Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-12/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UCB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Romeu Hercegu, odvjetniku u Zaboku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, pod poslovnim brojem P-44/2024-62 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća, održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. i presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, pod poslovnim brojem P-44/2024-62 od 29. studenog 2024. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim su točkama I. i III. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice,

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan,

c) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkama IV. i V. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi: „Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.451,11 EUR-a, dok se zahtjev tužiteljice za daljnji trošak u iznosu od 2.977,87 EUR-a odbija kao neosnovan.“

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., čl. 5 i čl. 7 ugovora o kreditu br. 9011732279 od 28. srpnja 2006. g. zaključenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužiteljice UCB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju su vezani glavnica kredita i visina anuiteta te odredbe čl. 4., čl. 5 i čl. 7 istog ugovora kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa koja temeljem jednostrane odluke tuženika može biti veća od 4,30%, koliko je iznosila u trenutku zaključenja ugovora.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe dodatka ugovoru o kreditu 9011732279 od 28. srpnja 2006. g. zaključenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužiteljice UCB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, dana 3. prosinca 2015. g. sadržane u čl. 1 do čl. 6 istog dodatka koje su u vezi s ništetnim odredbama i kojima se mijenjaju ništetne odredbe iz čl. 1., čl. 4. čl. 5 i čl. 7 osnovnog ugovora o kreditu br. 9011732279 od 28. srpnja 2006. g. zaključenog između istih stranaka.

III. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužan je isplatiti tužiteljici UCB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope te s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja iznos od ukupno 8.593,59 € / 64.748,41 kn uz zakonsku zateznu kamatu tekuću

na iznos od 11,46 € od dana 1. listopada 2010. g. do isplate,

na iznos od 108,17 € od dana 1. studenog 2010. g. do isplate,

na iznos od 117,65 € od dana 1. prosinca 2010. g. do isplate,

na iznos od 141,60 € od dana 1. siječnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 125,10 € od dana 1. veljače 2011. g. do isplate,

na iznos od 131,09 € od dana 1. ožujka 2011. g. do isplate,

na iznos od 123,04 € od dana 1. travnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 124,25 € od dana 1. svibnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 148,60 € od dana 1. lipnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 150,72 € od dana 1. srpnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 177,89 € od dana 1. kolovoza 2011. g. do isplate,

na iznos od 156,98 € od dana 1. rujna 2011. g. do isplate,

na iznos od 142,69 € od dana 1. listopada 2011. g. do isplate,

na iznos od 140,91 € od dana 1. studenog 2011. g. do isplate,

na iznos od 139,64 € od dana 1. prosinca 2011. g. do isplate,

na iznos od 145,92 € od dana 1. siječnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 152,53 € od dana 1. veljače 2012. g. do isplate,

na iznos od 152,90 € od dana 1. ožujka 2012. g. do isplate,

na iznos od 148,60 € od dana 1. travnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 150,79 € od dana 1. svibnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 152,86 € od dana 1. lipnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 149,57 € od dana 1. srpnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 150,67 € od dana 1. kolovoza 2012. g. do isplate,

na iznos od 148,82 € od dana 1. rujna 2012. g. do isplate,

na iznos od 144,12 € od dana 1. listopada 2012. g. do isplate,

na iznos od 149,09 € od dana 1. studenog 2012. g. do isplate,

na iznos od 151,83 € od dana 1. prosinca 2012. g. do isplate,

na iznos od 150,87 € od dana 1. siječnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 140,23 € od dana 1. veljače 2013. g. do isplate,

na iznos od 149,29 € od dana 1. ožujka 2013. g. do isplate,

na iznos od 149,73 € od dana 1. travnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 145,92 € od dana 1. svibnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 135,78 € od dana 1. lipnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 135,51 € od dana 1. srpnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 137,70 € od dana 1. kolovoza 2013. g. do isplate,

na iznos od 141,80 € od dana 1. rujna 2013. g. do isplate,

na iznos od 148,07 € od dana 1. listopada 2013. g. do isplate,

na iznos od 144,84 € od dana 1. studenog 2013. g. do isplate,

na iznos od 146,70 € od dana 1. prosinca 2013. g. do isplate,

na iznos od 148,82 € od dana 1. siječnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 112,60 € od dana 1. veljače 2014. g. do isplate,

na iznos od 115,19 € od dana 1. ožujka 2014. g. do isplate,

na iznos od 114,41 € od dana 1. travnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 111,37 € od dana 1. svibnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 110,13 € od dana 1. lipnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 110,46 € od dana 1. srpnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 114,39 € od dana 1. kolovoza 2014. g. do isplate,

na iznos od 117,24 € od dana 1. rujna 2014. g. do isplate,

na iznos od 116,59 € od dana 1. listopada 2014. g. do isplate,

na iznos od 119,31 € od dana 1. studenog 2014. g. do isplate,

na iznos od 121,22 € od dana 1. prosinca 2014. g. do isplate,

na iznos od 120,21 € od dana 1. siječnja 2015. g. do isplate,

na iznos od 188,31 € od dana 1. veljače 2015. g. do isplate,

na iznos od 177,81 € od dana 1. ožujka 2015. g. do isplate,

na iznos od 184,45 € od dana 1. travnja 2015. g. do isplate,

na iznos od 179,33 € od dana 1. svibnja 2015. g. do isplate,

na iznos od 186,15 € od dana 1. lipnja 2015. g. do isplate,

na iznos od 184,09 € od dana 1. srpnja 2015. g. do isplate,

na iznos od 172,48 € od dana 1. kolovoza 2015. g. do isplate,

na iznos od 162,48 € od dana 1. rujna 2015. g. do isplate,

na iznos od 162,63 € od dana 1. listopada 2015. g. do isplate,

i to od 1. listopada 2010. g. pa do 31. srpnja 2015. g. po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 ZOO, u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. g. pa do 31. prosinca 2022. g. po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima i Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužan je tužiteljici UCB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.428,98 eura uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima i Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena tekuću od dana 29. studenoga 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredaba članaka 1., 4., 5. i 7. Ugovora o kreditu boj 9011732279, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 28. srpnja 2006., u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, kao i da su ništetne odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu 9011732279 od 28. srpnja 2006., sadržane u članku 1. do članka 6., koje su u svezi s ništetnim odredbama i kojima se mijenjaju ništetne odredbe iz članka 1., članka 4. članka 5. i članka 7. osnovnog Ugovora o kreditu br. 9011732279 od 28. srpnja 2006., te kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu iz osnova navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne, te i da li su ništetne odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu sadržane u članku 1. do članka 6., koje su u svezi s ništetnim odredbama i kojima se mijenjaju ništetne odredbe iz članka 1., članka 4. članka 5. i članka 7. osnovnog Ugovora o kreditu, kao i što je sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu, a koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Donoseći pobijanu presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredaba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tužene banke, te kojim je ugovoreno da se isplata kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), kao i u dijelu kojim je tuženik, iz osnova tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, dužan isplatiti tužiteljici iznos od 8.593,59 EUR-a / 64.748,41 kunu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje ukazuje žalitelj, jer u navedenom dijelu prvostupanjska presuda sadrži valjane, dostatno obrazložene i pravno osnovane razloge o činjenicama koje su odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u navedenom dijelu.

8. Isto tako, u tom pobijanom dijelu nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

9. Također, u tom pobijanom dijelu nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev, kao i prigovore tuženika, te je, na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP), utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, u dijelu kojim je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. Tako je po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, da su 28. srpnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9011732279, te tuženik da je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama, koji da odgovara protuvrijednosti iznosa od 82.584,97 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, te rok otplate kredita da je 240 mjeseci;

- kredit da je odobren za kupnju nekretnina, stana ili obiteljske kuće, a također da je ugovoreno da banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita;

- Ugovorom o kreditu da je ugovoreno, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,30% godišnje;

- tijekom otplate kredita da je mijenjana kamatna stopa i da je dolazilo do promjene deviznog tečaja;

- u konkretnom slučaju, tužiteljica da ima svojstva potrošača;

- 3. prosinca 2015. da je sklopljen i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011732279, kojim da je osnovnom Ugovoru o kreditu izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u Eur, na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15, te temeljem tog Dodatka Ugovora o kreditu, konverzija da je provedena u skladu sa ZID ZPK/15;

- u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule da je vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji da je 4. srpnja 2013. godine donio presudu pod poslovnim brojem P-1401/2012., kojom da je utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske da je 14. lipnja 2018. godine donio presudu pod poslovnim brojem Pž-6632/2017., kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula);

- Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske da je pravomoćno utvrdio, da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe, kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi;

- kako odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata, kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, sadržajno da su izražene na identičan način kao i one za koje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, iz kojeg razloga da su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost da nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer takvo pravno stajalište da je izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.;

- sukladno članku 502c. ZPP-a, sud da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da je vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke;

- pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, da je utvrđena ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule, a navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti, jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija;

- iz iskaza svjedokinje UC, ista da ne može za prisutnu tužiteljicu reći na koji način je tekao postupak informiranja kod odobravanja ili dodjele kredita, jer ona u tom periodu, kao i sada, da nije radila, a niti da ne radi sa klijentima u svezi kredit;

- tuženikov prigovor zastare da nije osnovan;

- o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a, u svezi prekida zastarnog roka da se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rešenju pod poslovnim brojem Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine, gdje da je, između ostalog navedeno, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe;

- zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi da je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. zbog presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara da je ponovno počela teći 15. lipnja 2019. zbog presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017. i zastarni rok da istječe 15. lipnja 2023. godine, pa kako tužba u konkretnom predmetu da je podnesena dana 10. lipnja 2019. godine, to predmetna tražbina tužiteljice da nije zastarjela;

- iz provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje, dipl. ekonomisti OC, tuženik da je izradio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30.09.2015. godine, te ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope za razdoblje od 31.8.2007. godine do 31.12.2013. godine, da ukupno iznosi 25.109,80 kuna, dok ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja-valutna klauzula za razdoblje od 31.8.2006. do 30.9.2015. godine da ukupno iznosi 57.646,66 kuna, a po osnovi konverzije na dan 30.9.2015. godine tuženik da je priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 32.032,36 kuna, pa po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji da je ostao dug po osnovi glavnice od 64.748,41 kunu ili 8.593,59 EUR-a, na koji iznos da se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate duga.

11. Osnovom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te osnovom iskaza tužiteljice, sud prvog stupnja zaključuje, da su odredbe članaka 1., 4., 5. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, kao i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, ništetne, pa, prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje, dipl. ekonomiste OC, a primjenom odredbi članaka 323. stavka 1., 324. stavka 1. i 1111., te odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. i članka 115. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 8.593,59 EUR-a / 64.748,41 kunu sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude.

12. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (članci 1., 4., 5. i 7. Ugovora o kreditu).

15. Naime, sud prvog stupnja je, imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge, koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

16. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja, prihvaćajući točkom I. izreke prvostupanjske presude deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, slijedom čega nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika.

17. Tuženiku je i za navesti, da dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora o kreditu budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene, a navedene ocjene suda prvog stupnja su utemeljene na odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na nevezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) predmetna odredba članka 502.c ZPP izmijenjena, na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

19. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice po osnovnom Ugovoru o kreditu, te da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzija bila da se u obračun uključe sva plaćanja, pri čemu da je tužiteljica izračun konverzije i prihvatila.

20. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu u CHF.

21. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19.a ZPK-a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s članka 20. stavka 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. sve ZZP/03).

22. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na nepostojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

23. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose, koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, sadržanih u osnovnom Ugovoru o kreditu.

24. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je potrebno naglasiti, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa, čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog drugostupanjskog suda mora biti restriktivno.

25. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

26. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom članka 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

27. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi, da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način ne reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

28. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi, da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj drugostupanjski sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

29. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica, koja je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili da joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

30. Potrošačima, koji su kredit konvertirali, pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici, koja je izvršila konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

31. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

32. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

33. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14 propisano je, da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano, da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno odredbi članka 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

34. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci.

35. Obzirom, da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

36. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK).

37. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni Ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

38. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ĆC protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti, da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

39. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

40. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĆC protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

41. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 3. lipnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 5 spisa).

42. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 1111. ZOO/05, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga u ovom dijelu, kojim je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a, kojeg u žalbi ističe tuženik.

43. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je utvrđena visina potraživanja tužiteljice u visini preplate umanjene za iznos koji je tužiteljici od strane tuženika priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

44. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO propisano je, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

45. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

46. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO/05 propisano, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno sud prvog stupnja postupio, kada je obvezao tuženika da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

47. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je, u skladu s člankom 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člancima 1111. i 1115. sve ZOO/05, u ovom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

48. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji, pravilnim obračunom prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju. Nakon uračunavanja utvrđene preplate, utvrđeno je da preplata po kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi ukupno od 8.593,59 EUR-a / 64.748,41 kunu.

49. Dakle, visina preplaćenog iznosa, utvrđena po vještaku financijske struke, čiji Nalaz i mišljenje, kao niti očitovanje vještaka od 15. listopada 2024. (stranice 377 i 378 spisa), na koje očitovanje tuženik nije imao primjedbi, nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

50. Nadalje, tužiteljica nije dovedena u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji, jer je vještak oduzeo od ukupnog iznosa, koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužiteljici priznao kao preplaćeni iznos, a ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

51. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

52. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

53. Međutim, osnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da su ništetne odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu 9011732279 od 28. srpnja 2006., sadržane u članku 1. do članka 6., koje su u svezi s ništetnim odredbama i kojima se mijenjaju ništetne odredbe iz članka 1., članka 4. članka 5. i članka 7. osnovnog Ugovora o kreditu br. 9011732279 od 28. srpnja 2006., a temeljem kojih zaključaka je sud prvog stupnja točkom II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

54. To stoga, što Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011732279 od 28. srpnja 2006. nije ništetan, kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U1/2019 od 4. ožujka 2020., raspravljajući o valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji.

55. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

56. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba, te osam kreditnih institucija za pokretanje postupaka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama, "Narodne novine" broj 102/15).

57. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske, pored formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo je da osporeni ZID ZPK-a ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

58. U takvim okolnostima, imajući nastavno na umu da je ZID ZPK-a poseban Zakona (lex specialis), u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno, Zakon o obveznim odnosima, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji dovesti do ništetnosti ili ne postojanja pojedinih odredbi sporazuma o konverziji, u konkretnom slučaju pojedinih odredbi Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011732279 od 28. srpnja 2006., kako to pogrešno svojom presudom zaključuje prvostupanjski sud, a na sklapanje kojeg Dodatka Ugovora o kreditu je tužiteljica i dobrovoljno pristala.

59. Slijedom navedenog, pozivom na odredbu članka 373. točku 3. ZPP-a, žalbu tuženika u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkom II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, je trebalo uvažiti kao osnovanu i prvostupanjsku presudu u ovom pobijanom dijelu preinačiti, na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan, odlučujući kao pod b) izreke.

60. Nadalje, osnovano tuženik prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je tužiteljici točkom IV. izreke prvostupanjske presude priznao troškove postupka u iznosu od 5.428,98 EUR-a, kao i kada je točkom V. izreke prvostupanjske presude tuženika odbio za zahtjevom za naknadu troškova postupka kao neosnovanim.

61. To stoga, što je tužiteljica u osnovu uspjela u omjeru od 50%, a u visini tužbenog zahtjeva u omjeru od 100%, pa ovaj drugostupanjski sud uspjeh tužiteljice u postupku cijeni u omjeru od 75%, slijedom čega uspjeh tuženika u postupku iznosi 25%, pa kada se od uspjeha tužiteljice odbije uspjeh tuženika, to proizlazi da je uspjeh tužiteljice u postupku u omjeru od 50%.

62. Prema tome, kada se od, po sudu prvog stupnja, obračunatog troška tužiteljici u iznosu od 5.428,98 EUR-a oduzmu priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u visini od 185,41 EUR-a, a za presudu u iznosu od 132,72 EUR-a, koji troškovi, temeljem odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23), tužiteljici ne pripadaju, a kojom odredbom je propisano, od plaćanja pristojbe oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, kao i kada se odbije tužiteljici priznata naknada za bankarsku transakciju u iznosu od 0,30 EUR-a, to proizlazi da trošak tužiteljice iznosi 2.555,27 EUR-a, a kojeg iznosa kada se odbije (prebije) trošak žalbe tuženika u iznosu od 104,16 EUR-a (visina troška razmjerno uspjehu žalbenog postupka), to proizlazi da uspjeh tužiteljice iznosi ukupno 2.451,11 EUR-a, koji iznos troška joj je, temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, dužan naknaditi tuženik, dok je zahtjev tužiteljice za više tražene troškove u iznosu od 2.977,87 EUR-a valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod c) izreke (članak 380. točka 3. ZPP- a).

63. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Split, 14. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac