio od tuženika isplatu, te je odlučeno kao pod toč. I./2 i toč. I./3. izreke ove presude.

94. Dakle, sukladno svemu obrazloženom, a s obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao svoje potraživanje, primjenjujući pravila o teret dokazivanja, sud je tužbeni zahtjev tužitelja odbio u cijelosti.

95. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj sa svojim tužbenim zahtjevom u cijelosti odbijen, dakle tuženik je u cijelosti uspio u ovom postupku. Naime, tom odredbom je određeno da stranka koji izgubi spor dužna je usprotnoj strani naknaditi sve troškove postupka.

96. Trošak tuženika odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta (postavljeni tužbeni u iznosu od ukupno 8.214,10 kune / 1.090,20 EUR ) , te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 iste tj. 2,00 EUR/bod. Sukladno VPS-u 1 radnja je 75 bodova.

97. Sud je tuženiku priznao samo troškove koji su bili potrebni i koji su opravdano nastali tuženiku u ovom postupku.

98. Sud tuženiku priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku u podnesku od dana 27. ožujka 2025.god. i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu 150,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 04.10.2022.god. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 01.02.2023.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/3 ), sastav podneska žalbe od 09.02. 2024.god. u iznosu od 75,00 EUR (Tbr.10/4 ), sastav podneska od 11.12.2024.god. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.8/1 ), te sastav podneska od 27.03.2025.god. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.8/1 ), te ukupno iznosi 575,00 EUR, sve uz pripadajući PDV po Tbr. 42. Tarife koji ukupno iznosi 143,75 EUR, te se tako tužitelju s osnova zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznaje ukupan iznos od 718,75 EUR.

99. Tako ukupno priznati trošak tuženika ( banke ) iznosi od 718,75 EUR, a na plaćanje je obvezan tužitelj MS koji je izgubio spor.

100. Paricijski rok (rok za izvršenje ) u ovom postupku iznosi 15 dana sukladno čl. 328. Zakona o parničnom postupku.

101. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 15. svibnja 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Dubrovniku sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. tužitelj IS osobno

2. punomoćnici tuženika OD Kožul i Petrinović iz Zagreba