Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, Vladimira Nazora 22

Poslovni broj: P-599/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru Stalna služba u Garešnici po sutkinji toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnici Ines Bilandžić Arbutina iz Garešnice, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave dana 07. travnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene Republike Hrvatske, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan koji glasi:

" Utvrđuje se da je tužitelj ČV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] vlasnik čkbr. [katastarska čestica] pašnjak u prkosu sa 113 čhv, i čkbr. [katastarska čestica] oranica u šancu sa 1 kj 248 čhv iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i čkbr. [katastarska čestica] put prkos sa 5 čhv iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što mu je tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587 dužna priznati i trpjeti upis njegovog prava vlasništva u zemljišne knjige temeljem ove presude po njezinoj pravomoćnosti."

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.797,67 € zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od dana donošenja presude odnosno dana 15. svibnja 2025. pa sve do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U pravnoj stvari pobliže opisanoj u uvodnom dijelu ove odluke podnesena je tužba 19.06.2023. radi utvrđenja prava vlasništva, na nekretnini pobliže opisanoj u toč. I. izreke ove odluke.

2. U tužbi se navodi, da u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] katastarske općine [katastarska općina] u vlastovnici na čkbr. [katastarska čestica] pašnjak u prkosu sa 113 čhv i na čkbr. [katastarska čestica] oranica u šancu sa 1 kj 248 čhv je upisana tužena Republika Hrvatska. U vlastovnici zemljišnoknjižnog uloška broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] tužena je upisana na čkbr. [katastarska čestica] put prkos sa 5 čhv. U posjedovnom listu broj 472 za k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica] su upisane na posjedu tužitelja, dok je čkbr. [katastarska čestica] upisana u posjedovni list broj 499 za k. o. [katastarska općina] na posjedu tuženika, ali ne kao put nego kao šuma. Iz povijesti promjena na katastarskim česticama DGU Ispostave za katastar nekretnina Garešnica proizlazi, da su sve tri katastarske čestice, to jest čkbr. [katastarska čestica] nakon revizije katastra 1978. godine bile upisane kao posjed GV, Đurinog, tužiteljevog oca. NV umro je 1993. godine, a naslijedili su ga tužitelj kao sin i žena, odnosno tužiteljeva majka PV. PV je umrla 2002. godine, a njen suvlasnički dio na nekretninama u [adresa] naslijedio je tužitelj, dok je njegova sestra također sada pokojna KV, naslijedila nekretnine u Dišniku. Iz povijesti promjena na katastarskim česticama vidljivo je da su nakon smrti GV kao posjednici na predmetnim nekretninama upisani tužitelj i njegova majka PV, a da je 2002. godine, dakle nakon smrti PV, kao posjednik predmetnih nekretnina upisan tužitelj ČV. Obitelj ČV je i prije 1978. godine do kada sežu podaci katastra, a svakako i prije drugog svjetskog rata, stekla u vlasništvo predmetne nekretnine u postupku komasacije i diobe Zemljišne zajednice sela [adresa] i u kontinuitetu do današnjeg dana posjeduje predmetne nekretnine koje u naravi predstavljaju dio imanja odnosno dio kućnog posjeda uz kuću broj 146 u [adresa], koja je izgrađena na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. U predmetu zemljišnoknjižnog odjela naslovnog suda broj Z-3096/2022 u pojedinačnom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku proveden je očevid na licu mjesta u nazočnosti geodetskog vještaka, sačinjena je skica lica mjesta i ispitani su svjedoci. Slijedom svega navedenoga tužitelj predlaže da Sud donese presudu kako je pobliže naznačeno u izreci odluke.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Navodi se da je nekretnine koje su predmetom ovoga postupka i to čkbr. [katastarska čestica] –pašnjak u prkosu sa 113 čhv i čkbr. [katastarska čestica] oranica u šancu sa 1 j i 248 čhv upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te čkbr. [katastarska čestica] put u prkos sa 5 čhv upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] tužena stekla temeljem zakonite pravne osnove – odluke suda o konfiskaciji imovine, odnosno pravnog slijeda upisa u zemljišne knjige iza pravnog prednika Općenarodne imovine. Republika Hrvatska je vlasništvo predmetnih nekretnina stekla u postupku konfiskacije imovine i to rješenjem Kotarskog suda u Garešnici broj I-77/49 od 10. prosinca 1949. Budući se radi o prijenosu prava vlasništva na nekretninama u Općenarodnu imovinu u postupku konfiskacije, ističemo kako se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (službeni list FNRJ broj 61/46) i to odredbe članka 20. stavka 1. i članka 21. stavka 3. toga Zakona, u kojima su propisani rokovi kada su treće osobe mogle postaviti izlučne zahtjeve glede predmetnih nekretnina odnosno u odnosu na konfisciranu imovinu, pa kako takav zahtjev nije postavljen, a budući da su rokovi odavno prošli, smatramo da je nastupila prekluzija. Tuženik se poziva na sudsku praksu odluku Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1554/2019-2 od 16. siječnja 2020. vezano za predmet je istovrstan ovome predmetu. Budući da treće osobe u postupku konfiskacije nisu u konkretnom slučaju postavili izlučne zahtjeve glede nekretnina koje su konfiscirane, sva imovina pravnog prednika tužitelja koja je pobliže opisana u odluci Kotarskog suda u Garešnici je konfiscirana, pa tako i nekretnine koje su predmetom ovog parničnog postupka. Kako prekluzija znači gubitak prava tužitelja na podnošenje tužbe za utvrđenje prava vlasništva, to smatramo da tužbeni zahtjev treba odbiti. Osim toga, kako je tuženik stekao pravo vlasništva odlukom suda, to tužitelj nije zakonit a niti pošten posjednik, bez obzira što je isti putem pravnih prednika ostao u posjedu konfisciranih nekretnina, a kako tužitelj nije kvalificirani posjednik, to onda niti ne može steći vlasništvo dosjelošću, budući je jedna od bitnih pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću kvalificiranost posjeda. U odnosu na sporne nekretnine tužitelj je trebao pokrenuti postupak povrata oduzete imovine temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, pa je stoga tužbeni zahtjev neosnovan, tim više nastala je prekluzija za pokretanje parničnog postupka s osnova utvrđenja prava vlasništva tužitelja na nekretninama obuhvaćenih tužbenim zahtjevom te se predlaže tužbeno zahtjev odbiti, jer je o istom zahtjevu trebalo odlučiti upravno tijelo u upravnom postupku naknade oduzete imovine.

4. U postupku izvođenja dokaza sud je saslušao svjedoke EV, ĐV i ĆV te tužitelja. Izvršen je uvid u dokumentaciju koju čine: e-izvadak za zk. ul. broj [broj ZK uloška] sve K. O. [katastarska općina], e-prijepis posjedovnog lista 472 K. O. [katastarska općina], povijest promjena na katastarskim česticama, rješenja o nasljeđivanju O- 278/93 i O-26/02, rješenje PU za katastar, ispostava Garešnica od 07.10.2022., ispis sa geoportala, kopija katastarskog plana, Zapisnik iz spisa 3096/2023-10, sa nalazom i mišljenjem vještaka geodete (list 5-33), rješenje Kotarskog suda u Garešnici broj I-77/49 od 10. prosinca 1949., povijesni izvadak iz zemljišne knjige (list 39-79), potvrdu Odsjeka za imovinsko-pravne poslove od 09.09.2023. (list 89).

5. Na temelju provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja, odlučeno je kao u izreci ove odluke odnosno usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Među strankama nije bilo sporno, da se u zemljišnim knjigama vlasnikom predmetnih nekretnina vodi upisana Republika Hrvatska. Iz prijepisa posjedovnog lista broj: 472 K. o. [katastarska općina] od 15.06.2023. na predmetnoj nekretnini čkbr. [katastarska čestica] posjednikom je upisan tužitelj. Prema podacima povijesti promjena na katastarskim česticama Odjela za katastar nekretnina Garešnica od 28.11.2022. (list 14) predmetne nekretnine od 1978. nakon revizije, bile su upisana na posjednika OV, Č, [adresa]. Navedena osoba je otac tužitelja, kako proizlazi iz Rješenje o nasljeđivanju O-278/93 Općinskog suda u Garešnici od 03.11.1993. (list 15). Godine 1993. predmetne nekretnine sa GV se upisuju na posjednika tužitelja i to u 2/3 dijela i PV, u 1/3 dijela, sve do 2002. kada se predmetne nekretnine u cijelosti upisuju kao posjed tužitelja, sve po rješenju o nasljeđivanju iza PV, majke tužitelja (O-26/02 od 14.03.2002. Općinskog suda u Garešnici- list18 spisa). Dakle, prema podacima katastra, nakon revizije podataka kada je izrađen knjižni dio katastarskog operata, predmetne nekretnine od 1978. bile su u posjedu prednika tužitelja, a potom od 1993. i u suposjedu tužitelja te od 2002. u posjedu tužitelja. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi, da su predmetne nekretnine još prije tužiteljevih roditelja G i PV, posjedovali tužiteljev djed NV i baka N. Najstariji među saslušanim svjedocima JV, rođen 1936. potvrdio je, da je poznavao tužiteljeva djeda NV, a sjeća se i pradjede tužitelja, jer je on osobno rođen u [adresa] i živi od rođenja u susjedstvu predmetnih nekretnina, te je isti tako izjavio da su predmetne nekretnine svo vrijeme od kako on pamti bile u posjedu tužiteljevih prednika (predjede, djede, oca), a iza istih u posjedu tužitelja. Niti jednom od saslušanih svjedoka nije poznato da bi tužiteljevim prednicima bile od strane država oduzete nekretnine, niti imaju saznanja da bi im ikada itko osporavao pravo na iste. Tužitelj je iskazao, da mu nikada nitko u obitelji nije spominjao da bi im bile oduzimane odnosno konfiscirane neke nekretnine. Iz Rješenja I-77-1949-6 Kotarskog suda u Garešnici od 10.12.1949. i povijesnih izvadaka iz zemljišne knjige proizlazi da su predmetne nekretnine konfiscirane NV, P i G (pravnim prednicima tužitelja). Međutim, predmetne nekretnine i dalje su ostale u posjedu pravnim prednicima tužitelja, što nedvojbeno proizlazi iz već ranije navedenih dokaza, stoga sud poklanja vjeru iskazima saslušanih svjedoka, da isti nemaju saznanja o tome da bi pravnim prednicima tužitelja bile oduzete nekretnine, kao i iskazu tužitelja, da isti nije imao saznanja o tome da bi njegovim prednicima bile oduzete nekretnine po državi. Tuženik u odgovoru na tužbu pogrešno tumači i poziva na Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (službeni list FNRJ broj 61/46) i to odredbe članka 20. stavka 1. i članka 21. stavka 3. toga Zakona, u kojima su propisani rokovi kada su treće osobe mogle postaviti izlučne zahtjeve glede predmetnih nekretnina odnosno u odnosu na konfisciranu imovinu, smatrajući da je, ako takav zahtjev nije postavljen, nastupila prekluzija i da stoga tužitelj ne može osnovano postavljati tužbeni zahtjevu ovome predmetu. Naime, sukladno odluci na koju se isti poziva u odgovoru na tužbu, broj Gž-1554/2019-2 od 16. siječnja 2020. Županijskog suda u Osijeku, navedena odredba se može tumačiti na način da se razdoblje posjedovanja pravnih prednika koje se odnosi na vrijeme do proteka roka iz navedene odredbe više ne može uračunavati u dosjelost, ali ne i da se vrijeme nakon toga ne bi moglo računati u dosjelost i da bi tužitelj protekom roka iz navedene odredbe izgubio pravo na mogućnost stjecanja vlasništva kao pošteni posjednik dosjelošću. Iz potvrde upravnog odjela za poslove državne uprave Odsjeka za imovinsko-pravne poslove od 06.09.2023. /list 89, proizlazi da u odnosu na predmetne nekretnine nije podnesen zahtjev za povrat oduzete imovine sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, te isto ide u prilog tužitelju, jer dokazuje da ne postoje treće osobe koje bi polagale pravo na predmetne nekretnine. Činjenica da tužitelj ili njegovi pravni prednici nisu pokretali postupak za povrat imovine, ne isključuje pravo tužitelja, da u ovome predmetu dokazuje postojanje zakonskih pretpostavki za sjecanje prava vlasništva dosjelošću, kako to pogrešno smatra tuženik. Dakle, u predmetnom slučaju tužitelj je trebao dokazati da je on, zajedno sa svojim pravnim prednicima bio pošten posjednik (time što se poštenje posjeda presumira sukladno čl. 18. Zakona o vlasništvu i dr. stvarnim pravima), najmanje 40 godina. Tužitelj je iskazima saslušanih svjedoka, te podacima iz katastra dokazao da su se njegovi pravni prednici nalazili u posjedu i nakon 1950. (prije toga vremena razdoblje se ne uzima u obzir, imajući u vidu Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije službeni list FNRJ broj 61/46) i to odredbe članka 20. stavka 1. i članka 21. stavka 3. toga Zakona. Tužitelj se sa pravnim prednicima nalazi u samostalnom i nesmetanom posjedu od 1950. pa nadalje, time da, imajući u vidu da su pravni prednici tužitelj ostali i nakon konfiskacije u samostalnom i nesmetanom posjedu do svoje smrti, time da je 1978. u katastru upisan posjed na GV do njegove smrti 1993., a potom sve temeljem nasljeđivanja upisivani su pravni prednici tužitelja i tužitelj, sud smatra, da se imajući u vidu dužinu vremena posjedovanja, isti mogu smatrati poštenim posjednicima, osobito što se njihovu pravu ne suprotstavlja pravo trećih osoba. Sud pri svemu ima u vidu stav VSRH koji je izražen u odluci broj Rev-291/14- 2 od 17. travnja 2018. „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Sukladno navedenom, sud smatra utvrđenim, da se tužitelj sa pravnim prednicima nalazio u poštenom i samostalnom posjedu od 1950. time da je na dan 08.10.1991. ono iznosilo duže od 40 godina.

7. Obzirom je 1950. na snazi je bio Opći građanski zakonik prema odredbama Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. godine, a isti se primjenjivao do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, koji je stupio na snagu tek 01. rujna 1980. godine do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosnima pravni prednici tužitelja pošteno i neprekidno su posjedovali predmetnu nekretninu već 30 godina. Paragrafom 1472. GZ–a je određeno, da proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (paragraf 287.289 i 1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, nije dovoljno opće i redno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava na spomenutim stvarima, izvršavanih i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz 6 godina. Prava spomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige i sva ina prava mogu se proti fiskusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina. Dakle, na dan 01. rujna 1980. godine, proteklo je pošteno posjedovanje od 30 godina, a kada je stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO). Načelni stav je zauzet na XXIII. Zajedničkoj sjednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15. prosinca 1983. godine kojim je određeno da se ZOVO primjenjuje na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli rokovi propisani ranije važećim zakonom. Kod toga, primjena novog zakona dolazi u obzir na način, da kada je ZOVO-om propisan kraći rok, a stupanjem na snagu zakona je preostalo kraće vrijeme od zakonom propisanog, rok istječe po proteku vremena određenog ranijim zakonom. Ako je od tog roka određenog ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od predviđenog u novom zakonu, rok istječe istekom vremena propisanog u novom zakonu. Prema gore navedenom načelnom stavu, a budući da rok dosjedanja primjenom citiranog paragrafa OGZ-a nije istekao, a da je rok dosjedanja sukladno članku 28. ZOVO- a iznosio 10 godina za kvalificirani posjed, a 20 godina za nekvalificirani posjed (samo pretpostavka savjesnosti odnosno poštenja), rok dosjedanja tužiteljevim prednicima protekao je prema OGZ-u (sa navršenih punih 40 godina poštenog posjedovanja) dakle 90-ih godina prošlog stoljeća ( istekom 1990.), time da je člankom 29. ZOVO bilo propisano, da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, no ta zakonska odredba bila je na snazi do 1991. godine kada je brisana Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine RH br . 53/91 od 08. listopada 1991. godine) koji Zakon je stupio na snagu danom objave u Narodnim novinama dakle na dan 08. listopada 1991. godine, pa se dakle moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću i na nekretninama u društvenom vlasništvu, a člankom 30. ZOVO-a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunavalo se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao kvalificirani, odnosno nekvalificirani posjednici. Budući se pravo tužitelja ne suprotstavlja privatnom interesu trećih osoba, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama pobliže označenim u točci I izreke ove odluke u cijelosti je osnovan, jer je dakle već na dan 08.10.1991. tužitelj sa pravnim prednicima imao ispunjene zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa je sud slijedom navedenog usvojio tužbeni zahtjev.

8. Tužitelj je uspio u predmetnoj parnici te ima pravo na naknadu parničnih troškova sve sukladno čl. 154 .st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Opravdan parnični trošak tužitelja čini nagrada punomoćniku tužitelja za sastav tužbe 200,00 €, za zastupanje na 4 raspravna ročišta 200,00 € po ročištu, za sastav obrazloženog podneska od 24.04.2025. nagrada iznosi 200,00 €. Za pribavu povijesti promjena na katastarskim česticama nagrada iznosi 50,00 €. Obračunati PDV na priznate nagrade iznosi 312,50 €. Nagrada za pristup ročištu za objavu i uručenje presude s uračunatim PDV-om iznosi 125,00 €. Sudska pristojba na tužbu je plaćena u iznosu od 26,55 €, dok sudska pristojba na presudu iznosi 53,09 € te iste ulaze u opravdan parnični trošak. Iz računa br. 28/2022 od 28.11.2022. priloženog uz tužbu proizlazi, da je tužitelj imao i trošak pribave povijesti promjena na katastarskoj čestici u iznosu od 30,53 €, pa i taj iznos ulazi u opravdan trošak tužitelja. Dakle, tuženik je dužan tužitelju na ime parničnog troška naknaditi iznos od 1.797,67 €.

U Garešnici, 15. svibnja 2025.

S U T K I N J A

Dajana Gabud Jandoš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnica Ines Bilandžić Arbutina, Garešnica

2. Općinsko državno odvjetništvo Bjelovar, na broj P-DO-39/2023