Poslovni broj: P-2055/2019-21

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Beljanu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja , nakon glavne rasprave zaključene dana 15. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 9011705515 od 21. srpnja 2006.g. sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, i KJ iz [adresa], kao korisnika kredita, TJ iz [adresa], kao sudužnika te VJ iz [adresa], kao založnog dužnika, u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka.

2. Utvrđuje se da je Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011705515 od 21. srpnja 2006.g., a koji je Dodatak Ugovoru sklopljen dana 11. prosinca 2015.g. između Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, i KJ iz [adresa], kao korisnika kredita, TJ iz [adresa], kao sudužnika te VJ iz [adresa], kao založnog dužnika, u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u roku od 15 dana. "

II. Nalaže se tužitelju da isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 21.07.2006. g. kao korisnik zajedno sa VJ u svojstvu založnog dužnika te CJ u svojstvu sudionika zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj; 9011705515 namjenski za kupovinu stana sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranim odlukama banke sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom prava zaloga na nekretnini i institutom osiguranja novčane tražbine. Tim ugovorom da se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju 194.042,79 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan korištenja kredita te je po solemnizaciji ugovora te upisu prava zaloga pustio u otplatu novčani iznos od tadašnjih 894.735,96 kn. Obvezao se kredit vratiti u roku od 30 godina tj. u 360 mjesečnih rata. Tuženik da mu je ponudio sklapanje predmetnog ugovora o namjenskom kreditu uz obrazloženje da kredit bez valutne klauzule nije moguće realizirati uskrativši mu mogućnost kreditiranja u valuti EUR ističući da nije kreditno sposoban za takvo zaduženje. Navodi da je ugovorena promjenjiva kamata koja jer na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35 %. Ta odredba da je suprotna čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je protivna i odredbi čl. 3. i. 4. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se i na presudu Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/14 od 13.06.2014. g. donesenom povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u CHF utvrđena ništavost jednostrano promjenjive kamatne stope. U tim presudama da je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita jer da je u potrošačkim ugovorima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Jednako tako tuženik da mu nije objasnio rizik koji sa sobom nosi CHF kao valutna klauzula, da se ne štiti tečaj franka kao što se štiti tečaj kune naspram Eur. Tuženik da ga nije upozorio na rizik kredita kojim se glavnica veže uz švicarski franak pa je i odredba o valutnoj klauzuli ništava.

2. Smatra tužitelj da su odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci predmetnog ugovora o kreditu pa ovom tužbom traži ništavost čitavog ugovora. Poziva se na odredbu čl. 324.st. 1. ZOO-a kojom je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije odlučujući uvjet ili pobuda zbog koje je sklopljen ugovor. On da je htio sklopiti predmetni ugovor kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Dodatkom ugovora o kreditu broj: 9011705515 potpisanim 11.12.2015. g. d je sklopljen ugovor kojim su tuženik i on ugovorili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tim ugovorom da je ustanovljeno da iznos preplate iznosi 5.780,15 EUR a u kunskoj protuvrijednosti 44.145,90 kn. U čl.7. tog ugovora da se konstatira da će tužitelj sukladno preinakama ugovora tuženiku plaćati redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva a koja se definira kao zbroj referentne kamatne stope u visini šestomjesečnog EURIBO-a a na dan sklapanja navedenog ugovora redovna kamatna stopa na kredit iznosi 5,56 %. Iz aneksa Ugovora o kreditu da se zaključuje kako su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneks ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR da je izvršen temeljem ZID ZPK. A radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom sve u skladu s definiranim zakonskim odredbama. Potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između parničnih stranaka da nije od značaja jer niti odredbom ZID ZKP niti navedenim aneksom nigdje se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa kao što se ne spominje niti kojim principom bi se riješila možebitna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljem isključivo svojom odlukom mijenjala kamatne stope u ugovoru o kreditu s valutom u CHF. Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 29.12.2023. g.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj sa tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredite s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nedvojbeno da je prestalo pravo potrošača postavljati bilo kakve zahtjeve po osnovi ugovora o kreditu koji je prestao postojati. Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija da je strogo reguliran zakonom i kao takav da ne može biti predmet pobijanja baziranog na argumentaciji kakvu tužitelj iznosi u tužbi. Napominje da je dužnik tj. tužitelj imao mogućnost prihvatiti konverziju i sklopiti s vjerovnikom dodatak ili navedenu mogućnost odbiti i nastaviti otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je valutna klauzula dopuštena sukladno članu 22. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, valutna klauzula da nije zabranjena niti je zakonski predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa a ponajmanje da se ista ugovara bez valutne klauzule. Stoga da ne postoje pretpostavke za ništavost pojedinih odredbi sporazuma niti za pobojnost istog. Tužitelj da je sam procijenio da li uvjeti kredita odgovaraju njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj da pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda koju spominje u tužbi jer očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Tuženik da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu a ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bile koje od banaka. Na samu cijenu kredita da utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi Hrvatske narodne banke, kreditni rizik zemlje te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod svog zahtjeva te naveo da neovisno o provedenoj konverziji kredita tužitelj i dalje ima pravo i pravni interes tražiti utvrđenje ništavosti osnovnog ugovora o kreditu i njegovih ugovornih odredbi to jest odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ponavlja da je riječ o bitnim elementima i sastojcima ugovora o kreditu o kojima se stranke nisu uopće suglasile, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a sve to čini ugovor o kreditu ništavim. Ništetni pravni posao da ne konvalidira a onda ni da ništavi ugovor o kreditu nije mogao konvalidirati sklapanjem njegovog Dodatka. Niti takvim Dodatkom ugovora o kreditu tužitelj da nije obeštećen za stvarni iznos nezakonito prekomjerno obračunatog iznosa kojeg je morao platiti tuženiku temeljem ništetnog ugovora o kreditu i njegovih ništetnih odredbi.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja. Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja kao nepotreban budući se tužbenim zahtjevom ne traži isplata.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Tužitelj potražuje ovom tužbom ništavost čitavog ugovora o kreditu broj 9011705515 od 21. srpnja 2006. g. a potom i Dodatka ugovora o kreditu koji je sklopljen 11. prosinca 2015. g.

8. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 9011705515 dana 21. srpnja 2006.g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 194.042,79 CHF protuvrijednosti u kuma a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.10 ) a koji iznos se tužitelji obvezao vratiti za 360 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja.

9.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

10. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni namjenski kredit za kupnju stana u [adresa] na adresi [adresa]. Kako je sam naveo u svom iskazu taj kupljeni stan je prodao 2019. g. jer je vratio kredit i nije ga nikada iznajmljivao nego je u njemu živio.

11. Nesporno je da su stranke sklopile 11. prosinca 2015. g. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011705515 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN-102/2015 ).

12. Sporno je među parničnim strankama da li je čitav ugovor o kreditu ništav te da li ništavost dijelova odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz istog ugovora a za koje odredbe tužitelj tvrdi da predstavljaju bitni sadržaj ugovora dovode i do ništavosti čitavog ugovora. Nadlaje sporno je i da li je sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu od 11.12.2015. .g ništav ako je i osnovni pravni posao ništav. Bitni sastojci ugovora su oni bez kojih ugovor ne može pravno egzistirati i proizvoditi pravne učinke.

13. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Nadalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Odredba čl. 1021. ZOO-a koja glasi. " Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeni ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni novac vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. " Smatra da je upravo iz citirane odredbe razvidno da su bitni sastojci ugovora određeni novčani iznos te ugovorene kamate kao cijena korištenja odobrenih novčanih sredstava . Posljedično navedenom ako izostane i samo jedan od tih sastojaka pravna opstojnost ugovora više nije moguća. Valutna klauzula da je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF-a čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF-a naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinog iznosa mjesečnog anuiteta.

15. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. U suprotnom je ništava kako to određuje čl. 270. st. 1. ZOO-a. Temeljem odredbe čl .272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke po kojima se može odrediti.

16. Prema odredbi čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila odlučujući ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

17. U kolektivnom sporu- u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu posl .br. P- 1401/12 pravomoćno je presuđeno da su nepoštene i ništetne odredbe -valutna klauzula u CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Predmet raspravljanja je bila ništavost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi a ne ništavost čitavog ugovora o kreditu. Valutna klauzula je instrument kojim se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu. Kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Razvidno je da valutna klauzula u ugovorima o kreditu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze korisnika kredita. Tečaj valute je odnos između jedinice jedne valute i iznosa druge valute u koju se ta valuta može promijeniti u dano vrijeme .

18. Zakon o obveznim odnosima (ZOO) utvrđuje da su bitni elementi ugovora o kreditu iznos kredita, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Uvjeti davanja i vraćanja kredita su primjerice vrijeme u koje će kredit biti vraćen, hoće li biti isplaćen odjednom ili u ratama ili koje dokumente korisnik kredita mora doprinjeti da bi mu kredit bio isplaćen i sl. Uvjeti korištenja kredita su namjena kredita, visina kamate, način obračuna kamate i dr. Navedeni elementi moraju biti sadržani u ugovoru o kreditu kao uvjet njegove valjanosti .Fiksna kamatna stopa osigurava banci stalni postotak prinosa, nezavisan od tržišnih faktora, dok se promjenjiva kamatna stopa mijenja u zavisnosti od stanja na tržištu i kamatne politike kreditora.

19. Uzimajući u obzir bitne sastojke ugovora o kreditu a to je iznos kredita tj. davanje određenog novčanog iznosa ( čl .1. predmetnog ugovora o kreditu) i obveza vraćanja iskorištenog novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata (čl.4.i 7. predmetnog ugovora) slijedi zaključak da eventualna ništavost odredba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne utječu na ništavost čitavog ugovora. Zaštitna valutna klauzula i način promjene kamatne stope nisu bitni elementi ugovora i ugovor može opstati bez njih, oni ne povlače ništavost čitavog ugovora. Odredba o glavnom predmetu-ovdje čl. 1. ugovora i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji način se mijenja kamatna stopa. U kolektivnom sporu su dijelovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđeni ništavim iz razloga što se o njima nije pojedinačno pregovaralo odnosno zbog toga što banka nije potrošačima pružila određene informacije a ne zbog toga što bi to bili ništavi bitni elementi ugovora o kreditu bez kojih ugovor ne može egzistirati. Konačno i odredbama čl. 87. ZZP/03 i članka 102 ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji način se mijenja kamatna stopa.

20. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor slijedi zaključak da je ugovor o kreditu nije ništetan u cjelosti jer ugovor o kreditu može egzistirati i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,35 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

22. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja u točki I trebalo je odbiti i odlučiti kao u izreci.

23. S obzirom da tužitelj nije tužbenim zahtjevom tražio isplatu nije bilo potrebe provoditi financijsko vještačenja koji dokazni prijedlog tužitelja je odbijen. Sud nije stoga mogao utvrditi eventualne pretplate s osnove ništavosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ukoliko ih je i bilo za vrijeme otplate kredita slijedom čega nije bilo potrebe niti deklaratorno utvrđivati eventualnu ništavosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora.

24.Nadalje je bilo potrebno utvrditi da li je Dodatak ugovora o kreditu od 11.prosinca 2015.g. ništav. Tužitelj je tijekom postupka isticao da je ništav i Dodatak ugovora vezujući ga uz ništavost glavnog ugovora o kreditu kao i za ništavost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovora sam po sebi nije ništav. Nema dokaza da je tužitelj bio prisiljen na potpisivanje ovog Dodatka/ Aneksa ugovora a zapravo on to ni ne tvrdi. U svom iskazu je naveo da mu je ponuda za konverziju došla putem pošte preko banke i prihvatio ju je. Pročitao je Aneks ugovora prije potpisivanja i konverzijom da se znatno smanjila rata kredita. Dakle, tužitelju je sklapanje aneksa ugovora bila opcija koju je mogao prihvatili ali i odbiti. Stoga je nesporno da nije bio prisiljen na njegovog sklapanje. Sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF ( Vrhovni sud RH u predmetu Gos-1/2019 ).Način izračuna konverzije je propisan odredbom čl. 19. c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj kao korisnik kredita je sklapanjem aneksa ugovora pristao na izračunati iznos preplate a da li je oštećen za daljnje iznose preplate u smislu ništavosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u konkretnom slučaju se nije utvrđivalo budući nije postavljen zahtjev za isplatom. Tužitelj nije dokazao da bi Dodatak aneksa bio ništav u cijelosti. Osim svog saslušanja nije predložio niti jedan otkaz u prilog svojih navoda. Slijedom navedenog njegov zahtjev za utvrđenjem ništavosti Dodatka ugovora je trebalo odbiti.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 03.01.2024. g. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 21.05.2024. g. i 15.04.2025. g. u visini od po 100 bodova te na ročištima 15.02.2024. g. i 08.01.2024. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 1.250,00 eura. U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška je odbijen jer mu nije priznat trošak zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga kao ni sastav podnesaka nepotrebnih za raspravljanje i onih u kojima iznosi pravna stajališta te ponavlja svoje navode.

U Rijeci, 15. svibnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku , oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci , 15.05.2025.

S U D A C: