REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2500/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Anita Sušac, odvjetnica u Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o. iz Zagreba, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance group d.d. iz Zagreba, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Ante Puljiz, odvjetnik u Zagrebu, Poljička 5, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i umješača na strani tuženika protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-443/21 od 29. ožujka 2024., 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-443/21 od 29. ožujka 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.484,08 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 31. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.122,36 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 29. ožujka 2024. (uslijed očite pogreške u pisanju naveden je datum 27. ožujka 2024. što prvostupanjski sud u svako doba može ispraviti rješenjem sukladno članku 342. stavku 1. Zakona o parničnom postupku) do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude), dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u iznosu od 854,97 EUR s pripadajućim kamatama (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio sukladno odredbi članka 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/23, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19) i članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj (koji je kao osiguratelj podmirio štetu svom osiguraniku nastalu na vozilu čime je na tužitelja prešlo pravo potraživati iznos isplaćene štete prema članku 963. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima) osnovano od tuženika potražuje naknadu štete nastale na vozilu do koje je došlo uslijed naleta vozila na divljač (čaglja) koja se zatekla na autocesti. Ovo stoga jer se navedeni štetni događaj dogodio uslijed propusta tuženika u održavanju autoceste za što je odgovoran tuženik kao trgovačko društvo koje upravlja autocestom. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točki I. i II. izreke te presude žalbe su podnijeli tuženik i umješač na strani tuženika. Tuženik žalbom pobija te točke izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, ne sadrži jasne, određene i provjerljive razloge o odlučnim činjenicama odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danim u postupku i samih tih isprava i iskaza. Žalitelj ističe da se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju presude na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 20. prosinca 2022. prema kojem za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Kad je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste, samim time je dokazan propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom. Prema tom pravnom shvaćanju, sama činjenica da se u konkretnom slučaju divljač (čagalj) zatekla na kolniku autoceste znači da zaštitna žičana ograda nije bila pravilno postavljena ili održavana, dok činjenica da je tuženik vršio ophodnju sporne dionice autoceste ne znači da nema njegovih propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne žičane ograde. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik odgovoran za predmetnu štetu tužitelju. Žalitelj ističe da iz dokumentacije koju je dostavio u spis, kao i iskaza svjedoka-ophodara koji su vršili ophodnju sporne dionice autoceste proizlazi da je ophodnja izvršena sukladno svim zakonskim i podzakonskim propisima te da na zaštitnoj ogradi nije bilo rupe ili prokopa. Žalitelj ističe da je općepoznata činjenica da zaštitna ograda negdje treba i završiti, dakle da ne postoji zakonom propisana obveza da na cijelom dijelu autoceste mora biti postavljena zaštitna žičana ograda te da u blizini štetnog događaja postoji i čvorište na kojem također ne postoji obveza postavljanja žičane ograde jer bi to onemogućavalo vozila u izlasku s autoceste. Žalitelj također ističe da on ne određuje kvalitetu zaštitne žičane ograde niti istu postavlja već je ona propisana Pravilnikom o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama kao i hrvatskim normama. Osim toga, iz iskaza svjedoka EE proizlazi da je on 21. ožujka 2020. preuzeo ophodarsku smjenu u kojoj nije bilo nikakvih izvanrednih događaja te je pregledao zaštitnu ogradu u neposrednoj blizini s jedne i s druge strane autoceste u duljini od 1-1,5 km u oba smjera te da nisu pronađena nikakva oštećenja; isti svjedok je rekao da nema slobodnog prostora između tla i ograde te da je ograda pričvršćena nosivom žicom za nosive stupove, a ograda je visine od 1,6 m do 2 m, a da na ogradi nisu postojala oštećenja potvrdio je i svjedok VE. Prema tome, žalitelj je dokazao da je poduzeo sve radnje i mjere koje je po zakonu bio dužan poduzeti kako bi se promet autocestom odvijao na siguran način i to od činjenice da je zaštitna žičana ograda postavljana i održavana sukladno propisima, da je ista bez oštećenja kao i činjenica da je ophodarska služba uredno i redovito izvršila ophodnju autoceste prije štetnog događaja te nigdje nije našla oštećenja ili prokop ispod iste. Međutim, iskaze navedenih svjedoka prvostupanjski je sud ignorirao. Žalitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-850/2016 od 6. lipnja 2021. u kojoj je taj sud zauzeo shvaćanje da kada je mjesto nezgode obilazio ophodar uredno te je tako ispunio svoju zakonsku obvezu ophodarske službe na javnim cestama, onda na strani tuženika nije bilo propusta zbog čega nema ni odgovornosti tuženika za nastalu štetu. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude samo prepričao iskaze svjedoka no pri tome ih nije naveo je li ih cijenio i na koji način ih je ocijenio te takva ocjena dokaza ne predstavlja objektivnu ocjenu dokaza sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, žalitelj smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 50. Zakona o cestama i članka 1045. Zakona o obveznim odnosima. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako sud zaključuje da je tuženik odgovoran za predmetnu štetu zbog same činjenice da se divljač zatekla na autocesti jer ta činjenica navodno ukazuje kako je rupa ili procjep morao postojati na žičanoj ogradi ili da ista nije bila pravilno postavljena, dakle, da je tuženik odgovoran po načelu objektivne odgovornosti što je potpuno pogrešno. Tuženikova odgovornost se temelji na odredbi članka 50. Zakona o cestama prema kojoj upravitelj ceste za štetu koja nastane zbog naleta vozila na divljač na javnoj cesti odgovara po osnovi krivnje, a i sukladno članku 1045. Zakona o obveznim odnosima za štetu nastalu na autocesti tuženik odgovara po načelu krivnje i to u situacijama kada je šteta nastala kao posljedica nepropisnog održavanja autoceste i to suprotno zakonskoj obvezi. Žalitelj se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015. i U-III-7258/2014 od 25. svibnja 2017. prema kojima u slučaju naleta vozila na divljač na javnoj cesti pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara po načelu kulpoznosti temeljem članka 50. Zakona o cestama, dok lovoovlaštenici i lovozakupnici odgovaraju po načelu kauzaliteta temeljem odredbi članka 1045. stavka 3. i članaka 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima. Do štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja autoceste odnosno zbog propusta ili krivnje tuženika već zbog nenadanog dolaska divljači na kolnik, a tuženik je dokazao da je poduzeo sve radnje i mjere koje je po zakonu dužan poduzeti kako bi se promet autocestom odvijao na siguran način, da je zaštitna žičana ograda postavljena i održavana sukladno propisanima te je ista bez oštećenja, kao i da je ophodarska služba tuženika uredno i redovito izvršavala ophodnju autoceste prije štetnog događaja te da nigdje nije našla oštećenje ili prokop ispod iste, što jasno proizlazi iz dokumentacije tuženika kao i iskaza svjedoka. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-807/2016 od 6. listopada 2020. te ističe da je teret dokazivanja činjenice štetne radnje na tužitelju, a koju tužitelj u ovom predmetu nije ni naveo ni dokazao. Osim toga, tuženik navodi i dio presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4322/2021 od 26. siječnja 2023. Nadalje, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka ističući da je za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) trebao dosuditi trošak prema vrijednosti poda od 10,00 kn, a ne 2,00 EUR; pri tome, žalitelj se poziva na odredbu članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj zakoni ne mogu imati povratno djelovanje. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja preinači, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka tuženiku; žalitelj potražuje trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 81,29 EUR.

2.1. Umješač na strani tuženika u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio odgovornost tuženika temeljem odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima po načelu predmnijevane krivnje jer tuženik odgovara po načelu krivnje sukladno članku 50. stavku 1. Zakona o cestama. Sud u postupku nije utvrdio propust ili krivu radnju tuženika koji bi bio osnov odgovornosti tuženika za isplatu štete odnosno nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu tuženika. Nesporna je činjenica da je divlja životinja (čagalj) istrčala na kolnik, no sporna je primjena pravila odgovornosti za štetu tuženika. Možda je divlja životinja došla na prostor autoceste krivnjom treće osobe što tuženik nije mogao predvidjeti ni otkloniti, a možda je nešto treće uzrok njezine prisutnosti na kolniku autoceste, što je sve ostalo pod znakom pitanja te je u ovom postupku u potpunosti nedokazano. Žalitelj ističe da u konkretnom slučaju za nastanak štetnog događaja postoji odgovornost lovačkog društva sukladno članku 1064. Zakona o obveznim odnosima. Teret dokaza općih pretpostavki za naknadu štete je na tužitelju, a tužitelj je iste propustio dokazati. Žalitelj smatra da tuženik odgovara po načelu krivnje te ako na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije javnu cestu označio prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Zbog navedenog presuda je neosnovana jer je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je stoga neosnovana i odluka o troškovima postupka. Umješač predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uvaži žalbu te pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže na plaćanje troškova postupka tuženiku i umješaču; umješač potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 EUR uvećan za sudske pristojbe na žalbu i presudu prema odluci suda.

2.2. Odgovori na obje žalbe nisu podneseni.

3. Žalbe tuženika i umješača na strani tuženika nisu osnovane.

3.1. Ispitavši pobijane točke I. i II. izreke presude temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu presudu.

4. Između stranaka nije sporno da se 21. ožujka 2020. oko 19:40 sati dogodila prometna nezgoda kada je motorno vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao svjedok UE i koje je bilo osigurano kod tužitelja udarilo u divljač (čaglja) koja se nalazila na kolniku autoceste Rijeka-Zagreb na 52 + 200 m (u smjeru Rijeke) kao i da je na tom vozilu tada nastala šteta u iznosu od 26.250,84 kn (3.484,08 EUR) koju je štetu tužitelj 1. srpnja 2020. isplatio oštećeniku (str. 64. spisa) čime je u smislu odredbe članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prešlo na tužitelja pravo potraživanja naknade štete prema osobi koja je odgovorna za štetu; pri tome, sama visina štete između stranaka nije sporna budući da je tuženik na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. listopada 2023. izričito naveo da „nije sporna visina tužbenog zahtjeva“ (str. 662. spisa). Jednako tako, nesporna je činjenica da je tuženik pravni slijednik trgovačkog društva Autocesta Rijeka Zagreb d.d. S obzirom na to da je tuženik osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva osporavanjem svoje pasivne legitimacije i odgovornosti za nastanak štetnog događaja isticanjem činjenice da pojava divljači na autocesti nije propust trgovačkog društva koje upravlja autocestom te da je on poduzeo sve potrebne mjere radi osiguranja sigurnog i nesmetanog odvijanja prometa, prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽE (str. 271. spisa), ĆE (str. 272-273. spisa), OE (str. 273-274. spisa) i UE (str. 639.-640. spisa) s time da je pročitao i pisani iskaz OE (str. 226. spisa) i ĆE (str. 228. spisa). Prvostupanjski je sud također proveo i prometno vještačenje po sudskom vještaku Berislavu Šimunoviću (str. 689.-694. spisa) te je izvršio uvid u isprave priložene spisu. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijaju presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tuženik kao društvo koje upravlja autocestom odgovara za štetu nastalu uslijed naleta vozila na divljač koja se nalazila na autocesti. Ovo stoga jer je tuženik dužan poduzeti sve potrebne mjere za sigurnost prometa. Naime, odredbom članka 81. stavka 3. točke 4. Zakona o cestama je propisano da je djelatnost tuženika, između ostalog, obavljanje poslova održavanja iz članka 26. tog Zakona autocesta i cestovnih objekata s naplatom cestarine na državnim cestama, a prema članku 26. stavku 1. Zakona o cestama poslovi održavanja cesta jesu, između ostalog, redovito i izvanredno održavanje javnih cesta te ophodnja. Nadalje, prema članku 17. stavku 1. istog Zakona javne ceste se planiraju, projektiraju, grade, rekonstruiraju i održavaju na način (...) da omogućuju sigurno prometovanje svih sudionika u prometu, kao i sukladnost javnih cesta s drugim zahvatima u prostoru i s okolišem kroz koji se protežu. Osim toga, člankom 50. stavkom 1. Zakona o cestama je određeno da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, dok prema članku 1049. Zakona o obveznim odnosima krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.

5.1. Slijedom navedenog, budući da se divljač (čagalj) našla na kolniku autoceste, postoji pretpostavljena krivnja tuženika za propust u smislu održavanja zaštitne ograde (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-340/23 od 29. kolovoza 2023.). Naime, kao što je i Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo u odluci poslovni broj Rev-x 230/12 od 8. studenoga 2012. (na koju je odluku se tužitelj pozvao u svom podnesku od 13. travnja 2021.; str. 153. spisa i koju je dostavio sudu uz taj podnesak; str. 180.-181. spisa), upravo činjenica što se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da zaštitna ograda ili nije bila pravilno postavljena ili da je u njoj postojala rupa ili procjep kroz koji se životinja provukla te tako našla na kolniku autoceste kojom se kretalo motorno vozilo reg. oznake [registarska oznaka].

5.2. Osim toga, a kao što je i Vrhovni sud Republike Hrvatske istaknuo u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev-x 230/12 od 8. studenoga 2012., teret dokaza da su poduzete sve radnje radi nesmetanog i sigurnog prometa je na strani tuženika, a ne na strani tužitelja. Slijedom navedenog, a upravo zbog toga što tuženik odgovara po pretpostavljenoj krivnji u smislu članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, na tuženiku je teret dokaza da je svojim djelovanjem nastojao spriječiti pojavu divljači na autocesti. Tuženik je na tu okolnosti isticao da je njegova ophodarska služba redovito vršila ophodnje autoceste, no ta činjenica ne znači da je time on otklonio svoju odgovornost za nastanak štete. Naprotiv, iz iskaza svjedoka ĆE proizlazi da je on kao ophodar vršio ophodnju iz vozila te se pri tome kretao brzinom od oko 60 km/h, a ukoliko su uvjeti na cesti takvi da je smanjena vidljivost tada se brzina mora prilagoditi. Osim toga, iz iskaza tog svjedoka proizlazi da je procedura takva da „pregledavamo cestu iz ophodarskog vozila, vozimo se uvijek po cesti, nikada po zaustavnoj traci jer to nije dozvoljeno te utvrđujemo ima li kakvih oštećenja ili zapreka na cesti i iste uklanjamo, a iz vozila pregledavamo i zaštitnu ogradu koliko je to moguće odnosno onu bliže cesti, a ona koja je udaljenija se pregledava po nalogu šefa“ (str. 272. spisa). Jednako tako, i iz iskaza svjedoka OE proizlazi da se ophodnja vrši vozilom koje se kreće brzinom od 60-70 km/h te da se ograda pregledava pješice 3-4 puta godišnje i u (ovakvim) izvanrednim situacijama po nalogu šefa (str. 274. spisa). Prema tome, krećući se vozilom te brzine životno je logično da se od strane ophodarske službe nisu mogla uočiti eventualna oštećenja odnosno rupe u zaštitnoj ogradi kroz koju je divljač prošla i time došla na autocestu. Osim toga, neovisno od činjenice što su ophodari nakon štetnog događaja po noći te sutradan pregledali žičanu ogradu s obje strane autoceste u duljini od 1-1,5 km u oba smjera (što također proizlazi iz iskaza svjedoka OE sa str. 274. spisa), to ne znači da se čagalj nije mogao provući kroz žičanu ogradu na nekom drugom dijelu autoceste koji je i više od 1,5 km udaljen od samog mjesta nastanka prometne nezgode.

5.3. Prema tome, budući da samo ispravno izvedena i održavana zaštitna ograda sprječava prolaz divljači na autocestu, a u ovom sporu divljač (čagalj) se našla na autocesti kojom se kretalo motorno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] upravo zbog nepravilno održavane zaštitne ograde uz trasu autoceste, što je propust tuženika u ispunjenju njegove zakonske obveze iz članka 81. stavka 3. točke 4. Zakona o cestama, to tuženik sukladno odredbi članka 50. stavka 1. Zakona o cestama u vezi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odgovara tužitelju za štetu nastalu na vozilu zbog naleta na divljač. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da postojanje preostalih zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu iz članka 1045. Zakona o parničnom postupku između stranaka nije sporno (visina štete, uzročna veza između štete i štetne radnje, postojanje štetnika), to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika kao pravnu osobu koja održava autocestu da naknadi tužitelju nastalu štetu s pripadajućim zateznim kamatama. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak za poduzete postupovne radnje potrebne za vođenjem ovog spora.

5.4. Stoga je žalbe tuženika i umješača na strani tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 15. svibnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran