Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1392/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Abramović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko–upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-230/2024-63 od 2. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tužiteljice uvažava se kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-230/2024-63 od 2. svibnja 2024.
- preinačuje toč. I. izreke u dijelu kojim se odbija zahtjev tužiteljice za iznos od 2.802,39 Eur-a i sudi:
1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587, da tužiteljici ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pored dosuđenog iznosa od 1.750,00 Eur-a (toč. I. izreke), isplati daljnji iznos od 2.450,00 Eur-a (dvije tisuće četiri stotine pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. studenoga 2013. do isplate, obračunatoj po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnji dan polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
2. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 352,39 Eur-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovan.
- preinačuje u toč. II. izreke, u odluci o troškovima postupka i rješava:
1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587, da tužiteljici ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime troškova ovog parničnog postupka, pored dosuđenog iznosa od 1.106,82 eura, daljnji iznos od 1.445,23 Eur-a (tisuću četiristotine četrdeset pet eura dvadeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2024. do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 215,00 Eur-a, kao neosnovan.
II Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 315,40 Eur-a u roku od 15 dana.
III Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe preko iznosa od 26,58 Eur- a, odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I/ Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužiteljici ČA iznos od 1.750,00 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. studenoga 2013. do isplate, obračunatoj po stopi koja se do 31.7.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnji dan polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 28.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 29. prosinca 2023.do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 2.802,39 Eur tužbeni zahtjev odbija kao djelomično neosnovan.
II/ Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj naknaditi tužiteljici ČA troškove postupka u iznosu od 1.106,82 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2024. do isplate, obračunatoj po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."
2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužiteljica u odbijajućem dijelu toč. I. izreke, te u odluci o troškovima postupka toč.II. izreke zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1., toč. 2. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13.,89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužiteljice, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).
7. Predmet je spora zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 4.552,39 eura za koju tužiteljica tvrdi da je njezin pravni prednik trpio zbog povrede ljudskog dostojanstva jer je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju za vrijeme boravka u zatvoru u Zagrebu, do čega je došlo zbog prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika, jer sobe u kojima je kao zatvorenik boravio prostorno ne udovoljavaju standardima smještaja zatvorenika, te zbog toga što se higijena nije održavala na propisan i zadovoljavajući način.
8. U postupku pred prvostupanjskim sudom i iz stanja spisa proizlazi:
- da je pravni prednik tužiteljice u vremenskom razdoblju od 5. travnja 2013. do 16. svibnja 2014. boravio na izdržavanju kazne zatvora u zatvoru u Zagrebu ukupno 406 dana, na različitim zatvorskim odjelima, od 5. travnja do 2. svibnja 2013. na V. zatvoreničkom odjelu Centar za dijagnostiku u Zagrebu, u sobama 21 i 91 sa 5-6, a ponekad i 7 zatvorenika, od 2. do 9. svibnja 2013. na VI. zatvoreničkom odjelu u sobi 105 sa 5-6 zatvorenika, od 9. svibnja 2013. do 26. rujna 2013. na VII. zatvoreničkom odjelu u sobi 121 sa 5-6 zatvorenika te od 26. rujna 2013. do kraja na IX. zatvoreničkom odjelu u sobi 152 sa 6 zatvorenika (navedena soba je tijekom dana otvorena u vremenu od 7,00 do 22,00 sata i zatvorenicima je omogućeno nesmetano kretanje na zatvoreničkom odjelu),
- da je od toga u razdoblju od 175 dana, pet do šest, a ponekad i sedam ljudi boravilo u sobama veličine 21,10 m2, u kojim sobama se konzumiraju i obroci, a u kojima je sadržan i sanitarni čvor koji se sastoji od WC-a i umivaonika odvojen od sobe zidom visine 1,8 m² i pomičnim vratima tzv. „kaubojska vrata“, da je pravnom predniku tužiteljice omogućen boravak na svježem zraku dva sata dnevno, osim za vrijeme boravka na IX. Odjelu, kada mu je tijekom cijelog dana bilo omogućeno kretanje po cijelom odjelu, da se hrana posluživala u sobi jer nema posebne blagovaone, da je kupanje obvezno jedanput tjedno ali omogućeno je i više puta tuširati se,
- da je prednik tužiteljice boravio u zatvoru u prostorijama manjim od onih koje predviđa odredba članka 74. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99., 55/0.0, 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13., 150/13. , dalje u tekstu ZIKZ), da je u razdoblju od 5. travnja do 26. rujna 2013. boravio na odjelima tzv. zatvorenog tipa, da bi potom od 26. rujna 2013. do kraja izdržavanja kazne zatvora - 16. svibnja 2014. boravio na odjelu otvorenog tipa na kojemu je kretanje van soba bilo slobodno, budući da se sobe ne zaključavaju od 7,00 do 22,00 sata,
- da u razdoblju izdržavanja kazne zatvora od 5. travnja do 26. rujna 2013. nedostatak prostora zbog boravka u prostorijama manjim od onih koje predviđa odredba čl. 74. st. 3. ZIKZ-a nije nadoknađen kretanjem pa tako niti kretanjem na zatvorskom dvorištu, koje je bilo omogućeno samo u trajanju od dva sata dnevno i to na dvorištu koje je bilo nenatkriveno i time nepogodno za šetnju po lošim vremenskim uvjetima, a pritom niti na tom dvorištu kretanje nije bilo slobodno, budući da se, u slučaju izlaska iz kruga, nije bilo moguće u isti vratiti te se moralo hodati u točno određenom ritmu i pravcu,
- da je zbog prenapučenosti soba u kojima je prednik tužiteljice boravio u zatvoru u razdoblju od 5. travnja do 26. rujna 2013., a u kojima je na raspolaganju imao i manje od 3 m2 prostora, pri čemu taj manjak prostora nije bio nadoknađen na drugi način, jer je prednik tužiteljice bio zatvoren u sobi 22 sata dnevno, u sklopu koje sobe je konzumirao sve obroke, dok je u njoj samo zidom koji ne doseže do stropa bio ograđen i sanitarni čvor,
- da je iz iskaza prednika tužiteljice te svjedoka utvrđeno da je prednik tužiteljice zbog takvih uvjeta bio depresivan, a sam u svom iskazu navodi da se od samog dolaska u zatvor osjećao obespravljeno, da je po dolasku u zatvor dobio knjižicu u kojoj su pojašnjena prava, obveze i kućni red, da je u dnevnom dijelu boravka bio suočen sa osobama koje su bile bolesne i različitih psihičkih stanja, da su higijenski uvjeti nepodnošljivi, da se zatvorenici mogu tuširati jednom tjedno,
- da postupanje tuženice nije bilo usklađeno s Preporukom R (99) 22 te stajalištem Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne (CPT), kojom je određeno da u slučaju prenapučenosti u zatvorskom sustavu države imaju dužnost takvo stanje nadoknaditi zatvorenicima povećanom pozornošću i skrbi koja se pridaje veličini prostora dostupnog zatvorenicima, higijeni i sanitarnim uvjetima, kvaliteti prehrane, zaštiti zdravlja i mogućnosti tjelovježbe i rekreacije te lakšoj vezi s obitelji,
- da je u razdoblju od 26. rujna 2013. do 16. svibnja 2014. stanje prenapučenosti u sobama nadoknađeno slobodnim kretanjem van soba kroz cijeli dan (od 7,00 do 22,00 sata), kada se prednik tužiteljice, kao i drugi zatvorenici na tom odjelu (IX. Odjel – Odjel otvorenog tipa), mogao kretati izvan sobe,
- da iz iskaza prednika tužiteljice te saslušanih svjedoka, poglavito svjedokinje FA proizlazi da je prednik tužiteljice zbog takvih uvjeta bio depresivan te se zbog istih žalio Upravi zatvora,
- da je odredbom članka 19. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje:ZOO) određeno pravo fizičke osobe na zaštitu svojih prava osobnosti utvrđenim zakonom, te je odredbom članka 1100. st. 1. i 2. istog zakona određeno da će u slučaju povrijeđenog prava osobnosti sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, pri čemu će sud voditi računa o jačini trajanja fizičkih i duševnih bolova i straha koji su izazvani povredom i svrsi kojoj služi naknada ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje su nespojive s njezinom naravi i društvenom svrhom,
- da je sud prvog stupnja, uzevši u obzir trajanje neadekvatnih zatvorskih uvjeta boravka prednika tužiteljice u zatvoru u Zagrebu u razdoblju od 5. travnja do 26. rujna 2013. u trajanju od sveukupno 175 dana, ocijenio primjerenom naknadu štete u visini od 1.750,00 Eur, što da odgovara naknadi od 10,00 Eur za svaki od tih 175 dana provedenih u neodgovarajućim uvjetima, dok je pozivom na odredbu čl. 1100. st. 2. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev obzirom da smatra da u preostalom razdoblju predniku tužiteljice nije povrijeđeno pravo osobnosti na dostojanstvo i čovječno postupanje, s obzirom na slobodu kretanja koju je imao izvan sobe u tom razdoblju.
9. Na temelju iznesenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da u razdoblju od sveukupno 175 dana smještajni uvjeti u zatvoru u Zagrebu nisu odgovarali standardima iz čl. 2. i 3. Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika ("Narodne novine", broj 92/02), čl. 74. i 76. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 129/00, 59/01, 67/01, 12/02, 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08 i 83/09 - dalje: ZIKZ), i čl. 3. Konvencije, da pravni prednik tužiteljice nije imao privatnosti, a što je sve utjecalo na njegovo duševno zdravlje pa je tužiteljici temeljem čl. 1100. st. 1. ZOO-a dosudio, zbog povrede prava osobnosti, pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 1.750,00 eura dok je s preostalim dijelom zahtjev odbijen kao neosnovan.
10. Polazeći od odredbe čl. 23. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav RH) kojom je propisano da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, odredbe čl. 25. st. 1. Ustava RH kojom je propisano da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora poštivati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo i odredbe čl. 35. Ustava RH propisano je da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, polazeći od odredbe čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU, br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99. - ispr., 14/02. i 1/06. - u nastavku teksta: Konvencija) kojom je propisano da nitko ne smije biti podvrgnut ponižavajućem postupanju ili kazni, te odredbe čl. 14. st. 1., čl. 74., čl. 76. i čl. 103. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine, br. 128/9, 55/0, 59/0, 129/0, 59/01, 67/1, 11/0, 190/0, 76/7, 27/0, 83/0, 18/11, 48/1, 125/1, 56/13 i 150/13. – dalje: ZIKZ) pravilno prvostupanjski sud zaključuje da činjenica što je pravni prednik tužiteljice veći dio vremena bio smješten u prostoriju veličine 21,10 m2 sa šest do sedam pritvorenika, u kojoj se nalazio i sanitarni čvor s pomičnim vratima, u kojoj su boravili cijeli dan izuzev dva sata šetnje dnevno, kao i činjenica opisanih uvjeta života u toj prostoriji, dovodi do povrede prava osobnosti prema čl. 19. st. 1. i čl. 1100. ZOO-a i do prava na pravičnu naknadu štete i to u periodu od 175 dana za vrijeme boravka pravnog prednika tužiteljice u zatvorenom odjelu.
11. U vezi s tim, za istaknuti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava, izrazio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, pa tako i u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. ističe da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja); stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016. objavljene u "Narodnim novinama" broj 54/16.“
12. I Europski sud za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) u svojim odlukama navodi da je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije (tako Muršić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 površine poda ili pak, ako je ukupna površina ćelije takva da onemogućava pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja, smatra se da postoji jaka pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je pritvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) time da je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.
13. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva da pravni prednik tužiteljice nije imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje bi ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe, što upućuje na povredu njegova dostojanstva i predstavlja osnovu za dosuđenje primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete (tako i u odluci Ustavnog suda RH broj: U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008.) i ta utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
14. Izvjesno je da je boravak u zatvoru tegoban i uznemirujući, posebice kada je osoba smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju utvrđeno je da je, s obzirom na količinu vremena (175 dana) koju je pravni prednik tužiteljice tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu da nije imao mogućnost baviti se bilo kakvim aktivnostima (što bi uključivalo mogućnost rada, mogućnost bavljenja sportom, duljeg boravka na svježem zraku od dva sata), tužitelj bio podvrgnut trpljenju i poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što predstavlja povredu dostojanstva pravnog prednika tužiteljice u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade. Da je pravni prednik tužiteljice teško podnosio boravak u zatvoru u takvim nestandardnim uvjetima, kao i da je osjećao strah i frustraciju, razvidno je ne samo iz njegovog iskaza nego i iz iskaza svjedoka saslušanih u postupku pred prvostupanjskim sudom.
15. Vezano uz visinu dosuđene naknade za nečovječne i ponižavajuće uvjete smještaja u zatvoru, a sljedeći stav ESLJP-a, Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci U-III-2233/18 od 15. rujna 2022. istakao da pri razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa naknade štete (zadovoljštine) potrebno napraviti raščlambu sudske prakse ESLJP-a te uzeti u obzir iznose zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane člankom 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta (v. Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019., Longin protiv Hrvatske (Zahtjev broj 49268, presuda od 6. studenog 2012., Muršić protiv Hrvatske, Lonić protiv Hrvatske, Pilčić protiv Hrvatske, Testa protiv Hrvatske, te Cenbauer protiv Hrvatske br. 73786/01, presuda od 9. ožujka 2006.).
16. Dakle, za procjenu povrede prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda nije potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti samo matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru već za primjenu tih standarda i procjenu povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir i stvarno efektivno vrijeme koje konkretni zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom dana, vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice, fizičko i mentalno stanje osobe lišene slobode te druge elemente i okolnosti koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije zbog neadekvatnog smještaja.
17. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da za vrijeme od 26. rujna 2013. do kraja izdržavanja kazne zatvora - 16. svibnja 2014. kada je pravni prednik tužiteljice boravio na odjelu otvorenog tipa na kojemu je kretanje van soba bilo slobodno, (budući da se sobe ne zaključavaju od 7,00 do 22,00 sat) te da je stanje prenapučenosti u sobama nadoknađeno slobodnim kretanjem van soba kroz cijeli dan. Vezano uz žalbene razloge ističe se da iako okolnost da je pravni prednik tužiteljice dio svoje kazne izdržavao na odjelu gdje je mogao tijekom cijelog dana izaći na hodnik, nije takva da bi ista sama za sebe u potpunosti otklonila i kompenzirala povrede prava osobnosti nastale zbog svih drugih uvjeta izdržavanja kazne, izvjesno je da je kao takva utjecala na mentalno stanje pravnog prednika tužitelja budući isti, protivno žalbenim navodima tužiteljice, u svom iskazu isključivo govori o stanju i uvjetima boravka u zatvorenom odjelu zatvora. Pri tome se ističe da i u kontekstu odredbe čl. 3. Konvencije trpljenje i poniženje kod svakog oduzimanja slobode trebalo bi nadići očekivano i uobičajeno trpljenje koje je sastavni dio lišenja slobode, stoga države moraju osigurati da osobama lišenima slobode osiguraju smještajne uvjete koji su usklađeni sa potrebom poštovanja ljudskog dostojanstva.
18. Stoga, polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, imajući na umu spomenute predmete ESLJP-a, te činjenicu da je u ovome postupku prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice za odluku o osnovanost tužbenog zahtjeva, da su pravnom predniku tužiteljice zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta smještaja u zatvoru u Zagrebu povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama čl. 23. i 25. Ustava RH, odnosno člankom 3. Konvencije, prvostupanjski sud je dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na ime naknade neimovinske štete dosudio iznos od 1.750,00 Eur-a, obzirom da isti iznos nije primjeren i dostatan (shodno činjeničnim utvrđenjima o stanju i uvjetima smještaja) ugroženom ili izgubljenom dobru, odnosno da pravni prednik tužiteljice prestane biti žrtva povrede ustavne i konvencijske zabrane zlostavljanja.
19. Stoga u kontekstu svega prednje navedenoga, temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tužene, te preinačiti prvostupanjsku presudu na način da je tužiteljici na ime naknade neimovinske štete dosuđen daljnji iznos od 2.450,00 Eur-a s pripadajućim zateznim kamatama od 12. studenog 2013. čiji početak nije sporan, pa do isplate, a u preostalom dijelu preko presuđenog iznosa, a u iznosu od 352,39 Eur-a tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti.
20. S obzirom da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari na temelju odredbe čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, bilo je nužno preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka obzirom da je djelomičnim preinačenjem presude izmijenjen uspjeh stranaka u postupku.
20.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa) važećoj u vrijeme ispostavljanja troškovnika i zaključenja glavne rasprave, odredbu čl. 155. ZPP-a, tužiteljici je ukupno dosuđen iznos od 2.767,05 Eur-a, u visini koja je utvrđena od strane prvostupanjskog suda a koja se žalbom ne dovodi u pitanje, time da je u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tužiteljici isti iznos odmjerenog troška umanjen za 7,77% te odmjeren u iznosu od 1.445,23 Eur-a.
20.2. Preostali dio zahtjeva tužiteljice u iznosu od 215,00 Eur-a nije osnovan pa ga je valjalo odbiti.
20.3. Slijedom navedenog, uvažavanjem žalbe tužene, u smislu odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka.
21. Odluka o troškovima žalbenog postupka tužene temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. a u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a.
21.1. Kako je tužena djelomično uspjela sa žalbom u odnosu na pobijani dio presude i to u omjeru od 92,23 %, to joj je na ime troškova žalbenog postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi sa Tbr. 10. toč. 1. Tarife, dosuđen trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 315,40 Eur-a.
21.2. Preostali dio zahtjeva tužene u iznosu od 26,58 Eur-a nije osnovan pa ga je valjalo odbiti.
22. U nepobijanom dosuđujućem dijelu toč. I i toč. II izreke, presuda suda prvog stupnja nije ispitivana.
Osijek, 15. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
mr. sc. Krunoslav Baran
