Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-536/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice-specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 29. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 218-50-2856551 od 27. svibnja 2005. sklopljen između tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 u članku 2. a koji glasi: „redovna kamata…promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora“, te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu 218-50- 2856551 od 27. svibnja 2005. sklopljen između tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 u članku 7., a koji glasi:“ kredit se otplaćuje u …mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za chf, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12.483,76 EUR (slovima: dvanaest tisuća četiristo osamdeset tri eura i sedamdeset šest centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

iznos 162,76 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 175,03 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 159,42 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 162,23 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 228,46 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 234,92 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 290,26 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 261,83 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 230,71 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 227,37 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 224,97 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 241,41 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 252,76 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 243,10 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 238,18 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 241,76 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 246,81 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 238,11 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 241,46 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 235,03 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 224,50 EUR od 30. rujan 2012.

iznos 236,40 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 242,11 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 238,10 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 215,66 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 234,73 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 236,39 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 228,92 EUR od 30. travanj 2013.

iznos 205,68 EUR od 31. svibanj 2013.

iznos 205,09 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 210,79 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 219,95 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 232,62 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 226,09 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 230,72 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 235,97 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 193,38 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 199,96 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 197,81 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 190,52 EUR od 30. travanj 2014.

iznos 188,19 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 189,25 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 197,51 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 204,43 EUR od 31. kolovoz 2014.

iznos 203,02 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 209,04 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 213,12 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 210,72 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 215,35 EUR od 31. siječanj 2015.

iznos 213,16 EUR od 28. veljača 2015.

iznos 214,00 EUR od 31. ožujak 2015.

iznos 214,00 EUR od 30. travanj 2015.

iznos 214,00 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 214,00 EUR od 30. lipanj 2015.

iznos 214,00 EUR od 31. srpanj 2015.

iznos 214,00 EUR od 31. kolovoz 2015.

iznos 214,00 EUR od 30. rujan 2015.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, prema tužitelju FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 15.657,71 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, da tužitelju FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.069,09 EUR (slovima: dvije tisuće šezdeset devet eura i devet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 15. svibnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 3. lipnja 2019. radi utvrđenja i isplate, u kojoj navodi da su 27. svibnja 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-2856551 te 4. veljače 2016. Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 218-50-2856551 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje navodi da provedena konverzija nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 218- 50-2856551 od 27. svibnja 2005. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF te da sklopljenim Dodatkom ugovoru o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope već je u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku.

1.2. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da je u članku 2. Ugovora o kreditu broj 218- 50-2856551 od 27. svibnja 2005. bila ugovorena kamatna stopa od 4,95% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora dok je u članku 7. Ugovora o kreditu bila ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

1.3. Tužitelj smatra da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezano samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da ugovorne odredbe i o predmetu ugovora i o cijenu nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača, a s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su ovakve odredbe utvrđene ništetnima.

1.4. Osim što je tuženik mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci, tužitelj navodi da je tuženik u Ugovoru o kreditu broj 218-50-2856551 od 27. svibnja 2005. ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovali neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana slijedom čega je tuženik postupio suprotno tada odredbama članka 81. i 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu ugovarala valuta koja je vezana uz švicarski franak.

1.5. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud utvrdi ništetnim dijelove predmetnih odredaba te da naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio s osnova ništetnosti tih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 92.396,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, pri čemu je uračunat iznos priznat konverzijom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Postupajući po odredbama članka 19.c stavak 1. točka 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio pa je time kredit izmijenjen u kredit s valutom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana.

2.1. Navodi da su posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu sljedeće: konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je s danom potpisa ugovora zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR, da nakon provođenja konverzije nije moguće utvrđenje ništetnosti spornih odredbi jer su iste u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene, da su sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora, da je konverzijom kredita tužitelju neotplaćena glavnica smanjena za ukupno 12.902,70 EUR i da su konverzijom kredita iscrpljene sve prave pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom.

2.2. U odnosu na tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18, navodi da predmetna odluka ima isključivo procesno značenje te se isključivo odnosi na pitanje dopuštenosti takve tužbe, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje.

2.3. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 218-50-2856551 od 27. svibnja 2005., Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 218-50- 2856551, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 21. ožujka 2019., pregled izvršenih uplata (u omotnici na listu 7 spisa), dopis tuženika od 15. siječnja 2016. s priloženim otplatnim planom na listu 30-43 spisa, izjava o prihvatu izračuna konverzije od 11. prosinca 2015. na listu 44 spisa, dopis tuženika na listu 46-48 spisa, izvještaj ovlaštenog revizora – nadopuna od 13. siječnja 2016. na listu 56-59 spisa, ponuda stambenih kredita na listu 154-159 spisa, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka od 10. siječnja 2025. te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi 29. studenoga 2024.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti tih odredaba.

6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 27. svibnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 218-50-2856551, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz [adresa] pod brojem OU-730/2005, a kojim ugovorom banka stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 4,95 % godišnje. Nije sporno ni to da je 4. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-2856551, da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 41.638,97 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća te da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 12.907,70 EUR. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:

41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

17. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

18. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara i javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, međutim od predmetnog dokaznog prijedloga odustao je na raspravi održanoj 16. svibnja 2024., dok druge dokaze tuženik nije predložio. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit uzeo u svrhu otkupa dijela kuće od njegovog strica dok je drugu polovicu otkupio njegov brat te za renoviranje njegovog dijela kuće. Izjavio je da u vrijeme ishođenja kredita nije bio obrtnik niti imatelj poslovnih udjela u trgovačkom društvu, a niti je u predmetnoj nekretnini obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost. On je prvotno u Banci pitao za kredit s valutnom klauzulom u Eur ali kako nije bio kreditno sposoban u Banci su mu ponudili sklapanje kredita s valutnom klauzulom u CHF koji je i prihvatio, jer je morao riješiti stambeno pitanje. Tada su mu rekli da kredit u CHF može dobiti bez problema, ali nitko mu nije objašnjavao značaj valutne klauzule niti rizik tečaja. Nisu mu objasnili niti o kojim parametrima ovisi promjena kamatne stope. Rata kredita je prvotno iznosila oko 5.500,00 kn, a kasnije je porasla čak na 7.500,00 kn. Od Banke je primio poziv da se javi radi konverzije Ugovora. Prije sklapanja Dodatka Ugovora nije mu bilo objašnjeno niti rečeno da će konverzijom biti obeštećen zbog primjene ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. On je u to vrijeme imao još jedan kredit u PBZ Banci gdje je nakon konverzije imao nižu kamatnu stopu nego kod ovdje spornog Ugovora. Dodatak Ugovora o kreditu čekao ga je pripremljen kod tuženika, nije mogao utjecati na sadržaj niti pregovarati o bilo kakvim uvjetima konverzije. On je konverziju prihvatio jer se bojao da mu rata kredita još više ne naraste. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitao. U tom trenutku nije mogao očekivati da će se dogoditi takva situacija s porastom tečaja CHF. Prije zakonom propisane mogućnosti konverzije kredita nije iskoristio mogućnost iz članka 9. Ugovora o kreditu tj. da bi zatražio promjenu valute kredita. Ne sjeća se na koji način se kretala kamatna stopa tijekom otplate kredita niti da je od 2012. godine kamatna stopa pala ispod stope ugovorene kamate. Kao sredstvo osiguranja plaćanja predmetnog kredita bilo je ugovoreno i jamstvo i hipoteka. Anuitete kredita je plaćao osobno putem trajnog naloga na računu koji je imao otvoren kod tuženika na koji sam primao plaću.

18.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

19. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

21. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

22. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

24. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

25. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 19. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o pretplati.

26. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj: 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj: 102/15).

28. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

29. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

30. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

31. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

32. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 F protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

33. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

34. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić koja je u svom nalazu i mišljenju od 10. siječnja 2025. izračunala preplatu koju je tužitelj platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji u iznosu od 12.483,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

34.1. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbe već je podneskom od 27. siječnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 12.483,76 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno članka 191. stavak 1. ZPP, a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe članka 190. stavak 2. i stavak 3. ZPP dopustio smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

34.2. U podnesku od 20. ožujka 2025. tuženik je istaknuo samo pravne prigovore na nalaz i mišljenje vještaka.

34.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te su stranke na raspravi održanoj 29. travnja 2025. izjavile da ne predlažu usmeno saslušanje vještakinje, to sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

35. Kako je, dakle, provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos 12.483,76 EUR, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

36. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

37. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 3. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

38. Tuženik je pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja u podnesku od 19. lipnja 2020., a što znači da je podnesen sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP koji propisuje da se prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.

38.1. Prigovor tuženika radi prebijanja je procesno-pravni zahtjev o kojem sud ima obvezu odlučiti jednako kao i o zahtjevu tužitelja. Svrha tuženikovog prigovora radi prebijanja ograničena je na to da u cijelosti ili djelomično spriječi u uspjehu u parnici. Prema članku 338. stavak 3. ZPP izreka presude sadrži uz ostalo i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja s tim da se samo u slučaju da se utvrdi postojanje tražbine tužitelja i postojanje tražbine tuženika, koja se stavlja tužitelju u prijeboj, vrši prijeboj utvrđenih međusobnih tražbina i obvezuje tuženika na plaćanje razlike ako je utvrđeno potraživanje tuženika stavljeno u prijeboj manje od potraživanja tužitelja.

38.2. Dakle, bitna razlika između građansko-pravnog prijeboja i procesno- pravnog prigovora radi prebijanja je u tome što prilikom odlučivanja u povodu tih prigovora o osnovanosti tih prigovora građansko-pravnog prijeboja sud svoj stav daje u obrazloženju presude, a u povodu prigovora radi prebijanja sud je, ako se ispune pretpostavke za odlučivanje o tom prigovoru, obvezan u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja.

38.3. Ovaj sud smatra da nije osnovan prigovor radi prebijanja jer je vještakinja je u nalazu i mišljenju izračunala iznos koju je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji.

38.4. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki III. izreke presude.

39. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

40. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, podneska od 26. svibnja 2020. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) u iznosu od 200,00 Eur, podneska od 27. siječnja 2025. (kojima se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., troškove zastupanja na ročištima 5. listopada 2022., 29. studenoga 2024. i 29. travnja 2025. u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.200,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 300,00 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 169,09 EUR koji je iznos pristojbe tužitelj i platio nakon podnošenja tužbe sukladno članku 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/2018. i 51/2023. - dalje: ZOSP), te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

41.1. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu od 5. svibnja 2021. jer navedeni trošak sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice niti trošak zastupanja za ročištu za glavnu raspravu 14. travnja 2025. jer je navedeno ročište odgođeno prije dana održavanja.

41.2. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.069,09 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.

42. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 15. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženik, po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu

Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba