Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-305/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Stanko Kuburić, u pravnoj stvari tužitelja CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, dana 16. travnja 2025., nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić u Osijeku, objavio je dana 15. svibnja 2025. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250-61000064032/2006, sklopljenog dana 02. lipnja 2006. godine između tužitelja CM i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, da tužitelju CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 511,74 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 17. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 309,72 eura sa zateznim kamatama počev od dana 15. svibnja 2025. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana, a sa zahtjevom iznad toga tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250- 61000064032/2006, dana 02. lipnja 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti od 55.000,00 CHF, s rokom otplate na 20 godina. Namjena kredita bila je kupnja stana. Odredbom čl. 7. određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

1.1. Nesporno je da je predmetna naknada naplaćena dana 16. lipnja 2006. godine u visini od 3.855,72 HRK odnosno 511,74 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK.

2. Tužitelj navodi u tužbi da se sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, ugovorna odredba o naknadi smatra nepoštenom i ništetnom jer je odredba potpuno nejasna i općenita, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o toj odredbi i nije imao utjecaj na sadržaj ugovora. Odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir odredbe čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, te povrh svega odredbe čl. 3., 4. i 10. Zakona o obveznim odnosima i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, te prakse suda Europske unije i u skladu s Direktivom 93/13 EEZ jasno se da zaključiti da je prednik tuženika ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja kao sudionika u obveznom odnosu doveo u neravnopravan položaj. Tužitelj je stoga sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima postavio tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Tuženik ističe da je u ugovoru jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni član 7. ne podliježe testu nepoštenosti (član 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tuženik prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, te ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tuženik navodi da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je mogao sam odlučiti odgovara li mu sporna odredba, a ista odredba nije uzrokovala neravnotežu između stranaka. Tužitelj je istakao i prigovor zastare jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove gdje je zastarni rok 5 godina od dana plaćanja.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je saslušao tužitelja, izvršen je uvid u ugovor o kreditu i isplatni nalog.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Tužitelj CM iskazao je da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana u iznosu od 55.000,00 CHF te da navedeni kredit još uvijek otplaćuje. U poslovnici Slavonske banke ponudili su mu kredit u CHF koji je tada bio aktualan, a on nije obavljao posebne razgovore sa službenicima banke koji mu nisu pojašnjavali što stvarno znači naknada od 1,50% i od čega se sastoji.

7. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) propisano je: (1.) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3.) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4.) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik tijekom ovog postupka to nije dokazao.

8. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Odredbom članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine koja je implementirana u naše zakonodavstvo regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu službenici banke nisu objasnili zbog čega mora platiti naknadu za kredit u iznosu od 1,50%. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu, te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora. Sud smatra da je odredba članka 7. Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ista je suprotna odredbama čl. 81. ZZP, a time je i ništetna temeljem čl. 87. st. 1. istog Zakona. Stoga je sud presudio kao pod točkom I. izreke.

11. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

13. Uvidom u isplatni nalog (list 15 spisa), a što je i nesporno između stranaka, utvrđeno je da je prilikom isplate kredita dana 16. lipnja 2006. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.855,72 HRK, odnosno 511,74 eura.

14. Kako je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi primio novčani iznos od 511,74 eura odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude to je sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužitelju. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena dana 16. lipnja 2006. godine pa su kamate dosuđene tekuće od 17. lipnja 2006. godine u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO.

15. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga je sud odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

16. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu istom su temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđeni nastali parnični troškovi u skladu s utvrđenom vrijednosti spora na pripremnom ročištu u iznosu od 511,74 eura temeljem čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

16.1. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za ročište održano dana 16.04.2025. u iznosu od 100,00 eura, te pripadajući PDV u iznosu od 50,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura. Tužitelju je ukupno priznat parnični trošak u iznosu od 309,72 eura.

16.2. Tužitelj je odbijen s troškovima sastava podneska od 08.01.2025. jer je isti podnesen suprotno odredbi čl. 299. a Zakona o parničnom postupku.

16.3. Sud nije odlučivao o zahtjevu punomoćnika tužitelja za troškove pristupa na ročište za objavu presude, jer isti još nije dospio, a o istom će se donijeti posebno rješenje ako punomoćnik tužitelja pristupi na zakazano ročište.

U Đakovu, dana 15. svibnja 2025. godine

S U D A C

Stanko Kuburić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika