Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-26/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 17. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3208094903 koji su dana 18.12.2006.g. sklopili tužitelj NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita, i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, kao kreditor, u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje platiti Banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, da tužitelju RO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 246,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 29.12.2006.g. računajući do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, da tužitelju RO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja, odnosno od 15. svibnja 2025., pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio u Sisku dana 18.12.2006. Ugovor o kreditu broj: 3208094903 (dalje: Ugovor). Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 26.957,43 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važeće na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Odredbom članka 2. Ugovora, propisano je da se Korisnik kredita obvezuje platiti Banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez da je tužitelju prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1.855,94 kn, odnosno današnjih 246,33 EUR, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično nepoštenom i ništetnom. Sporna odredba članka 2. Ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavak 1. i stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Također, u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom korištenja kredita dana 28.12.2006. za iznos od 1.855,94 HRK, odnosno današnjih 246,33 eur s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Prema tome, odredba članka 2. Ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako je naznačena u tužbi jer je kao vrijednost predmeta spora naznačen iznos od 1.573,69 EUR, dok se tužbom potražuje isplata iznosa od 246,33 EUR. Dalje tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik ističe kako je odredba, kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova, jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi članka 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Prema načelu transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU, u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Tuženik je tužitelja u cijelosti informirao o potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita, koji je ugovorio tužitelj, iznosi 1,50% od iznosa traženog kredita. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu na način da su službenici tuženika tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Naknada za obradu kredita pokrivala je troškove poput: operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Tuženik u prilog svojih navoda ukazuje na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (GO protiv CIB Bank Zrt.). Neosnovani su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Do takvog zaključka se dolazi ako se uzme u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na predmetno potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 27. lipnja 2006. Vezano za zakonske zatezne kamate koje tužitelj potražuje, tuženik ističe da je takav zahtjev neosnovan. Tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208094903 od 18. prosinca 2006. (str. 6-14 spisa), promete po kreditu/specifikaciju uplate za razdoblje od 18.12.2006. do 23.5.2014. (str. 15-22 spisa), odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (GO protiv CIB Bank Zrt) (str. 34-43 spisa), sudsku praksu (str. 44-53, str. 55-64, str. 77-81, str. 111-117 spisa), izvadak iz Upute-obvezne radnje pri odobravanju kredita tuženika (str. 65-66 spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (str. 67 spisa), odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora (str. 68-72 spisa), presudu Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P- 164/2023-21 od 23. srpnja 2024. (str. 88-103 spisa) te je saslušan tužitelj NO.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. U odnosu na vrijednost predmeta spora, treba istaknuti da je o prigovoru tuženika koji se odnosi na vrijednost predmeta spora raspravljeno na ročištu od 17. travnja 2025. Na tom ročištu sud je utvrdio da je tužitelj ispravno odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), s obzirom na točku I. koja je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (VPS 1.327,22 EUR) te točku II. koja je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (VPS 246,33 EUR), koji iznosi VPS se zbrajaju u smislu članka 37. stavak 1. ZPP. Tako je raspravnim rješenjem od 17. travnja 2025. vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 1.573,69 EUR, a u skladu s člankom 40. stavak 3. ZPP.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 3208094903 od 18. prosinca 2006., utvrđeno je da isti sklopljen između tuženika kao banke, kreditora, i tužitelja RO kao korisnika kredita. Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.957,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 5. Ugovora o kreditu navodi se da je namjena kredita kupnja vozila. U članku 2. stavak 3. Ugovora o kreditu određeno je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj NO u svom iskazu u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunio i objasnio. Tako je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi kupovine automobila kojega je koristio za osobne potrebe i to kroz cijelo ugovorno razdoblje. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt, nije bio nositelj OPG-a, niti je bio član nekog trgovačkog društva. Na Zagrebačku banku upućen je od strane autokuće u kojoj je kupovao auto. Kada je došao potpisati Ugovor o kreditu on ga je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na sadržaj tog Ugovora. Ugovor o kreditu sastavljen je od strane banke. Radi se o formularima ugovora u koje se samo upisuju podaci klijenata. U banci mu nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Nitko od zaposlenika banke s njim nije detaljno prolazio kroz odredbe Ugovora niti mi objašnjavao njegova prava i obveze iz tog Ugovora. Nitko u banci nije mu rekao da može mijenjati odredbe Ugovora o kreditu, a on sam nisam predložio nikakvu izmjenu. Prije potpisivanja Ugovor nije pročitao jer je smatrao da s obzirom da se radi o banci da je sve zakonito napravljeno. Tako nije uočio odredbu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Nitko od zaposlenika u banci nije ga upozorio na postojanje navedene odredbe, niti ga je upozorio da će biti dužan platiti takvu naknadu. Da mu je naplaćena naknada za obradu kredita primijetio je tek kasnije, odnosno primijetio je njegov odvjetnik. Od službenika u banci nije tražio objašnjenje odredaba Ugovora o kreditu. U banci mu nije rečeno ništa o troškovima koji bi se pokrivali iz predmetne naknade ili uslugama koje banka pruža za u naknadu. Ne zna na koji način mu je predmetna naknada naplaćena. U banci mu nije prezentirana Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora. Smatra da nije platio naknadu za obradu kredita da bi mu došla neka ovrha.

9. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati te je potvrdio da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je svoj položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, kredit uzeo radi kupnje osobnog automobila. Kupljeni automobil koristio je tužitelj za vlastite, privatne svrhe. U trenutku podizanja kredita tužitelj nije bio nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imao kakav obrt. Dakle, tužitelj sredstva iz kredita nije koristio u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužitelj potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

13. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužitelju nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužitelja u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njegove informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 2. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

15. Tužitelj je, u predmetnom slučaju, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, a vezano za odredbu članka 2. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužitelju pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je Ugovor o kreditu propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2006. propisivao je visinu te naknade u iznosu od 1,5 %. Imajući navedeno u vidu reba reći da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom ulaznom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći da se u spomenutoj odredbi izričito ne navodi da će se naplatiti naknada za obradu kredita, već samo da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a za koju Odluku je, prema iskazu tužitelja, utvrđeno da istome uopće nije bila prezentirana prije potpisivanja Ugovora o kreditu. Nadalje, u odredbi članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu nije određen način na koji će se odrediti visina naknade za obradu kredita, već se u odredbi upućuje na Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, u kojoj se, prema navodima tuženika, određuje da će se naplatiti naknada za obradu kredita koja iznosi 1,5% od iznosa traženog kredita. Također, u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih odredbi.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen drugi iznos kredita.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio Ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor mu je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će joj se isplatiti, odredba članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

19. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitellu kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

20. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke Ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 246,33 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

21. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28. siječnja 2025. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

23. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 5.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 17.4.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1, Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 981,18 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Kutina, 15. svibnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine

2. Tuženiku po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva

R, Knežević & partneri iz Zagreba