Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2340/2023-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 8. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice tužiteljevog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 3.592,80 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 27,36 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 52,33 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 75,33 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 65,86 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 45,67 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 36,83 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 36,83 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate i

- 36,83 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 19.205,55 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 5,77 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 1,35 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 4,02 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 16,36 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 4,73 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 26,80 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 30,08 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 40,89 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 25,18 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 24,91 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 22,12 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 23,72 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 20,82 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 23,78 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 19,06 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 21,92 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 22,44 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 31,26 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 37,15 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 34,91 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 43,69 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 47,93 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 59,23 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 68,05 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 56,62 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 89,93 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 75,48 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 77,81 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 86,30 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 106,52 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 84,58 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 91,13 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 82,76 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 100,98 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 117,93 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 122,39 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 190,60 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 123,70 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 115,41 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 115,95 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 115,98 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 125,23 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 130,65 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 131,33 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 127,67 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 129,53 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 133,54 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 128,89 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 129,27 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 121,28 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 123,91 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 129,62 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 127,87 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 130,70 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 123,32 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 121,20 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 128,83 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 122,70 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 119,68 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 112,03 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 117,40 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 120,88 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 125,38 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 125,78 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 128,46 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 123,33 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 107,86 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 109,54 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 108,27 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 105,95 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 105,49 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 107,36 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 110,80 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 112,06 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 111,07 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 114,88 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 115,89 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 116,29 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 116,52 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

- 116,52 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate i

- 11.399,21 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.103,47 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2024. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužbenog zahtjeva, odnosno zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos 2.103,47 EUR tekućim od 30. rujna 2015. do 15. rujna 2024., kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 7.771,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana neposredno 10. lipnja 2019. (list 1), u kojoj se navodi da je tužitelj 19. siječnja 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 3208276823-14/07, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 105.130,44 CHF obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje: Ugovor o kreditu). U čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu navodi se da je tužitelj dužan tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 4,30%. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. Nadalje, čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1410/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je presuđeno da, među inim bankama, tuženik je u razdoblju od 2003. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna shvaćanja potvrđeni su i revizijskorn odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je presuđeno da je, među inim bankama, tuženik u razdoblju od 2004. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nisu, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavno Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak, kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je 28. siječnja 2016., s učinkom od 30. rujna 2015., s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je predmetni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i tražbina temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 140.623,08 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika anuiteta, uz naknadu tužitelju parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je ovome sudu podnesen preporučenom pošiljkom 14. kolovoza 2019. (list 70), primljen 16. kolovoza 2019. (list 58), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Predmetni kredit je konvertiran, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), s obzirom na to da su tužitelj i tuženík 28. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tuženik, kao banka, ukazuje na to da je sukladno čl. 19.d ZID ZPK/15. prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15., te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska predmnjeva da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao na umu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dragovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene iznose.

U potvrdu ovog shvaćanja tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje odbija zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem Dodatka, tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15., trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone "primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15. preračunati u EUR po tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U odnosu na tvrdnje tužitelja u svezi navodno nezakonito utvrđenog iznosa glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na čl. 19.c toč. 8. ZID ZPK/15. koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na 30. rujna 2015. (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na 30. rujna 2015., te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 16. rujna 2024. (list 182-188) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 3.592,80 EUR zbog promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama na pozitivne razlike od 29. siječnja 2016. te iznosa 19.205,55 EUR zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama na pozitivne tečajne razlike od 29. siječnja 2016. te iznosa 2.103,47 EUR zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 8. travnja 2025. (list 247) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 16. rujna 2024. To stoga što je tužitelj prvotno, u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa 140.623,08 HRK zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama, što je uključivalo i iznos 43.430,06 HRK zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije, dok je podneskom predanim 16. rujna 2024. tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa 3.592,80 EUR zbog promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama na pozitivne razlike od 29. siječnja 2016. te iznosa 19.205,55 EUR zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama na pozitivne tečajne razlike od 29. siječnja 2016. te iznosa 2.103,47 EUR zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. Rješenjem ovoga suda posl. br. P-5839/2019-11 od 15. veljače 2021. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari i riješeno je da će se postupak nastaviti kada završi postupak pred Sudom Europske unije o zahtjevu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za prethodnu odluku, koji je zaveden pod brojem C-474/20 ili kad se utvrdi da više ne postoje razlozi za čekanje njegovog završetka.

Rješenjem ovoga suda posl. br. P-5839/2019-13 od 9. ožujka 2023. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208276823-14/07, kreditna partija: 7103473601, od 19. siječnja 2007., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 26. siječnja 2007. i Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 28. siječnja 2016., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga od 2. veljače 2016. (list 7-23), tuženikovu obavijest od 12. studenoga 2015., upućenu tužitelju, s prilozima: A) Izračun konverzije, B) Informativni sažetak izračuna konverzije i C) Pregled otvorenih stavki po kreditu, sve od 30. rujna 2015. i D) Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 24-32), pregled prometa po kreditu (list 33-43), otplatni plan od 25. svibnja 2019. (list 44-55), tuženikov pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7103473601, od 25. svibnja 2019. (list 56), izvješće revizije od 14. studenoga 2015. (list 67-69), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 15. svibnja 2024. (list 152 i 153), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću koji je 9. srpnja 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 161-177), te je 25. ožujka 2025. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanje na tuženikove navode (list 193 i 194).

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede jednostrano promjenjive kamatne stope, sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i valutne klauzule u CHF, kao zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog manje obračunatog iznosa glavnice prilikom konverzije, kao i isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose uglavničene do konverzije 30. rujna 2015. Nije sporno da su tuženik i tužitelj u Zagrebu 19. siječnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208276823-14/07, kreditna partija 7103473601, kao i Dodatak Ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta po osnovi promjene kamatne stope i tečaja CHF za HRK, kao i po osnovi manje obračunatog iznosa glavnice u konverziji, kao i uglavničenih zateznih kamata na pozitivne razlike do dana konverzije 30. rujna 2015., kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

9. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208276823-14/07, kreditna partija: 7103473601, od 19. siječnja 2007., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 26. siječnja 2007. i Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 28. siječnja 2016., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga od 2. veljače 2016. (list 7-23), je utvrđeno da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita te ŠŽ, kao sudužnika i TŽ, kao založnog dužnika u svezi kredita u iznosu 105.130,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, i Ugovora o odobravanju stambenih kredita, kredita za kupnju motornih vozila i gotovinskih nenamjenskih kredita zaposlenicima članica Grupe Radin, sklopljenog 22. ožujka 2006. u Zagrebu (dalje: Ugovor o suradnji), koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,30% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja; Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope mjerodavne zakonske zatezne kamate, te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, te ako je redovna kamatna stopa veća o kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa i korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 2.); glede roka otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 19. siječnja 2038. te na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata, a redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru, od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita za kupnju stana u [adresa], na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] (čl. 6.) i glede otplate kredita ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu 515,19 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja za CHF, te iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st., te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora, ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebno produljenog ugovorenog roka korištenja i prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka), ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).

Naposljetku, Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 28. siječnja 2016., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga od 2. veljače 2016. je sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a- 19.i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

10. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 15. svibnja 2024. (list 152 i 153), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj u siječnju 2007. kod tuženika podigao stambeni kredit, radi rješavanja svojeg stambenog pitanja. Nekretninu koju je tužitelj financirao predmetnim kreditom koristi isključivo za svoje stambene potrebe. Predmetni Ugovor sklopio je na rok otplate od 30 godina, a taj isti kredit je bio vezan uz CHF, a kasnije izmjenama Zakona je predmetni kredit konvertiran u kredit vezan uz EUR. Predmetni kredit sklopljen je uz promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik je u ponudi imao i kredite vezane uz EUR i kunske kredite, ali tužitelj je izabrao iz ponude kredit vezan uz CHF, jer mu je bio najisplativiji. Mjesečni anuiteti ustežu se tužitelju trajnim nalogom s tužiteljevog tekućeg računa. Prilikom razgovora, informiranja i sklapanja Ugovora nije bilo govora, dakle tužitelj nije dobio upozorenje niti pojašnjenje glede rizika kredita vezanog uz CHF niti poredbu istog rizika kredita vezanog uz EUR ili neku drugu stranu valutu, niti je bilo govora o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prije nego je potpisao-sklopio Ugovor, tužitelj je isti pročitao te mu je sve bilo jasno niti je tužitelj htio koju ugovornu odredbu mijenjati. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora tužitelj nije s tuženikom pregovarao o niti jednoj ugovornoj odredbi. Početni mjesečni anuitet je iznosio oko 2.200,00 HRK te je isti mjesečni anuitet tijekom otplatnog razdoblja porastao na dvostruko, dakle na iznos oko 4.500,00 HRK, pa u tom razdoblju tužitelj nije imao novčanih sredstava za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, a zatim se je u daljnjem razdoblju sve popravilo jer se smanjivao iznos mjesečnog anuiteta. U vrijeme sklapanja Ugovora nisam tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu, trgovačku ni inu registriranu djelatnost, već sam ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Stan financiran predmetnim stambenim kreditom nalazi se u [adresa], te u istom stanu tužitelj stanuje do današnjeg dana. Iznos predmetnog kredita u cijelosti je utrošen za kupnju predmetnog stana. Predmetni stan tužitelj nije nikada iznajmljivao niti davao u zakup. Na adresi predmetnog stana nikada nije bila registrirana poslovna adresa odnosno sjedište obrta niti trgovačkog društva. Tužitelj nije tražio od tuženika pojašnjenje o kretanju tečaja i valuti CHF-a. Tužitelj se ne sjeća je li u siječnju 2007. imao svijest i spoznaju da bi moglo doći do promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, a što bi se ujedno odrazilo i na iznos mjesečnog anuiteta. U to vrijeme bili su ponuđeni krediti vezani uz CHF kao najpovoljniji te su i ostali građani uzimali takve kredite. Tuženik je ponudio tužitelju i kredit vezan uz EUR, kao i kunski kredit, koji su također bili sigurni kao i kredit vezan uz CHF. Pod pojmom najisplativiji, najpovoljniji kredit je kredit vezan uz CHF iz razloga što je kunski kredit bio najnepovoljniji, kredit vezan uz EUR je bio srednji, dok je kredit vezan uz CHF bio najpovoljniji jer je bio najmanji iznos mjesečnog anuiteta. Tužitelj je u siječnju 2007. bio svjestan da se može promijeniti visina kamatne stope, što je isto bilo rečeno kod kredita vezanih uz EUR. Tužitelj nije prigovorio povećanju iznosu mjesečnog anuiteta, jer je isto povećanje bilo nametnuto. Tužitelj je izabrao tuženika, kao kreditora, iz razloga što je u to vrijeme kod tuženika primao plaću na tekući račun.

11. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 9. srpnja 2024. (list 161-177), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelji više platio (samo pozitivni iznosi):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.946,29 CHF odnosno 3.592,80 EUR (konvertirani iznosi razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' ' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 164-175);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 7.806,34 EUR (konvertirani iznosi razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' ' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 164-175);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina na 30. rujna 2015. iznosila je 13.502,68 EUR (11.399,21 EUR glavnice i 2.103,47 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.198,16 CHF odnosno 3.140,80 EUR (konvertirani iznosi razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' ' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 164-175);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 7.702,97 EUR (konvertirani iznosi razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' ' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 164-175);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina na 30. rujna 2015. iznosila je 12.800,51 EUR (10.843,81 EUR glavnice i 1.956,70 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata);

- razlika između glavnice po obračunu u HRK s fiksnom kamatnom stopom na 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 4.515,65 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

12. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 25. ožujka 2025. (list 193 i 194), utvrđeno je da se istim vještak očitovao na tuženikove navode iz podneska predanog 30. rujna 2024. te navodi vještak da je uvidom u isti podnesak utvrdio da je istim tuženik istaknuo primjedbe ističući kako je vještak iznos preplate priznat u konverziji pogrješno odbio od zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, tuženikovo pravno shvaćanje je kako se, u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate, pa se preplata, mutatis mutandis, ne može odbijati od zateznih kamata. Kao prvo, vještak ističe da se ovdje radi o pravnom pitanju o kojem se vještak ne očituje, jer će o pravnim pitanjima (uračunavanje obavljene uplate) odlučivati sud. S obzirom da je po predmetnom kreditu provedena konverzija, te da je iz takvog obračuna proizašla preplata (koja je tužitelju priznata kao umanjenje obveze po konvertiranom kreditu), kako bi se tako priznati iznos preplate mogao sučeliti tužiteljevoj tražbini u skladu s danim izračunima iz nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu, na izračunane iznose razlika (po obje utužene osnove) obračunane su zatezne kamate, od prvog dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog izračunanog iznosa razlike, pa do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.), sve kako bi se moglo sačiniti ispravno uračunavanje preplate. Propis koji ovdje treba primijeniti, a koji je vještak primijenio, su odredbe Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi: čl. 29. st. 1. ZOO-a (Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.) te čl. 172. ZOO-a (Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.). Dakle, ako se utvrdi pravna osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, tada tuženik (kao dužnik koji kasni s ispunjenjem novčane obveze) duguje tužitelju i zatezne kamate pa ako dođe do istoga podmirenja obveze imaju jasan zakonom propisani redoslijed podmirenja, prema kojem se zatezne kamate svakako podmiruju prije glavnice, kako je to vještak ispravno i napravio. Što se pak tiče odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15. na koju se tuženik poziva, vještak ističe kako ta odredba jednostavno znači da korisnik kredita (kao vjerovnik priznate preplate) nema pravo na zatezne kamate na taj iznos (a koje bi mu po općem propisu pripadale za razdoblje od 1. listopada 2015. (prvi dan nakon obračunskog datuma konverzije) do dana s kojim će se ta preplata iskoristiti). Vještak nije računao zatezne kamate na preplatu utvrđenu konverzijom, već je računao zatezne kamate na iznose koji su predmet ovog postupka. Slijedom iznesenoga, vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

13. Navedeni pisani nalaz i mišljenje, kao i pisana dopuna istoga financijskog vještaka, su prihvaćeni u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

14. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, raspravnim rješenjem od 9. studenoga 2023. (list 148- 150) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, dokazi po tuženiku su predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

15. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što je i ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

16. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, odnosno rješavanje stambenog pitanja, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

17. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je prednik tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa te glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti je razjasnio odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope ni rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

18. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019. (list 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

19. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

20. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU C-118/17.

21. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Dodatku Ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

23. Stoga je u pravu tužitelj kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

24. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-Banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

25. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 57.260,14 EUR. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 52.744,48 EUR, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 4.515,65 EUR.

26. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog jednostrano promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu 3.592,80 EUR, te ukupnog iznosa 19.205,55 EUR od toga zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 7.806,34 EUR i zbog preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. u iznosu 11.399,21 EUR, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 4.515,65 EUR.

27. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

28. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

29. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 16. rujna 2024. (list 182-188), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, s time da tužitelju na iste iznose pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana nakon plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih razlika, odnosno kako to tužitelj zahtijeva na sve pojedine mjesečne iznose razlika, kao i na iznos manje priznate neotplaćene glavnice, sve od 29. siječnja 2016. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

30. Ujedno tužiteljica zahtijeva zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na HRK obračunate od dana plateža do 30. rujna 2015., kao dana konverzije, u ukupnom iznosu 2.103,47 EUR, te na isti iznos zahtijeva daljnje zatezne kamate od 30. rujna 2015. No, tužiteljici nisu dosuđene obračunate zatezne kamate u ukupnom iznosu 2.103,47 EUR za razdoblje od 30. rujna 2015. do 16. rujna 2024., odnosno tužiteljici pripadaju daljnje zatezne kamate od postavljanja istog zahtjev i to podneskom predanim 16. rujna 2024. (list 182-188) do isplate. Naime, kamate se obračunavaju tek kada je plaćena glavnica, odnosna tada se kamate uglavničuju i postavljaju kao samostalan zahtjev. Stoga je u tom dijelu valjalo odlučiti kao pod toč. III. i IV. izreke presude.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da tužitelj nije uspio samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

32. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 6. rujna 2019., 28. veljače 2020., 27. ožujka 2023., 16. rujna 2024. i 1. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 4. studenoga 2019., 17. veljače 2020., 9. studenoga 2023., 15. svibnja 2024. i 8. travnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 5.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.375,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 233,09 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 300,00 EUR. Ujedno je tužitelju valjalo priznati trošak vještačenja u iznosu 663,61 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 700,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od plateža istog. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 7.771,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VI. izreke presude).

33. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 25. listopada 2019., 11. veljače 2020., 23. ožujka 2023., 24. listopada 2023., 30. rujna 2024. i 28. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 4. studenoga 2019., 17. veljače 2020., 9. studenoga 2023., 15. svibnja 2024. i 8. travnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 6.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.500,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako glede radnje, tako niti glede visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 7.500,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude.

34. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

35. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. svibnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte