Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-11/2020-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice EZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Lenki Banjanin, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Hrvatske udruge za informacijsku, komunikacijsku i elektroničku tehnologiju – Mipro, Rijeka, Jadranski trg 1/II, OIB: 67645105540, zastupanog po Ivanu Primorcu, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđivanja radnopravnog statusa i poništenja Izjave o raskidu Ugovora od 25. studenog 2019., nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice EZ, njezine punomoćnice Lenke Banjanin, odvjetnice, zastupnika tuženika po zakonu ĐZ i punomoćnika tuženika Ivana Primorca, odvjetnika, 15. svibnja 2025., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e :

I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu:

« 1. Izjava o raskidu Ugovora o autorskom djelu br. 50/11, tuženika od 25. studenog 2019. godine, Urbroj: 290/19 je nedopuštena.

2. Utvrđuje se da je tuženik sa tužiteljicom zaključio ugovor o radu, za poslove i radne zadatke pripremanja, pisanja i uređivanja tekstova na web portalu MIPRO.NET, sa radnim vremenom četiri sata tjedno (tjedno 20 sati) za plaću od neto 4.000,00 kuna, na neodređeno vrijeme.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja odluke iz točke I.1. ove presude, te da tužiteljici naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana. «.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva utvrđenje da je zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za plaću od 5.524,84 kuna.

III Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka od tužiteljice u iznosu od 4.375,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci odbije se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela 12. siječnja 2020. sudu protiv tuženika tužbu u kojoj, u bitnom, navodi da je kod tuženika radila od 1. prosinca 2011. pa sve do 30. studenog 2019., da joj je tuženik umjesto ugovora o radu tužiteljici dao Ugovor o autorskom djelu br.50/11 od 1. prosinca 2011. iako iz opisa poslova proizlazi da se radi o ugovoru o radu. Prema predmetnom ugovoru da su njezini poslovi i radni zadaci bili pripremanje, pisanje i uređivanje tekstova na WEB, portalu MIPRO.NET, daj joj je tuženik uredno isplaćivao naknadu plaće prema navedenom ugovoru, da je u svom radu isključivo bila vezana nalozima poslodavca, da postoji nebrojena korespondencija između nje i g. AZ zaduženog za organiziranje programskog rada udruge. Nadalje, tvrdi da je elektronskom poštom 29. studenog 2019. zaprimila Izjavu o raskidu ugovora od tuženika, a nakon zaprimanja predmetne izjave 13. prosinca 2019. da je izjavila zahtjev za zaštitu prava, koji zahtjev je uručen tuženiku preporučenom pošiljkom RF 384828485 HR, a u kojem da je obrazložila zašto drži da se radi o radnopravnom odnosu, a ne o autorskom djelu. Tužiteljica drži da je njen rad prestao nedopuštenom Izjavom o raskidu Ugovora o autorskom djelu broj 50/11, jer sadržaj poslova i zadatak koje je radila nije autorsko djelo, da je radila na sredstvima rada kod tuženika i po nalogu tuženika, prema unaprijed dogovorenom vremenskom periodu, u prosjeku dnevno četiri sata, a što da je sve vidljivo i iz naloga g. AZ od 4. ožujka 2019., da je od tada pa do primitka Izjave svakodnevno dolazila na posao u ured i odrađivala poslove „marketinških aktivnosti“, kako je to nazvao g. AZ, da je za navedeni posao primala neto plaću u visini od 4.000,00 kuna. Tužiteljica ističe da zadržava prava sukladno odredbi članka 186b Zakona o parničnom postupku, nakon što tuženik pridonese obračune izvršenih joj isplata urediti t.2 tuženog zahtjeva, jer tuženik joj nije nikada uručio obračun plaće. Osim toga, tužiteljica smatra da Izjava o raskidu Ugovora o autorskom djelu broj 50/11 nije u skladu sa Zakonom o autorskom pravu i sporednim pravima, a niti u skladu s ugovorenim odredbama Zakona o radu radi prestanka ugovora o radu, jer sadržaj predmetnog ugovora je rad, a time i radni odnos, a ne autorsko djelo. Prema mišljenju tužiteljice, poslovi i zadaci kojim je radila, ne mogu prestati navedenom izjavom, predmetna izjava je nezakonita, a niti je rad koji je ona obavljala za tuženika predstavljao autorsko djelo, koje je propisano Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima, već klasični radnopravni odnos nje kod tuženika, o čemu imaju saznanja i z.z. tuženika, predsjednik programskog vijeća AZ, kao i z.z. tuženika, predsjednik udruge g. ĐZ, potpredsjednik udruge g. ZZ, tajnik udruge g. LZ, član predsjedništva udruge g. SZ. Tužiteljica drži da joj je nedopuštenom jednostranom izjavom tuženika prestao radni odnos. Predlaže donošenje presude, citirano: «1. Izjava o raskidu Ugovora o autorskom djelu br.50/11 od 25. studenog 2019., ur.broj:

290/19, je nedopuštena. 2. Utvrđuje se da je tuženik sa tužiteljicom zaključio ugovor o radu, za poslove i radne zadatke pripremanja, pisanja i uređivanja tekstova na WEB, portalu MIPRO.NET., sa radnim vremenom od četiri sata dnevno, (tjedno 20 sati), za plaću od 5.524,84 kuna (neto 4.000,00 kuna) na neodređeno vrijeme. 3. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja odluke iz t.1. ove presude, te da tužiteljici naknadi troškove postupka sve to u roku od 8 dana.«.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 27. veljače 2020., u bitnom, osporava sve navode iz tužbe kao neistinite te pravno i činjenično neutemeljene. Tvrdi da su stranke 1.12.2010. zaključile ugovor o autorskom djelu broj 38/10 na razdoblje od 1.12.2010. do 31.5.2011., u kojem ugovoru da se tužiteljica obvezala obaviti poslove „pripreme, pisanja i uređivanja tekstova na WEB, portalu MIPRO.NET.“, da su nakon isteka navedenog ugovora ugovorne strane zaključile 1.6.2011. ugovor o autorskom djelu broj 43/11 za razdoblje od 1.6.2011. do 31.7.2011., a predmet kojeg da je bilo obavljanje istih poslova kao i prethodni ugovor. Nakon isteka ugovora, da je zaključen ugovor o autorskom djelu broj 50/11, u kojem se tužiteljica obvezala obavljati iste poslove kao i u prethodnim ugovorima, izrađivati originalna autorska djela, da je jamčila da je ona isključiva nositeljica svih autorskih prava za koju izradu da se tuženik obvezao isplatiti naknadu u bruto iznosu od 30.000,00 kuna. Nadalje, da navedeni ugovori nemaju niti jedan element iz članka 15. Zakona o radu (dalje: ZR), odnosno da nije navedeno: mjesto rada, naziv posla odnosno vrsta rada na kojem se radnik zapošljava, dan početka rada, očekivano trajanje ugovora o radu, trajanje plaćenog godišnjeg odmora na koji radnik ima pravo, nema podataka o otkaznim rokovima koji se mora pridržavati radnik, odnosno poslodavac, nema podataka o osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo, nema podataka o trajanju redovitog radnog dana ili tjedna, nema nikakvih odredbi kojima bi se ranije navedene obvezujuće stavke regulirale kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Dakle, po tuženiku riječ je o uobičajenom ugovoru o autorskom djelu koji je znao sklapati s trećim osobama odnosno suradnicima koji nisu u radnom odnosu kod istog koji da su identičnog sadržaja kao i ugovori koji su zaključivani s tužiteljicom. Stoga da je u ugovoru samo naveden posao koji se naručuje, vrijeme trajanja autorskog ugovora te jamstvo autora da će izrađivati originalna intelektualna djela koja imaju karakter autorskog djela. S obzirom da su stranke ugovorile isključivo pripremu, pisanje i uređivanje tekstova na WEB, portalu MIPRO.NET., ugovorne strane da su dogovorile i izradu pisanih tekstova i medijsku prezentaciju skupa DaNTe u 2014., 2015., 2016. i 2017. Tužiteljica da se i u ovim ugovorima također obvezala izrađivati originalna autorska djela, za što je uredno primala ugovoru naknadu. Niti u ovim ugovorima da nema niti jednog elementa koji su obvezujući za ugovore o radu. Nadalje, tuženik ističe da nije plaćao tužiteljici nikakvu naknadu plaće, već da je isplaćivao ugovoreni autorski honorar odnosno naknadu, u pravilu svaka 2 mjeseca ili 1-2 x godišnje kao što je to isplaćeno u 2012. i 2013., da se radilo o radnom odnosu da bi tada vršio isplate svaki mjesec i to najkasnije do svakog 15-tog u mjesecu, između ostalog kako je to određeno člankom 92. stavak 3. ZR-a, a što da se u ovom slučaju nije događalo. Budući da nije bilo nikakvog ugovora o radnom odnosu, da je isplate naknade vršio ne periodično (1x godišnje ili češće), što sve isključuje bilo kakvo postojanje navodnog ugovora o radu. Prilikom zaključenja bilo kojeg pravnog posla, ugovorne strane da imaju punu slobodu ugovaranja, da su u ovom slučaju ugovorne strane ugovorile zaključenje ugovora o autorskom djelu, a ne ugovora o radu. Ukazuje da tužiteljici nije davao posao te joj za obavljeni rad isplaćivao plaću, niti je tužiteljica radila po njegovim strogim uputama, a niti joj je tuženik odredio mjesto i način obavljanja rada, da je tužiteljica poslove obavljala samostalno, da nije dolazila u njegove prostorije (osim u razdoblju od 3 – 5 mjeseca 2019.), da je posao obavljala u prostoru koja je sama odabrala, što da je u ovom slučaju njezina kuća / stan, da nije radila u nikakvom radnom vremenu kako se to neistinito pokušava bezuspješno prikazati. Uz to, tužiteljica da nije koristila niti stanke, dnevni ili tjedni odmor, godišnji odmor, plaćene ili neplaćene dopuste, a niti ju je tuženik evidentirao kao radnicu. U navedenom periodu od 2 i pol mjeseca tužiteljica da nije dolazila svaki dan niti u unaprijed određenom vremenskom okviru, već isključivo po vlastitim željama i mogućnostima, da u njegovim poslovnim prostorijama tužiteljica nije imala svoj PC, a niti bilo kakva druga sredstva rada. Nastavno, tužiteljica u posljednjih 9 godina da nikada nije uputila niti jednu primjedbu niti bilo kakav zahtjev za ostvarivanjem bilo kakvih prava iz tkz. radnog odnosa, s obzirom da je i sama vrlo dobro znala da se radi o ugovoru o djelu, a ne ugovoru o radu, da tome nije tako tužiteljica bi još prije 9 godina potraživala ostvarenje svojih prava pred sudom, podnosila zahtjeve za zaštitu prava i radnog odnosa, koristila godišnje, tjedne ili dnevne odmore, te obavljala rad u prostorijama tuženika. Izvlačenje iz konteksta jednog jedinog emaila u posljednjih 9 godina predstavlja vrlo bezuspješan pokušaj manipulacije stvarnim činjenicama i generalno pogrešno poistovjećivanje ugovora o (autorskom) djelu s ugovorom o radu. U tom smjeru tuženik ističe da je tužiteljica zamoljena od g. AZ da dolazi u prostorije tuženika, isključivo kako bi ista dobila sve informacije glede posljednjih aktualnosti u području djelovanja tuženika, a ne kako bi obavljala nekakav rad, da je to bilo nužno obzirom da je tužiteljica doslovno kopirala autorske tekstove drugih autora koji su članovi udruge MIPRO te ih objavljivala na web stranici tuženika, a što je bio jedan od brojnih razloga otkazivanja daljnje suradnje. Ukazuje da svaki ugovorni odnos pa tako i ugovor o autorskom djelu, može prestati raskidom odnosno otkazivanjem ugovornog odnosa, koji se ovdje pogrešno poistovjećuje sa radnim odnosom, iako da je iz samog ugovora razvidno da je riječ o ugovoru o (autorskom) djelu. Predmetnim ugovorom da se tužiteljica prvenstveno obvezala sastavljati autorske članke, da je naknadno ustanovljeno da tužiteljica krši prava intelektualnog prava vlasništva-autorska prava drugih autora koji su članovi (tzv. skupni članovi) tuženika, odnosno da tekstove koji su objavljeni na njihovim stranicama nezakonito kopira i objavljuje na web stranicama tuženika bez navođenja stvarnih autora, da je tužiteljica u više navrata usmeno upozoravana da navedene radnje grubo vrijeđaju prava samih autora te ugled i čast tuženika čiji su članovi uvaženi pripadnici intelektualne zajednice (fakultetski profesori, akademici, uspješni poduzetnici te dobitnici brojnih svjetskih nagrada u područjima svojih djelovanja). Unatoč upozorenjima kao i saznanju da takve nezakonite radnje predstavljaju počinjenje kaznenog djela iz članka 285. Kaznenog zakona i prekršaj iz članka 189. Zakona o autorskim i drugim srodnim pravima, tužiteljica da je odbijala pisati autorske članke te da je uporno nastavljala s krađom tuđih autorskih prava. Tužiteljica da je svojim nezakonitim djelovanjem grubo zlouporabila povjerenje tuženika i narušila njegov ugled i čast, a s obzirom da su upravo njeni članci trebali istaknuti polja djelovanja tuženika, između kojih da je i poticanje izvrsnosti, te na taj način privući eventualne sponzore, što da je u ovom slučaju u potpunosti izostalo. Tužiteljica da je tako umjesto stvaranja originalnih intelektualnih članaka, zapravo prepisivala tuđe članke te za to primala pozamašne naknade, da tek kada je sve uočeno i nakon što je tužiteljici otkazana suradnja, ista da je odlučila pokrenuti ovu fiktivnu parnicu kako bi dokazala postojanje radnog odnosa, koji nikada da nije nastao niti je ikada trebao nastati. Paušalne i ničim dokazane tvrdnje tužiteljice, da se radi o ugovoru o radu, ne stvaraju nikakvu zakonsku presumpciju za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Takav rad ugovorne strane da nikada nisu ugovorile, niti iz naravi posla proizlazi da se radi o radnom odnosu, pa stoga odsutnost izričito pisanog sporazuma o zaključenju ugovora o radu, ne može nadomjestiti takav „rad na neodređeno vrijeme“, da tužiteljica evidentno miješa temeljne razlike između ugovora o radu i ugovora o djelu i to ugovora o autorskom djelu. S obzirom da se radi o ostvarenju autorskih prava koja proizlaze iz ugovora o autorskom djelu, da može biti isključivo nadležan trgovački sud, a ne općinski sud, pa stoga tuženik prigovara nadležnosti naslovnog suda. Prigovara i postavljenom tužbenom zahtjevu koji da je neprecizan i kao takav nepodoban za raspravljanje. Predlaže da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (isprave su pročitane). Saslušani su na ročištu 25.11.2022. svjedoci ZZ (stranice od 102 do 104 spisa) i LZ (stranice od 104 do 111 spisa), na ročištu 28.2.2023. svjedok SZ (stranice od 162 do 168 spisa), na ročištu 19.5.2023. svjedok IZ (stranice od 226 do 231 spisa) i svjedokinja OZ (stranice od 231 do 238 spisa), na ročištu 10.5.2024. svjedok BZ (stranice od 259 do 272 spisa), na ročištu 12.12.2024. svjedoci GZ (stranice od 276 do 278 spisa) i ČZ (stranice od 279 do 284 spisa). Tužiteljica EZ je saslušana na ročištima 19.10.2020. (str. od 29 do 31), zatim 2.5.2022. (str. od 83 do 89 spisa) i 13.3.2025. (str. od 298 do 300 spisa). Zastupnik tuženika po zakonu AZ saslušan je na ročištu 2.5.2022. (str. od 89 do 95 spisa), dok je zastupnik tuženika po zakonu ĐZ dao iskaz na ročištu 13.3.2025. (stranice od 300 do 307 spisa). Svjedoci MZ i UZ nisu saslušani obzirom je tuženik od njihovog saslušanja odustao.

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je sporno radi li se konkretno o prikrivenom radnom odnosu tužiteljice kod tuženika, te je li (ne)dopuštena tuženikova Izjava o raskidu Ugovora o autorskom djelu br. 50/11 od 25. studenog 2019.

6. U odnosu na tuženikov prigovor nenadležnosti ovog (redovnog) suda u korist nadležnog (specijaliziranog) trgovačkog suda nužno je ukazati da se konkretno radi o parnici u kojoj je predmet spora razjašnjenje pitanja postojanja među strankama prikrivenog radnog odnosa, kako to tvrdi tužiteljica, pa prema tome stranka koja tvrdi da se u nekom pravnom odnosu nalazi u statusu radnika ovlaštena je sudsku zaštitu tražiti u parničnom postupku i to pred općinskim sudovima koji su, sukladno članku 34. stavku 1. točki 10. ZZP-a nadležni za rješavanje sporova iz radnih odnosa. Iz navedenih razloga odlučeno je sadržajem izreke rješenja.

7. Parnični se postupak temelji na načelu stranačke istine uz poštovanje, vezano uz pojedinu vrstu spora, pravila o teretu dokaza.

8. Zakon o radu («Narodne novine» broj 93/14, 127/17 i 98/19, nadalje u tekstu: ZR) ne sadrži posebne odredbe koje bi uređivale postupak (pretpostavke) ostvarivanja prava fizičke osobe koja tvrdi da je radnik u prikrivenom radnom odnosu. Odredbe članka 133. ZR-a uređuju ostvarivanje prava radnika tj. pretpostavke za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa. Prema toj odredbi radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Riječ je prekluzivnim rokovima pa radnik (na odgovarajući način i fizička osoba koja tvrdi da je radnik) koji propusti prethodno zahtijevati zaštitu svojih prava u navedenih rokovima gubi pravo obraćanja sudu radi ostvarenja zaštite glede spornih statusnih pitanja koja bi bila radnopravnog karaktera.

9. Konkretno, Izjavu o raskidu Ugovora o autorskom djelu br. 50/11 (str. 5 spisa) donio 25. studenog 2019. Tužiteljica je zaprimila navedenu Izjavu 29. studenog 2019. (ta činjenica navodi se u njezinom Zahtjevu za zaštitu prava od 13.12.2019., a koju tuženik posebno nije osporavao). Dakle, unutar 15 dana od dana saznanja za povredu prava tužiteljica je podnijela Zahtjev za zaštitu prava (str. 6 i 7) koji je tuženik zaprimio 19.12.2019. (preslika povratnice na stranici 8 spisa). Prema stanju spisa tuženik nije odgovorio na zahtjev tužiteljice u roku od 15 dana, pa podnošenjem tužbe 12.1.2020. tužiteljica pravovremeno (čl. 133. ZR-a) traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

10. Među strankama nije sporno da su 1.12.2011. zaključile Ugovor o autorskom djelu br. 50/11 (str. 9 spisa), da su prije toga 1.12.2010. sklopile Ugovor o autorskom djelu br. 38/10 (str. 17 spisa) i Ugovor o autorskom djelu br. 43/11 dana 1.6.2011. (str. 18 spisa) te da je Ugovor o autorskom djelu br. 50/11 od 1.12.2011. tuženik raskinuo. Sporna je pravna priroda Ugovor o autorskom djelu br. 50/11 od 1.12.2011., kao i pitanje je li tuženikova Izjava o raskidu bila dopuštena ili je ona nedopuštena.

11. Svjedok ZZ, u iskazu, u bitnom, ističe da je negdje do 2018. imao funkciju dopredsjednika tuženika (udruge), da je na ugovoru o autorskom djelu br. 50/11 njegov potpis, da je tada bio odgovorna osoba odnosno potpredsjednik udruge, da je ugovor potpisao u zamjenu za ĐZ koji je bio predsjednik udruge, da su za razne druge poslove zaključeni drugi ugovori o autorskom djelu, da je g. LZ tajnik udruge imao zaključeni ugovor o radu s udrugom, da aktivnost tužiteljice nije bila vezana uz prostor, da su njezini zadaci bili medijsko praćenje rada tuženika i promoviranje aktivnosti, obavljanje razgovora s privrednicima i lokalnom upravom, obzirom da je cilj i smisao udruge bio promicanje znanja i tehnologije, da ne zna za period od 2011. do 2018. koliko je tekstova tužiteljica pripremila, pisala i uredila, da je taj posao bio vidljiv na internetskom portalu, da je tužiteljica pripremala tekstove (pisanje, izbor, odabir teme, suradnika), to da je bila svrha njezinog doprinosa, a onda da je prof. ŠZ odobravao što će se objaviti. Nadalje, da je u prostor tuženika dolazio otprilike jednom tjedno, da je tamo viđao i tužiteljicu, ali ne svaki put, da je tužiteljica sudjelovala na susretima s kolegama iz Zagreba s privrednicima i drugo jer je to bilo potrebno radi sastavljanja izvještaja i promidžbe udruge, da je tužiteljica od udruge zadužila laptop i službeni mobitel, da je u članku 3. tekst unesen na njegov prijedlog, a u ostalom dijelu tekst ugovora da je prenesen iz ranijeg takvog ugovora obzirom da nije to bio prvi po redu, a tko je ugovor sastavio to da ne zna, da tužiteljica nije stavila primjedbe na sadržaj ugovora, da ima saznanja od prof. ŠZ da je upravo navedeni bio osoba koja je odobravala koji će tekst biti objavljen na internetskom portalu, da je teme o kojima je pisala i stil pisanja birala tužiteljica. Svjedok pojašnjava ima saznanje za mobitel i laptop koji su dani tužiteljici da su bili službena imovina tuženika jer je na jednom od sastanaka s ostalim članovima udruge bila i tema uređivanja internetskih stranica, te da se osobi koja će raditi te poslove dodijeli sredstvo za taj rad, da tužiteljica nije mogla koristiti godišnji odmor jer nije imala ugovor o radu.

