Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-972/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ERSTESTEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1911/2024-11od 21. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1911/2024-11 od 21. ožujka 2025.
II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Preudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Utvrđuje se ništetnom točka 10. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 5. lipnja 2007. između tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. kao Banke i tužitelja UP kao Korisnika kredita, u dijelu kojim je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 1.188,92 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27.6.2007. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 1.357,43 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbiju tužbeni zahtjevi, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.
6.1. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.
8. U postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbenoj fazi postupka nije sporno između stranaka da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 5. lipnja 2007. zaključio ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit od 201.950,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Nesporno je i da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita.
9. Sporno je, je li navedena ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost, posebno je li tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
10. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev zaključujući da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje u tekstu: ZZP) te i pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje u tekstu ZOO) odlučio na navedeni način.
11. Sud prvog stupnja u takvoj situaciji primjenjuje odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji u odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a propisuje da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.
12.1. U ovom postupku na navedene okolnosti, na okolnosti da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu tuženik davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredaba proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐP, koja je, suprotno žalbenim navodima, na jasan i nedvojben način iskazala da korisnici kredita nisu imali mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama kredita, i konkretno o ulaznoj naknadi, odnosno ona osobno nije imala ovlaštenje za pregovaranje o naknadi jer da je takva bila politika banke, a iz iskaza tužiteljice u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o spornoj odredbi, da se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužitelj može prihvatiti ili ne, dakle iz iskaza i svjedoka i stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor ponuđen tužiteljici po principu "uzmi ili ostavi", tužiteljica je mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.
13. Prvostupanjski sud pravilno smatra da iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 10. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu zahtjeva i je li tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a.
14. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio sud prvog stupnja, jer ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, koja je i naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, je nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna iako je jasno napisana, jer je onemogućavala tužiteljici da u trenutku zaključenja ugovora ocijeni visinu te naknade, stranke o istoj ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, niti je to tužiteljici bilo moguće, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, stoga i plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a osobito što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, a izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita.
14.1. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik iskoristio svoj položaj jače strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.
15. Izvjesno je da je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtijeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji troškovi se podmiruju iz te naknade, ali predmetna odredba ugovorena razmjerno iznosu samog kredita nedvojbeno ukazuje da istom nisu uključeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
16. Uzimajući u obzir da se naknada za obradu kredita plaća za usluge razmatranja, odobravanja ili obrade kredita ili druge slične usluge, ugovorna odredba kojom se potrošaču nameće takva naknada ispunjava zahtjev transparentnosti koji proizlazi iz čl. 5. Direktive 93/13. Takvu ocjenu ne dovodi u pitanje to što ugovorne odredbe ne sadrže konkretizaciju pojedinih elemenata (npr. ne precizira sve usluge koje se pružaju kao protučinidba za tu naknadu prilikom priopćavanja ponuđene kamatne stope, ne navodi satnicu i bankovna institucija ne ispostavlja detaljne račune iz kojih bi bila vidljiva raščlamba navedenih usluga te s njima povezani porezi), ali samo pod uvjetom da je potrošaču prilikom sklapanja ugovora doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.
16.1. U tom kontekstu, ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe sud mora provesti uzimajući u obzir sve relevantne činjenične okolnosti te vodeći računa o svim okolnostima koje prate sklapanje ugovora. U okviru te ocjene posebno moraju biti uzete u obzir informacije koje je institucija pružila korisniku kredita u različitim fazama koje su prethodile potpisivanju ugovora o kreditu, uključujući i informacije koje je ona dužna pružiti, a koje činjenične okolnosti je sud prvog stupnja cijenio.
16.2. Jednako tako bitno je za napomenuti da člancima 3. do 5. Direktive 93/13 ne protivi se to što se cijena usluga uključenih u ugovornu odredbu kojom se predviđa naknada za obradu kredita izražava u obliku postotka koji se primjenjuje na iznos odobrenog kredita, ali i ovdje pod uvjetom da je potrošaču doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne odredbe, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru. U tom slučaju, takva ugovorna odredba ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16.3. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, međutim tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, (a iz stranačkog iskaza tužiteljice i osobne bankarice ĐP jasno je da se o istoj nije niti moglo pregovarati), nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, tužiteljici nije bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz te ugovorne odredbe, da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.
17. Vezano uz žalbene razloge tuženika potrebno je istaći da informiranost tužiteljice o obvezi plaćanja naknade podrazumijeva informiranost o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, dakle o onoj krajnjoj svrsi plaćanja te i takve naknade. Pri tome se ističe, a kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati (iskaz tužiteljice i svjedoka ĐP) da se može zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
18. Temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem spomenute odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa u iznosu od 1.188,92 eura (koja visina nije sporna između stranaka) kao stečenog bez osnove, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
19. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan a to i obzirom da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, stoga ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, a u smislu zaključka na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Polazeći od navedenog pravnog stava Vrhovnog suda, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude kojom je odlučeno o ništetnosti.
20. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos 1.188,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. lipnja 2007. pa do isplate.
21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate i za isto dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud, a koje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.
22 Pri tome valja istaći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate pozivajući se pri tome na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20.), a to iz razloga što su odredbom čl. 1. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne okolnosti (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ne odnosi na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.
23. Pobijajući raspravnim rješenjem od 5. studenog 2024. utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.516,15 Eur tuženik smatra da u slučaju kad se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva.
24. Osnovano tuženik osporava po prvostupanjskom sudu utvrđenu vrijednost predmeta spora jer je pravilnom primjenom materijalnog prava – odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi imajući u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) pa je slijedom izloženog vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 1.188,92 Eur (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008).
25. Odluka o parničnom trošku pravilna je u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a), a obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u ukupno dosuđenom iznosu od 1.357,43 eura, za sve priznate radnje po prvostupanjskom sudu, što se žalbom posebno ne osporava, a to obzirom da sukladno odredbi Tbr. 7/1, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23 dalje: Tarifa) za sastavljanje tužbe i podnesaka odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje tužbe, protutužbe, prijedloga ili zahtjeva ako je vrijednost predmeta spora: od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura 100 bodova , te je pravilno prvostupanjski sud tužiteljici priznao za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sastav podnesaka od 28. svibnja 2024. i 5. veljače 2025., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje po punomoćniku na ročištima 5. studenog 2024. i 11. ožujka 2025., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 1.000,00 eura, što uvećano za PDV 25% iznosi 1.250,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 35,81 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 71,62 eura.
26. Stoga je slijedom svega navedenog temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
27. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da je tuženik sa izjavljenom žalbom uspio u odnosu na dio sporednog zahtjeva, koji nije kvalitativan niti kvantitativan element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, to je njegov zahtjev radi naknade troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.
Osijek, 15. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
mr. sc. Krunoslav Baran
