Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-2/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Zorislava Kaleba i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog TŽ, zbog kaznenih djela iz članka 158. stavaka 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 8. studenog 2024., broj Kzd-6/2023-36 u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog TŽ uz branitelja, odvjetnika Marija Sokača,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog TŽ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 8. studenog 2024., broj Kzd-6/2023-36, optuženi TŽ proglašen je krivim da bi djelima opisanim u točkama 1. i 2. počinio kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to radnjama opisanim pod točkom 1) spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina - opisano i kažnjivo po članku 158. stavku 1. KZ/11., a radnjama opisanim pod točkom 2) spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina - opisano i kažnjivo po članku 158. stavku 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

1.1. Za počinjena kaznena djela optuženom TŽ su po članku 51. stavku 1. KZ/11. utvrđene pojedinačne kazne i to: za kazneno djelo iz točke 1., na temelju članka 158. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od tri godine i za kazneno djelo iz točke 2., po članku 158. stavku 5. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od četiri godine te je uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11. optuženi TŽ za počinjena kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom TŽ u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, računajući od dana lišenja slobode "po rješenju od 5. studenog 2024. broj Kzd-6/2023-29", pa nadalje.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08.), optuženi TŽ je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., kao i obveze naknade nagrade i nužnih izdataka postavljene opunomoćenice žrtve.

2. Protiv pobijane presude žalbu je pravodobno podnio optuženi TŽ po branitelju Mariju Sokaču, odvjetniku u Varaždinu i to zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu usvoji te da preinači pobijanu presudu i oslobodi optuženika kaznene odgovornosti ili ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovni postupak pred izmijenjeno vijeće. U žalbi je predloženo da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je vratilo na nadležni postupak.

5. Održana je sjednica drugostupanjskog vijeća na koju je u javnom dijelu pristupio branitelj optuženika, odvjetnik Mario Sokač, a prisutnost optuženog TŽ je osigurana putem video-linka iz Zatvora u Bjelovaru, sukladno članku 475. stavku 7. ZKP/08., dok nije pristupio uredno izvješteni državni odvjetnik, pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Iako se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., osim što citira zakonsku odredbu, istu žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže i ne konkretizira u čemu bi se ta povreda sastojala, već sadržajno isto veže uz odbijene dokazne prijedloge, pa je riječ o žalbenoj osnovi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti više rečeno kasnije.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno odbio dokazne prijedloge obrane navedene u točki 3.1. obrazloženja prvostupanjske presude, kao nevažne i odugovlačeće te time nije dovedeno u pitanje pravo optuženika na pravično suđenje. Dakle, odbijanje dokaznih prijedloga obrane samo za sebe, pa i onih koji su odbijeni kao nevažni ili odugovlačeći, ne znači nužno i povredu prava na obranu, a time i prava na pravično suđenje, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupan postupak i načina na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedeni dokazni materijal.

7.2. Stoga, u ovom konkretnom postupku, nema govora o povredi prava na obranu koja bi bila ostvarena odbijanjem dokaznih prijedloga obrane, jer sud nije dužan provesti sve dokaze koje stranke predlože, već samo one koji su, kako to jasno proizlazi iz odredbe članka 418. stavka 1. i članka 421. stavka 1. ZKP/08., važni za utvrđivanje odlučnih činjenica i pravilno presuđenje, a zbog toga nije povrijeđeno pravo optuženika na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnicu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01, 76/10., 85/10. i 05/14.; dalje: Ustav RH) i člankom 6. stavcima 1. i 3. točkom d) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje Konvencija). Stoga se prigovori optuženika u tom smjeru, kao što je već rečeno, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

7.3. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona koju posebno ne obrazlaže. Drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu, na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. nije utvrdio da bi bile počinjene bilo koje povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iako žalitelj navodi kako sud nije utvrdio svijest optuženika o dobi žrtve, iz iskaza same žrtve EŽ proizlazi kako je rekla optuženiku koliko ima godina te mu pokazala svoju osobnu iskaznicu. Također je i svjedok MŽ u svom prvom iskazu potvrdio da se radilo o "školarki". Stoga je potpuno nebitno koliko je žrtva na facebooku navela da ima godina, niti se optuženik mogao na to osloniti kao pouzdanu informaciju, a je niti iz toga mogao zaključiti dob žrtve, pri čemu treba imati u vidu da je ista očito morala navesti da ima više od 18 godina, kako bi mogla otvoriti profil.

9. Žalitelj smatra kako se kod kaznenog djela iz točke 1. radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu te da nije bio svjestan dobi žrtve, dok u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. prigovara da nije bilo počinjeno uporabom sile, jer da kod žrtve nije nastala ozljeda rodnice, pa se nije radilo o silovanju. Međutim suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude jasno naveo iz kojih dokaza je utvrdio, kako spoznaju optuženika o dobi žrtve, tako i to da je kod žrtve utvrđena ozljeda rodnice, što opravdava vjerodostojnost njenog iskaza. Budući da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je kazneno djelo pod točkom 2. počinjeno uporabom sile te da do takve ozljede koju je zadobila žrtva, dolazi upravo zbog primjene sile pri nasilnom spolnom odnosu, a što nedvosmisleno potvrđuje liječnik ginekolog FŽ, to žalbeni navodi optuženika nisu osnovani.

10. Nadalje, kao što je to već prethodno navedeno za odbijanje dokaznih prijedloga obrane, sud je dao uvjerljive i dostatne razloge. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prigovori optuženika u tom smjeru ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda. Naime, ocjenu o vjerodostojnosti pojedinih dokaza, a time i iskaza djeteta žrtve, jedino donosi sud, a ne vještaci, pa se inzistiranje obrane na ispitivanju liječnika psihijatrijske struke, djeteta žrtve i ponovnom psihologijsko-psihijatrijskom vještačenju djeteta žrtve po drugim vještacima također ukazuje neosnovanim.

10.1. Isto tako sud je pravilno odbio dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedoka AŽ na okolnost odnosa između žrtve i optuženika te sadržaja poruka koje su razmjenjivali, budući da je na iste okolnosti već ispitan svjedok MŽ. Osim toga, isti svjedok nije bio prisutan u vrijeme oba događaja, već mu je poznato samo ono što mu je ispričao i pokazao optuženik pa nije bilo potrebne ni za vještačenjem mobitela optuženika. Također je prvostupanjski sud pravilno smatrao nebitnim dokazni prijedlog za ispitivanjem dr. SP, psihijatrice žrtve, s obzirom da je na iste okolnosti pribavljena medicinska dokumentacija za žrtvu EŽ i to upravo od iste psihijatrice, pa bi se njezinim ispitivanjem, na iste okolnosti, samo nepotrebno odugovlačio postupak, pogotovo stoga što je pribavljena medicinska dokumentacija obuhvaćena provedenim vještačenjem.

10.2. Time što optuženik u žalbi upire na to da psihologica KŽ nije u vrijeme suđenja bila sudski vještak, nije od odlučnog utjecaja, budući je ona, radeći psihološku opservaciju žrtve pomagala sudskom vještaku psihijatru, koji je potom sačinio svoj nalaz i dao mišljenje. Stoga je prijedlog za provođenje novog vještačenja neosnovan jer su nalaz i mišljenje doneseni od stručne osobe i po pravilima struke.

10.3. Što se tiče pozivanja optuženika na iskaz svjedoka MŽ, bratića optuženika, a koji je dao proturječne iskaze te koji nisu u skladu niti sa obranom optuženika, pri čemu analizira nalaze i mišljenja vještaka psihijatra i psihologa, po ocjeni ovog suda, isti prigovori su usmjereni samo u cilju da se ishodi novo vještačenje. No kako je sud dao razloge zbog čega je i koju od činjenica je našao utvrđenom, to je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

11. Dakle, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, i to kako svakog dokaza zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, glede odlučnih činjenica, pravilno utvrdio da je optuženik postupao na način kako mu je to optužbom stavljeno na teret te da je takvim svojim postupanjem ostvario obilježja dva kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina, sve na štetu djeteta EŽ. Iako, optuženik nije zadovoljan sa rezultatima nalaza i mišljenja vještaka, to ne znači da je isto bilo nedostatno i nestručno, a niti je zbog toga pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Kod psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, zadatak vještaka je bio utvrditi je li osoba općenito sposobna istinito iskazivati o konkretnom predmetnom događaju, što se procjenjuje temeljem stupnja razvijenosti kognitivnih sposobnosti, procjene crta ličnosti i trenutačnog psihičkog stanja. Kako je na strani djeteta žrtve EŽ upravo tako utvrđeno, to je njezin iskaz pravilno ocijenjen kao vjerodostojan i istinit.

12. Priložena rukom pisana izjava CŽ, kojoj bi žrtva navodno rekla da je sve izmislila, a koja se tijekom trajanja čitavog postupka nije javila ni optuženiku ni državnom odvjetniku, već se sada odjednom javila obitelji optuženika, ukazuje na pokušaj manipulacije obrane, radi pobijanja činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda te nije od odlučnog utjecaja na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

13. Zbog svih prethodno izjavljenih žalbenih razloga žalitelj smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti dokazno pravilo in dubio pro reo. No, suprotno žalbenim navodima, a na temelju provedenih dokaza, prvostupanjski sud pravilno nije primijenio dokazno pravilo in dubio pro reo (i članak 3. stavak 3. ZKP/08.), s obzirom da nije ni imao dvojbu o postojanju onih činjenica koja čine bitna obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, a za što je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge i to o svim odlučnim činjenicama. To što optuženik subjektivno smatra da ti razlozi nisu valjani, pa ih ne prihvaća, time ponovno upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a o čemu je već prethodno odlučeno.

14. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni za koju smatra da mu je previsoko odmjerena. No, nasuprot tome, prilikom odlučivanja o kazni prvostupanjski sud je pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti, uključujući optuženikovu neosuđivanost i dob te ih pravilno vrednovao. Sud je optuženiku ispravno utvrdio izrečene pojedinačne kazne zatvora za svako djelo te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Činjenica da je optuženik u međuvremenu postao otac i petog djeteta, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije od utjecaja na visinu ni utvrđenih pojedinačnih, a niti izrečene jedinstvene kazne zatvora, zbog čega optuženik nije u pravu kada smatra da su mu iste previsoko odmjerene. Upravo suprotno, optuženik bi se kao mladi otac petero djece, svakako trebao odnositi osjećajnije i pažljivije i prema tuđoj djeci, a što u ovom slučaju nije pokazao. Stoga je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve one okolnosti koje su, sukladno članku 47. stavku 1. KZ/11. od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

15.1. Dakle, a suprotno stavu obrane, kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i vrednovao sve navedene otegotne i olakotne okolnosti te posebno cijenio i posljedice djela o kojima ovisi izbor vrste i visine kazne to okolnosti koje ističe optuženik nisu od takvog značaja da bi utjecale niti na manju visinu utvrđenih pojedinačnih kazni, a niti na visinu izrečene jedinstvene kazne zatvora, s obzirom na kratko vremensko razdoblje u kojem su djela bila počinjena te upornost na strani optuženika u počinjenu istih.

15.2. Kada se prethodno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti dovedu u vezu s ličnosti optuženika, težinom počinjenog djela i okolnostima pod kojima su djela počinjena, blaže kazne za koje se u žalbi zalaže optuženik, u konkretnoj situaciji ne bi bile primjerene naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima počinjenih djela.

15.3. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo utvrđene pojedinačne kazne pravilno i primjereno odmjerene, dok je jedinstvena kazna zatvora optuženiku izrečena na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, a kojom će se u cijelosti ispuniti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga je izrečena jedinstvena kazna zatvora pogodna da se njome izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela i njome utječe na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja, a njome će se u potpunosti ostvariti interesi specijalne i generalne prevencije i pozitivno utjecati, kako na optuženika da shvati štetnost svog postupanja te preispita svoje buduće ponašanje, tako i druge da se ubuduće suzdrže izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela.

16. Slijedom iznijetog, kako žalbom nisu dovedene u sumnju ispravnost i zakonitost pobijane presude, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju članka 482. ZKP/08.

U Zagrebu 15. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić

U zamjenu potpisala:

Snježana Hrupek-Šabijan