12. Svjedok LZ, poslovni tajnik tuženika, u bitnom, navodi da je do 2015. bio jedini zaposlenik tuženika koji je imao zaključeni ugovor o radu, da je 2015. ugovor o radu za administrativne poslove zaključila OZ, da je Udruga s fizičkim osobama zaključivala između 30-tak i 40-tak autorskih ugovora godišnje, da je tužiteljica dolazila u prostorije i sjedište Udruge u zadnjih 10 godina jednom do dva puta mjesečno, da nema saznanja da je tužiteljica dobila bilo kakva sredstva za obavljanje aktivnosti od Udruge, da je bio prisutan sjednici predsjedništva kada se dogovorilo da će tužiteljica za Udrugu pisati autorske tekstove, da nikad nije bilo dogovora da će se gđa. EZ uzeti u radni odnos. Nadalje, ističe da su sadržaj spornog ugovora o autorskom djelu sastavili on i ZZ koji je intervenirao sadržaj članka 3. i 4. u odnosu na ranije zaključeni ugovor s time da je članak 3. bio sadržan i u prethodnom ugovoru, a članak 4 da je dodan, da sadržaj autorskog djela podrazumijeva pitanje autorskih tekstova o događajima skupa i skupova Mipro, da prema svojim saznanjima udruga nije plaćala tužiteljici putne troškove, da osim onog što je navedeno u ugovoru druge aktivnosti tužiteljica nije imala, da nema saznanja da bi tužiteljici bila dana ikakva sredstva od udruge (laptop sa markicom Mipra, sa programom Mipra i softverom koji je registriran na Mipro), da su ključeve tuženika imali samo on OZ, da tužiteljica u periodima kada bi dolazila u prostorije sjedišta udruge nije imala prostor u uredu koji bi bio predviđen za nju, da se za tužiteljicu nije vodila evidencija o godišnjem odmoru, tjednom ili dnevnom odmoru, da se nije vodila evidencija o dolascima u prostorije udruge kada bi u nju dolazili predsjednici, potpredsjednici udruge i ostale treće osobe koji nisu zaposlenici udruge ali su ili vanjski suradnici ili članovi udruge, da tužiteljica nije nikada nije bila izvršna urednica portala Mipro.hr.

13. Svjedok SZ, suprug tužiteljice, u bitnom, navodi, da je tužiteljica bila član tuženika (udruge) od 2011. pa do prekida Ugovora, on da je bio član tuženika negdje do 2017., da je tužiteljica 2010. od strane predsjedništva tuženika postavljena za izvršnog urednika portala, da je na formiranju internetskog portala radila sama u suradnji sa prof. ŠZ, da je tužiteljica osim rada na uređivanju web portala od 2011. do 2017. vodila i press centar Mipro konferencije u Opatiji, i konferenciju za novinare i da je radila kao voditeljica međunarodnog skupa E koji je organizirao u gradskoj vijećnici u 11 mjesecu. Nadalje, tvrdi da je tužiteljica vezano uz web portal radila i grafički dio, izgled internetske stranice i sadržaj teksta, da je glavni urednik bio prof. ŠZ, da je tužiteljica objavljivala tekstove na portalu u dogovoru s prof. ŠZ i skupnim članovima tuženika (gospodarski subjekti, razna Ministarstva, gradovi, općine, županije), i to ono što su PR službe pojedinih članova njoj dostavljale s ciljem objave na internetskoj portalu udruge, da je tužiteljica radila intervjue – izvještaje, sve oblike novinskog izražavanja, da je takav posao prvo išao kod prof. ŠZ na dozvolu za objavu, da je potom tehnički tužiteljica to stavljala na portal, da je stavljala i fotografije na portal koje je trebalo grafički obraditi da bi portal izgledao profesionalno, da tužiteljica nije ništa potpisivala s tuženikom osim ugovora o autorskom djelu iz 2011. koji da je bio kontinuirano automatski produžavan. Osim toga, da je tužiteljica imala s prof. ŠZ i s uredom tuženika Đ (ZZ, LZ) neformalni dogovor da radi 4 sata dnevno, odnosno 20 sati tjedno i za to je primala honorar od 4.000,00 kuna mjesečno koji su se isplaćivali svaka dva mjeseca jer da je to bilo jednostavnije radi administracije, radno vrijeme tužiteljice da nije bilo striktno jer je bio prisutan i terenski rad kako bi se prikupile informacije, da je tužiteljica kao i zaposlenici RZ i LZ bila dodatno plaćena za skup E, da je tužiteljica znala raditi i subotama i nedjeljama, da Internet portal tuženika nije ovisio o dnevnim vijestima nego su vijesti mogle kasniti i po nekoliko dana, da je tužiteljica uzimala godišnji odmor kada bi išao na takav odmor ured tuženika i bilo manje aktivnosti skupnih članova, da je sve dogovarala usmeno sa glavnim urednikom ŠZ, da je Glavni urednik portala ŠZ bio i z.z. tuženika od 2000. do negdje 2019 te predsjednik Programskog odbora negdje od 2000. do 2017. Svjedok da je doznao za ideju od prof. ŠZ da tužiteljica bude zaposlena na 4-satno dnevno radno vrijeme, da je postojala i mogućnost da sa zaposli preko agencije rada, međutim članovi predsjedništva da su se tome protivili jer su smatrali da čak i dvoje zaposlenih u udruzi u Rijeci ne bi trebali biti zaposleni puno radno vrijeme, da tužiteljica nije pokretala nikakve postupke jer su joj stalno govorili (konkretno npr. prof. ŠZ) da će se to riješiti, ali od toga nije bilo ništa, da je Karolj Skala koji je od 2017. odnosno 2018. bio vršitelj dužnosti Programskog odbora dostavio dopis tužiteljici da mora po 4 sata svaki dan sjediti u uredu i dao joj je tablicu zadatka koje mora izvršavati (marketinške aktivnosti), time je radila sve aktivnosti koje je radila i to tada, da je tužiteljica svakodnevno dolazila u sjedište tuženika 3-4 mjeseca, a u tom razdoblju da su joj platili i pokaznu kartu, da je tužiteljica 2014. od g. LZ dobila službeni mobitel sa službenim brojem tuženika i laptop Lenovo, a od 2011.do 2014. da je radila na vlastitoj opremi, da je nakon okončanja pravnog odnos tužiteljica podnijela zahtjev tuženiku da otkupi tu opremu, ali na njezin upit da nije odgovoreno, dok je telefonski broj od tuženika vraćen na njezino ime, dakle da je zadržala broj. Nadalje, od sadržaja i opsega poslova što je tužiteljica obavljala da je u autorsko djelo spadao manji dio, konkretno pisanje tekstova, dok da je trebala imati ugovor o radu za uređivačke poslove, da je tužiteljica imala u smislu radnom mjesta svoj stol u sjedištu tuženika u kancelariji sa LZ i OZ, da je tužiteljica koristila plaćeni dopust kada je prof. ŠZ odlučio da je dva tjedna godišnjeg odmora i ona je za to bila plaćena i dobila je redovitu plaću kao što zaposlenici dobivaju redovitu plaću s godišnjim odmorom, da tužiteljica nije imala ključ od tuženika.

14. Svjedok IZ, u bitnom, u iskazu navodi da je bio predsjednik tuženika u periodu od 2015. do 2019., da je upoznao tužiteljicu kada je došao na tu funkciju, da je tužiteljica izvještavala o sadržajima diskusija na sjednicama i fotografirala prisutne, da mu je profesor ŠZ koji je operativno vodio Udrugu rekao da je s tužiteljicom zaključen nekakav ugovor, ali svjedok da ga nije pročitao, da su se sjednice predsjedništva održavale u Zagrebu, da je u mandatu 2 do 3 puta posjetio prostorije Udruge u Rijeci, ali da se ne može se sjetiti je li tamo vidio tužiteljicu, da je „alfa i omega„ Udruge bio prof. ŠZ, a predsjednici Udruge da imali su više formalno odnosno protokolarnu ulogu, da je ured u Rijeci vodio LZ, da je A bio prve dvije godine svjedokova mandata zadužen za sve dozvole za izvršenje poslova, plaćanja i dr., a neformalne upute da je LZ davao prof. ŠZ s tim da je 2019. ta situacija statutarno riješena u smislu formalnosti tko, u kom sadržaju i smislu daje upute LZ za rad i postupanje, da je Karolj Skala došao za predsjednika Programskog odbora krajem 2017. došao na prijedlog prof. ŠZ kao njegova zamjena kada je profesor već bio u lošem zdravstvenom stanju i povukao se. Osim toga, svjedok ističe da nema saznanja o pisanim naredbama koje bi g. AZ davao tužiteljici, da se AZ svjedoku tužio da je nezadovoljan radom tužiteljice u smislu da se uređivačka politika internetske stranice Udruge pretvorila u „copy

- paste“ aktivnosti onoga tko je to uređivao, da je izvršiteljica toga trebala biti tužiteljica, da mu je Skala neposredno prije skupa Mipro 2019. rekao da je tražio od tužiteljice da treba biti 4 sata biti prisutna u prostoriji Udruge tijekom 2019., da je tužiteljica obavljala poslove po instrukcijama predsjednika Programskog odbora, ma tko to bio, da su u periodu dok je svjedok bio predsjednika tuženika u radnom odnosu bili LZ i OZ, da je tuženik prosječno zaključivao oko 20-ak Ugovora o autorskom djelu godišnje, da se ne sjeća da su njegovi kontakti i razgovori s tužiteljicom bili na

1 0

temu njezinog statusa kod tuženika, da je bio prisutan nekoliko puta kada je prof. ŠZ govorio tužiteljici da stavi nešto na web, na napravi nešto na određeni način, da to nisu bili razgovori vezano uz pisanje članaka, da su u 2019. Ugovor o autorskom djelu imali zaključeni LZ i OZ vezano uz pojačane aktivnosti na organizaciji skupa Mipro.

15. Svjedokinja OZ, zaposlenica tuženika, u bitnom, ističe da je kod tuženika zaposlena od 2015., da je viđala tužiteljicu na skupovima Mipro i prije nego je počela raditi, da obavlja stručne i administrativne poslove vezano uz glavne aktivnosti tuženika vezane uz skupove Mipra, komunikacije s autorima, izvještaj, uređivanje web portala, prijave na natječaj, da je zaposlena s kolegom LZ koji je poslovni tajnik Udruge, da tužiteljica nije nikada bila zaposlena u Udruzi, da je tužiteljica kao novinarka trebala pisati stručne tekstove, da je tužiteljica znala je doći povremeno u sjedište Udruge, da je 2019. prof. AZ zamolio tužiteljicu da se poveže s Uredom, da joj da više informacija vezano uz skup koji se priprema, da se tužiteljica prilikom dolazaka u Udrugu nije najavljivala, ni joj je itko davao u Uredu ikakve konkretne zadatke, da nema saznanja da bi tužiteljica od tuženika dobila kakva sredstva za obavljanje njezinih aktivnosti, da obračun davanja (plaćanje telefona, nalozi za pokazne karte, za isplatu ugovora, za plaće i dr:), obavlja kolega LZ. Uz to, svjedokinja pojašnjava da ona i kolega LZ imaju administrativne ovlasti za portal, te moraju uređivati sadržaj web stranice, a tako da je bilo i prije nekoliko godina, da za tužiteljicu nema saznanja da bi ona imala ikakvih zadataka da radi nešto konkretno na portalu, da možda odgovara Predsjedniku Programskog odbora koji brine o Programu vezano uz radove koje obavlja na web portalu, da je tužiteljica stavljala neke vijesti na web stranicu, ali da ne zna tko joj je davao administrativne ovlasti za te zadatke, da pretpostavlja da je tužiteljica imala slobodu da sama piše tekstove kako ona želi, da samo svjedokinja i g. LZ imaju administrativne ovlasti (uređivanje web stranice) od 2015. nadalje, da nema saznanja je li tužiteljica imala ikad slobodan pristup web portalu, da veći dio web portala predstavlja onaj dio koji nije vidljiv „na van“, a odnosi se na zaprimanje radova, automatske obavijesti, a onaj dio koji se vidi da se odnosi na objave vezane primarno uz program skupova Mipro (jednom godišnje, 5 dana) te vezano uz sam rad Udruge, da postoji lozinka za pristup administrativnim ovlastima za portal Udruge, ali ne zna je li i gđa. EZ imala tu lozinku, da tužiteljica u prostoru tuženika nije imala svoje službeno mjesto i radni prostor, da se nije vodila nikakva evidencija vezano uz tužiteljicu, da nije imala ključeve od prostorije Udruge, da je znala ići s kolegom LZ na sastanke Programskog odbora u Zagreb, a znalo se dogoditi da je koji put s njima išla i EZ.

16. Svjedok BZ, u bitnom, ističe da je bio član programskog odbora tuženika zadnjih 10-tak godina, a sada da je član predsjedništva, da ima kontakt s tuženikom kao poduzetnik, da je tužiteljicu viđao na sastancima programskog odmora u Zagrebu, da je ona bila prisutna i fotografirala, da je tužiteljicu vidio i na konferencijama koje su se održavale u Opatiji kojima sam bio prisutan gdje je ona obavljala iste aktivnosti fotografiranja, da ne zna u kakvom je pravnom odnosu bila gđa. EZ s Udrugom Mipro i da o tome da nije nikada razgovarao s prof. ŠZ, da nema saznanja da je

1 1

tužiteljica ikada upućivala primjedbe Z vezano uz svoj pravni status, da predsjedništvo od strane predsjednika nikada nije bilo obaviješteno da je osnovno sredstvo rada Đ (laptop ili mobitel) bilo asocirano na kolegicu EZ, da je tužiteljica dobivala smjernice (jer ju je vidio na konferencijama da bi obilazila i snimala fotografije te pojedine ljude i događaje) za snimanje fotografija na sastancima programskog odbora i na konferencijama Mipro-a u Opatiji i Rijeci, da su zadnjih 20 godina zaposlene kod tuženika dvije osobe, da mu je prof. ŠZ jednom prilikom kazao da udruga nema novčanih kapaciteta da izdaje osobne dohotke po bilo kakvoj osnovi, jedino za iznimno postignuto dostignuće na pojedinoj konferenciji da se isplati jednokratna naknada u smislu nagrade, da nema saznanja da je tužiteljica koristila godišnji odmor, tjedni odmor, dnevni odmor, niti da je imala ključ od uredskih prostorija Mipro u Rijeci. Nadalje, svjedok pojašnjava da su primici po osnovi ugovora o autorskom djelu i ugovora o djelu povremenog karaktera kod tuženika, da nema saznanja tko je vodio web portal tuženika, da se pisano očitovao glede toga što su na web portalu Mipra bile sadržane njegove vizije i ciljevi djelovanja Mipra, ali da se ne može sjetiti s kim je u tom smislu bio u korespondenciji, da za period od 2017. do kraja 2019. nije nikad čuo da bi postojao plan kontinuiranih marketinških aktivnosti niti je prof. AZ o tome ikada obavijestio predsjedništvo ili programski odbor, da je za to u tom razdoblju bio zadužen prof. ŠZ.

17. Svjedok GZ, u bitnom, u iskazu navodi da dugo surađuje s Miprom, a sada je član voditeljske konferencije telekomunikacije i informacije, da je tužiteljicu vidio na sjednicama programskog odbora, predsjedništva i na godišnjim konferencijama Mipra, da je sjednice fotografirala, a u odnosu na konferencije da je sudjelovala u pripremama istih i da je uređivala web stranice, da je kolumne pisao dok je bio živ prof. ŠZ koji je bio predsjednik programskog odbora i član predsjedništva, da nije nikad bio u sjedištu Mipra u Rijeci, da nema saznanja da bi EZ u odnosu na web stranice na istima pisala kakve tekstove, da nema saznanja da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika, da je u odnosu na tužiteljicu bilo nekakvih dogovora na sjednicama da bi se privremeni ugovori (koje nije vidio) produživali, da se pri tome radi o ugovoru o privremenom pomaganju ili radu na web stranici. Uz to svjedok tvrdi da nema saznanja je tužiteljica imala ikada mobitel ili službeni laptop tuženika, da ne zna je li tužiteljica ikada imala primjedbe ili sugestije vezano uz svoj pravni status u Mipru, da ne zna je li tužiteljica ikad koristila godišnji odmor, tjedni odmor, da su voditelji konferencija s Miprom bili pod ugovorom o autorskom djelu, da ne zna je li tužiteljica primala plaću ili autorsku naknadu, da su se sve sjednice predsjedništva održavale na adresi sjedišta fakulteta Elektrotehnike i računalstva u Zagrebu.

18. Svjedok ČZ, u iskazu, u bitnom, ističe da je sada član Nadzornog odbora tuženika u drugom mandatu, da je 2011. bio član predsjedništva, da nakon toga idućih dva mandata po četiri godine nije imao nikakvu funkciju, da je 2011. jedna od točka dnevnog reda bila zapošljavanje tužiteljice vezano uz održavanje web stranice informatičkog karaktera, da je ta točka bila usvojena, da je to na rok od 6 mjeseci, da je nakon toga došlo do obnavljanja tog ugovora, da LZ i OZ vidi svakih par

1 2

tjedana u uredu Mipra u Rijeci, da je dolazio u urede Mipra u Rijeci od 2011. do 2019. otprilike jednom mjesečno, da je u prvom periodu dok je bio član predsjedništva vidio tužiteljicu par puta u uredima tuženika u Rijeci, da mu nije poznato je li tužiteljica imala službeni mobitel Đ, da tužiteljica nije imala neko točno određeno svoje mjesto u uredu Đ u [adresa], da predsjedništvo nije ni znalo da zadnji ugovor mimo predsjedništva koji je trebao biti sklopljen na 6 mjeseci, a on da je nedopuštenom nadopunom (izvršenom po članu predsjedništva ZZ) postao ugovor koji se automatski obnavlja, da je to doznao kada se pripremao za svjedočenje, da nema saznanja je li tuženik uz takvu nadopunu ugovora pokretao bilo kakve postupke, da mu ugovoru o autorskom djelu broj 50/11 sklopljen 1.12.2011. nije poznat i da nema saznanja o bilo kakvim isplatama tužiteljici. Svjedok pojašnjava da nije čitao sastavke tužiteljice na web stranicama, ali da je doznao u pripremi za svjedočenje da je tužiteljica vršila samo prepiske tuđih radova te da je započela pisati 2011.

19. Tužiteljica EZ, u stranačkom iskazu, u bitnom, navodi da je bila zaposlena u Novom listu kao novinarka, da je započela suradnju za portal MIPRO na način da sam povremeno pratila navedeni portal i radila određene poslove vezane za objavu članaka bitnih za navedeni porta, da ima certifikat za međunarodnog web dizajnera te je u dogovoru sa prof. ŠZ dogovorila da obavlja određene poslove na portalu MIPRA, da je do srpnja 2011. paralelno radila u Novom listu i na portalu, da je nakon srpnja 2011. do sklapanja ugovora broj 50/11 bila nezaposlena osoba, da je ugovor broj 50/11 sklopila u dogovoru sa prof. ŠZ, da je dogovorila da će obavljati poslove koji se sastoje od pisanja, pripremanja i uređivanja tekstova na web portalu MIPRO, da je obavljala novinarske poslove za navedeni portal. Osim toga, da je tijekom rada bila angažirana za obavljanje poslova organizacije, konferencije Dante koja se održavala jednom godišnje u studenom svake godine u trajanju od 1 dana, da posao pripreme i organiziranja navedene konferencije bio je opsežniji i trajao je oko 2 mjeseca, da se nije radilo o kontinuiranom dnevnom poslu već o poslovima organiziranja konferencije, da joj je prilikom sklapanja ugovora 50/11 bilo obećano od strane prof. ŠZ da će se njezin radni odnos i radni status riješiti, ali da nije znala na koji točno način se to mislilo napraviti, da je nakon sklapanja ugovora broj 50/ 11 dobila naknadu svaka 2 mjeseca u neto iznosu od 4.000,00 kn, da joj je na kraju godine tuženik izdavao poreznu karticu radi prijave poreza, da nisam dobivala obračun za navedenu naknadu, da je poslove iz ugovor broj 50/11 radila od kuće jer je prof. ŠZ bio u Zagrebu, da je radila s laptopom tuženika i imala je službeni telefon, da je tijekom 2019. za obavljanje poslova konferencije MIPRO/2019 organizator konferencije zatražio da provodi određeno vrijeme u uredu, da je za potrebe te konferencije radila u uredu, da je dobivala naknadu i za realizaciju projekta Dante temeljem sklopljenih ugovora za to, da je dobivala naknadu za prijevoz za razdoblje od ožujka, travnja i svibnja 2019. kada je dolazila u ured, da za obavljanje poslova pripreme konferencije MIPRO/2019 nije sklopila poseban ugovor, da se povećao obim poslova vezan za pripremu navedene konferencije koji je radila u suradnji s prof. AZ i u uredu, da je ostao obim poslova vezanih za pripremu, objavljivanje i uređivanje tekstova za MIPRO koji je radila od kuće u dogovoru s prof. ŠZ. Nadalje, da nije koristila

1 3

godišnji odmor kojeg nije ni tražila, da je smatrala da je posao na webu kontinuirani, da nije dobila odluku o korištenju godišnjeg odmora, niti evidenciju o radnom vremenu, da nije tražila stanku, a prilikom rada u uredu da joj je rečeno da nije potrebno vođenje evidencije, da nije koristila plaćene i neplaćene dopuste, da nije primila prijavu ili odjavu od HZZO-a za ugovor za Dante, da službeni laptop i mobitel nije vratila već je zatražila otkup istih za što je poslala mail, ali da joj nije odgovoreno, a tuženik da je u prosincu 2019. prestao plaćati telefonsku pretplatu, da je PZ bio predsjednik tuženika a prof. ŠZ potpredsjednik i predsjednik programskog odbora, da joj nitko izričito nije rekao da ima konkretno mjesto u uredu, da je radila na laptopu u uredu. Osim toga, tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja ugovora 1.12.2011. bila sam nezaposlena, da su se plaćanja obavljanja svake pola godine, da je nakon 31.5.2012. bila plaćana svakih otprilike 2 mjeseca, da je bila izvršna urednica portala Mipro.hr. još od zaključenja prvog ugovora 1.12.2010., da je tuženik surađivao sa skupnim članovima, odnosno sa njihovim PR službama, da su bile firme širokog spektra aktivnosti primjerice Končar, HT, Ericson, Nikola Tesla, Vip net i drugi, s time da je ona surađivala s telekomunikacijskim firmama, da je zadatak bio da se o njima piše i da ih se promovirali odnosno da se prate njihove aktivnosti i oni su za to plaćali tuženiku, da su PR službe firmi s kojima je tuženik surađivao pisale su tekstove o nekom događaju, usluzi, novom proizvodu rezultatu poslovanja i slično, da su ti tekstovi slani njoj, a oni koji su joj dostavljeni da bi ih prilagođavala tehnički da bi se uklopio u web stranicu odnosno na web portal, da je prethodno objavi tekst dostavljala prof. ŠZ, glavnom uredniku portala i odgovornoj osobi koji je davao dopuštenje da se sadržaj objavi. Osim toga, tužiteljica tvrdi da je pisala tekstove vezano uz državne sastanke na programskom odboru tuženika, sastanak predsjedništva, uz smislu izvještavanja javnosti o radu tuženika, da ponekad bi trebalo nešto nadopuniti ili izbaciti odnosno promijeniti prije objave, da je pripremanje teksta, pitanje i uređivanje djelom obavljala u uredu tuženika, dijelom je radila od doma a dijelom van ureda, vezano uz održavanje sastanaka na kojima je bila prisutna u pogledu kojih je pisala tekstove, da se nije upisivala evidenciju kada je dolazila u ured oko 9 sati i tamo bila do 13 sati, da je bilo bitno da surađuje s ostalim osobama u uredu jer je prema planu marketinške aktivnosti g. AZ morala odrađivati i još određene zadatke, da nije dobila poseban papir iz kojeg bi bilo razvidno da je izvršna urednica portala Mipro ali da se to tako smatralo i pisano je u više dokumenata sa sastanaka, da je tjedni odmor sam subotom i nedjeljom, osim kada bi eventualno bili sastanci subotom, da su joj plaćeni svi iznosi prema ugovorima, da prije 2019. (ožujak, travanj i svibanj 2019.) naknadu za pokaznu kartu nije tražila, da je dolazila pješke dolaziti u ured, ili bi se s nekim vozila, da je bila u organizacijskom odboru skupa DaNTe, da je vodila konferenciju za novinare, da je organizirala domjenak i neke druge organizacijske poslove, jer se radilo o zajedničkom skupu Grada Rijeke i tuženika, da se provedbeni plan marketinške aktivnosti Mipro 2019. odnosio na dodatne aktivnosti stupanja u kontakt sa sudionicima skupa Mipro, da su se njihove aktivnosti pratile u više navrata, da poslovi u provedbenom planu u 2019. spadaju pod marketing, da nije ima ključ od službenih prostorija tuženika, da je na temelju godišnjih potvrda o isplaćenom primitku, dohotku, uplaćenom doprinosu, porez na dohodak i prirezu od 2011. do 2019. vršila prijave poreza na dohodak, da je samo s ŠZ usmeno razgovarala

1 4

glede svog statusa kod tuženika, da je nitko nikada nije pitao od strane tuženika da bi vodila evidencije vezano uz aktivnosti koje je obavljala kod tuženika, da je u početku svakih 6 mjeseci vodila evidenciju koliko je tekstova objavila, što je objavljivano, broj fotografija i slično, da joj je LZ rekao i pokazao mjesto gdje u uredu može sjesti i obavljati svoje poslove, da u ugovoru nigdje ne stoji da bi radila 4 sata jer je to bio ugovor koji joj je dao tuženik, da ga je ona pročitala i potpisala, da nije zaključila ugovor o radu s tuženikom jer su joj rekli da je ugovor o autorskom djelu tipizirani ugovor, da je to bolje za tuženika te da će se to riješiti i to da će se riješiti zaposlenjem na 4 sata a to sve je dogovarala sa prof. ŠZ. Nadalje, tužiteljica navodi da se u periodu od podnošenja tužbe nije zaposlila, da je od 2010. do 2018. dolazila u uredu i u drugim periodima kad prof. ŠZ nije dolazio i bio u uredu, da je ZZ bio potpredsjednik tuženika i neko vrijeme voditelj ureda u Rijeci, da je s njim surađivala na sastancima uz prof. ŠZ, da joj je od ljeta 2018. osim prof. ŠZ u davanju joj uputa za rad pridružio i g. AZ koji joj je davao upute da se promijeni izgled web stranice, da je pisala tekstove sa svih sastanaka, sa skupova, tekstove za medije i sve ostalo što je bilo potrebno, da se nije nikad osobno potpisivala, da je na više sastanak programskog odbora znao javiti g. AZ i imati primjedbe na portal. Uz to, da joj je gospodin AZ govorio da piše tekstove koji su pisali drugi i da te tekstove stavlja na portal, na nekim sastancima da je bio prisutan i ŠZ kada je AZ govorio o njenom radu, da ŠZ nije ništa reagirao, da su nastavili dalje raditi kao i prije, da je tijekom 2018. g. AZ preuzeo funkciju predsjednika programskog odbora od g. ŠZ, da ĐZ kao predsjedniku uprave nije slala tekstove jer je svaki dan imala barem nekoliko tekstova, da je bilo dogovoreno s prof. ŠZ da njemu šalje i s njim komunicira, da prvi put kada je bila u tadašnjim prostorijama tuženika (adresa Kružna 8/II, Rijeka) da joj je rekao g. LZ da može aktivnosti obaviti za konkretnim stolom, da je to bilo oko 2010.

20. Zastupnik tuženika po zakonu, AZ u iskazu u bitnom, navodi da je 2018. preuzeo vođenje tuženika kada se razbolio prof. ŠZ, da je 2018. bio na poziciji vršitelj dužnosti, da je 2020. ili 2021. izabran za prvog potpredsjednika, da je od prof. ŠZ doznao da je tužiteljica bila angažirana da piše originalne tekstove za potrebe javnog objavljivanja programa tuženika i godišnje konferencije Đ, da s tužiteljicom nije razgovarao o njezinom pravnom statusu sve dok nije imenovan prvim potpredsjednikom, da je ugovor s tužiteljicom raskinut jer nije radila ono što je bio predmet ugovora nego je kopirala objavljene članke njihovih skupnih članova, da je tužiteljica je prosječno objavljivala dva članka tjedno koja su bila prekopirana i za što je bilo potrebno prosječno tjedno pola sata, da možda greška što to nije navedeno u izjavi o raskidu, ali da su razlozi bili poznati i o tome se razgovaralo na Predsjedništvu. Tvrdi da je on upozoravao tužiteljicu da se ne kopiraju tekstovi, da je tuženik u prosjeku zaključivao 20-tak autorskih ugovora godišnje radi obavljanja određenih autorskih radnji u različitim područjima tuženikove aktivnosti, različitim tematskim područjima, da mu se tužiteljica nije nikada obratila vezano uz njezin pravni status kod tuženika, da nije točno da bi tužiteljica obavljala funkciju izvršnog urednika portala, da posao izvršnog urednika portala odnosno unosa podataka u portal obavlja već dugi niz godina OZ zajedno sa LZ, da

1 5

nije s g. ŠZ razgovarao o zaposlenju tužiteljice jer niti ŠZ nije bio zadovoljan na tekstove koji su bili objavljivani u vrlo malom broju, da je tuženik međunarodna udruga koja ima portal na hrvatskom i engleskom jeziku, da tužiteljica ne zna engleski jezik i po toj osnovi nije mogla davati engleski sadržaj na portalu, da kada je dolazila u ured tuženika da je tužiteljica molila OZ da prevede tekst na engleski jezik, da je tužiteljica autorske tekstove radila u nedostatnom obimu za primljeni honorar, da tužiteljica nije imala kod tuženika prostor za obavljanje svojih aktivnosti, da tuženik nije vodio evidenciju o korištenju godišnjeg odmora, tjednog odmora, dnevnog odmora tužiteljice, niti bilo kakvu evidenciju o njezinim obavljenim aktivnostima jer je ona bila u statusu da izrađuje autorski ugovor i ništa više. Nadalje, da tužiteljici nije davao naloge za obavljanje aktivnosti nego smjernice, da je 2019. kao predsjednika programskog odmora zamolio tužiteljicu da intenzivira pisanje članaka o programu na što je ona odgovorila da ona ne zna program, da joj je odgovor da ode u ured, da boravi tamo 4 sata, da od zaposlenih preuzme informaciju o programu i da krene pisati seriju članka za objavom na portalu, da je bilo dogovoreno da će tužiteljica pisali originalne intelektualne tekstove pa kada je isti saznao da to ne čini da su joj upućene primjedbe, da je provedbeni plan tuženika za 2019. rađen namjenski, da se poveća vidljivost i broj učesnika na godišnjoj konferenciji tuženika, da je tužiteljica naznačena u onim dijelovima gdje se očekuje davanje doprinosa u pogledu originalnih tekstova i objavljivanja istih na webu, da se u planu dodatno daju smjernice kao npr. kontaktirati voditelja seminara za dobivanje informacija ili kontaktirati profesora iz inozemstva radi davanja intervjua i oblikovanja raznih drugih tekstualnih materijala za objavu programa, te da od strane tužiteljice nije ništa realizirano od tog provedbenog plana

21. Zastupnik po zakonu tuženika ĐZ, u iskazu u bitnom, ističe da je osnovni razlog prestanka suradnje s tužiteljicom bio je omjer uloženog i dobivenog, da se na razini Predsjedništva smatralo da udruga isplaćuje tužiteljici iznos i ne može si više priuštiti taj trošak obzirom na njezine aktivnosti, da nije pratio je li ona kopirala autorske tekstove drugih autora, da je 2010. bio predsjednik Udruge Mipro do 2014. kada je stupio na dužnost ministra znanosti, obrazovanja i sporta RH. do 2016., da je u međuvremenu kao predsjednik udruge izabran HZ, da pretpostavlja da se ponovno vratio na funkciju predsjednika udruge 2018., da je vrlo površno pratio na internetskim stranicama Udruge koje tekstove je objavljivala tužiteljica, da nije tužiteljicu usmeno upozoravao vezano uz sadržaje njezinih tekstova na internetu, da kada je došlo do promjene predsjednika Programskog odbora odnosno kada je funkciju prof. ŠZ preuzeo prof. AZ, da je prof. AZ počeo intenzivnije pratiti tekstove koje je tužiteljica objavljivala i kritičnije na to gledati, da nema saznanja koliko je prosječno tužiteljica tekstova objavljivala na internetskim stranicama Udruge, da nema saznanja da bi tužiteljica osim objavljivanja tekstova na internetskim stranicama, obavljala i nekakve druge aktivnosti unutar tuženika, da se ne sjeća da bi prof. ŠZ na sastancima i slično govorio bilo što u odnosu na tužiteljicu da bi bilo vezano uz njezino kopiranje autorskih tekstova drugih autora, da je operativno tuženika u vrijeme dok je bio sposoban vodio prof. ŠZ, a on da je bio predsjednik tuženika s ciljem da podigne ugled udruge svojim

1 6

imenom i da funkcionira za pridobivanje potpore tvrtki iz gospodarstva zahvaljujući kojima udruga uopće može funkcionirati. Nadalje, da je nakon ŠZ i dalje bio da operativne odluke donosi predsjedništvo na prijedlog predsjednika Programskog odbora, a to je 2019. bio AZ, da je AZ bio nezadovoljan u pogledu sadržaja članaka koja je gđa. EZ objavljivala na internetskim stranicama Udruge, da se ne sjeća je li razgovarao nalogu g. AZ iz mail-a od 4.3.2019. (str.10 spisa), da je sadržaj odluku predsjedništva navedene u drugom odlomku izjave o raskidu ugovora od 25.11.2019., (str.5) bio da se s tužiteljicom raskine ugovor o autorskom djelu, da je tužiteljici prestao ugovorni odnos temeljem Odluke Predsjedništva koja je navedena u Izjavi o raskidu (str.5 spisa), da je tužiteljicu susretao na skupovima Mipra između 2010. i 2020., da je funkcija tužiteljica bila pisanje članaka na Portal Mipro, da se status tužiteljice kod tuženika nije razlikovao statusa svih drugih osoba koji imaju zaključene ugovore o autorskom djelu sa tuženikom, da mu je LZ rekao da tužiteljici tuženik nije dao službeni laptop ili službeni mobitel na korištenje, da nema saznanja o tome je li u službenim prostorijama tuženika tužiteljica imala kakvo svoje mjesto za obavljanje aktivnosti, da koliko on zna da se za tužiteljicu nisu vodile evidencije vezano uz godišnji odmor, tjedni ili dnevni odmor ili uz njezine obavljene aktivnosti, da on nije davao nikakve naloge tužiteljici, da tužiteljica njemu nije isticala primjedbe oko svojeg statusa kod tuženika, da nije davao tužiteljici dozvole da se određeni tekstovi objave na internetskim stranicama, da između 2010. i 2019. u službenim prostorijama Mipra u Rijeci nije bio nikada, da ga LZ i OZ nisu nikada obavijestili da bi netko drugi osim njih bio u prostoru Udruge u Rijeci, da se on nikada nije miješao u to koje je teme obrađivala tužiteljica, da je tužiteljicu susretao u Opatiji na skupovima Mipra i na skupovima u gradskoj vijećnici Grada Rijeke.

22. Iako ZR ne sadrži definiciju radnog odnosa iz odredbe članka 7. ZR-a mogu se utvrditi njegovi bitni elementi, a to su: dobrovoljnost, obveza osobnog obavljanja rada, naplatnost i podređenosti (subordinacija).

23. Prema odredbi članka 10. stavka 2. ZR-a ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Prema tome propis iz članka 10. stavka 2. ZR-a je ius cogens koji isključuje stranačku autonomiju i normativno uspostavlja princip prednosti radnog odnosa pred pravnim odnosom iz građanskopravne sfere (npr. ugovor o djelu) ili iz trgovačkopravne sfere (npr. ugovor o autorskom djelu). Postojanja radnog odnosa se predmnijeva, dok je protudokaz na stranci (tuženik) koja tvrdi da nije poslodavac.

24. Prikriveni je radni odnos onaj koji se u stvarnosti prikazuje drugačijim od odnosa koji stvarno postoji među strankama, a nastaje kada poslodavac prema osobi koja je zaposlenik postupa kao da nije zaposlenik kako bi sakrio njezin pravi pravni status, s namjerom da se poništi ili umanji pravna zaštita koja se jamči radnicima ili da se izbjegnu obveze i troškovi koji proizlaze iz radnog odnosa, npr. plaćanje javnih davanja. Vezano uz potonje navedeno, u smislu Zakona o porezu na dohodak («Narodne novine» broj 115/16), te prije

1 7

njega u primjeni Zakona o porezu na dohodak («Narodne novine» broj od 177/04 do 136/15), za razliku od obračuna plaće, doprinosi za autorske honorare se obračunavaju po duplo nižim stopama. Primjerice, porez na dohodak se obračunava po stopi od 20%. Dakle, za onoga koji daje novac za protučinidbu, u financijskom smislu ugovor od autorskom djelu je isplativiji od ugovora o radu.

25. Tužitelj koji smatra da je prikriveni radnik, dakle da postoji prikriveni radni odnos, tužbom zahtjeva da se utvrdi postojanje radnog odnosa, dok je u skladu s odredbom članka 10. stavka 2. ZR-a na tuženiku koji tvrdi da nije poslodavac teret dokaza pozitivne (afirmativne) činjenice, da postoji ili da je postojao među strankama ugovorni pravni odnos različit od radno-pravnog. U smislu navedenog oportuno je istaknuti relevantnu sentencu u knjizi DZ: Ustav Republike Hrvatske u praksi, Organizator Zagreb, 2018. stranica 614., točka 25. citirano: » Ako poslodavac ne uspije dokazati da je riječ o nekom drugom pravnom odnosu (na primjer – ugovor o djelu, ugovor o autorskom djelu, ugovor o zastupanju i slično), smatrat će se da je sklopljen ugovor o radu. – Ustavni sud, U-I-1706/2004 od 20. 12. 2006. Izv. «.

26. Irelevantno je kako je ugovor nazvan te kako su nominalno definirane pozicije i statusi stranaka, jer za tumačenje same biti ugovornog odnosa vrijedi interpretativno načelo primata činjeničnog stanja (u smislu ugovorne zbilje glede stvarnog odnosa stranaka i realizacije ugovornih obveza) nad formom i nazivom ugovora kao i njegovih pojedinih stipulacija koje su u raskoraku s činjeničnim realnostima. Riječ je u europskom interpretativnom radnopravnom standardu «the principle of the primacy of fact» koje je sadržano u Preporuci Međunarodne organizacije rada broj 198 o radnom odnosu iz 2006. (čiji cilj je usmjeren borbi protiv simuliranih građanskopravnih i trgovačkopravnih, a prikrivanih radnih odnosa) te izričito implementirano u hrvatskom radnom pravu.

27. Autorskopravni ugovor ili ugovor o autorskom djelu, kako se često naziva u praksi, reguliran je Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" broj 167/03., 79/07., 125/11., 80/11., 141/13., 127/14., 62/17., 96/18.; dalje u tekstu: ZAP). Člankom 5. ZAP-a definiran je pojam autorskog djela kao originalne intelektualne tvorevine iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Dakle, autorsko djelo izvorna je intelektualna tvorevina koju je ostvario autor, a karakteriziraju ga originalnost, kreativnost i subjektivnost. Djelo se smatra subjektivno originalnim (izvornim) ako autor ne oponaša drugo njemu poznato djelo. Sukladno odredbi članka 5. stavka 2. ZAP-a autorska djela jesu osobito: - jezična djela (pisana djela, govorna djela, računalni programi), – glazbena djela, s riječima ili bez riječi, – dramska i dramsko-glazbena djela, – koreografska i pantomimska djela, – djela likovne umjetnosti (s područja slikarstva, kiparstva i grafike), bez obzira na materijal od kojega su načinjena, te ostala djela likovnih umjetnosti, – djela arhitekture,

– djela primijenjenih umjetnosti i industrijskog dizajna, – fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom, – audiovizualna djela (kinematografska djela i djela stvorena na način sličan kinematografskom

1 8

stvaranju), – kartografska djela, – prikazi znanstvene ili tehničke prirode kao što su crteži, planovi skice, tablice i dr. Nadalje, u članku 8. stavku 2. ZAP-a negativnom je definicijom određeno što se ne smatra predmetom autorskog prava: 1. otkrića, službeni tekstovi iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva (zakoni, uredbe, odluke, izvješća, zapisnici, sudske odluke i sl.) i druga službena djela, kao i njihove zbirke, koja su objavljena radi službenog informiranja javnosti, 2. dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija.

28. Iz zakonodavčevog normativnog uređenja (čl. 5. ZAP-a) da se djelo smatra subjektivno originalnim (izvornim) samo ako autor ne oponaša drugo njemu poznato djelo, slijedi bitan zaključak da se autorskim dijelom ne smatra (osim oponašanja djela drugih osoba) niti ono djelo istog autora kojim je on oponašao neko svoje osobno od prije stvoreno autorsko djelo.

29. U Članku 1. spornog pravnog posla (stranica 9 spisa) napisan je predmet ugovora. To su na strani tužiteljice poslovi pripreme, pisanja i uređivanja tekstova na web portalu tuženika. Polazeći od zakonskog uređenja pojma autorskog djela, po stavu ovog suda, pisanje tekstova predstavlja onu aktivnost koja može rezultirati nastankom autorskog pisanog djela (jasno, kod pisanja tekstova može se raditi i o djelu koje je obveznopravnog karaktera, različito od autorskog, ali i o radu radnika, a što sve ovisi od slučaja do slučaja), dok one aktivnosti koje se sastoje u pripremi i uređivanju tekstova, po prirodi stvari ne predstavljaju autorsko djelo, već su to oni postupci koji su u funkciji nastanka i autorskog djela (nečeg novog u subjektivnom smislu), između ostalih načina, i pisanim putem. Uostalom, i tuženik u ovom sporu, počev od odgovora na tužbu, tvrdi da se tužiteljica prvenstveno obvezala sastavljati (pisati) autorske članke (tekstove). S druge strane, tužiteljica tvrdi da iz opisa ugovorenih poslova proizlazi da se radi o ugovoru o radu, odnosno da za tuženika nije nikada pisala i stvarala autorska djela.

30. Teret dokaza da se radilo upravo o autorskopravnom odnosu, kao što je već argumentirano u točki 25. obrazloženja, bio je na tuženiku. U tom smislu, tuženik nije dostavio barem neki primjerak autorskog članka sastavljenog po tužiteljici iz čijeg sadržaja bi proizlazilo da je ona tijekom trajanja ugovora od 2011. napisala ijedno autorsko djelo, sve dok nije u nekom trenutku, pa nadalje prestala stvarati taj i takav oblik svoje originalne intelektualne tvorevine. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da je naknadno ustanovio da tužiteljica krši prava intelektualnog prava vlasništva - autorska prava drugih autora koji su njegovi članovi (tzv. skupni članovi), odnosno da tekstove koji su objavljeni na njihovim stranicama nezakonito kopira i objavljuje na tuženikovim web stranicama bez navođenja stvarnih autora. Tuženik nije tvrdio da je tužiteljica od samog početka, od 2011. kršila Ugovor kopiranjem članka koje su objavljivali tuženikovi skupni članovi. Navedeno je sasvim logično jer bi suprotno tome impliciralo potpuno neživotan zaključak da tuženik tijekom niz godina od početka uopće nije pratio korektnost aktivnosti tužiteljice, a rezultati kojih aktivnosti su svakome (tko ima pristup internetu i zna se njime koristiti) bili dostupni na tuženikovim službenim internetskim stranicama. U tom smislu je i svjedok ZZ, dopredsjednik tuženika do 2018., iskazao da je posao tužiteljice bio vidljiv na

1 9

internetskom portalu. Prema tome, s pozicije tuženika slijedilo bio da je tužiteljica u razdoblju prije nego što je, kako tvrdi, otkrio da «prepisuje» doista stvarala autorska djela. Međutim tuženik nije dostavio, u smislu dokazne građe, barem jedno ili nekoliko pisanih sastavaka koji bi se analizom (kako pojedinačno, tako i u komparaciji njihovih međusobno različitih originalnih sadržaja) mogli supsumirati pod pojmove autorskih djela kao krucijalnog dokaza da se konkretno radilo upravo, kako tuženi tvrdi, o ugovoru o autorskom djelu, odnosno autorskopravnom odnosu. To znači da tuženik nije dokazao da bi se rezultat ijedne od tužiteljičinih dugogodišnjih aktivnosti u pravnom odnosu s njim (priprema, pisanje i uređivanje tekstova na tuženikovom Internet portalu MIPRO.net) konkretizirao nastankom jednog ili više autorskih djela. Zbog toga, sud ne prihvaća niti tvrdnju AZ, zastupnika tuženika po zakonu, da bi tužiteljica autorske tekstove radila u nedostatnom obimu za primljeni honorar jer u ovoj parnici nije dokazano da je izradila makar i jedan autorski tekst. S druge strane, sud prihvaća tvrdnju tužiteljice da se iz opisa ugovorenih poslova i osobito njihove realizacije (obavljanja) od početka, dakle od 2011., tijekom niza godina radilo o radnopravnom odnosu. Naime, iz rezultata dokaznog postupka slijedi da u manifestaciji aktivnosti tužiteljice nije bilo ab ovo nikakvih promjena tijekom vremena, dakle ona je, kako su iskazali svjedoci ZZ i SZ, medijski pratila i promovirala rad tuženika. Vezano uz web portal radila je grafički dio, izgled internetske stranice i sadržaj teksta. Objavljivala je tekstove na portalu u dogovoru s prof. ŠZ i skupnim članovima tuženika, i to ono što su PR službe pojedinih članova njoj dostavljale s ciljem objave na internetskoj portalu udruge. Radila je intervjue – izvještaje, fotografirala je sastanke i skupove, obavljala je sve oblike novinskog izražavanja, i takav posao je, u proceduralno-organizacijskom smislu, prvo išao kod prof. ŠZ na odobrenje za objavu (za kojega svjedok HZ navodi da je bio „alfa i omega„ tuženika, dok su predsjednici tuženika imali više formalnu, protokolarnu ulogu), pa je potom samo ono što bi odobrio prof. ŠZ, tužiteljica stavljala na internetski portal.

31. Tuženik je dostavio niz ugovora o autorskim djelima koje je zaključio s trećim osobama (stranice od 113 do 159 spisa). Međutim, svi ti ugovori imaju isti element bez iznimke – zaključeni su isključivo na određeno vrijeme, do u njima točno navedenih datuma. Karakteristika ugovora o autorskom djelu je jednokratnost posla (izrade i stvaranja jednog ili više autorskog djela u točno određenom periodu). Za razliku od svih tih ugovora, u predmetnom spornom pravnom poslu radi se o trajnom ugovornom odnosu (navedeno slijedi iz Članka 4., a što predstavlja obilježje ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme kao temeljnog vremenskog okvira zasnivanja radnog odnosa (članak 11. stavak 1. ZR-a). Naime, tužiteljica i tuženik su ugovorili da se istekom roka od 6 mjeseci Ugovor produžuje za novi jednaki slijedeći period i tako ponavljajuće sve do njegovog otkazivanja, pa time sporni Ugovor traje neodređeno vrijeme. Stoga su drugi u spisu sadržani ugovori o autorskim djelima, čije je trajanje, odnosno istek bio točno datumima stipuliran, irelevantni jer nisu usporedivi s predmetnim ugovorom.

32. U Članku 2. spornog Ugovora se spominje pravodobnost i korektnost obavljenog posla od strane tužiteljice. Međutim, u postupku tuženik niti

2 0

navodi, niti dokazuje koliko je barem okvirno pojedinačnih autorskih djela i u kojim vremenskim intervalima tužiteljica imala napisati, pa da bi njezin posao s pozicije tuženika imao karakteristiku pravodobnosti u isporuci mu svakog ili grupe međusobno različitih autorskih djela u pojedinom referentnom razdoblju konkretnog trajnog ugovornog odnosa. U tom smislu sporni ugovor se jasno razlikuje od primjerice Ugovora o autorskom djelu (stranica 129 spisa) kojeg je tuženik zaključio s ŠZ dana 1.2.2011. i kojim se potonji kao autor obvezao od 1.2.2011. do 4.11.2011., dakle u vremenu od devet mjeseci napisati, u smislu nastanka autorskih djela, ukupno i točno 15 takvih tekstova.

33. Kod autorskopravnog odnosa naručitelj, životno vodi evidenciju o autorskim djelima koje je autor izradio, napravio, zatim je li mu pojedino autorsko djelo pravovremeno isporučeno, je li svojim oblikom (formom) i sadržajem to upravo ono što su stranke ugovorile, a sve kako bi za uredno i pravodobno obavljeni posao (predaju autorskog djela) izvršio svoju obvezu i isplatio autoru u novčanom iznosu ugovorenu svotu naknade (honorar). Suprotno tome, zastupnici tuženika po zakonu AZ i ĐZ suglasno su iskazali da tuženik za tužiteljicu nije vodio nikakvu evidenciju o njezinim obavljenim aktivnostima. Po prirodi stvari za radnopravni odnos je karakteristično da poslodavac ne evidentira radne operacije koje pojedinačno, kontinuirano i u smislu istovrsnih ponavljajućih aktivnosti, radnik dugotrajno obavlja.

34. Prema sadržaju Potvrda o isplaćenim primitcima, dohodcima, uplaćenom doprinosu, poreznu na dohodak i prirezu na ime poreznog obveznika EZ, za godine od 2012. do 2019. (stranice od 70 do 77 spisa), slijedi da je tuženik kontinuirano isplaćivao tužiteljici po godinama jednak ugovoreni iznos tužiteljici (prve dvije godine jednom, odnosno dva puta godišnje, a nakon toga sve ostale godine kontinuirano po svaka dva mjeseca) neovisno o tuženikovim tvrdnjama da je naknadno otkrio da je tužiteljica prepisivala i kopirala od drugih, i tako da je kršila njihova autorska prava. Iz navedenog proizlazi da tijekom trajanja spornog ugovora tužiteljica nikada nije bila izložena osobnom financijskom riziku. Naime, na svakom je autoru rizik hoće li i koliko će biti plaćen od ugovorenog iznosa ako ne isporuči autorsko djelo ili ako zakasni. U tim okolnostima on ili neće biti plaćen uopće, ili će mu biti isplaćena manja svota od ugovorene naknade (honorara) zbog kršenja ugovornih obveza. Nijedan naručitelj nema razumnog interesa, niti bi imalo smisla da autoru oprašta kršenje preuzetih obveza bilo po sadržaju (ovo u smislu izvornosti nastalog djela), bilo glede trenutka isporuke autorskog djela i da mu isplati ili isplaćuje novčane iznose u onim svotama kao da je sve (jednokratno) obavljeno ili (tijekom vremena) obavljano kako je to bilo točno ugovoreno. S druge strane, tužiteljica u pogledu svojih aktivnosti u odnosu na tuženika nije imala nikakvog rizika, a što je karakteristika baš radnopravnog odnosa. Financijski rizik kao uključujući faktor, bez iznimke, egzistira u međusobnom odnosu svakog naručitelja i autora (hoće li i koliko zaraditi) koji je preuzeo obvezu napraviti, izraditi brojčano jedno ili više (ugovorenih) autorskih djela, određene tematike i u determiniranom vremenu. Međutim, prema rezultatu provedenog dokaznog postupka svi navedeni elementi su izostali pa, između ostalog, i stoga nema osnove za zaključak da se

2 1

konkretno radi o autorskopravnom odnosu, kako formalno glasi naziv spornog Ugovora.

