REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-493/2020-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Pelicariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Pelicarić & Smerdel u Zagrebu, protiv tuženika VULKAL d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 90439696130, zastupanog po punomoćniku Ivici Vegi, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Brune Pelicarića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Ivice Vege, odvjetnika, 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženik, VULKAL d.o.o. iz [adresa], OIB: 90439696130 dužan je isplatiti tužitelju CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 147.492,62 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

- 3.935,28 kn od 15.2.2015.

- 1.445,61 kn od 15.3.2015.

- 2.489,67 kn od 15.4.2015.

- 6.264,32 kn od 15.5.2015.

- 2.730,60 kn od 15.6.2015.

- 1.927,48 kn od 15.7.2015.

- 2.168,42 kn od 15.8.2015.

- 1.365,30 kn od 15.9.2015.

- 2.810,91 kn od 15.10.2015.

- 5.541,51 kn od 15.11.2015.

- 7.469,00 kn od 15.12.2015.

- 3.292,78 kn od 15.1.2016.

- 3.453,41 kn od 15.2.2016.

- 2.810,91 kn od 15.3.2016.

- 3.694,34 kn od 15.4.2016.

- 6.826,50 kn od 15.5.2016.

- 3.453,41 kn od 15.6.2016.

- 481,87 kn od 15.7.2016.

- 2.810,91 kn od 15.8.2016.

- 2.730,60 kn od 15.10.2016.

- 3.854,97 kn od 15.11.2016.

- 7.067,44 kn od 15.12.2016.

- 2.088,11 kn od 15.1.2017.

- 1.124,37 kn od 15.2.2017.

- 963,74 kn od 15.3.2017.

- 2.971,54 kn od 15.4.2017.

- 1.606,24 kn od 15.5.2017.

- 963,74 kn od 15.6.2017.

- 963,74 kn od 15.7.2017.

- 1.445,61 kn od 15.8.2017.

- 321,25 kn od 15.9.2017.

- 1.124,37 kn od 15.10.2017.

- 3.132,16 kn od 15.11.2017.

- 7.549,31 kn od 15.12.2017.

- 1.204,68 kn od 15.1.2018.

- 3.774,65 kn od 15.2.2018.

- 481,87 kn od 15.3.2018.

- 3.292,78 kn od 15.4.2018.

- 5.059,64 kn od 15.5.2018.

- 1.927,48 kn od 15.6.2018.

- 1.606,24 kn od 15.7.2018.

- 963,74 kn od 15.8.2018.

- 1.766,86 kn od 15.9.2018.

- 160,62 kn od 15.10.2018.

- 1.967,64 kn od 15.11.2018.

- 6.665,88 kn od 15.12.2018.

- 1.284,99 kn od 15.1.2019.

- 883,43 kn od 15.2.2019.

- 2.088,11 kn od 15.3.2019.

- 1.445,61 kn od 15.4.2019.

- 3.292,78 kn od 15.5.2019.

- 2.810,91 kn od 15.6.2019.

- 963,74 kn od 15.7.2019.

- 963,74 kn od 15.8.2019.

- 1.044,05 kn od 15.9.2019.

- 963,74 kn od 15.10.2019.

pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, kao i naknaditi mu troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom kamatom od donošenja presude pa sve do isplate.".

