Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1607/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 9, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu "Porobija & Porobija", u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Zadru, pod poslovnim brojem 93 P-1200/19-46 od 16. veljače 2023., u sjednici vijeća, održanoj 14. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d., dok se žalba tužitelja OR odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Zadru, pod poslovnim brojem 93
P-1200/19-46 od 16. veljače 2023. se:
a) po žalbi tuženika potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkama II. i III. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja,
b) po žalbi tužitelja potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkom I. izreke presude odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja i kojim je točkom IV. izreke presude odbijen dio eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja,
c) po žalbama stranaka preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom V. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi:
„Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 277,41 EUR-a sa zateznim kamatama koja teku od donošenja prvostupanjske presude (16. veljače 2023.) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan prvi siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan prvi srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos od 1.384,84 EUR-a zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.“
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209357947, zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti –vratiti tužitelju iznos od 33.874,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na
- iznos od 77,91 EUR sa kamatom od 06.07.2007. godine
- iznos od 260,01 EUR sa kamatom od 13.08.2007. godine
- iznos od 260,40 EUR sa kamatom od 11.09.2007. godine
- iznos od 256,99 EUR sa kamatom od 11.10.2007. godine
- iznos od 259,91 EUR sa kamatom od 12.11.2007. godine
- iznos od 23,35 EUR sa kamatom od 14.11.2007. godine
- iznos od 280,26 EUR sa kamatom od 11.12.2007. godine
- iznos od 284,14 EUR sa kamatom od 11.01.2008. godine
- iznos od 287,82 EUR sa kamatom od 12.02.2008. godine
- iznos od 292,99 EUR sa kamatom od 11.03.2008. godine
- iznos od 20,82 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
- iznos od 308,84 EUR sa kamatom od 11.04.2008. godine
- iznos od 304,28 EUR sa kamatom od 12.05.2008. godine
- iznos od 304,23 EUR sa kamatom od 11.06.2008. godine
- iznos od 301,85 EUR sa kamatom od 11.07.2008. godine
- iznos od 299,99 EUR sa kamatom od 12.08.2008. godine
- iznos od 302,26 EUR sa kamatom od 11.09.2008. godine
- iznos od 312,07 EUR sa kamatom od 13.10.2008. godine
- iznos od 8,20 EUR sa kamatom od 24.10.2008. godine
- iznos od 324,12 EUR sa kamatom od 05.11.2008. godine
- iznos od 315,22 EUR sa kamatom od 03.12.2008. godine
- iznos od 328,51 EUR sa kamatom od 08.01.2009. godine
- iznos od 335,24 EUR sa kamatom od 06.02.2009. godine
- iznos od 337,30 EUR sa kamatom od 04.03.2009. godine
- iznos od 330,83 EUR sa kamatom od 09.04.2009. godine
- iznos od 329,26 EUR sa kamatom od 08.05.2009. godine
- iznos od 327,69 EUR sa kamatom od 09.06.2009. godine
- iznos od 326,37 EUR sa kamatom od 08.07.2009. godine
- iznos od 339,90 EUR sa kamatom od 06.08.2009. godine
- iznos od 343,49 EUR sa kamatom od 03.09.2009. godine
- iznos od 340,70 EUR sa kamatom od 06.10.2009. godine
- iznos od 340,43 EUR sa kamatom od 06.11.2009. godine
- iznos od 341,36 EUR sa kamatom od 09.12.2009. godine
- iznos od 348,80 EUR sa kamatom od 08.01.2010. godine
- iznos od 353,18 EUR sa kamatom od 09.02.2010. godine
- iznos od 351,72 EUR sa kamatom od 09.03.2010. godine
- iznos od 359,68 EUR sa kamatom od 09.04.2010. godine
- iznos od 362,60 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine
- iznos od 369,23 EUR sa kamatom od 08.06.2010. godine
- iznos od 382,27 EUR sa kamatom od 09.07.2010. godine
- iznos od 371,04 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine
- iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 14.09.2010. godine
- iznos od 387,14 EUR sa kamatom od 14.10.2010. godine
- iznos od 390,99 EUR sa kamatom od 15.11.2010. godine
- iznos od 400,02 EUR sa kamatom od 08.12.2010. godine
- iznos od 418,87 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine
- iznos od 401,13 EUR sa kamatom od 15.02.2011. godine
- iznos od 404,11 EUR sa kamatom od 15.03.2011. godine
- iznos od 404,27 EUR sa kamatom od 15.04.2011. godine
- iznos od 414,95 EUR sa kamatom od 11.05.2011. godine
- iznos od 432,69 EUR sa kamatom od 15.06.2011. godine
- iznos od 454,68 EUR sa kamatom od 15.07.2011. godine
- iznos od 496,55 EUR sa kamatom od 11.08.2011. godine
- iznos od 431,63 EUR sa kamatom od 07.09.2011. godine
- iznos od 420,52 EUR sa kamatom od 14.10.2011. godine
- iznos od 419,48 EUR sa kamatom od 15.11.2011. godine
- iznos od 421,20 EUR sa kamatom od 15.12.2011. godine
- iznos od 430,29 EUR sa kamatom od 11.01.2012. godine
- iznos od 434,92 EUR sa kamatom od 14.02.2012. godine
- iznos od 431,67 EUR sa kamatom od 15.03.2012. godine
- iznos od 430,76 EUR sa kamatom od 13.04.2012. godine
- iznos od 432,81 EUR sa kamatom od 09.05.2012. godine
- iznos od 435,62 EUR sa kamatom od 13.06.2012. godine
- iznos od 432,28 EUR sa kamatom od 09.07.2012. godine
- iznos od 432,58 EUR sa kamatom od 13.08.2012. godine
- iznos od 425,45 EUR sa kamatom od 10.09.2012. godine
- iznos od 425,93 EUR sa kamatom od 04.10.2012. godine
- iznos od 433,10 EUR sa kamatom od 13.11.2012. godine
- iznos od 431,61 EUR sa kamatom od 14.12.2012. godine
- iznos od 433,82 EUR sa kamatom od 09.01.2013. godine
- iznos od 427,30 EUR sa kamatom od 11.02.2013. godine
- iznos od 425,46 EUR sa kamatom od 12.03.2013. godine
- iznos od 432,63 EUR sa kamatom od 12.04.2013. godine
- iznos od 425,47 EUR sa kamatom od 09.05.2013. godine
- iznos od 424,01 EUR sa kamatom od 10.06.2013. godine
- iznos od 418,94 EUR sa kamatom od 09.07.2013. godine
- iznos od 422,04 EUR sa kamatom od 13.08.2013. godine
- iznos od 423,77 EUR sa kamatom od 09.09.2013. godine
- iznos od 428,58 EUR sa kamatom od 11.10.2013. godine
- iznos od 428,22 EUR sa kamatom od 08.11.2013. godine
- iznos od 432,95 EUR sa kamatom od 11.12.2013. godine
- iznos od 428,40 EUR sa kamatom od 15.01.2014. godine
- iznos od 339,71 EUR sa kamatom od 07.02.2014. godine
- iznos od 341,19 EUR sa kamatom od 05.03.2014. godine
- iznos od 339,15 EUR sa kamatom od 07.04.2014. godine
- iznos od 337,93 EUR sa kamatom od 09.05.2014. godine
- iznos od 337,47 EUR sa kamatom od 09.06.2014. godine
- iznos od 338,76 EUR sa kamatom od 04.07.2014. godine
- iznos od 340,69 EUR sa kamatom od 04.08.2014. godine
- iznos od 343,09 EUR sa kamatom od 09.09.2014. godine
- iznos od 342,01 EUR sa kamatom od 07.10.2014. godine
- iznos od 344,79 EUR sa kamatom od 07.11.2014. godine
- iznos od 346,23 EUR sa kamatom od 04.12.2014. godine
- iznos od 346,54 EUR sa kamatom od 09.01.2015. godine
- iznos od 346,90 EUR sa kamatom od 06.02.2015. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 06. srpnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209357947, koji su stranke zaključile dana 01. lipnja 2007. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 01. lipnja 2007. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 01. lipnja 2007. godine.
III. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 6.396,10 EUR (48.191,42 HRK) i to:
- iznos od 2,27 EUR sa kamatom od 13.08.2007. godine
- iznos od 2,60 EUR sa kamatom od 11.09.2007. godine
- iznos od 0,85 EUR sa kamatom od 12.11.2007. godine
- iznos od 4,36 EUR sa kamatom od 11.01.2008. godine
- iznos od 7,49 EUR sa kamatom od 12.02.2008. godine
- iznos od 11,89 EUR sa kamatom od 11.03.2008. godine
- iznos od 12,03 EUR sa kamatom od 01.04.2008. godine
- iznos od 4,32 EUR sa kamatom od 12.05.2008. godine
- iznos od 4,03 EUR sa kamatom od 11.06.2008. godine
- iznos od 2,23 EUR sa kamatom od 11.07.2008.godine
- iznos od 1,14 EUR sa kamatom od 12.08.2008. godine
- iznos od 2,93 EUR sa kamatom od 11.09.2008. godine
- iznos od 15,80 EUR sa kamatom od 13.10.2008. godine
- iznos od 21,49 EUR sa kamatom od 05.11.2008. godine
- iznos od 13,79 EUR sa kamatom od 03.12.2008. godine
- iznos od 25,30 EUR sa kamatom od 08.01.2009. godine
- iznos od 31,12 EUR sa kamatom od 06.02.2009. godine
- iznos od 32,90 EUR sa kamatom od 04.03.2009. godine
- iznos od 27,30 EUR sa kamatom od 09.04.2009. godine
- iznos od 25,94 EUR sa kamatom od 08.05.2009. godine
- iznos od 24,51 EUR sa kamatom od 09.06.2009. godine
- iznos od 23,42 EUR sa kamatom od 08.07.2009. godine
- iznos od 21,59 EUR sa kamatom od 06.08.2009. godine
- iznos od 24,49 EUR sa kamatom od 03.09.2009. godine
- iznos od 22,22 EUR sa kamatom od 06.10.2009. godine
- iznos od 22,06 EUR sa kamatom od 06.11.2009. godine
- iznos od 22,66 EUR sa kamatom od 09.12.2009. godine
- iznos od 28,98 EUR sa kamatom od 08.01.2010. godine
- iznos od 32,50 EUR sa kamatom od 09.02.2010. godine
- iznos od 31,33 EUR sa kamatom od 09.03.2010. godine
- iznos od 37,82 EUR sa kamatom od 09.04.2010. godine
- iznos od 40,29 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine
- iznos od 45,79 EUR sa kamatom od 08.06.2010. godine
- iznos od 56,61 EUR sa kamatom od 09.07.2010. godine
- iznos od 47,26 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine
- iznos od 69,59 EUR sa kamatom od 14.09.2010. godine
- iznos od 60,62 EUR sa kamatom od 14.10.2010. godine
- iznos od 63,73 EUR sa kamatom od 15.11.2010. godine
- iznos od 71,19 EUR sa kamatom od 08.12.2010. godine
- iznos od 86,75 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine
- iznos od 72,11 EUR sa kamatom od 15.02.2011. godine
- iznos od 74,57 EUR sa kamatom od 15.03.2011. godine
- iznos od 74,70 EUR sa kamatom od 15.04.2011. godine
- iznos od 83,51 EUR sa kamatom od 11.05.2011. godine
- iznos od 98,16 EUR sa kamatom od 15.06.2011. godine
- iznos od 116,32 EUR sa kamatom od 15.07.2011. godine
- iznos od 160,07 EUR sa kamatom od 11.08.2011. godine
- iznos od 105,28 EUR sa kamatom od 07.09.2011. godine
- iznos od 95,89 EUR sa kamatom od 14.10.2011. godine
- iznos od 95,02 EUR sa kamatom od 15.11.2011. godine
- iznos od 96,47 EUR sa kamatom od 15.12.2011. godine
- iznos od 104,12 EUR sa kamatom od 11.01.2012. godine
- iznos od 108,07 EUR sa kamatom od 14.02.2012. godine
- iznos od 105,31 EUR sa kamatom od 15.03.2012. godine
- iznos od 104,54 EUR sa kamatom od 13.04.2012. godine
- iznos od 106,27 EUR sa kamatom od 09.05.2012. godine
- iznos od 108,64 EUR sa kamatom od 13.06.2012. godine
- iznos od 105,71 EUR sa kamatom od 09.07.2012. godine
- iznos od 106,18 EUR sa kamatom od 13.08.2012. godine
- iznos od 100,06 EUR sa kamatom od 10.09.2012. godine
- iznos od 100,46 EUR sa kamatom od 04.10.2012. godine
- iznos od 106,52 EUR sa kamatom od 13.11.2012. godine
- iznos od 105,22 EUR sa kamatom od 14.12.2012. godine
- iznos od 107,16 EUR sa kamatom od 09.01.2013. godine
- iznos od 101,62 EUR sa kamatom od 11.02.2013. godine
- iznos od 100,06 EUR sa kamatom od 12.03.2013. godine
- iznos od 106,12 EUR sa kamatom od 12.04.2013. godine
- iznos od 156,45 EUR sa kamatom od 09.05.2013. godine
- iznos od 164,95 EUR sa kamatom od 10.06.2013. godine
- iznos od 159,89 EUR sa kamatom od 09.07.2013. godine
- iznos od 162,98 EUR sa kamatom od 13.08.2013. godine
- iznos od 164,71 EUR sa kamatom od 09.09.2013. godine
- iznos od 169,52 EUR sa kamatom od 11.10.2013. godine
- iznos od 169,17 EUR sa kamatom od 08.11.2013. godine
- iznos od 173,89 EUR sa kamatom od 11.12.2013. godine
- iznos od 169,34 EUR sa kamatom od 15.01.2014. godine
- iznos od 80,65 EUR sa kamatom od 07.02.2014. godine
- iznos od 82,13 EUR sa kamatom od 05.03.2014. godine
- iznos od 80,10 EUR sa kamatom od 07.04.2014. godine
- iznos od 78,88 EUR sa kamatom od 09.05.2014. godine
- iznos od 78,41 EUR sa kamatom od 09.06.2014. godine
- iznos od 79,70 EUR sa kamatom od 04.07.2014. godine
- iznos od 81,63 EUR sa kamatom od 04.08.2014. godine
- iznos od 84,01 EUR sa kamatom od 09.09.2014. godine
- iznos od 82,95 EUR sa kamatom od 07.10.2014. godine
- iznos od 85,75 EUR sa kamatom od 07.11.2014. godine
- iznos od 87,17 EUR sa kamatom od 04.12.2014. godine
- iznos od 87,61 EUR sa kamatom od 09.01.2015. godine
- iznos od 87,84 EUR sa kamatom od 06.02.2015. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 01. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan dio eventualnog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu više zatraženog iznosa od 3.829,06 EUR (28.850,02 HRK) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, s osnova nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa.
V. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.662,25 EUR (12.524,22 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude (16. veljače 2023.) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
2. Žali se tuženik, pobijajući točke II., III. i V. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se odbije eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.
3. Žali se i tužitelj, pobijajući točke I., IV. i V. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troška parničnog postupka tužitelju, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Žalba tuženika djelomično je osnovana.
6. Žalba tužitelja nije osnovana.
7. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209357947, zaključen 1. lipnja 2007. godine između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, ništetan, kao i kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 33.874,72 EUR-a iz tog osnova ništetnosti, te eventualni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), sadržanih u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, uz nalog tuženiku da mu iz osnova ništetnosti tih ništetnih odredbi isplati iznos od 10.225,16 EUR-a.
8. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, da li je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu ništetan, odnosno, da li su odredbe tog Ugovora o namjenskom kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne, kao što je i sporno, postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa, obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).
9. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i djelomičnu osnovanost, a djelomičnu neosnovanost eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja, utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- dana 1. lipnja 2007., između tuženika i tužitelja, kao korisnika kredita, te IR kao sudužnika i UR, kao založnog dužnika, da je zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209357947 za adaptaciju stambenog objekta, te kredit da je odobren na iznos od 83.400,00 CHF obračunato po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan isplate kredita i istim Ugovorom o namjenskom kreditu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, a temeljem Odluke banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, te rok otplate kredita da je ugovoren na 27 godina, a da je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama;
- tužitelj da je 27. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju - konverzija kredita u kredit u EUR, a sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine;
- iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da proizlazi, da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;
- Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju pod poslovnim brojem Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. da se izjasnio, da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom da je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa tužitelj da ima pravni interes za vođenje ovog postupka;
- iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. da proizlazi, da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno člancima 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača;
- presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., da je presuda potvrđena u odnosu na tuženika, u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna;
- presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. da je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača;
- Vrhovni sud Republike Hrvatske da je 9. travnja 2015. pod poslovnim brojem Revt-249/14-2 donio presudu, kojom da je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva;
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je 14. lipnja 2018. donio i presudu pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10, kojom da je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu;
- dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako da je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu;
- odredbom članka 81. stavcima 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, 46/07) da je bilo propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača da je bilo propisano, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača da je bilo propisano, da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe;
- tužene banke da nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe da vrijedi presumpcija, da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik da nije dokazao, a tuženik da mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji da nije slučaj;
- predmetni Ugovor o namjenskom kreditu da je unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj da nije imao utjecaja na njegov sadržaj;
- prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici;
- tužitelj da je aktivno legitimiran za pokretanje postupka u ovoj pravnoj stvari;
- činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim da je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe da ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi;
- tužitelj da ima svojstvo potrošača, obzirom da je u samom Ugovoru o namjenskom kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se kredit odobrava za adaptaciju stambenog objekta, a što tuženik tijekom postupka da nije argumentirano osporio;
- iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Majdi Korljan, da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50%, te uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, više obračunao tužitelju razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 10.225,16 EUR-a, sve u periodu od 1. kolovoza 2007. do 1. veljače 2015., a konverzijom kredita tuženik da je utvrdio pretplatu izračunatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 3.829,06 EUR-a (28.850,02 HRK), te da se taj iznos koristio za namirenje 50% budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit;
- kada se uračuna pretplata iz konverzije u utvrđenom iznosu od 3.829,06 EUR-a, pravilnim obračunom po ZOO, zatvaranjem prvo zateznih kamata (4.416,61 EUR-a umanjeno za iznos konverzije), isto da rezultira iznosom od 587,55 EUR-a, koji iznos da je tužitelj više platio tuženiku zbog povećanja kamatne stope, a koji iznos da nije obuhvaćen obračunom konverzije;
- zastarni rok za stjecanje bez osnove da je pet godina, te tuženikov istaknuti prigovor zastare da je neosnovan. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske da je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak da se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
- podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača da je došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., a kako tužba u ovom predmetu da je podnesena 13. svibnja 2019., to od 13. lipnja 2014. do tada da nije protekao zastarni rok od pet godina po članku 225. ZOO;
- u konkretnom slučaju da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a jednako tako da je ugovorena kamatna stopa, koja da je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što također da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja;
- međutim, ništetnost samih tih odredbi da ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost.
10. Osnovom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da nije ništetan Ugovor o namjenskom kreditu, pa odbije tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je zahtijevao utvrđenje ništetnim Ugovora o namjenskom kreditu i isplatu iz osnova te ništetnosti, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. izreke prvostupanjske presude.
11. Nadalje, sud prvog stupnja, odlučujući o eventualnom tužbenom zahtjevu tužitelja, zaključuje, da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, kao i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, pa, prihvaćajući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Majde Korljan, utvrđuje ništetnim sporne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu i nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.396,10 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, dok odbija kao neosnovan dio eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tužitelj tražio isplatu više zatraženog iznosa od 3.829,06 EUR-a, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude.
12. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo, u dijelu kojim je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u dijelu kojim je točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, a točkom IV. izreke odbio dio eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika i tužitelja.
13. Stoga, niti žalbenim navodima tuženika, a niti žalbenim navodima tužitelja – kojima isti u biti smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je donio prvostupanjsku presudu u ovim pobijanim dijelovima – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku odluku u ovim pobijanim dijelovima, pa se tuženik i tužitelj, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuju na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome, zašto je donio prvostupanjsku presudu u ovim pobijanim dijelovima po žalbama stranaka, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
14. Nadalje, tuženiku je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode, i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je odlučivao o tužbenom zahtjevu tužitelja, kao u podnesku tužitelja od 27. siječnja 2023. (stranice od 235 do 241 spisa), kojim podneskom je tužitelj određeno postavio tužbeni zahtjev, a koji tužbeni zahtjev je tužitelj postavio nakon provedenog vještačenja.
15. Tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za navesti da, suprotno njegovim žalbenim navodima, u konkretnom slučaju tužitelj nije preinačio tužbu, nego je podneskom od 27. siječnja 2023. određeno postavio tužbeni zahtjev nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika i provedenog vještačenja, time da je tužba, a kako to proizlazi iz činjeničnih navoda iste, bila podnesena temeljem članka 186.b ZPP-a kao stupnjevita, pa se u navedenim okolnostima određenim postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelja podneskom od 27. siječnja 2023. niti ne radi o preinaci tužbe, te je tuženiku i za navesti, da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je sud prvog stupnja tužitelja pozvao na uređenje tužbe, koju je tužitelj podnio kao stupnjevitu tužbu, pa je u tim okolnostima podnošenjem tužbe prekinuta zastara, slijedom čega, određeni tužbeni zahtjev tužitelja, postavljen nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika i provedenog vještačenja, nije u zastari.
16. Daljnjim žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.
17. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, nema dvojbe da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika
– banke, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
18. Pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu ništetne, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je, imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge, koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.
19. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući točkom II. izreke dio eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, slijedom čega nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika.
20. Tuženiku je i za navesti, da dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene, a navedene ocjene suda prvog stupnja su utemeljene na odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.
21. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na nevezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) predmetna odredba članka 502.c ZPP izmijenjena, na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.
22. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.
23. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
24. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o namjenskom kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
25. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05), koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
26. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
27. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
28. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
29. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva
- načela savjesnosti i poštenja, što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.
30. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
31. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
32. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.
33. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po osnovnom Ugovoru o namjenskom kreditu, te da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzije bila da se u obračun uključe sva plaćanja, pri čemu da je tužitelj izračun konverzije i prihvatio.
34. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje ZID ZPK), tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem spornih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu.
35. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZID ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s članka 20. stavka 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. sve ZZP/03).
36. Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj eventualni tužbeni zahtjev temelji na nepostojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
37. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
38. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je potrebno naglasiti, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa, čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog drugostupanjskog suda mora biti restriktivno.
39. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
40. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti, da je odredbom članka 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.
41. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi, da se Glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način ne reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan, tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.
42. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi, da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači, koji su konvertirali kredite, nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj drugostupanjski sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.
43. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili da mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala biti slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
44. Potrošačima, koji su kredit konvertirali, pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju, koji je izvršio konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
45. Posebno treba istaknuti, da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je Sporazum o konverziji ništetan, već svoj eventualni tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
46. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.
47. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14 propisano je, da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano, da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno odredbi članka 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
48. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci.
49. Obzirom, da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi, koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja, koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
50. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK).
51. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
52. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti, da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
53. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
54. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio, da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
55. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom, koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 13. svibnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 3 spisa).
56. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 1111. ZOO/05, kada je eventualni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom djelomično prihvatio. Nije stoga ostvaren niti tuženikov žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a, kojeg u žalbi ističe tuženik.
57. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini preplate, umanjene za iznos koji je tužitelju od strane tuženika priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.
58. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO/05 propisano je, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
59. Prema tome, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
60. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO/05 propisano, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno sud prvog stupnja postupio, kada je obvezao tuženika da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.
61. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je, u skladu s člankom 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člancima 1111. i 1115. sve ZOO/05, djelomično prihvatio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.
62. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji, pravilnim obračunom prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju.
63. Prema tome, visina preplaćenog iznosa, utvrđena po vještaku financijske struke, čiji Nalaz i mišljenje nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužene.
64. Nadalje, tužitelj nije doveden u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji, jer je vještak oduzeo od ukupnog iznosa, koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos, a ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja nje kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
65. Prema tome, imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Majde Korljan, iz kojeg proizlazi da je vještačenje provedeno u skladu sa odgovarajućim odredbama ZID ZPK, te da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50%, te uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, više obračunao tužitelju razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 10.225,16 EUR-a, sve u periodu od 1. kolovoza 2007. do 1. veljače 2015., a konverzijom kredita tuženik da je utvrdio pretplatu izračunatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 3.829,06 EUR-a (28.850,02 HRK), te da se taj iznos koristio za namirenje 50% budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je, suprotno žalbenim navodima tuženika, točkom III. izreke prvostupanjske presude naložio tuženiku da isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule iznos od 6.396,10 EUR (48.191,42 HRK), kao i što je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, postupio, kada je točkom IV. izreke prvostupanjske presude odbio kao neosnovan dio eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio isplatu više zatraženog iznosa od 3.829,06 EUR (28.850,02 HRK) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
66. Tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđeni iznos glavnice priznao i pripadajuće zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. i odredbi članka 1115. sve ZOO/05, te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.
67. Tužitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode, za odgovoriti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je odbio glavni tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnim Ugovora o namjenskom kreditu, pravilno pri tome zaključujući, da ništetnost samih spornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora o namjenskom kreditu.
68. Nadalje, tužitelju je i za navesti, da Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne strane i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge strane (takav stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-1184/2024-2 od 6. veljače 2025.), a tužitelju je suviše i za navesti, da je odredbom članka 87 stavka 1 ZZP/03, a koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, propisano, da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87 stavci 1. i 2. ZZP/03).
69. Budući, da na izloženi način u ovim pobijanim dijelovima nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi stranaka, a prvostupanjskom presudom u ovim pobijanim dijelovima nije počinjena, kako žalbom tuženika istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tužitelja i žalbu tuženika odbiti kao neosnovane i u ovim pobijanim dijelovima potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u točkama I.a) i I.b) izreke (članak 368. stavak ZPP-a).
70. Međutim, neosnovano tužitelj pobija točku V. izreke prvostupanjske presude, kojom je odlučeno o troškovima postupka, dok se žalba tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka ukazuje osnovana.
71. To stoga, što je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je uspjeh tužitelja u postupku ocijenio u omjeru od 80 % (uspjeh u osnovu u omjeru od 100%, a u visini postavljenog zahtjeva u omjeru od 60%), a uspjeh tuženika u omjeru od 20%.
72. Naime,imajući u vidu da tužitelj nije uspio u glavnom tužbenom zahtjevu, te da je uspio u eventualnom deklaratornom tužbenom zahtjevu, to proizlazi da je tužitelj u osnovu uspio u omjeru od 50%, dok je u odnosu na visinu eventualnog deklaratornog tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od cca 60%, slijedom čega proizlazi da uspjeh tužitelja u postupku iznosi 55%, a uspjeh tuženika da iznosi 45%.
73. Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, to proizlazi da ukupni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 10%.
74. Imajući u vidu pravilno obračunat trošak tužitelju po prvostupanjskom sud u iznosu od 2.770,41 EUR, to proizlazi da trošak tužitelja iznosi 277,41 EUR, koji trošak je tuženik, temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, dužan naknaditi tužitelju, dok je zahtjev tužitelja za naknadom daljnjih troškova postupka u iznosu od 1.384,84 EUR-a valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u točki I.c) izreke.
75. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka, jer je isti svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.
76. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.
Split, 14. svibnja 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Tihana Pivac
