REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-652/2023.-25.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mario Patača, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dana 15. travnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ive Fejzagić, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnice tuženika Ane Bago-Martić, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.467,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim na iznos od:

− na iznos od 3,10 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 17,70 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 17,94 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 10,15 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 11,93 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 12,29 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 9,21 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 9,75 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 7,51 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 10,91 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 7,13 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 9,57 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 9,18 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 15,78 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 20,03 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 19,11 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 23,32 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 31,04 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 32,02 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 40,9 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 40,6 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 59,02 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 48,29 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 50,77 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 59,64 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

- na iznos od 11,46 EUR računajući od 14.1.2016. pa do isplate,

− na iznos od 49,17 EUR računajući od 16.1.2011. pa do isplate,

− na iznos od 56,67 EUR računajući od 16.2.2011. pa do isplate,

− na iznos od 59,07 EUR računajući od 16.3.2011. pa do isplate,

− na iznos od 59,2 EUR računajući od 16.4.2011. pa do isplate,

− na iznos od 66,51 EUR računajući od 16.5.2011. pa do isplate,

− na iznos od 82,06 EUR računajući od 16.6.2011. pa do isplate,

− na iznos od 99,75 EUR računajući od 16.7.2011. pa do isplate,

− na iznos od 116,64 EUR računajući od 16.8.2011. pa do isplate,

− na iznos od 86,77 EUR računajući od 16.9.2011. pa do isplate,

− na iznos od 76,72 EUR računajući od 16.10.2011. pa do isplate,

− na iznos od 77,39 EUR računajući od 16.11.2011. pa do isplate,

− na iznos od 78,78 EUR računajući od 16.12.2011. pa do isplate,

− na iznos od 87,44 EUR računajući od 16.1.2012. pa do isplate,

− na iznos od 90,06 EUR računajući od 16.2.2012. pa do isplate,

− na iznos od 87,22 EUR računajući od 16.3.2012. pa do isplate,

− na iznos od 86,79 EUR računajući od 16.4.2012. pa do isplate,

− na iznos od 88,23 EUR računajući od 16.5.2012. pa do isplate,

− na iznos od 90,73 EUR računajući od 16.6.2012. pa do isplate,

− na iznos od 87,61 EUR računajući od 16.7.2012. pa do isplate,

− na iznos od 86,75 EUR računajući od 16.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,09 EUR računajući od 16.9.2012. pa do isplate,

− na iznos od 85,69 EUR računajući od 16.10.2012. pa do isplate,

− na iznos od 88,76 EUR računajući od 16.11.2012. pa do isplate,

− na iznos od 86,72 EUR računajući od 16.12.2012. pa do isplate,

− na iznos od 84,27 EUR računajući od 16.1.2013. pa do isplate,

− na iznos od 83,43 EUR računajući od 16.2.2013. pa do isplate,

− na iznos od 82,56 EUR računajući od 16.3.2013. pa do isplate,

− na iznos od 88,65 EUR računajući od 16.4.2013. pa do isplate,

− na iznos od 79,68 EUR računajući od 16.5.2013. pa do isplate,

− na iznos od 78,22 EUR računajući od 16.6.2013. pa do isplate,

− na iznos od 79,09 EUR računajući od 16.7.2013. pa do isplate,

− na iznos od 78,17 EUR računajući od 16.8.2013. pa do isplate,

− na iznos od 83,98 EUR računajući od 25.9.2013. pa do isplate,

− na iznos od 83,58 EUR računajući od 16.10.2013. pa do isplate,

− na iznos od 84,61 EUR računajući od 16.11.2013. pa do isplate,

− na iznos od 88,31 EUR računajući od 16.12.2013. pa do isplate,

− na iznos od 84,58 EUR računajući od 16.1.2014. pa do isplate,

− na iznos od 76,37 EUR računajući od 16.2.2014. pa do isplate,

− na iznos od 78,34 EUR računajući od 16.3.2014. pa do isplate,

− na iznos od 76,62 EUR računajući od 16.4.2014. pa do isplate,

− na iznos od 74,15 EUR računajući od 16.5.2014. pa do isplate,

− na iznos od 74,69 EUR računajući od 16.6.2014. pa do isplate,

− na iznos od 76,45 EUR računajući od 16.7.2014. pa do isplate,

− na iznos od 77,85 EUR računajući od 16.8.2014. pa do isplate,

− na iznos od 78,21 EUR računajući od 16.9.2014. pa do isplate,

− na iznos od 79,72 EUR računajući od 16.10.2014. pa do isplate,

− na iznos od 81,89 EUR računajući od 16.11.2014. pa do isplate,

− na iznos od 82,29 EUR računajući od 16.12.2014. pa do isplate,

− na iznos od 82,61 EUR računajući od 16.1.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.2.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.3.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.4.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.5.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.6.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.7.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.8.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.9.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.10.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.11.2015. pa do isplate,

− na iznos od 82,45 EUR računajući od 16.12.2015. pa do isplate,

koje teku do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi isplate iznosa od 3.202,71 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom računajući od 1. listopada 2015. pa do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate na iznose od:

- na iznos od 3,10 EUR računajući od 16.11.2008. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 17,70 EUR računajući od 16.1.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 17,94 EUR računajući od 16.2.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 10,15 EUR računajući od 16.3.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 11,93 EUR računajući od 16.4.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 12,29 EUR računajući od 16.5.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 9,21 EUR računajući od 16.6.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 9,75 EUR računajući od 16.7.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 7,51 EUR računajući od 16.8.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 10,91 EUR računajući od 16.9.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 7,13 EUR računajući od 16.10.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 9,57 EUR računajući od 16.11.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 9,18 EUR računajući od 16.12.2009. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 15,78 EUR računajući od 16.1.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 20,03 EUR računajući od 16.2.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 19,11 EUR računajući od 16.3.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 23,32 EUR računajući od 16.4.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 31,04 EUR računajući od 16.5.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 32,02 EUR računajući od 16.6.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 40,9 EUR računajući od 16.7.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 40,6 EUR računajući od 16.8.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 59,02 EUR računajući od 16.9.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 48,29 EUR računajući od 16.10.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 50,77 EUR računajući od 16.11.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 59,64 EUR računajući od 16.12.2010. pa do 14.1.2016.,

− na iznos od 11,46 EUR računajući od 16.1.2011. pa do 14.1.2016.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 1.107,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude 15. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa, koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu broj 7103110462. Tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužiteljici pružio dovoljno informacija niti ga obavijestio o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, koji tečaj je skočio tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni.

1.1. Budući da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo, tuženik je u ugovor o kreditu uglavio odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Iste odredbe su protive načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Odredbe o valutnoj klauzuli protivne su odredbama Zakona o zaštiti potrošača te su iste ništetne. Po istom zakonu nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju se nepoštenim ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.1. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Kako je pravomoćnom presudom utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF na sve ugovore o potrošačkom kreditu za sve ugovore koji su zaključivanim u razdoblju između 1. travnja 2005. i 31. prosinca 2008., tuženik je dužan po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima vratiti sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredbi. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.3. Pozvala se na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima te na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisana obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u restitucijskim postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika.

1.4. Činjenica da su strane zaključile dodatak zaključile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, ne znači da je tužiteljica izgubila pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe osnovnog ugovora ništetne kao ni pravo na povrat preplaćenog iznosa. Postoji i razlika neotplaćene glavnice kredita u CHF uz početni tečaj na dana isplate kredita te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije.

1.5. Tužiteljica nije mogla napraviti izračun na okolnost razlike tečaja kojeg je plaćala po tečaju CHF kreditu u odnosu na kunu na dan isplate kredita naspram tečaja kojeg je stvarno plaćo kao i na okolnost utvrđivanja razlike u glavnicama, jer nije imao na raspolaganju relevantnu dokumentaciju. Tužiteljica je 10. lipnja 2023. preporučeno poštom uputila tuženiku dopis za dostavom dokumentacije po ugovoru o kreditu, no do dana pisanja ove tužbe, istu nije dobila. Pozvala se na čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku i predložila sudu donošenje rješenja da u roku od 15 dana dostavi sudu dokumentaciju vezanu uz ugovor o kreditu.

2. Podneskom od 17. ožujka 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da zahtjev nije postavljen određeno, da se institut stupnjevitih tužbi koristi u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev u vidu njegove određenosti, jer tuženik ili ne želi položiti račun ili mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Tuženik je zahtjevu tužiteljice udovoljio 16. lipnja 2023. Predložio je prvenstveno odbaciti tužbu, a podredno je predložio tužbeni zahtjev odbiti po više osnova. Osporio je tužbene zahtjeve tužiteljice. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te je osporio tužiteljici svojstvo potrošača. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužiteljice.

3.1. Dodatkom ugovora o kreditu položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je zakonom bila točno propisana procedura po kojoj se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način provjere izračuna konverzije uz obavijest potrošača o tome. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj je odlučio želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Kako je konverzija provedena sukladno odredbama zakona, njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dodatak ugovora o kreditu kao pravni postao koji je zaključen na temelju posebnoga zakona i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Smatra da je time stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između stranaka. Tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama.

3.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. daje potrošačima isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije, a što nije predmet ovoga postupka. Prema stavu istoga suda od 1. lipnja 2022. odluka u kolektivnom sporu ne odnosi se na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak. Smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlazi iz odnosa banke i korisnika kredita, koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovu među strankama. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamatama, smatra da zatezne kamate eventualno teku od dana podnošenja zahtjeva. Ukoliko će se provesti financijsko vještačenje, predložio je da se uzme u obzir i preplata utvrđena konverzijom.

3.3. Osporio je zahtjev za isplatu navodne razlike glavnice jer je tužiteljica pristala na zaključenje dodatka ugovoru o kreditu po zakonskim odredbama te su tako stranke sporazumno odredile uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje.

3.4. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz dosudu naknade parničnog troška tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dopis na str. 18 spisa, u izračun konverzije na str. 19-23 spisa, u informativni sažetak na str. 24 spisa, u pregled otvorenih stavki na str. 25 spisa, u prijedlog izmjene ugovora o kreditu na str. 26 spisa, u zahtjev za dostavom podataka na str. 27 i 28 spisa, u ugovor o kreditu te dodatak ugovora o kreditu, u izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije na str. 88 do 99 spisa, u promete po kreditu na str. 115-133 spisa, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o., izvršio uvid u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu na str. 303-304 spisa, u obavijest o prihvatu izračuna konverzije na str. 281 spisa, u pregled efektivne kamatne stope na str. 305-314 spisa, u promete po kreditu na str. 349-365 spisa, saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5.1. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je ista učinjena podneskom tužiteljice od 17. ožujka 2025. jer se radi o preciziranju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka nakon čega je dopuštena preinaka tužbe, a isto se odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu te je bilo i svrsishodno dopustiti takvu preinaku u tehničkom smislu za konačno rješenje odnosa među strankama, u skladu s čl. 190. st. 3. ZPP-a.

5.2. Ukoliko manifestacijski zahtjev nije osnovan, sud ne donosi posebno rješenje kojim se taj zahtjev odbija, već određuje tužitelju rok za postavljanje određenog zahtjeva kojim će nadomjestiti nekvalificirani odnosno uopćeni kondemnatorni zahtjev sadržan u stupnjevitoj tužbi. U takvom slučaju sud je ovom presudom odlučio nakon preciziranja tužbenog zahtjeva o tom naknadno određenom zahtjevu za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-247/20156-3 od 22. travnja 2020.).

5.3. Za određivanje prekida ovog postupka po prijedlogu tužiteljice nisu postojale zakonske pretpostavke.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu 20. travnja 2006.

7. Predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 25 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Kredit je odobren za kupnju stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 385,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 12. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 372.367,50 kn. Preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.872,62 kn.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., A,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor zaključila u privatne svrhe i to za kupnju stana u kojem i danas živi. Cjelokupni kreditni iznos je utrošen u tu svrhu. Nije bila vlasnica obrta, OPG-a ili trgovačkog društva. Za predmetni ugovor o kreditu odlučila se jer je za isti bila kreditno sposobna i ta joj je opcija ponuđena i istu je prihvatila. Krediti u EUR u to vrijeme su zahtijevali hipoteke, jamstvo ili sudužnika. Gledao se prosjek plaće i visina rate koju bi mogla podnositi te je dobila otplatni plan. Nije joj objašnjeno ništa u vezi valutnog rizika vezano uz CHF. Nije joj rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Mjesečne rate su nakon nekoliko mjeseci počele rasti te je svaki par mjeseci dobivala novi otplatni plan. S početnih 1.700,00 kn mjesečna rata je narasla čak do 3.200,00 kn. Konvertirala je predmetni ugovor u ugovor o kreditu u EUR te joj nije rečeno da bi time izgubila pravo na osporavanja odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je bio sastavljen u banci. Nije mogla utjecati na ugovorne odredbe. Pročitala je ugovor o kreditu te ga nije baš razumjela, ali joj je to bila slamka spasa. Zna samo da su joj rekli kod kojeg javnog bilježnika mora odnijeti predmetni ugovor o kreditu. Glavnica je nenormalno rasla. Ugovor o konverziji kredita su shvatili kao nekakav spas. Na pitanje je li pokušala utjecati na ugovorne odredbe navela je da to nije išlo, da je laik i ne zna što je tu mogla napraviti. Banka ju je pozvala na zaključenje ugovora o konverziji. Nakon konverzije su joj mjesečne rate kredita bile nešto manje, ali veće od prvog otplatnog plana. U konverziji joj nije priznata nikakva preplata.

9.5. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.

9.6. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Prigovor zastare zahtjeva za isplatom po osnovi ništetne odredbe po kojoj se otplata kredita vezuje uz valutnu klauzulu u CHF prema tečaju na dan vraćanja nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost dijela odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12.1. Nije osnovan ni prigovor zastare zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije koji je i iskazan u apsolutnom iznosu jer kamata kao sporedna tražbina prati glavnicu, koja je utužena, ali nije plaćena te i na taj dio zahtjeva zastara teče od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12.2. U odnosu na prigovor zastare tražbine po tužbenom zahtjevu za isplatom razlike glavnice valja reći da je takav tužbeni zahtjev činjenično postavljen i u tužbi i ista razlika je sastavni dio kondemnatornog zahtjeva tužiteljice. Posljedično nije osnovan ni prigovor zastare jer zastara i na taj dio tužbenog zahtjeva teče od dana pravomoćnosti odluke donijete u kolektivnom sporu.

12.3. Nije osnovan ni prigovor zastare s obzirom da je tužbeni zahtjev preciziran tek nakon nalaza i mišljenja vještaka. Iako je tužba na tehnički način preinačena tijekom postupka, valja reći da se tužbeni zahtjev i dalje odnosi na isplatu temeljem ništetnosti valutne klauzule zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe i nakon provedenog financijskog vještačenja, a tužbeni zahtjev za isplatu temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev postavljen u tužbi te u tom dijelu nije nastupila zastara. Uskraćivanjem tužiteljici mogućnosti usklađivanja tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka bilo bi protivno osnovnim načelima postupka i pravu na pravično suđenje. Isto potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

16.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužiteljici u banci ponuđen predmetni kredit u banci, nije ga sama tražila te joj je predočen kao opcija za koju je kreditno sposobna s obzirom na visinu primanja. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužiteljici kao povoljnu kreditnu opciju.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužiteljica otplatila prema onima koje bi plaćala da je primijenjen početni tečaj.

19.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 5.467,44 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 230,02 EUR. Ukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije , slijedom promjene tečaja na više i niže u odnos na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 5.237,42 EUR.

19.2. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i čl. 19. c. Preplata tužitelja iznosila je na dan provođenja konverzije 14. siječnja 2016. 410,01 EUR.

19.3. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 14. siječnja 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 3.202,71 EUR.

19.4. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita 14. siječnja 2016. iznose 1.799,69 EUR, kako to proizlazi iz priložene Tabele 4. nalaza.

19.5. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

19.4. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a tužiteljica nije dokazala da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne. Zato je ovaj dio tužbenog zahtjeva po osnovi razlike glavnice odbijen kao neosnovan.

19.5. U odnosu na tzv. negativne razlike valja reći da tuženik nije potrošač, već financijska institucija, dakle, trgovac, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne.

19.6. Osim toga, tuženik je propustio do zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu istaknuti prigovor radi prebijanja.

19.7. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao nepotrebnom, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužiteljice koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju.

19.8. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

19.9. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena, to se je bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik dosuđeni iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka.

20.1. Međutim, tužiteljica je u svom tužbenom zahtjevu zatražila isplatu svih iznosa ne uzimajući u obzir preplatu priznatu u konverziji. Nakon dostave nalaza i mišljenja financijskog vještaka i dalje je ostala u odnosu na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule kod zahtjeva za glavnicom tih iznosa i opisno zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom na svaki od pojedinih mjesečnih više plaćenih iznosa od dospijeća pa do isplate te nije posebno zatražila apsolutni iznos zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove tečaja do dana konverzije.

21.1. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužiteljice za taj iznos, a što tužiteljica tužbenim zahtjevom nije učinila. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a za isti iznos preplate priznate pri konverziji namiruje se prvenstveno kamata, a tek potom glavnica. Sud je o tome bio dužan voditi računa. Iznos preplate iz konverzije uračunat je u najstarije pojedinačne mjesečne iznose zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu na preplaćene mjesečne iznose glavnica (u zadnjem stupcu Tabele 4. nalaza) sve dok nije dosegnut i zatvoren iznos preplate te na ove mjesečne iznose preplate po ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zato teku zakonske zatezne kamate samo od dana konverzije pa do isplate. Na preostale iznose razlike mjesečnih anuiteta, zakonske zatezne kamate teku od dospijeća pa do isplate, kako je i zatraženo.

22. Sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekala bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.

22.1. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

23. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 63,06% (5.467,44 / 8.670,15), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (63,06%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužiteljici. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (63,06%-36,94%=26,12%), dobiva se iznos od 26,12% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

24.1. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištu 19. rujna 2024., 16. siječnja 2025. i 15. travnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 18. travnja 2024., 18. rujna 2024. i 17. ožujka 2025. (tbr. 8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 700 bodova ili 1.400,00 EUR. PDV na taj iznos jest 350,00 EUR, što ukupno iznosi 1.750,00 EUR. No, kako je tužiteljica uspjela u parnici sa 26,12%, to joj pripada razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 457,10 EUR.

24.2. Trošak sastava podneska od 22. siječnja 2025. nije neophodan trošak kojeg bi bila dužna snositi suprotna stranka jer je uplata predujma vidljiva i evidencijama računovodstva ovoga suda, a uplatnica je mogla biti dostavljena u spis bez popratnog podneska.

24.3. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 650,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 1.107,10 EUR.

24.4. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 15. svibnja 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Mario Patača, Zagreb, Ivana Šibla 15

2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb, Lopašićeva 6

3. eOglasna ploča suda