REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-106/22-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po AR, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika RR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Tatjani Šakić, odvjetnici iz Zagreba, radi iseljenja, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 10. travnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika AR, tuženika osobno i punomoćnice tuženika odvjetnice Tatjane Šakić, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 15. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku iseliti iz stana na prvom katu desno ukupne površine 53,20m2 koji se nalazi u [adresa] te da stan slobodan od osoba i svojih stvari preda u posjed tužiteljici, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak, u roku od petnaest dana."

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da na temelju presude naslovnog suda poslovni broj Ps-160/10 od 14. listopada 2011. tuženik kao zaštićeni najmoprimac živi u tužiteljičinom stanu u [adresa], a u tom postupku tužena je bila tužiteljičina majka pok. FR. Ističe da tuženik svojim neprimjerenim ponašanjem izaziva sablazan, strah i nelagodu kod ostalih stanara i korisnika zgrade u [adresa] te uništava tužiteljičinu imovinu u toj zgradi, a njegovo neprimjereno ponašanje ogleda se u uriniranju po stubištu, hodanju u donjem rublju, zapunjavanju ljepilom cilindara brava i lokota na ostalim stanovima tužiteljice, trganja naljepnica za video nadzor, ležanja u alkoholiziranom stanju, bojanja bojom u raspršivaču leće kamera za videonadzor, pljuvanja po staklenom oknu dizala, udaranja nogom ulaznih vrata kućne veže i bespotrebnog pritiskanja tipkanja dizala, a uz to tuženik godinama ne omogućuje tužiteljici pregled stana niti dozvoljava da se u stanu obavi očevid, pri čemu uz tuženika u predmetnom stanu neovlašteno stanuje ČR. Takvim ponašanjem tuženik, osim što ugrožava sigurnost tužiteljice i ostalih stanara i korisnika zgrade, još ih i ometa u mirnom korištenju stana i poslovnog prostora. Tužiteljica ističe da je tuženiku poslala otkaz ugovora o najmu stana dana 25. veljače 2022. , koji je tuženik primio 2. ožujka 2022., a u tom otkazu detaljno mu je obrazložila razloge zbog kojih mu otkazuje ugovor o najmu stana, naložila mu je da oslobodi stan od svoje osobe i svojih stvari u roku od tri mjeseca, pa kako je taj rok protekao, a tuženik iz stana nije iselio, to tužiteljica predlaže da mu sud presudom naloži iseljenje, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi navodima tužiteljice kao neistinitima. Ističe da se je ustvari suprug tužiteljice, a ne tužiteljica, fokusirao na tuženika osobno jer je isti stao u zaštitu starijih stanara koje suprug tužiteljice zastrašuje i maltretira učestalo zloupotrebljavajući institucije s ciljem izbacivanja iz zgrade preostalih par najmoprimaca. Ističe da tužiteljica tuženika nastoji prikazati kao čudovište zato što je ponekad otvorio vrata u boksericama i povremeno imao problem s alkoholom, te izgubio svijest, ali nikada nije bio agresivan da bi nekoga maltretirao ili fizički nasrnuo. Navodi da tuženik ne ometa tužiteljicu i druge korisnike zgrade u mirnom korištenju stana i poslovnog prostora, već u predmetnoj zgradi živi primjereno, kao i ostali stanari, pa predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Ps-160/10 od 14.10.2011. (list 6), zk izvadak (list 19), preslike fotografija (list 24-39, 72-79, 84-86, 156-173), otkaz ugovora o najmu (list 40), očitovanje PU Zagrebačke, I. PP Zagreb (list 66), iskaze svjedoka CR, ĐR, PR (list 109), iskaze stranaka (list 111), iskaze svjedoka ČR, VR, NR i KR (list 133-134), presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu K-847/22 od 2.10.2024. (list 178), iskaz svjedoka OR, GR i JR (list 192-193).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

5. Među strankama je nesporno da na temelju presude ovoga suda poslovni broj Ps-160/10 od 14.10.2011. tuženik kao zaštićeni najmoprimac živi u tužiteljičinom stanu u [adresa], pobliže opisanom u izreci ove presude. Nesporno je i to da je tužiteljica tuženiku dopisom od 25.02.2022. otkazala najamni odnos, koji otkaz je tuženik uredno zaprimio. Sporno je jesu li osnovani otkazni razlozi, pa posljedično tome i ima li tuženik nakon otkaza valjani pravni osnov za korištenje stana, ili je pak u obvezi iz istoga iseliti i predati ga u posjed tužiteljici kao vlasnici.

6. Odredbom čl. 19. Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje u tekstu Zakon o najmu) propisano je da najmoprimac može otkazati ugovor o najmu stana ako se najmoprimac ili drugi korisnici stana koriste stanom suprotno Zakonu i ugovoru o najmu stana, a među ostalim i ako najmoprimac ili drugi korisnici stana ometaju druge najmoprimce ili korisnike zgrade u mirnom korištenju stanom ili poslovnim prostorom, koja odredba predstavlja pravni osnov ove tužbe. Odredbom čl. 22. istoga Zakona propisano je da se otkaz daje u pisanom obliku s obrazloženjem, neposredno uz potpis najmoprimca ili poštom preporučeno, a otkazni rok je tri mjeseca, koji počinje teći prvoga dana slijedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen, nakon čega najmodavac može nadležnom sudu podnijeti tužbu za iseljenje najmoprimca.

7. Uvidom u primjerak otkaza koji prileži na listu 40 spisa, sud je utvrdio da je tužiteljica kao najmodavac ispoštovala otkaznu proceduru, da je tuženik kao najmoprimac predmetni otkaz vlastoručno zaprimio dana 1.3.2022., pa je dakle tužba podnesena 9.6.2022. u formalnom smislu dopuštena.

8. Međutim, s obzirom na taksativno navedene otkazne razloge, koje tuženik tijekom postupka poriče, u ovom je postupku kao prethodno pitanje valjalo utvrditi da li tuženik urinira po stubištu, hoda u donjem rublju, zapunjava ljepilom cilindara brava i lokota na ostalim stanovima tužiteljice, trga naljepnice za video nadzor, leži u alkoholiziranom stanju, boja bojom u raspršivaču leće kamera za videonadzor, pljuje po staklenom oknu dizala, udara nogom ulazna vrata kućne veže i bespotrebno pritiska tipke dizala, a uz to i da li tuženik omogućuje tužiteljici pregled stana i dozvoljava da se u stanu obavi očevid. Dakle, trebalo je utvrditi da li je ukupno ponašanje tužitelja takvo da ometa druge najmoprimce i korisnike zgrade u mirnom korištenju stanom ili poslovnim prostorom.

9. U tom smislu, a radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka i svih svjedoka koje su stranke predložile.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se u predmetnoj zgradi rodila, živjela je do 2000. godine, a nakon toga tamo dolazi svakodnevno. U toj zgradi stanovala je tužiteljičina majka FR koja je umrla unazad dvije godine, a sada je zgrada pod konstrukcijskom obnovom, o kojoj tužiteljica vodi brigu, a to je razlog zbog kojeg je stubište uprljano. Iskazuje da su problemi s tuženikom počeli unazad 10-ak godina a u zadnje vrijeme su se intenzivirali. Tuženik je naime sklon alkoholu, često leži u stubištu alkoholiziran, u jednom razdoblju svaku noć je palio automatsko svjetlo na stubištu bezbroj puta, stiskao je gumbe na liftu na način da je nakon postavljanja lifta napravljeno 14.000 vožnji u dvije godine, pa su u konačnici lift stavili izvan funkcije. Tuženik je urinirao po haustoru, raspršivačem s bojom zabojao je kameru, vrijeđao je tužiteljicu više puta. Radi se o problemima koje tuženik očito s tužiteljicom ima na osobnoj razini, ali žalili su se i ostali susjedi. Salon za uljepšavanje koji je bio u zakupu je nakon tri godine otkazao jer su njihovi klijenti svjedočili da tuženik leži pijan na stubištu i nisu se osjećali ugodno. U stanu s tuženikom živi ČR i to tužiteljica zna jer ju je svakodnevno u tom stanu viđala. Iskazuje da ju tuženik ne pušta u stan radi pregleda, a ne bi se ni usudila ući.

11. Tuženik saslušan kao stranka iskazuje da je u statusu zaštićenog najmoprimca i točno je da koristi stan u sustanarstvu s bračnim parom PR. Navodi da je za sve starije ljude i susjede u zgradi tuženik samo dobrobit, pomaže svakom kome je pomoć potrebna, ode u dućan, nabavi što treba, i ono što od njega traže. S djelatnicima salona za uljepšavanje bio je u odličnim odnosima, nikakvih problema nisu imali, i nemoguće je da itko kaže suprotno. Točno je da je jednom pao u zgradi i to je vjerojatno ono što se vidi na snimci, a radilo se o situaciji kada mu je sin doktorirao i to je proslavio s prijateljima te se više popilo. Piće je dio njegovog života i s njim problema nema, niti tih problema ima itko drugi oko tuženika. Tužiteljica u tu zgradu ne da ne dolazi svakodnevno, već ne dolazi uopće, stoga ne zna odakle su navodi koje ističe u tužbi. Tužiteljicu nikada nije vrijeđao jer ju ni ne vidi, nije urinirao po haustoru, ne hoda u donjem rublju niti to može itko potvrditi, jer je naprosto neistina. Jedino točno od tužiteljičinih navoda je to da je sprejom pošpricao postavljenu kameru, nije dao suglasnost da se postavi, nitko ga za to nije pitao i na snimanje u stubištu naprosto ne pristaje. Nije uništavao lift, i volio bi dobiti potvrdu o 14.000 navodnih vožnji jer bi valjda ušao u knjigu rekorda. Taj lift do prvog kata uopće nije vozio, a nakon smrti bivše vlasnice on je ugašen. Nikada u zgradi nije napravio nikakvu štetu, nju čini tužiteljičin suprug koji je svjedokinji ĐR stavio ljepilo u bravu. Točno je da s tuženikom živi pas, radi se o udomljenoj, mirnoj i staroj životinji, koja je sad već i slijepa, i s kojom nema nikakvih problema. ČR je tuženikova bivša supruga, razveli su se prije 30 godina, i ona živi u svom stanu, dođe povremeno radi psa. Nitko od drugih stanara ni korisnika zgrade sa tuženikom nema problema, sa svima je u korektnim odnosima. Navodim da je nakon potresa barem tri puta puštao u stan dimnjačare i razne majstore, koji su dolazili s tužiteljičinim mužem, no vještaka doista nije pustio jer je htio mjeriti kvadraturu stana, što je smatrao pritiskom. Pregled stana tužiteljici ne brani i može doći kada god želi. Iskazuje da tužiteljica i njen suprug vode brojne parnice protiv tuženika i drugih zaštićenih najmoprimaca usmjerene da ih se riješi iz stanova, a svaki postupak su izgubili. Navodi da je točno da je trgao naljepnice koje obavještavaju da je zgrada pod video nadzorom kao i da je pošpricao staklo na liftu jer je to bio način da onemogući kameru koja se također nalazi u liftu. Nikada nije zapunjavao brave ljepilom, za to je bio zadužen tužiteljičin suprug, a niti je otuđio niti oštetio lokote.

12. Svjedok CR iskazuje da živi u predmetnoj zgradi u [adresa] od 1967. do danas neprekidno, u statusu je zaštićenog najmoprimca u stanu koji je također u vlasništvu tužiteljice, a ranije je vlasnica tog stana bila pok. FR. Poznaje sve stanare te zgrade pa tako i tuženika i navodi da nikada nije primijetio da bi s njegovim ponašanjem bilo ikakvih problema, odnosno da bi na bilo koji način ometao druge stanare. Nakon što mu se čitaju navodi iz toč. 2. tužbe (uriniranje, hodanje u donjem rublju, ležanje u alkoholiziranom stanju i ostalo) svjedok iskazuje da ništa od navedenog nikada nijem vidio. Činjenica je da svjedok povremeno odlazi na rad u inozemstvo, tamo bude po mjesec ili dva, te se vraća u predmetni stan, pa doista u toj zgradi nije svakodnevno. Iskazuje da je stubište zgrade izrazito prljavo te da nema čistačice koja bi ga čistila. Lift je sagrađen za potrebe suvlasnice FR, no nakon njezine smrti unazad dvije godine, uopće se ne koristi jer nije u funkciji, pa nema saznanja o zlouporabi toga dizala.

13. Svjedokinja ĐR također u zgradi u [adresa] živi od rođenja 1947. pa do danas u stanu u vlasništvu tužiteljice, a u statusu je zaštićenog najmoprimca. Radilo se o stanu koji je bio u sustanarskom odnosu, u početku su bili troje sustanara, a nakon što je jedan sustanar iselio, sada taj stan koriste tuženik te svjedokinja i njezin suprug, na način da dijele ulaz i hodnik. S tuženikom nema nikakvih problema, pristojno kontaktiraju i pomažu se, a nakon što joj se čitaju navodi iz toč. 2. tužbe iskazuje da ništa od navedenog nije vidjela. Nakon što je jedan od sustanara iselio, a s obzirom da je prethodno došlo do krađe u zgradi, svjedokinja je promijenila bravu, a upravo suprug tužiteljice u tu je bravu stavio ljepilo nakon što je utvrdio da je primijenjena i da ne može ući. Što se tiče dizala ono ne radi unazad nekoliko godina, a i kada je radilo bilo je programirano tako da se zaustavlja samo od drugog kata na gore. Iskazuje da je stubište prljavo, a čistačice nemaju godinama. Ne može reći da li tuženik pije i koliko pije, no nije vidjela nikakvo problematično ponašanje.

14. Svjedok: ZR također živi u stanu koji je u sustanarstvu na način da ga dijeli s tuženikom, a vlasnica je tužiteljica. Iskazuje da sa stanovanjem tuženika nema nikakvih problema i nakon što mu sud čita navode iz toč. 2. tužbe svjedok navodi da ništa od navedenog nije primijetio. S tuženikom u njegovom dijelu stana ponekad bude jedna ženska osoba gđa. ČR, ne može reći da li ona tu stanuje ili samo dolazi, ali vidi ju razmjerno često. U jednom slučaju vidio je da je tuženik pod utjecajem alkohola, ali nije nikad svjedočio da bi oko toga bilo problema. S tuženikom živi pas koji je mirna životinja, uopće ga se ne čuje. Salon za uljepšavanje koji je bio preko puta te svjedok nema saznanja da bi s njihovim djelatnicima tuženik imao problema.

15. Svjedok ČR iskazuje da je bivša supruga tuženika i njihov brak razveden je 1997., imaju zajedničkog sina koji u vrijeme razvoda nije imao niti godinu dana, pa su zbog toga ostali u kontaktu i korektnim odnosima. Imaju i psa, pa je i to razlog zbog kojeg povremeno navraća u predmetnu zgradu, iako tamo nikada nije živjela. Poznato joj je da tuženik ima problema s alkoholom, zna da se s tim bori i u tome mu daje potporu, u toj borbi ima bolje i lošije faze. No u svakom slučaju kada popije nikada nije nasilan, u biti najčešće legne i spava. Poznato joj je da je tuženik u izuzetno dobrim odnosima sa svim susjedima, svima pomaže, a radi se o maloj zgradi u kojoj su ljudi povezani. Nije vidjela ali tuženik joj je ispričao da su u ulazu postavljene kamere bez suglasnosti stanara, zbog čega su susjedi osjećali nelagodu, pa joj se čini da je on nešto pošarao.

16. Iz iskaza svjedokinje OR proizlazi da je u zgradi u [adresa] bila nositeljica stanarskog prava i živjela je tamo 15 godina, a iz stana ju je izbacio JR 2002. godine nakon što je okončan povrat, iako je sve presude ishodila u svoju korist, ali usprkos brojnim nastojanjima u svoj stan se nije uspjela vratiti. Od 2002. godine u tu zgradu više ne dolazi, ali navodi da je JR sustavno uspio istjerati iz te zgrade gotovo sve zaštićene najmoprimce tako da je od ukupno 17 stanara u zgradi danas ostalo svega njih četvero. Tuženika poznaje i o njemu može reći samo sve najbolje. Pristojan je, kulturan i dobar čovjek, ništa negativno ili loše nikada u njegovom ponašanju nije primijetila, trudio se svakome pomoći i ostaviti dobar dojam. Nema saznanja da bi tuženik imao problema s alkoholom, a u vrijeme dok je svjedokinja živjela u predmetnoj zgradi tamo nije bilo lifta, niti nadzornih kamera. Iskazuje da od 2022. do danas nije u toj zgradi bila niti jednom.

17. Svjedok VR je nećak tužiteljice te vlasnik servisa za čišćenje, pa povremeno održava predmetnu stambenu zgradu. Tuženika osobno ne poznaje, ali ga je nekoliko puta vidio u prolazu, nisu komunicirali, no jednom prilikom rano ujutro vidio ga je da leži i spava na stepeništu zgrade. Ne zna točan razlog, ali čini mu se da je tako ležao zbog utjecaja alkohola, s njim nije komunicirao niti mu je pokušao pružiti pomoć. Mogu reći da je puno puta bio pozvan da čisti sprej kojim su bila pošpricana stakla na liftu zgrade, a i u više navrata osobno je svjedočio da je lift bio toliko zapljuvan da je izgledalo kao da je netko tamo povraćao. Navodi da nije vidio tko je zapljuvao i pošarao lift, a niti je vidio da bi tuženik ometao druge stanare u korištenju njihovih stanova.

18. Svjedok NR iskazuje da u predmetnoj zgradi stanuje od 2019., najmoprimac je u jednom od stanova u privatnom vlasništvu, ali koji stan nije u vlasništvu tužiteljice. Poznaje stranke i navodi da je više puta svjedočio kako tuženik čini štetu na imovini zgrade. Naime, zbog posla često izlazi noću, pa je nekoliko puta stajao u mraku i vidio tuženika kako primjerice pali lift, odnosno kako je pritisnuo sve katove što je dovelo do toga da se lift voza prazan od kata do kata. Također ga je vidio da pljuje po liftu na vanjskoj strani, a to je bilo u vrijeme kada je lift već bio iskopčan. Što se tiče odnosa s drugim stanarima iskazuje da nema saznanja da bi tuženik prema ikome bio nasilan, no poznato mu je da ima problema s alkoholom jer ga je jednom prilikom osobno pomogao dignuti i dovesti do stana, s obzirom da je ležao na stubištu devastiran od alkohola. Nije vidio uriniranje po stubištu niti da bi tuženik hodao u donjem rublju, a nije vidio niti da bi stubište uopće bilo zaurinirano ili da bi smrdjelo po urinu. Jednom prilikom ga je suprug tužiteljice nazvao da ode pogledati što se dešava jer se njegova kći boji ući u stubište u kojem je ležao tuženik na podu, i tom prilikom ga je dakle podignuo i odveo do stana. Navodi da je više puta čuo da netko nogom lupa po ulaznim vratima, što je dovelo da kvaka više ne zatvara dobro ta vrata, a nakon toga bi u stubištu vidio tuženika, pa iako nije vidio sami udarac u vrata, zaključio je da je to morao biti on. Svjedok konačno ističe da njega osobno tuženik nikada nije ometao u mirnom korištenju moga stana, tuženik živi na prvom katu, a svjedok na četvrtom.

19. Svjedok KR iskazuje da je od 2011. podstanar u stanu tužiteljice u predmetnoj zgradi u [adresa] na trećem katu, ali ne kao zaštićeni već kao slobodno ugovoreni najmoprimac. Iskazuje da sa tuženikom povremeno bude problema zbog alkohola, što svjedoka osobno ne smeta, ali vidi ponekad da se bori s ravnotežom ili malo podigne glas, što zna biti nelagodno. Vidio je prije nekoliko godina da je lift zasprejan, a i osjetio je i da stubište smrdi po urinu te je od susjeda čuo da je to učinio tuženik. Svjedok iskazuje da ga osobno tuženik ni na koji način ne ometa u korištenju stana, kao i da s njim nema nikakvih problema. Nije vidio da tuženik hoda u donjem rublju, i ne može reći da ga je strah tuženika, radi se više o nelagodi kad ga vidi da je pod utjecajem alkohola.

20. Svjedokinja GR je imala u najmu prostor u kojem je vodila kozmetički salon na I. katu zgrade u [adresa], koji je pozicioniran direktno preko puta stana u kojem živi tuženik. Taj salon radio je od proljeća 2020 do ljeta 2023. i u to vrijeme ponašanje tuženika izazivalo je nelagodu i svjedokinji i klijenticama koje su tamo dolazile. Tuženika je tako znala naći kako leži na podu zgrade, prvi puta kad ga je tako vidjela mislila je da mu se nešto dogodilo jer su oko njega ležale razbacane vrećice iz dućana, međutim utvrdila je da je zaudarao po alkoholu, a par puta ga je našla da leži i pred glavnim ulazom zgrade. Klijentice koje su joj dolazile u salon znale su reći da se boje čovjeka koji vani leži i kojeg moraju preskakivati, a neke od njih i prestale su dolaziti. Vidjela je da je lift u zgradi bio prljav i popljuvan, ne sjeća se da li je ikada vidjela da je to pljuvao tuženik, no jednom ga je krajičkom oka vidjela kako urinira unutar stubišta. Ponašanje tuženika bio je jedan od razloga zašto je zatvorila kozmetički salon, a nelagodu joj je predstavljalo i to što je vidjela tuženika kako je iz svog stana izašao u boksericama, no ne može reći da je ikada bilo verbalnih neugodnosti, već je njegovo ukupno ponašanje bilo takvo da joj je predstavljalo nelagodu.

21. Svjedok JR je suprug tužiteljice i iskazuje da u predmetnoj zgradi živi od 2000., a u toj zgradi tuženik ima status zaštićenog najmoprimca, u istom stanu koji koristi i obitelj ZR. Iskazuje da se tuženik kao najmoprimac ne ponaša prikladno, uništava lift i stubište, trgao je brave, nogom lupao automatska vrata od haustora, pljuje svakodnevno po stubištu, redovito leži pijan u stubištu, a u jednom periodu čitave noći je stiskao lift na način da je lift bez prestanka vozio gore-dolje. Palio je u stubištu rasvjetu, a zbog njegovog ponašanja lift više nije dostupan drugim korisnicima. Navodi da su se i drugi stanari žalili na ponašanje tuženika, svi podstanari bili su nezadovoljni i u strahu zbog njegovog ponašanja. Točno je da je svjedok u zgradi postavio kamere 2020. i ostavio je stanarima o tome pisanu obavijest, odnosno naljepnice na svakom katu koje je tuženik svakodnevno trgao, a 2022. uveli su video nadzor koji je povezan sa zaštitarskom tvrtkom i dostupan policiji. Navodi da je tuženik u više navrata lakirao i sprejao postavljene kamere, uništavajući ih na taj način. Istina je da je svjedok potrgao ključ u bravi stana gđe. ZR i tuženika, a razlog tome je što nije mogao otključati ta vrata, no nakon toga brava je promijenjena odnosno vraćena je stara brava. Mogu reći da je trenutno u zgradi ukupno troje zaštićenih najmoprimaca, a nakon povrata bilo ih je desetero, od kojih su neki pomrli, a neki odselili, te ni sa kim od njih osim s tuženikom nije bilo većih problema u korištenju stanova. Navodi da je u kompjuterskom sustavu lifta zabilježen broj vožnji kojih je u godini dana utvrđeno da je bilo 14.000, a da je lift palio tuženik utvrđeno je video nadzorom. Zasprejavanje bojom čistio je servis koji je naručivao u tu svrhu, a kći ga je zvala u više navrata da ne može ući u zgradu jer tuženik leži pijan na stubištu, te je u više navrata bio neugodan i prostačio je. Iskazuje da on i supruga imaju i druge nekretnine, no na predmetnoj adresi on je svakodnevno i po 16 sati dnevno, a nakon potresa tamo je u tijeku konstrukcijska obnova pa noću tamo ne spava. Potvrđuje da je prijavio tuženika više puta, a da li je osuđen to ne zna. Mnogo puta je vidio da tuženik pritišće stubišnu rasvjetu, on to svaki put učini kad ga vidi, kao i što čuje da pljune u stubište, dok je ponašanje tuženika koje se dešava noću vidljivo pregledavanjem video nadzora.

22. Sud je izvršio uvid u očitovanje PU Zagrebačke I. PP (list 66 spisa), iz kojeg proizlazi da je suprug tužiteljice JR podnio ukupno 11 prijava protiv tuženika RR uglavnom zbog činjenica zbog kojih i tužiteljica podnosi ovu tužbu, no isto tako ne proizlazi, a niti to bilo tko tijekom postupka tvrdi, da bi bilo koji drugi korisnik stanova u predmetnoj zgradi ikada za bilo što tuženika prijavio policiji.

23. Sagledavajući iskaze svjedoka i dovodeći ih u vezu s iskazima stranaka te ostalom dokumentacijom u spisu, sud u bitnom poklanja vjeru provedenim materijalnim i personalnim dokazima, te u najvećem broju činjenica zapravo niti ne nalazi u njima neke posebne proturječnosti ili neistine, već se eventualno može raditi o različitom doživljavanju istih činjenica.

24. Nadalje, sud iz provedenog dokaznog postupka prvenstveno nalazi utvrđenim da između tužiteljice i njezinog supruga kao vlasnika stanova s jedne strane, te između tuženika s druge strane postoji nevjerojatan antagonizam, reklo bi se gotovo i nepodnošljivost, a sud nalazi utvrđenim i da vlasnici niti s ostalim najmoprimcima nisu bili baš u najboljim odnosima.

25. Osim toga iz dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je tuženik osoba koja ima problema s alkoholom, koju činjenicu potvrđuju i oni koji su njemu najbliži, a to su njegova bivša supruga ČR, te njegovi sustanari svjedoci ĐR i ZR. Međutim, ni iz jednog dokaza provedenog tijekom trajanja ove parnice ne proizlazi da bi tuženik zbog svoje alkoholiziranosti bio nasilan prema bilo kome, kao niti da bi zbog te alkoholiziranosti dolazilo do bilo kakvih verbalnih, fizičkih ili drugih incidenata, već je u više navrata tuženik zbog alkohola samo pao na pod i ostao tamo ležati.

26. Sud vjeruje tužiteljici kao i svjedokinji UR da im ležanje tuženika na stubištu u alkoholiziranom stanju moguće izaziva nelagodu, međutim sud smatra da problem s alkoholom sam po sebi nije nešto što bi predstavljalo razlog za otkaz ugovora o najmu u smislu odredbe čl.19. Zakona o najmu stanova. Naime, ne postoji u Republici Hrvatskoj niti jedan zakon koji bi zabranio punoljetnoj osobi da konzumira alkohol, pa čak niti i da to čini prekomjerno, pri čemu činjenica da netko zbog alkohola padne na stubištu zapravo predstavlja najveći problem njemu samome. Pritom valja ukazati i to da je iz iskaza svih ostalih svjedoka saslušanih tijekom postupka koji su korisnici stanova (NR, CR, ĐR i ZR, KR) proizlazi da ih osobno tuženikova alkoholiziranost uopće ne smeta, pa sud ne vidi zašto bi se time bavila tužiteljica kao vlasnica zgrade, koja u predmetnoj zgradi niti ne živi već tamo samo dolazi.

27. Što se pak tiče tuženikovog navodnog hodanja u donjem rublju sud također ne smatra da isto samo po sebi, čak i da je istinito, može predstavljati razlog zbog kojeg bi se za nekog najmoprimca primijenila tako radikalna sankcija kao što je otkaz ugovora, odnosno zbog kojeg bi isti ostao bez prava na korištenje stanom u kojemu živi. Sud vjeruje da nije primjereno vidjeti susjeda u boksericama, međutim isto tako vjeruje i da je tuženik u većini vremena u donjem rublju unutar svoga stana, odnosno da ga drugi vide samo kada otvara vrata tog stana, čime ni na koji način ne ometa druge korisnike u korištenju njihovih stanova, kako to tužiteljica pokušava prikazati.

28. Nadalje, vezano za zapunjavanje brzosušećim ljepilom cilindara brava i lokota na ostalim stanovima, valja istaknuti da iz dokaznog postupka proizlazi, a što potvrđuje i sam svjedok JR, da je upravo on zapunio cilindre brava pojedinih stanova ljepilom, dok baš niti jedan od stanara ili najmoprimaca ne tvrdi da bi to ikada učinio tuženik. Stoga i navedeno upućuje na teško poremećene odnose između vlasnika i tuženika, kao i na određeni stupanj samovlasti koju suprug tužiteljice primjenjuje u svojim nastojanjima da stupi u posjed jednog po jednog stana, a ne na tuženikovo sustavno ometanje drugih najmoprimaca i stanara u mirnom korištenju njihovih stanova.

29. Glede navoda tužiteljice da tuženik boja bojom staklo lifta i leću kamere za video nadzor, čime tužiteljici čini štetu, valja reći da je istu činjenicu priznao i sam tuženik te ju sud nalazi nedvojbeno utvrđenom, a razlog takvog, uistinu neprimjerenog ponašanja tuženika, jest njegov očiti revolt što se prostor hodnika zgrade snima video nadzorom. U tom smislu riječ je dakle o naknadi štete, a ne niti o kaznenom djelu (kako to proizlazi iz nepravomoćne presude K-847/22) niti o razlogu za otkaz ugovora o najmu stana, jer navedeno s preostalim stanarima i najmoprimcima nema nikakve veze. Isti je slučaj i s udaranjem tuženika nogom u ulazna vrata kućne veže, pri čemu se ističe da iz dokaznog postupka ne proizlazi da bi na tim vratima nastala šteta.

30. Vezano za navode tužiteljice da je tuženik bespotrebno pritiskao tipke dizala, valja reći da je moguće da je navedeno točno, međutim i za navedeno vrijedi zaključak suda da je tužiteljica trebala tuženika tužiti za naknadu štete. Pritom se ističe da sud ne smatra da su time na bilo koji način ostali stanari najmoprimci bili onemogućeni u mirnom korištenju svojih stanova, pa čak niti u mirnom korištenju dizala, a niti to bilo tko od njih tijekom postupka tvrdi.

31. Što se tiče navoda tužiteljice da s tuženikom u stanu povremeno boravi njegova bivša supruga ČR, valja istaknuti da prvenstveno ni iz jednog dokaza ne proizlazi da bi takva osoba u stanu tuženika boravila u vremenu duljem od 30 dana, a što je nužna pretpostavka za otkaz ugovora pozivom na odredbu čl. 19. st. 4. Zakona o najmu stanova. Međutim, čak i da ista doista koristi predmetni stan, ističe se da u otkazu ugovora od 25.2.2022. navedeno nije istaknuto kao otkazni razlog, pa navedena činjenica sama po sebi ne može biti otegotna po tuženika niti u ovom postupku.

32. U pogledu otkaznih razloga kojima tužiteljica naglašava da tuženik urinira i pljuje po navedenom stubištu valja reći da navedeno djelomično potvrđuju iskazi tužiteljice te svjedoka NR, JR i GR, dok nitko od preostalih svjedoka navedeno ne iskazuje, a čak i svjedok NR iskazuje da nikada nije vidio da bi stubište bilo zaurinirano ili smrdjelo po urinu, iako se radi o svjedoku kojeg je predložila sama tužiteljica te koji tamo stanuje od 2019. Stoga sud smatra da nije bilo moguće na nedvojbeni način utvrditi da je tuženik taj koji urinira i pljuje po stubištu, te da navedena činjenica sama po sebi ne može predstavljati otkazni razlog, pogotovo kada se dovede u vezu s time da niti jedna od osoba koja trenutno stanuje u predmetnoj zgradi nije izrijekom rekla da ju tuženik u korištenju njezinog stana doista ometa na bilo koji način.

33. Na kraju, što se tiče navoda tužiteljice da joj tuženik ne omogućava pregled stana, ističe se da ta činjenica ne proizlazi niti iz jednog dokaza osim iz tužiteljičinog iskaza. No, čak i kada bi ista bila točna, ukazuje se da kontrola korištenja stana koja je propisana odredbom čl. 16. Zakona o najmu stanova nije bitan sastojak ugovora o najmu stana po čl. 5. istoga zakona, a niti predstavlja razlog za otkaz najma, slijedom čega sud smatra da u ovoj vrsti zahtjeva takvi navodi tužiteljice, sve i da su istiniti, nisu odlučni.

34. Slijedom navedenog, sud mora primijetiti da se u ovom parničnom predmetu radi o izrazitom i sasvim osobnom antagonizmu između tužiteljice i njezinog supruga kao vlasnika zgrade te tuženika kao najmoprimca, te u kojem tuženik (mora se priznati u pogledu mnogo čega na doista neprimjeren način) pokazuje svoj otpor i revolt spram postupaka tužiteljice, što dovodi do toga da na imovini tužiteljice (nadzornim kamerama i staklu lifta) doista nastaje šteta. Međutim, u svjetlu iskaza stanara koji sa stanovanjem i postupcima tuženika doista nemaju većih problema, na njega se ne žale i ne nalaze se niti osobno niti fizički ugroženima, navedeno postupanje predstavlja osnov za naknadu štete, ali ne i za otkaz ugovora pozivom na čl. 19. Zakona o najmu.

35. Da je tome tako ukazuje i činjenica da je suprug tužiteljice JR protiv tuženika podnio 11 prijava policiji i ustao protiv njega i njegove bivše supruge tužbama u brojnim parničnim postupcima, dok nitko od drugih korisnika stanova nije podnio niti jednu prijavu, a niti je bilo koji od tih provedenih postupaka rezultirao pravomoćnom presudom koja je donesena u korist tužiteljice.

36. Kako je dakle tijekom postupka utvrđeno da ne stoje otkazni razlozi navedeni u izjavi o otkazu ugovora, to tuženik kao zaštićeni najmoprimac i dalje ima pravni osnov za korištenje stanom, slijedom čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

37. Konačno, uzimajući u obzir da se radi o tužbi radi iseljenja iz stana, pri ocjeni osnovanosti zahtjeva tužiteljice, valja se osvrnuti i na tuženikovo pravo na dom, s obzirom da iz dokaznog postupka proizlazi da je predmetna nekretnina unazad 30 godina (od 1994. do danas) njegov jedini dom.

38. Naime, sukladno čl. 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (NN - Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To "pravo na dom" u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34 st. 1 u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2 Ustava RH po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

39. Stoga, da bi došlo do primjene čl. 8 Konvencije, tuženik se čak nije morao niti neposredno pozvati na sadržaj toga članka, već je dovoljno da iznese činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije, a upravo je to on tijekom postupka i učinio. Za ocjenu da li se predmetni stan može smatrati domom tuženika, valja ukazati na presude Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile, a s obzirom na namjeru tuženika da u tom stanu živi.

40. U tom smislu sud je cijenio činjenicu da tuženik u tom stanu živi neprekidno gotovo 30 godina kao i da isti za njega predstavlja dom za koji je vezan te mu je jedino mjesto stanovanja. Stoga sud drži da se svakako radi o nekretnini koja se može smatrati tuženikovim domom.

41. Radi ocjene da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljeno od strane tužiteljice predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u tuženikovo pravo na dom, potrebno je odgovoriti na tri eliminacijska pitanja, a prvo je da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34 st. 1 u svezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 Ustava RH te čl. 8 st. 2 Konvencije, bilo u skladu sa zakonom.

42. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje tužiteljice prvenstveno bilo zakonito. Naime, tužiteljica je upisana kao vlasnica na predmetnoj nekretnini te svakako ima zakonsko pravo tražiti od suda da zaštiti njezino pravo vlasništva.

43. Nadalje, daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tužene bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih". U odnosu na to pitanje valja ukazati da je tužiteljica kao upisana vlasnica privatna osoba, pa u konkretnom slučaju dakle postoje dva suprotstavljena privatna interesa, u kojem slučaju sud presuđuje između prava vlasništva jedne privatne osobe (tužiteljice) i prava na dom druge privatne osobe (tuženika).

44. Po mišljenju suda u konkretnom slučaju prevaga je svakako na privatnom vlasništvu tužiteljice, kao primarnom i nepovredivom pravu zajamčenom Ustavom RH. Stoga sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje države u pravo na dom tužene ima cilj koji bi bio legitiman, odnosno isto je u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, radi zaštite zdravlja i morala, odnosno radi zaštite prava i slobode drugih.

45. Međutim, zadnje pitanje na koje valja odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenjem tuženika bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16 st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2 Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario, a na to pitanje je po mišljenju suda odgovor negativan te u konkretnom slučaju sud smatra da iseljenje tuženika nije razmjerno cilju koji se želi postići.

46. Naime, sve i da su osnovani otkazni razlozi navedeni u ovoj parnici, a što je sud utvrdio da nisu, ukazuje se da je dana 2.4.2024. stupio na snagu Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv RH i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-3242/2018 (NN 36/24) kojom je država propisala pet programskih mjera usmjerenih na skoro iseljenje zaštićenih najmoprimaca iz stanova koji su u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba i u kojima stanuju po osnovi bivšeg stanarskog prava, odnosno na trajno rješavanje njihovog stambenog statusa. Istim Zakonom propisano je (čl. 48. st. 2. ) da, ako stranke ne postignu dogovor o programskoj mjeri koja će se primjenjivati u njihovu predmetu, na stranke se primjenjuje treća programska mjera, a to je iseljenje zaštićenog najmoprimca iz stana u roku od četiri mjeseca od pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje da među njima nije postignut dogovor.

47. Dakle, s obzirom da nitko od stranaka tijekom postupka ne tvrdi da postoji dogovor o tome da bi tuženik kao najmoprimac eventualno koristio mjeru ostanka u predmetnom stanu, niti je to zbog njihovih evidentno poremećenih odnosa uopće vjerojatno i realno očekivati, to će tuženik kao najmoprimac primjenom citiranog Zakona ionako iz stana trebati iseliti u kraćem vremenskom razdoblju, a mjere njegovog stambenog zbrinjavanja preuzeti će država.

48. Stoga je u takvim okolnostima nerazmjerno presudom oduzeti tuženiku pravo na korištenje ovoga stana, pa posljedično tome i pravo na kasnije stambeno zbrinjavanje, te smatra da takvo postupanje ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići, niti bi takva mjera bila nužna u demokratskom društvu. U svjetlu takvog zaključka sud cijeni i činjenicu da je tuženik osoba starije životne dobi (67 godina), da uredno plaća zaštićenu najamninu i režijske troškove predmetnog stana, kao i to da je tužiteljica vlasnica brojnih stanova u predmetnoj stambenoj zgradi, kao i drugih nekretnina, slijedom čega joj korištenje stana od strane tuženika u periodu od daljnjih nekoliko mjeseci neće predstavljati prekomjerni teret.

49. U tom smislu provedbom testa razmjernosti kod ocjene osnovanosti prigovora prava na poštivanje doma, sud je na zadnje od tri eliminacijska pitanja dobio negativan odgovor, što je dovoljno da tužbu za iseljenje odbije.

50. Slijedom navedenog i iz navedenog je razloga, dakle neovisno o ocjeni valjanosti i zakonitosti otkaznih razloga, tužbeni zahtjev valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

51. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: jednokratnu nagradu za zastupanje tijekom čitavog prvostupanjskog postupka (tbr. 7/2) od ukupno 250 bodova odnosno 500,00 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu 15. svibnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 26,55 EUR

2. tuženiku po punomoćnici