35. Nadalje, s općenitog aspekta, daljnji elementi koji upućuju da se radi o prikrivenom radnom odnosu jest da fizička osoba svoj posao obavlja na jednak način kao i druge osobe u statusu radnika, zatim da prati i slijedi upute te smjernice poslodavca koji nadzire njegove aktivnosti, da manifestacija njegovih aktivnosti čini dio redovite djelatnosti poslodavca, da postoji faktor uključenosti takvog prikrivenog radnika u radnu organizaciju u kojoj ima stalnu ulogu, a na što upućuju njegovi, od strane prikrivenog poslodavca, jasno determinirani zadaci. Element podređenosti (subordinacija) tužiteljice u odnosu na tuženika slijedi iz sadržaja mail-a od 4.3.2019. (str. 10 spisa) upućenog od AZ (zastupnika tuženika po zakonu) tužiteljici te dokumenta (str. 211 i dr. spisa) MIPRO 2019 - Provedbenog plana marketinških aktivnosti (povećati vidljivost i broj učesnika na MIPRO 2019), u kojima se tužiteljicu usmjerava da bude prisutna 4 sata dnevno u Uredu i da zajedno sa OZ i LZ (njih oboje su s tuženikom u radnopravnom odnosu temeljem zaključenih ugovora o radu, a što su i oni kao svjedoci potvrdili pred sudom) razmjenjuje relevantne informacije kako bi tužiteljica mogla raditi na tuženikovim marketinškim aktivnostima. Što se tiče Provedbenog plana marketinških aktivnosti za tuženika, ocjenjujući sadržaj te isprave u njegovoj ukupnosti, proizlazi da su upute za tužiteljičine aktivnosti (po sadržaju, izvođenju, vremenu, trajanju i kraju aktivnosti) bile usko vezane i činile su sadržajnu cjelinu s ostalim osobama navedenim u tom dokumentu, time da se za tužiteljicu postavljeni zadaci u značajnom dijelu navode u direktnoj korelaciji i nadopunjuju se sa zadacima OZ i LZ, a sve u svrhu uspješnog ostvarenja zadanog cilja u okviru djelatnosti tuženika glede tada predstojećeg održavanja konferencije MIPRO/2019 u organizaciji tuženika. Sadržaj citiranog mail-a i Provedbenog plana marketinških aktivnosti MIPRO 2019 čine međusobno nadopunjujuće isprave u pogledu aktivnosti, načina i mjesta gdje i kako ih, te surađujući s kime, tužiteljica u svom dijelu propisanih zadataka ima obaviti, dok se u tim ispravama, kao uostalom niti u jednom dokumentu osim spornog Ugovora, ne spominje nikakav pojam ugovora o autorskom djelu, kašnjenja s predajom izrađenog (napisanog) takvog djela, nekorektnost u pogledu sadržaja (izvornosti) autorskog djela, neprihvatljive aktivnosti prepisivanja i kopiranja tekstova (krađa autorskih prava trećih osoba) i drugo.

36. Slijedom svega, zaključak je suda da se konkretno radi o prikrivenom radom odnosu koji je trajao dugi niz godina (temeljem ugovornog odnosa sklopljenog na neodređeno vrijeme) u kojem je tužiteljica radne aktivnosti, od zaključenja Ugovora do raskida, uvijek obavljala na isti, odnosno jednak način (suprotno od toga nije dokazano), za te svoje aktivnosti dobivala je kao protučinidbu točni novčani iznos (počev od 2014. pa nadalje u istim vremenskim intervalima svaka dva mjeseca, po 8.000,00 kuna neto), da je u prosjeku radila dnevno četiri sata (što proizlazi iz upute AZ u mail-u od 4. ožujka 2019., a s kojom ispravom je u pogledu sati rada tužiteljice suglasan i iskaz svjedoka SZ), te da je slijedila u smislu subordinacije upute i smjernice poslodavca (AZ), a prije njega profesora ŠZ koji je operativno vodio Udrugu i bio u tom smislu glavna osoba kod

2 2

tuženika (svjedok HZ ga opisuje kao „alfa i omegu„) sve dok se nije razbolio i potom preminuo.

37. Osim toga, tužiteljica je dokazala da se za obavljanje svojih aktivnosti koristila sredstvima tuženika, konkretno službenim mobitelom i službenim brojem na trošak tuženika. Ta činjenica slijedi iz sadržaja zahtjeva tuženika od 17.12.2019. (stranica 217 spisa) za izbacivanjem broja s računa i ukidanjem naknade za tarifu (usluga Hrvatskog telekoma) te promjena vlasništva.

38. U okolnostima utvrđenog i argumentiranog stanja stvari, činjenice što među strankama formalno nisu uređena pitanja kao što su dnevni, tjedni i godišnji odmori, stanke, otkazni rokovi, te što je tužiteljici isplaćivan novac svaka dva mjeseca (po 8.000,00 kuna neto), a ne mjesečno po 4.000,00 kuna, nisu same za sebe dovoljne za zaključak da se u ovom slučaju ne radi o ugovoru o radu i radnom odnosu, već da bi bila riječ o autorskopravnom odnosu. Odgovarajuće mjesto rada u smislu prikladnosti da bi radnik mogao svoje radne zadatke uredno i pravovremeno obaviti ovisi o vrsti rada. U konkretnom slučaju tužiteljica je obavljala pripremanje, pisanje i uređivanje tekstova na internetskom portalu, a koje aktivnosti nisu nužno vezane uz točno određeni dio prostora poslodavca (primjerice kao kod rada radnika pored teškog stroja instaliranog u tvorničkoj hali), već je za rad i posao koji se svodi na izvršavanje zadataka uređivanja, pisanja i objava tekstova na web portalu najbitnija mogućnost pristupa internetu, pa se takav rad (rad na daljinu) može obavljati, između ostalog, i kod kuće.

39. Prihvaćen je stoga tužbeni zahtjev, osim u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva da se utvrdi kako je bio zaključen ugovor o radu za plaću od 5.524,87 kuna (očito se taj iznos odnosi na brutto plaću). Naime, u tužbi je u odnosu na taj dio zahtjev tužiteljica istakla kako će ga urediti nakon dostave isprava od tuženika, ali zahtjev u tom dijelu nije uredila, niti je dokazala da bi joj mjesečno u bruto iznosu pripadalo upravo 5.524,87 kuna, dok tužiteljičin neto iznos plaće od 4.000,00 kuna mjesečno proizlazi utvrđenim iz činjenice što joj je uredno i kontinuirano isplaćivan po tuženiku dvostruko veća plaća za dvostruko duži period (po 8.000,00 kuna svaka dva mjeseca). Stoga je presuđeno kao u točki II 2.

40. Izjava tuženika od 25.11.2019. Ur.broj 290/19 o raskidu Ugovora o autorskom djelu broj 50/11 (stranica 5 spisa) po stavu suda nije zakonita, pa samim time nije niti dopuštena. Naime, u spornoj Izjavi tuženik navodi da se Ugovor o autorskom djelu raskida temeljem članka 4. tog Ugovora. Tim Člankom 4. isključivo je ugovorena mogućnost da se Ugovor otkaže, a otkaz predstavlja redoviti način prestanka trajnih odnosa kod kojih trajanje nije unaprijed određeno. Stipuliranu mogućnost otkaza tuženik nije iskoristio, dakle sporni Ugovor nije otkazao, niti se u svojoj Izjavi pozivao na bilo koju odredbu ZR-a. Samo pozivanjem na odluku Predsjedništva (bez dostavljanja te Odluke u smislu dokaza) tuženik raskid ugovora nije obrazložio. Međutim, čak i pod pretpostavkom da se konkretno radi o Ugovor o autorskom djelu koji je kao takav po svom sadržaju bio upravo u tom smislu i obostrano izvršavan, nije poštovana procedura (odredba članak 55. ZAP-a upućuje na primjenu kao supsidijarnog općeg propisa, Zakona o obveznim odnosima - „Narodne

2 3

novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u nastavku teksta: ZOO) jer tuženik nije dokazao da su konkretno postojali razlozi za raskid ugovora bez ostavljanja tužiteljici naknadnog roka za ispunjenje (čl. 363. ZOO-a), odnosno kod uzastopnih obaveza nije dokazao da je iz okolnosti bilo očito da buduće obaveze neće biti ispunjene (čl. 365. st.1. ZOO-a), niti je dokazao da nisu postojale okolnosti da ostavi tužiteljici primjeren naknadni rok za ispunjenje (čl. 362. st.2. ZOO-a), a što bi bio pravni korak koji prethodi raskidu ugovora koji se daje u formi pisane Izjave.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je sadržajem točke I dispozitiva. Budući odluka tuženika u obliku Izjave kojom je tužiteljici povrijedio prava nije dopuštena primjenom odredbe članka 124. stavka 1. ZR-a riješeno je kao u točki II 3. izreke.

42. Odluka o trošku (dio točke II 3. dispozitiva) temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a, obzirom tužiteljica nije uspjela u parnici s postavljenim tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu (točka II), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je sud odlučio da joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice uzimajući u obzir odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine« broj 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

43. Tužiteljici je priznat trošak (Troškovnik - stranica 310 spisa), točno onako kako je i zatraženo, za radnje njezine punomoćnice - odvjetnice, prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife i to trošak jednokratne nagrade od 250,00 bodova (500,00 eura) te pripadajući PDV od 25 % na tu stavku - 125,00 eura (Tbr. 46. Tarife), odnosno sveukupno 625,00 eura.

44. Budući je tuženik u postupku ostvario uspjeh samo u razmjerno neznatnom dijelu i to za dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen (točka II izreke) glede njegovog zahtjeva za naknadu troška postupka od tužiteljice, nema osnove za primjenom odredaba članaka 154. i 155. ZPP-a jer se odluka o pripadajućem trošku tužitelju temelji i na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke III izreke presude.

45. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

U Rijeci 15. svibnja 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

2 4

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužiteljice – e-komunikacijom

- pun. tuženika – neposredno