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.093,75 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio kod tuženika u radnom odnosu temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2008. na radnom mjestu stručnjaka za zaštitu na radu i zaštitu od požara, koji ugovor je raskinut 27.11.2019. temeljem izvanrednog otkaza radnika uvjetovanog ponašanjem poslodavca. Za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika tužitelj je redovito radio više od redovnog rada tako je kroz razdoblje unatrag 5 godina odradio 1836,5 prekovremenih sati, i to u 2015. godini 516 sati, u 2016. godini 489 sati, u 2017. godini 291 sat, u 2018. godini 360,5 sati i u 2019. godini 180 sati, s time da mu nije plaćen niti jedan sat prekovremenog rada. Vrijednost jednog redovnog radnog sata kod tuženika za mjesec rujan 2019. godine je iznosila 58,0647 kn, za mjesec listopad 2019. godine je iznosila 49,5089 kn, dok je za mjesec studeni 2019. godine je iznosila 53,05 kn. Uzimajući ta posljednja 3 mjeseca rada tužitelja kod tuženika prosječna vrijednost sata je iznosila 53,5412 kn ((58,0647+49,5089+53,05=) 160,6236:3=53,5412). Kada se taj iznos uveća za 50 %, u skladu s Pravilnikom o radu, proizlazi da je vrijednost jednog sata za prekovremeni rad 80,3118 kn. Umnoškom vrijednosti naknade za 1 prekovremeni sat rada s brojem prekovremenih sati za svaki mjesec rada za 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu proizlazi da je tužitelju nije isplaćena naknada za prekovremeni rad u iznosu od 147,492,62 kn, koji iznos tužitelj potražuje ovom tužbom, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kao u izreci, tekućim od 15. dana u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate. Tužitelj također potražuje i da mu tuženik nadoknadi troškove ovog postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Navodi da nije sporno da je tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu na radnom mjestu - referent zaštite na radu i zaštite od požara - od 01.02.2008., koji radni odnos je prestao dana 27.11.2019. temeljem izvanrednog otkaza radnika, ovdje tužitelja. Tuženik se otkazu nije protivio, iako je u cijelosti osporio sve navode izvanrednog otkaza kao neistinite i neutemeljene, očitujući se o istom na zahtjev HZZO-a. Navode izvanrednog otkaza tuženik smatra temeljem ovopredmetnog tužbenog zahtjeva tužitelja, iz kojeg proizlaze navodni prekovremeni sati, čiju naknadu tužitelj neosnovano potražuje tužbom. Nije točno da je tužitelj kod tuženika ikada radio prekovremeno niti da je za time ikada postojala potreba. Mjesto rada tužitelja su bile poslovne prostorije tuženika u Zagrebu, uz mogućnost privremenog upućivanja radnika na rad na terenu izvan Zagreba (čl. 3. Ugovora o radu od 29.05.2009.). S obzirom da tužitelj nije imao odgovarajuću stručnu spremu da bi u cijelosti samostalno mogao obavljati poslove svog radnog mjesta (SSS), sukladno propisima RH tuženik je od 01.09.2015. na istim poslovima, uz tužitelja, angažirao i vanjskog suradnika UN. Tuženik u svim svojim poslovnim centrima na poslovima video zaštite, zaštite od požara, zaštite na radu i vatro dojave, osim voditelja poslovnica i referenata zaštite na radu, ima angažirane i vanjske specijalističke firme za obavljanje istih poslova, tako da se isti poslovi dijele i raspoređuju na sve njih. Slijedom navedenoga, tužitelj je na navedenim poslovima, isključivo u poslovnicama u Zagrebu, radio svega nekoliko sati dnevno, ako bi za njegovim radom uopće i postojala potreba, obzirom se potreba za obavljanjem tih poslova od strane tužitelja javljala samo povremeno. Iz navedenog razloga, tuženik je s tužiteljem dogovorio u preostalom dijelu do punog radnog vremena, da će tužitelj obavljati dio poslova vezan uz nabavu sitnog kancelarijskog materijala, kao i druge poslove za koje se pokaže potreba, sukladno odredbi čl.2. st.2. Ugovora o radu (narudžba repromaterijala mailom, vođenje evidencije i upućivanje radnika na liječnički pregled, davanje novim radnicima uputa za rad na siguran način i sl.). Stoga su apsolutno netočne i neutemeljene tvrdnje tužitelja da je radio prekovremeno, s obzirom da potreba za njegovim radom nije bila niti tolika da pokrije njegovo redovno puno radno vrijeme. Naime, poslove zaštite na radu i zaštite od požara većinski je obavljao UN, dok je ostale poslove tužitelj uglavnom obavljao putem maila i komunikacije sa radnicima, za što sve nije bilo potrebno više od 4-5 sati dnevno. Tuženik, nadalje, osporava dostavljenu evidenciju prekovremenih sati kao nevjerodostojnu, obzirom se ne radi o ispravi poslodavca, niti ju je isti ikada vidio, potpisao ili priznao. Tužitelj je uz tužbu dostavio obračune plaća za razdoblje od listopada do studenog 2019. godine, međutim iz dostavljenog nije razvidno da bi postojali prekovremeni sati. Ističe da su čl. 65. Zakona o radu propisani uvjeti na koji način poslodavac može tražiti od radnika da radi duže od punog radnog vremena. Tuženik ukazuje kako takve okolnosti u utuženom razdoblju nisu postojale pa nije niti bilo potrebe tražiti od tužitelja da radi duže od punog radnog vremena. Štoviše, tužitelj nije dostavio niti jedan jedini dokaz da je ikada radio prekovremeno, kao što je zahtjev tuženika za prekovremenim radom niti je tužitelj ikada uputio tuženiku ikakav zahtjev ili prigovor da mu se izda pisani zahtjev za obavljanje prekovremenog rada, odnosno da mu se takav rad prizna i plati. Konačno, tuženik ističe kako je odnos tužitelja i tuženika tijekom cijelog radnog odnosa bio ne samo profesionalan, nego i prijateljski na osobnoj razini. Tužitelj i zz tuženika bili su privatno prijatelji, družili se, putovali i sl., što sve tužitelj tužbom očito obuhvaća i obračunava kao svoj prekovremeni rad. Upravo suprotno tužitelj nije uredno ispunjavao svoje radne obveze niti u redovno radno vrijeme pa stoga nije za očekivati da bi dobrovoljno i neplaćeno godinama radio prekovremeno. Na povrede svojih obveza iz radnog odnosa tužitelj je upozoren pisanom Upozorbom od 31.10.2016., na koju se tužitelj nikada nije očitovao. Predmetnim upozorenjem tužitelj je upozoren da se 28.10.2016. za radnog vremena neprimjereno dugo zadržavao na mjestima koja nisu planirana dnevnim aktivnostima poslodavca, i to u trajanju od 3 sata i 45 min, dok tužitelj s druge strane tužbom za listopad 2016. godine potražuje naknadu za navodnih 48 sati prekovremenog rada. Identične upozorbe je tuženik tužitelju mogao davati svaki tjedan, no zbog bliskih i prijateljskih odnosa radnika i poslodavca isto mu se nebrojeno puta toleriralo. Tuženik osporava visinu vrijednosti sata prekovremenog rada na način kako je to obračunao tužitelj. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare potraživanja. Predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu tuženiku prouzročenog parničnog troška, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu, saslušani su svjedoci FN, UN, TN, ON, ŠN, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku te je saslušan zz tuženika IN kao stranka u postupku.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće po osnovi neisplaćenog prekovremenog rada u razdoblju od 1. siječnja 2015. do rujna 30. rujna 2019.

6. U ovom stadiju postupka među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu referent zaštite na radu i zaštite od požara, kao i da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 1. veljače 2008., a koji radni odnos je prestao 27. studenog 2019. temeljem radnikovog, ovdje tužitelja, izvanrednog otkaza ugovora o radu.

7. Među strankama je sporno je li tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno te time ostvario pravo na isplatu razlike plaće na ime prekovremenog rada, kao i visina tužbenog zahtjeva. Dakle, sporni su i osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8. U odnosu na tuženikov opreza radi istaknuti prigovor zastare valja navesti kako je isti neosnovan. Naime, čl. 139. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje ZR) propisano je da potraživanja iz radnoga odnosa zastarijevaju za pet godina ako tim zakonom ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Tužba u ovom predmetu je podnesena 14. veljače 2020. Najstarija tražbina tužitelja u ovom predmetu odnosi se na mjesec siječanj 2015. koja dospijeva 15. veljače 2015. Od 15. veljače 2015. do 14. veljače 2020. nije proteklo pet godina. S obzirom da najstarija tražbina tužitelja u ovom predmetu koja se odnosi na mjesec siječanj 2015. nije u zastari, nisu u zastari ni tužiteljeve tražbine za mjesece koji slijede iza mjeseca siječnja 2015.

9. Iz ugovora o radu ne neodređeno vrijeme od 29. svibnja 2009. sklopljenog između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika proizlazi je da je isti sklopljen za radno mjesto referent zaštite na radu i zaštite od požara, da je čl. 2. ugovoreno da će tužitelj obavljati slijedeće poslove: organizacija i upravljanje aktivnostima zaštite na radu i zaštite od požara; organizacija poslova zaštite osoba i imovine; protuprovalni i alarmni sustavi; izrada i održavanje pravilnika o zaštiti osoba i imovine društva; izrada/održavanje uputa o radu i ponašanju u incidentnim situacijama; izrada plana školovanja za poslovno područje zaštite na radu i zaštite od požara; izrada plana školovanja za zaposlenike; organizacija i provođenje ocjenjivanja zaposlenika u odnosu na zaštitu na radu i zaštitu od požara; uvođenje novih zaposlenika u posao; mentorski rad sa zaposlenicima, razgovori sa zaposlenicima; upravljanje kvalitetom; ostali poslovi sukladno poslovnim potrebama definirani odlukom uprave, drugim aktom društva ili nalogom neposrednog rukovoditelja odnosno zakonom; druge poslove po nalogu rukovodioca. Odredbom čl. 3. je ugovoreno da će radnik poslove iz članka 2. ugovora obavljati u poslovnim prostorijama poslodavca u Zagrebu, sredstvima i opremom poslodavca, a prema potrebi poslodavac može privremeno uputiti radnika na obavljanje određenih poslova i izvan poslovnih prostorija navedenih u članku 1. ugovora, i to kako na rad na terenu tako i na službeni put u bilo koje mjesto u Republici Hrvatskoj, uz odgovarajuće zakonom propisane naknade. Odredbom čl. 5. je ugovoreno da će radnik raditi puno radno vrijeme od 40 sati tjedno te da raspored radnog vremena utvrđuje poslodavac. Člankom 7. je ugovoreno da za obavljene poslove iz čl. 2. u punom radnom vremenu poslodavac se obvezuje radniku isplaćivati mjesečno osnovnu plaću u visini 6.121,50 kn neto, u koji iznos je uključena i naknada za prijevoz. Također je ugovoreno da je poslodavac dužan prilikom isplate plaće radniku uručiti pisani obračun iz kojeg je vidljiv način izračuna.

9.1. Iz Dodataka I. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. svibnja 2009., sklopljenog 23. siječnja 2013. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika ugovoreno je da se mijenja čl. 7. Ugovora tako da isti glasi da se za poslove iz čl. 2. Ugovora u punom radnom vremenu ugovora osnovna mjesečna plaća u iznosu od 6.050,00 kn, koja se ugovara za mjesec svibanj, lipanj i srpanj, nadalje da se za mjesece siječanj, veljaču, kolovoz i rujan plaća ugovara u iznosu do 10% manjem od navedenog iznosa, dok se plaća za mjesec ožujak, travanj, listopad, studeni i prosinac ugovara u iznosu do 30% većem od navedenog iznosa.

9.2. Iz II. Dodatka Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 13. rujna 2019., sklopljenog između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika ugovoreno je da se mijenja čl. 7. Ugovora tako da isti glasi da se za poslove iz čl. 2. Ugovora u punom radnom vremenu ugovora osnovna mjesečna plaća u iznosu od 6.300,00 kn.

10. Iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme s nepunim radnim vremenom od 1. rujna 2015. sklopljen između tuženika i radnika ČN, proizlazi da je isti sklopljen za radno mjesto voditelj poslova zaštite na radu na neodređeno vrijeme, da će radnik na radnom mjestu voditelj poslova zaštite na radu obavljati slijedeće poslove: koordiniranje i rukovođenje radom Službe zaštite na radu, sudjelovanje u organizaciji i planiranju postojećih sustava tehničke i sigurnosne zaštite, eliminacija svih rizika koji mogu utjecati na poslovne aktivnosti i ostvarenje poslovnog uspjeha, svođenje ugrožavajući učinaka na najmanju moguću mjeru; stručna pomoć poslodavcu, radnicima i njihovim povjerenicima u provedbi i unapređenju zaštite na radu i zaštite od požara, unutarnji nadzor nad primjenom pravila zaštite na radu i zaštite od požara, suradnja sa stručnim službama poslodavca pri rekonstrukciji građevina namijenjenih za rad, nabavi uređaja, osobnih zaštita sredstava, te uređaja i opreme za gašenje požara; druge poslove po nalogu rukovodioca. Ugovoreno je da će radnik poslove iz članka 2. Ugovora obavljati u poslovnim prostorijama poslodavca u jednom od prodajno-servisnih centara poslodavca u Republici Hrvatskoj, sredstvima i opremom poslodavca, a prema potrebi poslodavac može privremeno uputiti radnika na obavljanje određenih poslova i izvan poslovnih prostorija navedenih u članku 1. ugovora, i to kako na rad na terenu tako i na službeni put u bilo koje mjesto u RH, uz odgovarajuće zakonom propisane naknade. Dalje je ugovoreno da je radnik dužan početi sa radom dana 1. rujna 2015., da radnik radi u nepunom radnom vremenu, u trajanju od 5 sati tjedno, a radno vrijeme raspoređeno je u pet radnih dana u tjednu od ponedjeljka do petka, po jedan sat dnevno, od 12:00 do 13:00 sati.

10.1. Dodatkom Ugovora o radu na neodređeno vrijeme s nepunim radnim vremenom od 16. veljače 2016. sklopljenog između tuženika i radnika ČN ugovoreno je da će radnik raditi u nepunom radnom vremenu u trajanju od pet sati tjedno u pravilu ponedjeljkom od 8:00 do 13:00 sati ili koji drugi dan u tjednu, a Dodatkom Ugovora od 9. ožujka 2016. ugovoreno je da će radnik raditi u nepunom radnom vremenu u trajanju od četiri sata tjedno u pravilu ponedjeljkom od 8:00 do 13:00 sati ili koji drugi dan u tjednu.

11. Iz priloženih Ugovora sa stranice 43-86 spisa proizlazi da je tuženik imao angažirane i vanjske specijalističke firme za obavljanje poslova video zaštite, zaštite od požara, zaštite na radu i vatro dojave.

12. Tužitelj je uz tužbu dostavio evidenciju radnih sati za svo utuženo razdoblje, na način da je za svaku godinu utuženog razdoblja na mjesečnoj bazi navedeno koliko sati redovnog rada je određeno, koliko je ostvarenih sati te razlika, pri čemu se napominje da iz istih nije razvidno na koga se evidencija odnosi niti da je tuženik takvu evidenciju zaprimio. Tuženik je u odgovoru na tužbu tako dostavljenu evidenciju osporio navodeći da se ne radi o ispravi poslodavca, da ju nije nikada vidio ni potpisao.

13. Na pripremnom ročištu održanom 15. rujna 2020. tužitelj je dostavio ispunjene formulare evidencije radnog vremena na njegovo ime za cijelo utuženo razdoblje (stranica 98-155 spisa) iz koje proizlazi koliko ukupno radnih sati je odrađeno, broj prekovremenih sati, neradni dani, bolovanje. Tuženik je tako dostavljenu evidenciju također osporio navodeći da se ne radi o ispravi poslodavca jer je tuženik nije potpisao niti je razvidno kome je ta evidencija upućena.

14. Iz evidencije radnog vremena za tužitelja za razdoblje od 2015. do 2019. koje je tuženik dostavio uz podnesak od 12. srpnja 2022. (stranica 202-319 spisa) proizlazi da je za svaki mjesec u utuženom razdoblju tuženik vodio evidenciju o radnom vremenu za tužitelja na način da je za svaki dan naznačio podatak kada je tužitelj započeo s radom, završetak rada, ukupno dnevno radno vrijeme te vrijeme redovnog rada, kao i ukupni zbroj za svaki stavak zasebno. Svaki od priloženog dokumenta ima i rubriku "prekovremeni rad", koja ja za sve mjesece utuženog razdoblja prazna. Svaka mjesečna evidencija o radnom vremenu tužitelja je potpisana te ima naznačeni štambilj tuženika.

15. Iz iskaza svjedoka FN, koja je radila na obračunu plaća kod tuženika, proizlazi da je tužitelj radio kod tuženika u redovnom radnom vremenu od 7-15 sati, da su svi zaposlenici tuženika na kraju svakog mjeseca njoj kao ovlaštenoj osobi dostavljali ispunjene formulare o mjesečnoj satnici koju su ostvarili kod tuženika, formulare su ispunjavali sami zaposlenici, a na osnovu tih formulara zaposlenicima se vršio obračun mjesečne plaće. Za vrijeme njenog rada kod tuženika nikada niti jedan zaposlenik nije prijavio da je imao ostvarene prekovremene sate pa tako ni tužitelj. Nakon što joj je sud dao na uvid priložene formulare sa stranica 98-155 spisa navodi da su upravo takvi formulari bili dostavljeni njoj kao ovlaštenoj osobi kod tuženika, s tim da bi se ona osobno na svakom formularu potpisala, navela ugovor o radu sa istaknutom plaćom tog zaposlenika, isto predočila direktoru te na svakom formularu posebno navela sve sate bolovanja po raznim osnovama, a tek tada bi direktor tada stavio svoju oznaku da je obračun u skladu s ugovorom. U mjesecima kada je bio pojačan obim posla, a to bi uglavnom bio mjesec travanj i studeni zbog sezonskih izmjena guma, direktor bi svim zaposlenicima odobrio povećanje plaća zbog povećanog obima posla, pa tako i za tužitelja. Ne može potvrditi da su formulari koje je tužitelj priložio u spis upravo formulari koje je njoj dostavio i koje je ona zaprimila budući da isti nemaju njen potpis. Na temelju zaprimljenih formulara te nakon suglasnosti direktora vršila je obračun plaće za svakog zaposlenika, ispunila Joop obrazac, sačinila isplatne liste te iste dostavljala svakom zaposleniku ponaosob. Sve navedeno vrijedilo je i za tužitelja. Nikada nije zaprimila prigovor od strane tužitelja da sačinjeni obračun plaće i isplatna lista ne odgovaraju ugovorenom iznosu mjesečne plaće. Na svim isplatnim listama je bilo vidljivo fond radnih sati koje je pojedini zaposlenik obavljao u toku predmetnog mjeseca. Tuženik je isplatio u cijelosti tužitelju sav obavljeni rad.

16. IZ iskaza svjedoka ČN proizlazi da su on i tužitelj ponekada radili zajedno, sve je ovisilo o vrsti radnog zadatka kojeg su dobili. Nije mu poznato u kojem radnom vremenu je radio tužitelj. Naveo je da kod tuženika nikada nije bilo potrebe za obavljanje prekovremenog rada na radnom mjestu zaštite na radu i zaštite od požara. Na nekim radnim mjestima kod tuženika ponekad je postojala potreba za dužim radom i to npr. na radnom mjestu vulkanizera.

17. Iz iskaza svjedoka RN proizlazi da je isti otišao u mirovinu sa 1. siječnja 2014. te da nakon što je otišao u mirovinu nema saznanja na koji način je bilo organizirano radno vrijeme kod tuženika, niti mu je poznato u kojem radnom vremenu je radio tužitelj.

18. Iz iskaza svjedoka TN proizlazi da je njegovo radno vrijeme bilo organizirano po potrebi službe, a radno vrijeme tužitelja je također bilo slično njegovome, odnosno nije bilo točno određeno već je morao raditi dok se nije odradio posao do kraja. Povećan obim posla je bio u vrijeme mijenjanja guma. Radno vrijeme je svaki zaposlenik sam za sebe evidentirao i to već na predviđenom obrascu koji je pripremio poslodavac te su takve obrasce dostavljali nadležnoj službi. Tužitelj je ponekada morao obavljati svoj posao u poslovnicama tuženika izvan Zagreba. Nakon što je otišao u mirovinu ostao je u dobrim odnosima s tužiteljem te mu je isti osobno pričao da je radio po cijele dane pa čak i nedjeljom. Na sačinjene obračune plaća nitko nije prigovarao jer su se bojali otkaza. Pretpostavlja da je tužitelj bio u jako dobrim odnosima sa direktorom tuženika obzirom da je tužitelj direktoru cijelo vrijeme bio na raspolaganju.

19. Iz iskaza svjedoka ŠN proizlazi da je radno vrijeme kod tuženika bilo organizirano od 7 do 15 sati u sjedištu tuženika ili u popodnevnoj smjeni od 11 do 19 sati, za vrijeme rada na terenu radno vrijeme je bilo od 8 do 16 sati. Tužitelj je znao ponekad ostati prekovremeno a u prekovremenom radu bi obavljao poslove svog radnog mjesta. Tužitelj je znao po potrebi raditi i subotama. Tužitelj je osim poslova svoga radnog mjesta obavljao ponekad i poslove dostave, a od 2011. godine on i tužitelj nisu radili na istoj lokaciji, iako je i nakon toga znao susretati tužitelja prilikom dostave guma.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je njegovo radno vrijeme bilo organizirano od 7 do15 sati od ponedjeljka do petka te svaka druga subota od 7 do 13 sati, kod tuženika je obavljao poslove svoga radnog mjesta te poslove nabave uredskog materijala za sve poslovnice, po potrebi je išao u FINU, Poreznu upravu, obavljao je poslove javne nabave, a po potrebi je radio i poslove dostave i to kako za centre tuženika tako i za vanjske kupce. Učestalo je ostvarivao prekovremeni rad zbog potrebe posla. To se znalo događati npr. kada bi bili obavljani inspekcijski nadzori u raznim poslovnicama tuženika, kada bi se dogodile ozljede na radu, znao je direktora često vozili na razne sastanke kao i druge djelatnike po uputi direktora. Evidencije o radnom vremenu kod tuženika se vodila na način da je svaki zaposlenik sam ispunjavao obrasce koje mu je osigurao poslodavac te bi tako ispunjene obrasce on osobno slao putem e-maila kolegici FN i to ili zadnji radni dan u mjesecu pred kaj radnog vremena ili na početku idućeg radnog dana. Na temelju dostavljenih obrazaca kod tuženika se vršio obračun plaće. Naveo je da je na zaprimljene obračune plaća imao primjedbe jer nisu bili evidentirani prekovremeni sati rada te je te primjedbe iznio svome direktoru s tim da je takve primjedbe iznio vrlo stidljivo i diskretno jer sa se bojao direktora s kojim je inače bio u jako dobrim odnosima, a usprkos dobrom odnosu nije se usudio prigovoriti na plaću. U vrijeme povećanog obima posla odnosno u vrijeme sezone mijenjanja guma tuženik je svim zaposlenicima znao povećati plaću pa tako i njemu. U vrijeme sezone mijenjaj guma on je radio poslove dostave te se u tom segmentu ostvarili njegovi prekovremeni sati rada. Za vrijeme rada na terenu sam sebi bi sačinio putne naloge koje bi mu potpisala voditeljica logistike ĆN, za vrijeme rada na terenu obavljao je isključivo poslove stručnjaka zaštite na radu i zaštite od požara. Takvih putnih naloga bi bilo godišnje 10 što znači za pet centara dva puta godišnje. Evidenciju o svom radnom vremenu vodio je interno sam za sebe ispunjavajući za svaki radni dan koje poslove je toga dana obavio i u kojem radnom vremenu je radio a na osnovu takvih podataka ispunio je obrasce osigurane po tuženiku. Kolegici ZN evidenciju o svom radnom vremenu je u 99 % slučajeva slao putem e-maila a samo izuzetno istu je dostavljao osobno. Poslovi njegovog radnog mjesta su bili isti kroz cijelu godinu a obim poslova njegovog radnog mjesta se nije povećavao u vrijeme povećanog obima posla kod sezonskih mijenjanja guma.

21. Iz iskaza zz tuženika IN proizlazi da je radno vrijeme kod tuženika za poslove mijenjanja guma bilo organizirano u dvije smjene od 8 do 15 i od 11 do 19 sati, dok je radno vrijeme za tužitelja kao i radna mjesta popratnih službi špedicija, računovodstvo, internetska prodaja, marketing bilo organizirano od 7 do 15 sati. Tužitelj je bio prisutan za vrijeme inspekcijskih nadzora u poslovnicama tuženika, međutim takvi nadzori nikada nisu trajali dulje od 15 sati odnosno van radnog vremena tužitelja. Tužitelj je osim poslova svoga radnog mjesta obnašao i druge poslove kao što je nošenje računa na Finu, mijenjanje novaca, nošenje dokumentacije, a ponekad i poslove dostave. Taj posao je ponekad znao obaviti iza 15 sati ali taj posao nikada ne bi trajao dulje od sat vremena. Inače tužitelj je u toku svoga redovnog radnog vremena svega 2-3 sata obavljao posve svoga radnog mjesta - stručnjaka zaštite na radu i zaštite od požara dok bi u preostalom radnom vremenu obnašao prije navedene poslove ako bi bilo potrebe za tim. Tužitelj je obilazio i poslovnice izvan Zagreba dva puta godišnje. Kod tuženika je bilo organizirano da se evidencija o radnom vremenu vodi putem obrazaca, koje su neki zaposlenici sami ispunjavali, a za neke njihov voditelj. Tužitelj mu se nikada nije potužio da mu nije plaćen prekovremeni rad niti je ikada prigovorio na uvjete rada. Svim zaposlenicima pa tako i tužitelju je bila osigurana povećana plaća u vrijeme povećanog obima posla zbog sezonskog mijenjanja guma.

22. Odredbom čl. 65. ZR propisano je da je u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), a da iznimno, ako priroda prijeke potrebe onemogućava poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, usmeni zahtjev poslodavac je dužan pisano potvrditi u roku od sedam dana od dana kada je prekovremeni rad naložen. Ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno te da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od sto osamdeset sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od dvjesto pedeset sati godišnje.

22.1. Odredbom čl. 90. ZR propisano je da je plaća primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu, da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, da se plaća može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka i ostalih primitaka. Dodaci na plaću su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu razmjerno odrađenim radnim satima pod određenim uvjetima (otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.) i koje ostvaruje neovisno o efektivnom radu (uvećanje za navršene godine radnoga staža i sl.), odnosno koje u skladu s propisanim, utvrđenim ili ugovorenim kriterijima i visini ostvaruje ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja i radnoj uspješnosti (stimulacija i sl.).

22.2. Odredbom čl. 94 ZR propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50 %. Ako povećanje plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom nije određeno na način iz stavaka 1. i 3. ovoga članka, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ono moglo odrediti, radnik će ostvariti pravo na primjereno povećanje plaće.

23. Tužitelj predmetnom tužbom potražuje isplatu razlike plaće na ime odrađenog prekovremenog rada kod tuženika u utuženom razdoblju pri čemu svoje tvrdnje da je radio prekovremeno dokazuje priloženim obrascima o evidenciji radnog vremena za koje navodi da je upravo te obrasce dostavio ovlaštenoj osobi kod tuženika putem e- maila te je predložio da se tijekom postupka provede računalno vještačenje na računalu koje je koristio tužitelj kod tuženika kao i na centralnom računalu tuženika, a sve kako bi se utvrdila činjenica slanja priloženih obrazaca ovlaštenoj osobi kod tuženika. Tuženik je tijekom postupka osporio da priloženi obrasci predstavljaju službenu ispravu tuženika te je u cijelosti osporio potraživanje tužitelja navodeći da tužitelj nije u utuženom razdoblju radio prekovremeno te ostvario pravo na isplatu razlike plaće po osnovi prekovremenog rada pri čemu svoje tvrdnje dokazuje evidencijom radnog vremena tužitelja za utuženo razdoblje ovjerene potpisom ovlaštene osobe i štambiljem tuženika.

24. Tijekom postupka je kao nedvojbeno utvrđeno da se kod tuženika obračun plaće vršio na temelju obrazaca ispunjenih po zaposlenicima u kojima su svi zaposlenici evidentirali svoje sate redovnog rada, prekovremene sate rada, dane godišnjeg odmora, bolovanja i sve druge elemente potrebne za obračun plaće, a koje obrasce bi potom dostavljali FN, kao ovlaštenoj osobi kod tuženika i koja bi na temelju zaprimljenih obrazaca, nakon što bi provjerila dostavljane podatke i nakon što bi direktor tuženika iste potvrdio, vršila obračun plaće za sve zaposlenika. Sve ovo proizlazi iz iskaza svih saslušanih svjedoka kao i iz iskaza tužitelja i zz tuženika.

25. Iz Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio sa tuženikom ne proizlazi da se prekovremeni sati plaćaju jer je ugovorena fiksna plaća i pretpostavlja se da će radnik poslove obaviti u okviru ugovorenog radnog vremena. Tijekom postupka tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz da je dobio pisani ili usmeni nalog za obavljanje prekovremenog rada niti da je u utuženom razdoblju postojala potreba za njegovim prekovremenim radom.

26. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka FN, ČN i zz tuženika IN te je iste ocijenio uvjerljivim. Naime, iz njihovih iskaza proizlazi da tužitelj nije imao razloga ostajati duže od propisanog radnog vremena na poslu niti je bilo potrebe da dodijeljene zadatke obavlja izvan propisanog radnog vremena.

27. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka TN jer isti nema neposrednih saznanja o načinu rada tužitelja već je isti svoj iskaz dao na temelju onog što mu je pričao tužitelj. Sud nije prihvatio ni iskaz svjedoka ŠN jer on i tužitelj nisu radili na istoj lokaciji od 2011. godine pa također isti nema neposrednih saznanja o radu tužitelja. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka RN jer je isti prestao sa radom kod tuženika sa 1. siječnja 2014. pa isti nema saznanja o načinu rada tužitelja u utuženom razdoblju.

28. Sud nije prihvatio iskaz tužitelja te je isti ocijenio neuvjerljivim. Naime, nije životno ni logično da je tužitelj radio kod tuženika punih jedanaest godina pri čemu tvrdi da je učestalo radio prekovremeno, a da nikada tijekom radnog odnosa kod tuženika nije imao prigovore na zaprimljene obračune plaća i iste iznio osobi koja je vršila obračun plaće. Također sud nije mogao prihvatiti iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo da je svoje nezadovoljstvo obračunom plaće direktoru iznosio stidljivo i diskretno jer se bojao direktora s kojim je inače bio u jako dobrim odnosima te je i taj dio iskaza tužitelja ocijenio neuvjerljivim, budući da nije životno da se tužitelj nije mogao izravno obratiti direktoru s kojim je bio u jako dobrim odnosima i s kojim se družio i privatno i raspraviti svoje nezadovoljstvo uvjetima rada.

29. Radi utvrđivanja sporne činjenice je li tužitelj dostavio ovlaštenoj osobi tuženika obrasce o evidenciji svoga radnog vremena, i to upravo obrasce koje je priložio u spis (stranica 98-155 spisa) sud je, na prijedlog tužitelja, rješenjem od 22. siječnja 2024. odredio provođenje računalnog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Igoru Plavčiću, a kojim je pod točkom V. izreke naloženo tužitelju da u roku od 15 dana uplati predujam u iznosu od 1.500,00 eura te koje rješenje je tužitelj zaprimio 7. veljače 2024. Tužitelj je citiranim rješenjem bio upozoren da će sud odustati od izvođenja dokaza u slučaju da tužitelj ne uplati naloženi predujam u ostavljenom roku (čl. 153. st. 3. ZPP).

29.1. Tužitelj nije u ostavljenom roku uplatio predujam za provođenje računalnog vještačenja već je uplatu određenog predujma izvršio tek 29. svibnja 2024.

30. Nakon što je sud pozvao vještaka da preuzme spis i izradi nalaz i mišljenje, vještak je podneskom od 11. lipnja 2024. naveo da bi za izradu nalaza i mišljenja bilo potrebno izraditi analizu korisničkih zapisa računala koje je koristio tužitelj te poslužiteljske zapise sa poslužitelja koje je koristio tuženik, a vrijednost rada procjenjuje na temelju broja sati koje je potrebno utrošiti za vještačenje u iznosu od 3.600,00 eura, pri čemu je dodatno napomenuo da je prikupljanje podataka kod tuženika vrlo upitno zbog proteka vremena.

31. Sud je podnesak vještaka dostavio strankama te je tužitelja dodatno rješenjem od 23. kolovoza 2024. pozvao da u roku od 15 dana izvrši uplatu razlike predujma za provođenje informatičkog vještačenja u iznosu od 2.100,00 eura.

32. Tužitelj nije u ostavljenom roku uplatio razliku predujma potrebnog za provođenje informatičkog vještačenja niti je na temelju odredbe članka 111. stavaka 2. i 3. ZPP-a zatražio produljenje roka za uplatu istog. Na glavnoj raspravi održanoj 28. ožujka 2025. punomoćnik tužitelja je naveo da tužitelj nema financijskih sredstava za podmiriti troškove predujma za predloženo računalno vještačenje pa da stoga odustaje od tog prijedloga, kao i da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

33. Odredbom članka 153. stavka 3. ZPP propisano je da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju ocijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

34. Prema mišljenju ovog suda, navedena odredba je kogentne naravi jer propisuje obvezu, a ne mogućnost, suda da odustane od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga je sud odredio.

35. Odredbom čl. 7. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Tužitelj je na ročištu održanim 28. ožujka 2025., na kojem je glavna rasprava zaključena, naveo da odustaje od predloženog dokaza za provođenje računalnog vještačenja kojim bi se dokazala osnov tuženog tužbenog zahtjeva, odnosno činjenica jesu li obrasci koje je tužitelj priložio u spis upravo oni obrasci koje je tužitelj za utuženo razdoblje dostavio ovlaštenoj osobi kod tuženika i koji dokazuju da je u utuženom razdoblju ostvario prekovremeni rad. Također na istom ročištu tužitelj je naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga pri čemu je odustao i od ranije predloženog dokaza za provođenje financijskog vještačenja koje je bilo potrebno za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva.

36. Kako tužitelj ni tuženik nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga sud je procesnim rješenjem donesenim na glavnoj raspravi održanoj 28. ožujka 2025. odredio da se daljnji dokazi neće provoditi.

37. Sukladno odredbi članka 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

38. Budući da je među strankama sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, a sud ne raspolaže stručnim znanjem da bi mogao sam utvrditi i izračunati visinu zatraženog potraživanja tužitelja, te obzirom da je tužitelj odustao od ranije predloženog financijskog vještačenja koje je bilo potrebno za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, kao i za provođenja računalnog vještačenja kojim bi se utvrdila osnov tužbenog zahtjeva, to tužitelj po ocjeni ovog suda, u smislu odredbe članka 221.a ZPP, nije dokazao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan.

39. Ostali priloženi dokazi i navodi stranaka nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen.

41. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), budući da je tuženik zastupan po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora.

41.1. Tako su tuženiku priznati slijedeći troškovi: za sastav odgovora na tužbu 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 15. rujna 2020. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 19. siječnja 2021. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 27. svibnja 2021. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 20. siječnja 2022. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 21. ožujka 2022. 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 25. ožujka 2022. 125 bodova (Tbr. 9/2 OT), za sastav obrazloženog podneska od 12. srpnja 2022. 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 31. siječnja 2023. 125 bodova (Tbr. 9/2 OT), za zastupanje na ročištu održanom 22. siječnja 2024. 125 bodova (Tbr. 9/2 OT), za zastupanje na ročištu održanom 13. ožujka 2025. 62,5 bodova (Tbr. 9/5 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 28. ožujka 2025. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), dakle ukupno 2.437,5 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% sveukupno trošak tuženika iznosi 6.093,75 eura, a koji trošak je dužan platiti tužitelj.

41.2. Tuženiku su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

42. Tuženiku je za zastupanje na ročištima održanim 25. ožujka 2022., 31. siječnja 2023. i 22. siječnja 2024. priznat trošak po Tbr. 9/2, budući da se na navedenim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 30. siječnja 2023., budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, a niti je sud o istom raspravljao. Tuženiku je za zastupanje na ročištu održanim 13. ožujka 2025. priznat trošak po Tbr. 9/5, budući da je isto odgođeno prije početka raspravljanja. Slijedom navedenog, zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen.

43. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 15. svibnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika