REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-977/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja PO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, koga zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 5. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Bandića, odvjetnika, dana 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o leasingu br. 32314 od 21. listopada 2008. sklopljenog između stranaka u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje CHF valutne klauzule i naznačene vrijednosti u CHF valutnoj klauzuli, kao i odredba čl. 20. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu kojim je propisano kako novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su iste izražene u CHF ispunjavaju se plaćanjem u Kunama prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. te u tom dijelu navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. isplatiti tužitelju PO iznos od 4.260,06 Eura sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 6,34 EUR od 01.02.2009. godine,

na iznos od 8,50 EUR od 01.03.2009. godine,

na iznos od 0,10 EUR od 01.05.2009. godine,

na iznos od 1,19 EUR od 01.06.2009. godine,

na iznos od 3,27 EUR od 01.02.2010. godine,

na iznos od 5,62 EUR od 01.03.2010. godine,

na iznos od 7,52 EUR od 01.04.2010. godine,

na iznos od 11,24 EUR od 01.05.2010. godine,

na iznos od 18,13 EUR od 01.06.2010. godine,

na iznos od 22,82 EUR od 01.07.2010. godine,

na iznos od 30,21EUR od 01.08.2010. godine,

na iznos od 34,43 EUR od 01.09.2010. godine,

na iznos od 40,24 EUR od 01.10.2010. godine,

na iznos od 38,09 EUR od 01.11.2010. godine,

na iznos od 41,30 EUR od 01.12.2010. godine,

na iznos od 56,97 EUR od 01.01.2011. godine,

na iznos od 56,29 EUR od 01.02.2011. godine,

na iznos od 54,57 EUR od 01.03.2011. godine,

na iznos od 63,24 EUR od 01.04.2011. godine,

na iznos od 53,66 EUR od 01.05.2011. godine,

na iznos od 62,89 EUR od 01.06.2011. godine,

na iznos od 78,10 EUR od 01.07.2011. godine,

na iznos od 100,42 EUR od 01.08.2011. godine,

na iznos od 115,39 EUR od 01.09.2011. godine,

na iznos od 87,57 EUR od 01.10.2011. godine,

na iznos od 77,52 EUR od 01.11.2011. godine,

na iznos od 77,64 EUR od 01.12.2011. godine,

na iznos od 85,12 EUR od 01.01.2012. godine,

na iznos od 91,88 EUR od 01.02.2012. godine,

na iznos od 92,97 EUR od 01.03.2012. godine,

na iznos od 91,78 EUR od 01.04.2012. godine,

na iznos od 91,44 EUR od 01.05.2012. godine,

na iznos od 94,55 EUR od 01.06.2012. godine,

na iznos od 94,88 EUR od 01.07.2012. godine,

na iznos od 91,86 EUR od 01.08.2012. godine,

na iznos od 89,86 EUR od 01.09.2012. godine,

na iznos od 83,93 EUR od 01.10.2012. godine,

na iznos od 91,60 EUR od 01.11.2012. godine,

na iznos od 92,84 EUR od 01.12.2012. godine,

na iznos od 91,75 EUR od 01.01.2013. godine,

na iznos od 79,93 EUR od 01.02.2013. godine,

na iznos od 85,39 EUR od 01.03.2013. godine,

na iznos od 1.756,92 EUR od 27.03.2013. godine,

sve do isplate, po stopi obračunatoj do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o leasingu br. 32314 sklopljenog između tužitelja PO i tuženika Porsche leasing d.o.o. i to u dijelu Općih uvjeta tuženika za zaključenje operativnog leasinga, a koji sastavni dio Ugovora o leasingu br. 32314 i to odredbe sadržane u članku 7.2. Općih uvjeta tuženika za zaključenje operativnog leasinga u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope sukladno odredbi članka 21.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje operativnog leasinga, a kojom odredbom odnosno čl. 21.1. je određeno da visina mjesečnih obroka leasinga podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak, a pod kojim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i realne godišnje kamatna stopa na kredit, pa članak 7.2. i članak 21.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje operativnog leasinga, a koja je sastavni dio ugovora o leasingu br. 32314 od 21. listopada 2008. u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

IV. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o leasingu br. 32314 od 21. listopada 2008. sklopljenog između tužitelja PO i tuženika Porsche leasing d.o.o. u dijelu u kojemu su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora o leasingu u iznosu od 315,96 CHF te navedena odredba u tom dijelu ne proizvodi učinke za ugovorne strane.

V. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. isplatiti tužitelju PO iznos od 207,91 Eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. studenoga 2008. do isplate po stopi obračunatoj do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se u preostalom dijelu za iznos 943,93 Eur tužbeni zahtjev kao

djelomično neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. naknaditi tužitelju PO troškove postupka u iznosu od 3.018,36 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi je da je tuženik kao kreditor s tužiteljem kao potrošačem-korisnikom kredita sklopio Ugovor o leasingu br. 32314 od 21.10.2008. na iznos od 25.955,77 CHF, a svrha ugovora bila je financiranje troškova kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja. Ugovorom o leasingu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 25.955,77 CHF, a ugovoreno je kako se leasing otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF koji vrijedi na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 315,96 CHF. U trenutku isplate leasinga tečaj CHF prema u odnosu na Kunu iznosio je 4,67 Kn za 1 CHF. Navodi kako je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o leasingu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je tuženik samoinicijativno mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o leasingu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Iako se ista ne odnosi direktno na tuženika tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Jednako kako su tužene banke postupale ugovaranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom, tako je postupao i ovdje tuženik u ugovornom odnosu sa tužiteljem. U odnosu na promjenjivost kamatne stope u Uvjetima leasinga, sitnim slovima u članku 7.2. ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno članku 21. Uvjeta o leasingu te je tuženik samoinicijativno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu na način da je mjesečni obrok kredita u periodu od 21.10.2008. do 31.07.2009. iznosio 483,77 CHF, od 1.8.2009. do 29.2.2012. iznosio 487,73 CHF, a od 1.3.2012. do kraja otplate kredita iznosio 495,66 CHF. U odnosu na troškove zaključenja ugovora tužitelj ističe da su ugovorne strane u ugovorile u dokumentu objekt leasing – vozilo da troškovi zaključenja ugovora iznose 315,96 CHF po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF koji vrijedi na dan plaćanja, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedeni trošak niti zašto je baš određena u tom iznosu. Slijedom navedenog tužitelj predlaže utvrditi ništetnima odredbe o promjenljivosti kamatne stope prema određenju tuženika, odredbe o vezanosti otplate uz valutu CHF i odredbu o plaćanju troškova obrade kredita, a postavlja i kondikcijski zahtjev na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi o vezanosti otplate uz valutnu švicarski franak i o plaćanju troškova zaključenja ugovora i to prema specificiranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 13. veljače 2025. u visini 5.203,99 Eur (za preplatu po osnovi ništetne valutne klauzule u odredbama o otplati) i iznosu 207,91 Eur (za preplatu po osnovi ništetne odredbe o troškovima Ugovora), sve sa zateznom kamatom i uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja te smatra kako petogodišnji zastarni rok teče od uplate svakog pojedinog mjesečnog obroka pa kako je Ugovor isplaćen još 2014., smatra da tužba nije podnesena unutar zastarnog roka. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi kako je Ugovor sklopio u dobroj vjeri te da je u potpunosti informirao tužitelja o svim bitnim ugovornim odredbama. Smatra kako su sve ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive te kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Ističe kako su promašeni i navodi tužitelja o ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora te da se ti troškovi odnose na troškove obrade kredita, administrativne troškove, pregled dokumentacije, sastavljanje ugovora, a o svim tim troškovima moglo se pregovarati. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

3. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 13. veljače 2025., u kojemu je tužitelj kondikcijski zahtjev za povrat preplate po ništetnoj odredbi o plaćanju troškova sklapanja ugovora povisio s iznosa 195,84 Eur na iznos 207,91 Eur, nakon provedenog financijskog vještačenja. Sud je raspravnim rješenjem od 5. svibnja 2025. dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 13. veljače 2025., kojim je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s izračunom iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Naime, odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što u konkretnom slučaju sud smatra, s obzirom da tužitelj ne raspolaže takvim stručnim znanjem kakvo je potrebno da bi se točno utvrdio preplaćeni iznos po ništetnoj odredbi predmetnog Ugovora.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u pregled uplata (list 13-21 spisa), Ugovor o leasingu i Opće uvjete poslovanja (list 23-26 i 160-163 spisa), saslušan je tužitelj (list 105 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 169-177 spisa) te je vještak usmeno obrazložio nalaz i mišljenje i dopunio ga na glavnoj raspravi (list 185-186 spisa).

5. Time su izvedeni svi dokazi predloženi u ovome postupku, s obzirom da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoga djelatnika u svojstvu svjedoka te je predložio izvesti dokaz čitanjem izjave GO - djelatnika tuženika, čemu se tužitelj usprotivio, a sud taj dokaz nije izveo, s obzirom da se ne radi o djelatniku koji je radio na sklapanju konkretnog ugovora s tužiteljem, tako da ta čitanje te izjave nije potrebno za vođenje ovoga postupka.

6. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o operativnom leasingu sklopljenog među strankama 21. listopada 2008. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, jednostrano promjenljiva kamatna stopa, kao i u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i ništetne odredbe o naknadi troškova obrade kredita.

8. Nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o operativnom leasingu broj 32314 dana 21. listopada 2008. (dalje: Ugovor), na temelju kojega je tuženik tužitelju dao na korištenje objekt leasinga – osobno vozilo VW Golf 1.9 TDI Trendline, a tužitelj mu se za to obvezao plaćati naknadu za korištenje u iznosu 483,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja i kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenljiva zbog promjene uvjeta refinanciranja. Nije sporno niti da je istim Ugovorom ugovoreno plaćanje troškova za obradu kredita u visini 315,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Sporno je, je li tuženik u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odredbe o promjenljivosti kamatne stope, kao i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo prilikom primjene tih ugovornih odredbi, kao i iznos plaćen za naknadu troškova obrade kredita.

9. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te čl. 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO).

10. Iz Ugovora o leasingu, čiji sastavni dio čine i Opći uvjeti tuženika, proizlazi da je ugovoren iznos mjesečnog obroka leasinga kao kunska protuvrijednost iznosa od 483,77 CHF po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja, dok visina mjesečnih obroka podliježe prilagodbi zbog, između ostalog, promjene uvjeta refinanciranja te pod navedenim može biti promjenljiva godišnja kamatna stopa na kredit.

11. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi, kao i na okolnost aktivne legitimacije i svojstvo potrošača tužitelja, sud je saslušao tužitelja, dok drugih dokaznih prijedloga na te okolnosti nije bilo, odnosno, od drugih personalnih dokaza se tijekom postupka odustalo.

12. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi kako je predmetni ugovor sklopio jer mu je bilo potrebno vozilo za njegove osobne potrebe. Htio je kupiti auto, bio je jako mlad, imao je 19 godina i otišao je u auto kuću gdje su mu ponudili ovakav ugovor i on je to prihvatio. Naime, on tada nije uopće znao za razliku između operativnog i financijskog leasinga i mislio je da postaje vlasnik toga vozila. Bilo mu je bitno da može otplaćivati ratu koja je tada bila oko 2.000,00 kn. Međutim rata je porasla sve do 3.400,00 kn i to mu je bilo jako teško otplaćivati, to je bila gotovo cijela njegova plaća. U auto kući pričao je samo sa prodavačem auta. On ga nije upozorio ni na kakve rizike sklapanja toga ugovora niti mu je objasnio na koji način će se mijenjati kamatna stopa, niti mu je pojasnio što znači naknada za obradu ugovora i zašto je ona u toj visini niti na što se odnosi. Da je on znao da će rata toliko rasti on nikada ne bi sklopio takav ugovor, budući da je rata porasla do iznosa koji nije mogao vraćati. Tako je otplaćivao rate 4 i pol godine, a po isteku toga razdoblja kada je mislio da je gotov s otplatom, rekli su mu da mora platiti još 10.000,00 kn kako bi auto postao njegov. To ga je začudilo jer je on mislio da je auto njegov cijelo vrijeme. Platio je onda još tih 10.000,00 kn, a pritom mu nisu rekli ni za kakvu drugu mogućnost, odnosno nisu mu rekli za mogućnost da to ne plati. Po struci je konobar, a to mu je bio prvi ugovor vezan uz financiranje. Ugovor je sklopljen na 53 mjeseca. Nije nikada bio u kontaktu niti s jednim djelatnikom tuženika. Nitko ga nije upozorio da se radi o operativnom leasingu, a ne o kreditu, došao je kupiti auto i htio je da rata bude do 2.000,00 kn i to je to. Nitko mu ništa drugo nije rekao. Ne zna tko je sastavljao ugovor, ugovor mu je samo predan, nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

13. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je iskazivao jasno i uvjerljivo, a istinitost njegovog iskaza nije doveden u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka.

14. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj prosječni potrošač, koji prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja te koji nije bio informiran o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a nije mu bilo poznato niti na što se odnosi odredba o troškovima zaključenja ugovora niti je o toj odredbi imao ikakvu mogućnost pregovaranja.

15. Naime, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju opći rizik valutne klauzule, dok s druge strane potrošač prihvaća i dodatni rizik specifičan za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.

16. Pri tome nije odlučna niti činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

17. Ovo zato što je upravo propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, dovelo do značajne neravnoteže. Pri tome, tužitelj nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze koje iz tih odredbi za njega proizlaze.

18. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje bi mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

19. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao istinit, proizlazi da je novcem kojega je dobio predmetnim Ugovorom o kreditu kupio automobil koji je koristio za osobne potrebe. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja sa sadržajem spisa, odnosno izvedenim dokazima, iz kojih ne proizlazi nikakva naznaka da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu ikakvoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavi takvim djelatnostima, sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

20. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 87. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO.

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. S obzirom da se, kako je to prethodno obrazloženo, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, dok je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba, ništetna.

23. U pogledu odredbe o promjenljivosti kamate u skladu promjenom uvjeta refinanciranja, iz iste nije vidljivo niti je istim Ugovorom određeno na koji način će se visina kamatne stope mijenjati kroz cijelo razdoblje otplate i o čemu će ovisiti ta promjena, već je ugovoreno kako je tuženik ovlašten mijenjati njezinu visinu u skladu s promjenom uvjeta refinanciranja.

24. Odredbom čl. 272. ZOO-a propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. U konkretnom slučaju predmetne ugovorne odredbe Ugovora o promjenljivosti kamatne stope ne sadrže nikakve podatke s pomoću kojih se obveza tužitelja na isplatu kamate na iznos kredita u slučaju njezine promjene može odrediti, već je ugovoreno da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s promjenom uvjeta refinanciranja, tako da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

25. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja sud je utvrdio kako tužitelju nije bilo jasno prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na koji način će se ugovorena kamatna stopa mijenjati, kada će doći do te promjene i na temelju čega će odluka tuženika o promjeni kamatne stope biti donesena, kao i da nije imao mogućnosti pregovaranja oko te odredbe.

26. Vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu ugovora, na temelju iskaza tužitelja, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora u vezi jednokratnih troškova za obradu Ugovora nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se njemu kao potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojega je tuženik sklapao s potrošačima.

27. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

29. Tužitelj nije mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade ugovora na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

30. Plaćanje troškova obrade ugovora, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, ako niti u Ugovoru o kreditu nije naznačeno na što se trošak ugovora odnosi niti je taj trošak jasno definiran, onda jasno i očito proizlazi da niti tužitelju kao potrošaču u sklapanju ugovora van njegove djelatnosti, to nije moglo biti jasno, a pritom je uvjerljivim prihvaćen navod i da mu nitko to nije pojasnio.

31. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi o troškovima zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.)

32. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, dok je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C-26/13, navedeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

33. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi troškova ugovora, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu, kako bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz takve odredbe proizlaze.

34. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

35. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja leasinga, a bilo je potrebno utvrditi i iznos plaćenih troškova obrade kredita.

36. Radi utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. U svom nalazu i mišljenju vještak je naveo da su Porsche Leasing d.o.o. kao davatelj leasinga i tužitelj kao korisnik leasinga zaključili 21. listopada 2008. Ugovor o operativnom leasingu broj 32314 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: vrijednost predmeta leasinga je kunska protuvrijednost od 25.898,76 CHF (neto) obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb vrijedećem na dan plaćanja, ugovorena visina ostatka vrijednosti je od 7.769,62 CHF neto, ugovorena je jamčevina u iznosu od 7.769,62 CHF, ugovorom o operativnom leasingu daje se u najam (leasing) osobni automobil: VW GOLF 1.9 TDI TRENDLINE, ugovoreno je vrijeme korištenja (najma) predmeta leasinga na rok od 53 mjeseca uz otplatu u ratama, uz uvećanje neto rate za iznos PDV-a iz iznosa neto obroka proizlazi da je visina kamatne stope u čitavom razdoblju otplate iznosila 3,79% godišnje uz očekivani ostatak vrijednosti od 7.769,62 CHF. Prema konto kartici, dospijeće prve obveze bilo je 3. studenog 2008., a sljedećih, u pravilu svakog posljednjeg dana u mjesecu, utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim ratama iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb vrijedećem na dan plaćanja. Iznos je isplaćen prema dobavljaču predmeta leasinga 3. studenog 2008., s kojim danom je prodajni tečaj Raiffeisen Bank d.d. za valutu CHF iznosio 4,957998 kn za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos od 25.898,76 CHF neto iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 128.406,00 kn. Iz otplatnog plana tuženika proizlazi da visina neto obroka od 396,53 CHF, uvećana za postotak PDV-a od 22% daje visinu bruto obroka od 483,77 CHF. U čitavom razdoblju obračuna nije došlo do izmjene visine mjesečnog leasing obroka (neto) što ukazuje da nije dolazilo niti do promjene visine kamatne stope. Bruto obrok leasinga mijenjao se u dva navrata zbog promjene PDV stope, rasta na 23%, odnosno 25%. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja kako slijedi: nema razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (3. studenog 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene leasing obroka uvjetovane izmjenama kamatne stope u razdoblju otplate. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (3. studenog 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan korištenja, iznosi: - ukupno 2.503,14 EUR uzimajući u obzir samo pozitivne razlike; ili - ukupno 2.435,27 EUR ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni (-67,87 EUR), prebijeno). Visina naknade za obradu ugovora iznosila je 207,91 EUR (konvertirani iznos) i uplaćena je 3. studenog 2008.

37. U usmenom obrazloženju na glavnoj raspravi vještak je ponovio kako po predmetnom leasingu nije bilo promjene kamatne stope, a u tome razdoblju obrok je povećan zbog promjene zakonskih odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost. U odnosu na prigovor tužitelja o neuračunavanju tečajnih razlika koji proizlaze iz plaćanja ostatka vrijednosti vozila, vještak je naveo kako iste nisu uzete u obzir jer se radi o operativnom leasingu zapravo najmu vozila, a tuženik može izabrati kome će to vozilo dalje prodati, pri čemu zakonske odredbe u pravilu nalažu da nije moguć otkup predmeta leasinga od onoga koji je taj predmet leasinga koristio te iz dokumentacije priložene spisu nije vidljivo tko je obavio uplatu prilikom konačnog obračuna predmetnog ugovora o leasingu odnosno tko je platio prodajnu cijenu vozila, pa ako sud utvrdi da je to uplatu napravio tužitelj polazeći od otplatnog plana kako je iskazan u nalazu i mišljenju proizlaze kod te otplate tečajne razlike od 1.400,43 Eura ako se promatra plaćanje isključivo neto iznosa, odnosno 1.756,92 Eura ako se promatra plaćanje bruto iznosa kako ga tužitelj navodi u svome podnesku, i te iznose (jedan ili drugi) u slučaju da se utvrdi da je tužitelj platio taj iznos, treba pribrojiti iznosima iskazanima u nalazu i mišljenju u obje varijante s time da bi se na jedan ili drugi navedeni iznos zatezne kamate obračunavale od dana 27.3.2013. pa nadalje do isplate.

38. Nalaz i mišljenje prihvaćen je u cijelosti, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, nije proturječan sam sebi niti ostalim izvedenim dokazima, a niti stranke mu nisu prigovarale nakon usmenog obrazloženja vještaka danog na glavnoj raspravi.

39. U pogledu prigovora tuženika kako je zadatak vještaka bio izračunati razlike, a ne samo pozitivne razlike, dakle preplate, valja navesti kako je vještak je u danom nalazu i mišljenju sačinjen izračun u dvije inačice, jedna s uključenim svim razlikama i pozitivnim i negativnim, i drugu s uključenim samo pozitivnim tečajnim razlikama. Sud je prihvatio inačicu s iskazanim samo pozitivnim razlikama. Naime, u ovom postupku predmet spora je, u tom dijelu, kondemnatorni zahtjev tužitelja na povrat stečenog na osnovu ništetnih odredbi o vezanosti kredita uz valutu švicarski franak te je sud utvrđivao osnovanost takvog zahtjeva tužitelja, odnosno, utvrđivao je da li su pojedini mjesečni iznosi kojima je tužitelj uplaćivao rate kredita, bile preplaćene zbog takvih ništetnih odredbi i u kojoj visini. Nasuprot navedenome, u ovom postupku tuženik nije istakao zahtjev na povrat stečenog bez osnove od strane tužitelja zbog manje plaćenih rata prilikom otplate uslijed tečaja švicarskog franka koji je bio niži od onoga u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora pa takav zahtjev nije niti bio predmet ocjene osnovanosti u ovome postupku, a sve s obzirom na odredbu čl. 2. ZPP-a kojom je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (pravno shvaćanje iz presude VSRH broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

40. Stoga je, na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kao i ostalih izvedenih dokaza u ovome postupku, utvrđena preplata po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak u visini 2.503,14 EUR, koja proizlazi iz razlika u plaćenim obrocima leasinga, kao i 1.756,92 Eur, koji se odnosi na razliku otplatne vrijednosti koju je tužitelj platio s obzirom da je ona ugovorena vezano uz valutu švicarski franak, u odnosu na onu koju bi platio da ugovor o leasingu nije bio vezan uz tu valutu. Pritom je prihvaćen iskaz tužitelja da je on taj iznos otplatne vrijednosti uplatio, bez da mu je uopće bila ostavljena mogućnost da taj iznos ne uplati odnosno da ne otplati predmetno vozilo u skladu s ugovorenom otplatnom vrijednošću, koja je određena već u ugovoru o leasingu, a vezana je uz valutu švicarski franak. Stoga preplata kao posljedica vezanosti predmetnog ugovora o leasingu uz valutu švicarski franak, što je posljedica takve nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, iznosi ukupno 4.260,06 Eura te je taj iznos tužitelju i dosuđen, a u preostalom dijelu za iznos od 943,93 Eur tužbeni zahtjev je odbijen kao previsoko postavljen.

41. Iznos preplate po ništetnoj odredbi o obvezi plaćanja troškova sklapanja ugovora utvrđen je u visini 207,91 Eur na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

42. U pogledu zahtjeva tužitelja za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos, valja navesti kako prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Kako je tuženik navedene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetnih odredaba, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana plaćanja, odnosno dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

44. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), a od 1. siječnja 2023. do isplate na odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22).

45. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom odlučeno i o pitanju ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i troškovima obrade kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž-1996/19 od 14. rujna 2020.).

46. Iz toga razloga, utvrđeno je da je tužitelj po predmetnom ugovoru o leasingu zbog takve ništetne odredbe o vezanosti ugovora uz valutu švicarski franak, ukupno preplatio iznos od 4.260,06 Eura te mu je isti dosuđen, uz kamatu koja na svaki pojedini plaćeni iznos preplate teče od datuma same preplate pa do isplate. U preostalom dijelu, za iznos od 943,93 Eur tužbeni zahtjev je odbijen kao djelomično neosnovan. U pogledu odredbe o promjenljivosti kamatne stope u skladu s uvjetima tuženika, utvrđena je ništetnost odredbe, no, kako preplate po navedenoj ništetnoj odredbi nije bilo, to u pogledu navedenoga tužitelj nije ni postavio kondemnatorni zahtjev. Utvrđena je i ništetnost odredbe o naknadi za troškove sklapanja ugovora te je naloženo tuženiku po toj osnovi isplatiti tužitelju iznos od 207,91 Eura, također sa zateznom kamatom od učinjene preplate pa sve do isplate.

47. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, s obzirom da tužitelj nije uspio sa svojim zahtjevom u ovome postupku u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojega nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Troškovi se odnose na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podnesaka od 3.5.2023., 5.9.2023., 8.3.2024. i 6.9.2024. u visini 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 13.2.2025. i 25.4.2025. u visini 50 bodova za svaki (Tbr. 8/3 Tarife) te zastupanja na ročištima 19.10.2023., 28.2.2024., 12.2.2025. i 5.5.2025. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), dok nije priznat trošak sastava podnesaka od 29.12.2023. i 11.3.2024., jer nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a). Vrijednost jednog boda prema Tbr. 50 Tarife iznosi 2,00 EUR pa tužitelju za 1000 bodova pripada iznos 2.000,00 EUR, a uvećano za PDV iznosi 2.500,00 Eur. Tužitelju je priznat trošak plaćenog predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu 364,36 EUR i trošak sudskih pristojbi 154,00 Eur.

48. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu 3.018,36 EUR. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP- a, po stopi određenoj odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22).

U Zagrebu, 15. svibnja 2025.

Sutkinja

Ela Mišura Stopfer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz rj o pristojbi na presudu 102,64 Eur

2. Tuženiku po punomoćniku