REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3531/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: DČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Ljerke Šram 20, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 8. travnja 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 7.343,16 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 2,10 EUR od 15. siječnja 2008. do isplate,

- 2,27 EUR od 17. veljače 2008. do isplate,

- 9,55 EUR od 15. ožujka 2008. do isplate,

- 7,63 EUR od 15. travnja 2008. do isplate,

- 0,88 EUR od 15. lipnja 2008. do isplate,

- 9,33 EUR od 16. listopada 2008. do isplate,

- 16,68 EUR od 15. studenoga 2008. do isplate,

- 6,03 EUR od 15. prosinca 2008. do isplate,

- 34,76 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- 35,06 EUR od 15. veljače 2009. do isplate,

- 25,41 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 28,28 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 28,06 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,

- 24,25 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 24,92 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 22,89 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- 27,14 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 22,41 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- 25,47 EUR od 15. studenoga 2009. do isplate,

- 24,98 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- 33,22 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- 36,54 EUR od 18. veljače 2010. do isplate,

- 38,46 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 43,49 EUR od 19. travnja 2010. do isplate,

- 52,25 EUR od 18. svibnja 2010 do isplate,

- 52,99 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 64,03 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate,

- 63,66 EUR od 15. kolovoza 2010. do isplate,

- 78,86 EUR od 17. rujna 2010. do isplate,

- 71,18 EUR od 18. listopada 2010. do isplate,

- 75,59 EUR od 18. studenoga 2010. do isplate,

- 89,08 EUR od 17. prosinca 2010. do isplate,

- 90,08 EUR od 18. siječnja 2011. do isplate,

- 82,28 EUR od 15. veljače 2011. do isplate,

- 85,23 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,

- 85,39 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,

- 94,40 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 113,55 EUR od 15. lipnja 2011. do isplate,

- 135,34 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 155,19 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate,

- 118,56 EUR od 15. rujna 2011. do isplate,

- 106,24 EUR od 15. listopada 2011. do isplate,

- 107,06 EUR od 15. studenoga 2011. do isplate,

- 108,76 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate,

- 119,40 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate,

- 122,59 EUR od 15. veljače 2012. do isplate,

- 119,11 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,

- 118,59 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,

- 120,35 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,

- 123,42 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate,

- 119,59 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate,

- 118,53 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate,

- 109,14 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,

- 117,24 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

- 121,01 EUR od 15. studenoga 2012. do isplate,

- 118,50 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate,

- 115,50 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- 114,47 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,

- 113,40 EUR od 15. ožujka 2013. do isplate,

- 120,87 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,

- 109,87 EUR od 15. svibnja 2013. do isplate,

- 108,08 EUR od 15. lipnja 2013. do isplate,

- 109,15 EUR od 15. srpnja 2013. do isplate,

- 108,02 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate,

- 112,04 EUR od 15. rujna 2013. do isplate,

- 114,65 EUR od 15. listopada 2013. do isplate,

- 115,92 EUR od 15. studenoga 2013. do isplate,

- 120,45 EUR od 15. prosinca 2013. do isplate,

- 115,88 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate,

- 99,70 EUR od 15. veljače 2014. do isplate,

- 102,02 EUR od 15. ožujka 2014. do isplate,

- 100,00 EUR od 15. travnja 2014. do isplate,

- 97,10 EUR od 15. svibnja 2014. do isplate,

- 97,72 EUR od 15. lipnja 2014. do isplate,

- 99,79 EUR od 15. srpnja 2014. do isplate,

- 101,44 EUR od 15. kolovoza 2014. do isplate,

- 101,86 EUR od 15. rujna 2014. do isplate,

- 103,64 EUR od 15. listopada 2014. do isplate,

- 106,18 EUR od 15. studenoga 2014. do isplate,

- 106,66 EUR od 15. prosinca 2014. do isplate,

- 107,03 EUR od 15. siječnja 2015. do isplate,

- 106,84 EUR od 15. veljače 2015. do isplate,

- 106,84 EUR od 15. ožujka 2015. do isplate,

- 106,84 EUR od 15. travnja 2015. do isplate,

- 106,84 EUR od 15. svibnja 2015. do isplate,

- 106,84 EUR od 15. lipnja 2015. do isplate,

- 106,84 EUR od 15. srpnja 2015. do isplate,

- 106,84 EUR od 15. kolovoza 2015. do isplate i

- 106,84 EUR od 15. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 4.236,61 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.756,69 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 14. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj: 3208859748 od 12. travnja 2007., kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit u iznosu 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorne strane su 22. siječnja 2016. sklopile Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK), kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR, umjesto uz dotadašnji CHF. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na 22. siječnja 2016. u iznosu 78.259,94 CHF, odnosno 546.981,26 HRK. Konverzijom kredita u EUR, nakon otpisa iznosa 22.079,54 EUR odnosno 169.119,57 HRK, utvrđena je nedospjela glavnica na 22. siječnja 2016. u iznosu 49.332,03 EUR odnosno 377.861,69 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK po početnom tečaju, uslijed ništetnost valutne klauzule, iznosila je 351.303,24 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, pri čemu nastaje razlika u navedenim glavnicama u iznosu 26.558,45 HRK odnosno 3.524,91 EUR. U predmetnom Ugovoru je ugovorena valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužiteljice pojedinačno pregovarati o navedenoj odredbi, te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj HRK kao što to čini u odnosu na tečaj EUR niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom razdobljima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedne valute i njezine kunske protuvrijednosti, koja je tužiteljici obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pod toč. I. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom se utvrđuje da je, među inim, ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija ovdje tuženika, kao neosnovana. S obzirom da je pravomoćnom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju 1. siječnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08. i 125/11.), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi čl. 1111., čl. 1115. te 1046. ZOO-a. Utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anutitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužiteljica preplatila, odnosno tuženik stekao bez osnove. Stoga je isti navedeno dužan i vratiti zajedno sa zateznim kamatama počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, s obzirom da je nepošten stjecatelj. Provedenom konverzijom, s obzirom da to nije bila niti njezina svrha, niti je u tom trenutku valutna kauzula CHF bila suđena kao ništetna, nije postignuta ugovorna ravnoteža u smislu povrata svih do tada nepripadno i nepošteno stečenih koristi kreditora, ovdje tuženika, koje je generirala valuta CHF, a kako je na to već ukazao Sud EU u toč. 43. i 44. presude C-118/17. Odredba koja je proglašena nepoštenom i ništetnom, ima se smatrati kao da nikada nije niti postojala, s učinkom ponovne uspostave pravnog i činjeničnog slučaja u kojem bi se tužitelj nalazio da takva odredba ne postoji, niti je postojala, s naglaskom na povrat svih nepripadnostečenih koristi koje je generirala takve nepoštena odredba. Naime, konverzijom i odredbama ZID ZPK izrijekom se ne spominje način rješavanja ništetnih ugovornih odredaba kojima je uređena valutna klauzula CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Aneksima/sporazumima/dodacima kojima je konverzija provođena regulira se samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih tečajnih razlika i pripadajućih zateznih kamata za razdoblje do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva. Zaključno, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je ovdje nesumnjivo riječ. Tužiteljica toč. I. tužbenog zahtjeva zahtijeva preplatu s osnova tečajnih razlika, a pod toč. II. razliku između preostale, neotplaćene konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, odnosno manje priznata glavnica. Alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom, ukoliko prvotno postavljeni zahtjev nije osnovan, tužiteljica zahtijeva zatezne kamate na preplaćene tečajne razlike, tj. na više plaćene iznose s osnove tečajnih razlika koje je tuženik uračunao tužiteljici prilikom izračuna konverzije kredita, počev od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana izvršene konverzije. Navedene zatezne kamate na tečajne razlike iz konverzije, u ovom slučaju predstavljaju novu glavnicu na koju ponovno teku zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, sve sukladno odredbi čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom iznesenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 7.775,47 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika te isplatu iznosa 3.524,91 EUR sa zateznim kamatama od 22. siječnja 2016., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude. Ujedno, ukoliko potonji tužbeni zahtjev nije osnovan, predlaže se donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 2.708,92 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je ovome sudu predan e-komunikacijom 9. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 84), u kojem se navodi da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208859748, od 12. travnja 2007., kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Tužiteljica postavlja postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa 7.775.47 EUR sa zateznim kamatama, s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te također, tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 3.524,91 EUR, s osnove razlike u glavnici. Alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 2.708.92 EUR s osnove zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala predmnijevati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu Ugovora, nije predočila tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokazivanja da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na tužiteljici teret dokazivanja i obveza dokazati da se ista utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je možebitna tužiteljičina tražbina po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući na umu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 14. svibnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od tužiteljičinih plaćanja pa se stoga ima smatrati kako je tužiteljičina tražbina djelomično u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sve tužiteljičine tražbine dospjele prije 14. svibnja 2023. nastupila zastara. Odlučna činjenica koju treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužiteljica i tuženik 22. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZIDZPK/15.). Istim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u HRK s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15. propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u HRK s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15. nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Nadalje, tuženik je tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15. dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema postojećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljičinu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/2019. Sud EU je odlukom u predmetu C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa tako niti pravo povrata koristi. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio shvaćanje da je Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni čl. se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15., isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja, kao potrošača i tuženika, kao trgovca. Tuženik se poziva na pravna shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022., rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2021/2020-6 od 1. lipnja 2022., Rev-1014/2018, Gos-1/2019. U svezi tužbenog zahtjeva kojim se zahtijevaju zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi se utvrdile ništetnim pobijane odredbe Ugovora i ocijenilo osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje i u odluci posl. br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi se ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi možebitno imala pravo na zatezne kamate na zahtijevani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tužiteljica predmetnom tužbom zahtijeva isplatu iznosa 3.524,91 EUR sa zateznim kamatama od 22. siječnja 2016., s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na 30. rujna 2015. Tuženik ističe da iznos 3.524,91 EUR koji tužiteljica zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu, već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija. Opreza radi tuženik navodi kako ističe prigovor zastare i za ovu tražbinu. Eventualnim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 2.708,92 EUR s osnove zateznih kamata na preplaćen iznos koje je tuženik uračunao tužiteljici prilikom izračuna konverzije, sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. U odnosu na potonji tužbeni zahtjev, tuženik poglavito ističe prigovor zastare. Dodaci ugovora kojima su provedene konverzija sklopljeni su 2016. godine, a kada bi dospjela navodna tužiteljičina tražbina s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik uračunao tužiteljici prilikom izračuna konverzije. Odredbom čl. 226. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sporedne povremene tražbine, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti. S obzirom da je od 2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja predmetne tužbe proteklo više od tri godine, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Opreza radi, tuženik ističe da je od dana kada je konverzija izvršena proteklo i više od pet godina, tako da bi tužiteljičin tužbeni zahtjev bio opet u zastari i u slučaju kada bi se na isti primjenjivao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe da bi tužiteljičin zahtjev neovisno o istaknutom prigovoru zastare svakako bio neosnovan, s obzirom na odredbu čl. 19.c st. 1. toč. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da se na preplaćene iznosa koje je tuženik uračunao tužiteljici prilikom izračuna konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 12. studenoga 2024. (list 378-381) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 7.343,16 EUR sa zateznim kamatama od dana plateža te manje priznate glavnice prilikom konverzije sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 8. travnja 2025. (list 412) dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 12. studenoga 2024. To stoga što je tužiteljica prvotno, u tužbi postavila zahtjev za isplatu iznosa 7.775,47 EUR sa zateznim kamatama zbog ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i iznosa 3.524,91 EUR sa zateznim kamatama od 22. siječnja 2016. zbom manje priznate glavnice prilikom konverzije, dok je podneskom predanim 12. studenoga 2024. postavila zahtjev za isplatu iznosa 7.343,16 EUR i iznosa 4.236,61 EUR, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u otplatni plan, od 4. svibnja 2023. (list 9-11), Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208859748, kreditna partija: 7103603325, od 12. travnja 2007. i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2005) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 22. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 12-23), otplatne planove (list 24-35), izračun konverzije, informativni sažetak izračuna konverzije, sve od 30. rujna 2015. (list 36- 41), otplatni plan, od 26. travnja 2023. (list 42-53), pregled prometa po kreditu/specifikaciju uplate (list 54-70), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103603325, od 26. travnja 2023. (list 71 i 72), tuženikov dopis od 12. studenoga 2015., upućen tužiteljici, s prilozima: A) izračun konverzije, B) informativni sažetak izračuna konverzije, C) pregled otvorenih stavki po kreditu, sve od 30. rujna 2015. i D) prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 73-81), izvješće revizije, od 14. studenoga 2015. (list 254-256) i pregled prometa po kreditu/specifikaciju uplate (list 257-273) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tražbine po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 15. listopada 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 291-307) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 15. svibnja 2024. (list 277 i 278).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu. Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 12. travnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208859748, kreditna partija: 7103603325, te Dodatak Ugovoru o kreditu, broj: 01/2016, od 22. siječnja 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača.

8. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208859748, kreditna partija: 7103603325, od 12. travnja 2007. i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o

1 0

izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2005) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 22. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 12-23) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te AČ, kao sudužnika te HČ i KČ, oboje kao založnih dužnika, u svezi kredita u iznosu 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezao navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja; Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope mjerodavne zakonske zatezne kamate, te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, te ako je redovna kamatna stopa veća o kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa i korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 2.); glede roka otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 12. travnja 2038. te na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata, a redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru, od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita za kupnju stana (čl. 6.) i glede otplate kredita ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja za CHF, te prvi anuitet iznosi 466,25 CHF, dok iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st., te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora, ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebno produljenog ugovorenog roka korištenja i prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka), ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).

Naposljetku, Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2005) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 22. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana je sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a-19.i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika

1 1

kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 15. svibnja 2024. (list 277 i 278), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom travnja 2007. podigla kod tuženika stambeni kredit za kupnju stana u kojem stanuje do današnjeg dana, na adresi: [adresa]. Predmetni stan tužiteljica nije nikada iznajmljivala niti davala u zakup. Rok otplate kredita je 30 godina, te je isti kredit konvertiran u EUR s vremenom, kada su isto činili i ostali potrošači, s obzirom na promjene Zakona. Tuženik je preporučao tužiteljici da joj je najbolje uzeti kredit vezan uz CHF, a što je tužiteljica i učinila u predmetnom slučaju pa stoga nije razmatrala niti imala saznanja o nekim drugim vrstama kredita koje bi možebitno tuženik imao u ponudi. Tužiteljica nije pregovarala s tuženikom o niti jednoj ugovornoj odredbi. Prije potpisivanja-sklapanja Ugovora tužiteljica isti nije pročitala pa stoga nije niti postavljala upite tuženiku odnosno nije niti imala nejasnoća. Mjesečni anuiteti se naplaćuju putem trajnog naloga od tužiteljičinih primanja, dakle ustežu se svakog 15- tog dana u mjesecu. U vrijeme sklapanja Ugovora nisam tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku, registriranu djelatnost, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Predmetni kredit tužiteljica i dalje otplaćuje.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 15. listopada 2024. (list 291-307), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- ugovoreni iznos 93.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita iznosio je 417.470,30 HRK,

- razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2007.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno 7.343,16 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, pozitivni iznosi) (list 294-305);

- negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom isplate predmetnog kredita iznose ukupno -42,92 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, negativni iznosi) (list 294-305);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do dana obračuna konverzije, kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije (preplata u iznosu 20.238,05 HRK (2.642,19 EUR)), preostala razlika (manje priznati iznos preplate) na 22. siječnja 2016. iznosi:

- 7.354,36 EUR, a odnosi se na 7.343,14 EUR glavnice i 11,22 EUR zateznih kamata, ako se promatraju samo pozitivne razlike, ili

- 7.267,45 EUR, a odnosi se u cijelosti na glavnicu, ako se promatraju i pozitivne i negativne razlike;

- razlika između glavnice po obračunu u HRK s fiksnom kamatnom stopom na 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 4.236,61 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije;

1 2

- tuženik je u ovom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su uređivale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 23. studenoga 2023. (list 274-276) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, daljnji dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

13. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je

1 3

upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o namjenskom kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je

1 4

tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 EUR od 26. svibnja 2020.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 14. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 12. studenoga 2024. (list 378-381), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

17. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnost predmetni odredbi Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče

1 5

propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije br. C-118/17.

20. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 50.373,52 EUR. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 46.136,90 EUR, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 4.236,61 EUR.

21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 7.343,16 EUR i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 4.236,61 EUR.

22. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da je isto istaknuto u odgovoru na tužbu podnesenom 9. listopada 2023., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

1 6

23. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

24. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 12. studenoga 2024. (list 378-381), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 30. rujna 2015., kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

26. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 16. svibnja 2024., 12. studenoga 2024., 10. prosinca 2024. i 24. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. studenoga 2023., 15. svibnja 2024. i 8. travnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (400,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 159,44 EUR umjesto zahtijevano iznosa 160,00 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 597,25 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.756,69 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

27. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 29. listopada 2024. i 27. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. studenoga 2023., 15. svibnja 2024. i 8. travnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.500,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

1 7

28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. svibnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.