Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2262/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Danku Kovaču i Ivan Boriću, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danko Kovač i Ivan Borić, u Sisku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mandarić & Einwalter, u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Kutini, pod poslovnim brojem P- 46/2023-7 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 14. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i žalba tužitelja TC kao osnovane i u pobijanom dijelu po žalbi tuženika kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te u pobijanom dijelu po žalbi tužitelja kojim je točkom III. izreke presude usvojen tuženikov prigovor prijeboja, kao i u pobijanom dijelu po žalbama stranaka kojim ja točkom IV. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, ukida se presuda Općinskog suda u Kutini, pod poslovnim brojem P-46/2023-7 od 28. svibnja 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, točkom 1. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.123,43 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.234,84 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, točkom III. izreke, naloženo je tužitelju da tuženiku isplati iznos od 1.451,96 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.733,83 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom

2. Žali se tuženik, pobijajući točke I. i II. izreke prvostupanjske presude, kao i točku IV. izreke presude, kojom je odlučeno o troškovima postupka, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se odbaci tužba zbog nedostatka pravnog interes, odnosno odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu naknade troškova parničnog postupka tuženiku, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjsko sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žali se i tužitelj, pobijajući točku III. izreke prvostupanjske presude, kao i točku IV. izreke presude, kojom je odlučeno o troškovima postupka, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjsko sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Žalba tužitelja je osnovana.

7. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe članak 2. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog 12. veljače 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu švicarskog franka (CHF), kao i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukom banke o kreditiranju građana, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnova tih ništetnih odredbi.

8. Iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da su tužitelj, kao, korisnik kredita i tuženik, kao kreditor-banka, 12. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 105.673,76 CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, te odredbom članka 4. tog Ugovora o kreditu da je propisana kamata na kredit, koju kamatu tužitelj da se obvezuje platiti banci po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ugovora da iznosi 4,34 % godišnje, dok odredbom članka 7. Ugovora o kreditu da je ogovoreno da se kredit u iznosu od 105.673,76 CHF i kamata otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.

9. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude, u bitnom, proizlazi, da je tuženikovo osporavanje tužitelju statusa potrošača neosnovano u cijelosti, te da je sud prvog stupnja, a pozivom na odredbe članka 96. stavcima 1. i 2. i odredbe članka 84. sve Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) i odredbe članaka 3., 4, 7. i 8. sve Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05), te u skladu sa pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2023., donesenoj u postupku koji da je pokrenula udruga Potrošač Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, mišljenja, da postupanje tuženika u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo nužno potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornim odredbama o kojima da se nije pojedinačno pregovaralo i iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane, pa, pozivom na odredbu članka 323. stavka 1. ZOO/05, zaključuje da su odredbe članaka 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva i iste da su ništetene.

10. U odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu, iz osnova navedenih ništetenih odredbi Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, kao i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukom banke o kreditiranju građana, sud prvog stupnja zaključuje, da to potraživanje tužitelja nije u zastari, pa imajući u vidu da je između stranaka, a temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15. - dalje: ZID ZPK), sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, kojim da je provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR, a koji Dodatak ugovora o kreditu da nije od utjecaja na pravo tužitelja da traži tvrđenje ništetnosti ugovorne obveze i isplatu preplaćene razlike iz osnova ništenosti predmetnih odredaba Ugovora o kreditu, pa, nakon provedenog vještačenja, tužitelju, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve ZOO/05, na ime preplate zbog promjenljive kamatne stope dosuđuje iznos od 4.123,43 EUR-a, a na ime tečajne razlike dosuđuje iznos od 8.234,84 EUR-a, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, dok tuženiku, a povodom njegovog istaknutog prigovora radi prijeboja, na ime dijela razlike neotplaćene glavnice dosuđuje iznos od 1.451,96 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom III. izreke prvostupanjske presude.

11. Međutim, zaključke suda prvog stupnja, temeljem kojih je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, kao i temeljem kojih je točkom III. izreke presude naložio tužitelju da tuženiku isplati iznos od 1.451,96 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti kao pravilne i to iz razloga kako slijedi.

12. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja tuženikovo osporavanje tužitelju statusa potrošača ocijenio neosnovano u cijelosti, jer iz iskaza tužitelja da je vidljivo, da je on sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba, a sredstva kredita da su utrošena za kupnju apartmana na moru, kojeg tužitelj da nije iznajmljivao, nego da ga je koristio on sa članovima svoje obitelji i sa svojim roditeljima i roditeljima svoje supruge, koji apartman tužitelj da je prodao, a sredstvima dobivenim od prodaje tužitelj da je zatvorio dio predmetnog kredita, pri tome smatrajući da fizička osoba koja sklapa ugovor o kreditu sa bankom ima status potrošača, a ukoliko banka tvrdi drugačije da mora to dokazati.

13. Dakle, tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama, pa tako i u predmetnoj, dokazivati da u konkretnom slučaju, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelj nema status potrošača.

14. Tuženik je u ovoj pravnoj stvari, prije zaključenja prethodnog postupka, još u odgovoru na tužbu (listovi od 35 do 48 spisa), dakle pravovremeno, tužitelju u konkretnom slučaju osporavao status potrošača, navodeći da kupljeni apartman u Biogradu na Moru nije korišten u stambene svrhe, te je predložio da se izvede dokaz pribavljanjem podataka od Turističke zajednice Biograda na Moru o noćenjima za predmetnu nekretninu (apartman), a koji dokaz, kako to proizlazi iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sud prvog stupnja nije izveo.

15. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženiku je trebalo omogućiti izvođenje dokaza na okolnost da tužitelj u konkretnom slučaju nema status potrošača, pa je sud prvog stupnja trebao prihvatiti dokazni prijedlog tuženika za izvođenje predloženog dokaza pribavljanjem podataka od Turističke zajednice Biograda na Moru o noćenjima za predmetnu nekretninu (apartman), jer tuženik u ovoj parnici ima pravo dokazivati činjenicu da tužitelj nema status potrošača.

16. Sudu prvog stupnja je i za ukazati, da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (12. veljače 2007.) na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 96/03 – ZZP/03), te da je odredbom članka 3. točkom 1. toga Zakona propisano, da je u smislu toga Zakona potrošač svaka fizička osoba koja sklapala pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. Prema tome, potrebno je da u nastavku postupka sud prvog stupnja, imajući u vidu odredbu članka 3. točku 1. ZZP/03, savjesnom i brižljivom ocjenom svih izvedenih dokaza, na nedvojben način utvrdi, da li tužitelj u ovom konkretnom slučaju ima status potrošača i nema, a o kojem utvrđenju ovisi i činjenica, da li tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenih iznosa iz osnova spornih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

18. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja, a vještakinja da je u svom nalazu i mišljenju izvršila prijeboj dijela razlike glavnice neotplaćenog EUR kredita sa vraćenim iznosom tužitelju i utvrdila da je razliku neotplaćene glavnice u iznosu od 10.939,80 kuna, a temeljem kojeg nalaza i mišljena je sud prvog stupnja točkom III. izreke prvostupanjske presude naložio tužitelju da tuženiku isplati iznos od 1.451,96 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

19. Navedene zaključke suda prvog stupnja, temeljem kojih je točkom III. izreke prvostupanjske presude naložio tužitelju da tuženiku isplati iznos od 1.451,96 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti kao pravilne.

20. Naime, iz stanja spisa predmeta i to odgovora na tužbu tuženika proizlazi, da je tuženik istakao prigovor radi prebijanja, navodeći da u slučaju da sud smatra tužbu osnovanom, tužitelj da nema pravo primiti bilo kava plaćanja od tuženika, već, štoviše, tuženik da ima zahtjev prema tužitelju, jer tužitelj i tuženik da su 11- prosinca 2015. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK, koji propis da određuje mehanizam za obveznu konverziju svih ugovora o kreditu u švicarskim francima (CHF) u ugovore o kreditu denominirane u EUR.

21. Sudu prvog stupnja je za ukazati, da je ZID ZPK, u odredbi članka 19. propisano načelo konverzije kredita, tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno, valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

22. Kao način konverzije kredita, između ostalog, u odredbi članka 19.c stavku 1. točkama 1. i 2. ZiD ZPK, propisano je, da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran, a izračunava se na način propisan u citiranim zakonskim odredbama, dok je učinak prihvata konverzije propisan, među ostalim, u odredbama članka 19.e stavcima 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

- učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. navedenog Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečaja, odnosno, rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

- razliku početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c članka 1. točke 1. istog Zakona iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavak 1. točke 5. ovog Zakona snosi potrošač.

23. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c gore spomenutog Zakona, već one padaju na teret potrošača.

24. Pri tome se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

25. Prema pravnom shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, u razmatranju osnovanosti zahtjeva tužitelja u ovome postupku, potrebno je utvrditi prvenstveno kolika je bila osnovna kamatna stopa za kredite u EUR, jer je u osnovnom Ugovoru o kreditu kamatna stopa u ovom slučaju bila određena u visini od 4,34%, a za sada je nejasno kolika je bila predviđena osnovna kamatna stopa za kredite u EUR u to vrijeme.

26. Drugim riječima, potrebno je utvrditi iznos glavnice kredita, taj iznos vezati uz valutu EUR i kamatnu stopu pripadajuću joj tim vrstama ugovora (eventualno bez promjenjivosti), te utvrditi koliko je tužitelj isplatio tuženiku po osnovnom Ugovoru o kreditu i potom, ako razlika postoji, imajući u vidu zaključeni Dodatak kao prihvat konverzije, obvezati tuženika da plati tu razliku, jer time što su stranke prihvatile konverziju, tužitelj, ukoliko se utvrdi kao potrošač, mora biti izjednačen u svojim pravima i obvezama s drugim potrošačima, koji su zaključili ugovore o kreditu vezane za EUR.

27. Dakle, potrebno je utvrditi, da li je konverzija napravljena zakonito i računski točno, iznos preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK-a, ako je ona utvrđena, odnosno, manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK-a, ako je on utvrđen, kao i postoji li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisni o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost), te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača, je li iza kredite u EUR ostavljeno banci da jednostrano mijenja kamatnu stopu, kao i kolika je bila osnovna kamatna stopa za kredite u EUR.

28. Dakle, sud prvog stupnja će u nastavku postupka, kao prvo utvrditi, da li tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača ili nema, pa će, ukoliko utvrdi da tužitelj ima status potrošača, o zahtjevu tužitelja odlučiti u skladu sa uputama ovog drugostupanjskog suda, kao i o tuženikov istaknutom prigovoru prebijanja, a temeljem provedenog vještačenja u skladu sa odgovarajućim odredbama ZID ZPK.

29. Kako je na izloženi način u pobijanim dijelovima po žalbama stranaka činjenično stanje za sada ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, to u ovim pobijanim dijelu po žalbama stranka nije niti moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjske presude.

30. Budući, da su na izloženi način u pobijanim dijelovima po žalbama stranaka ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, valjalo je žalbu tuženika i žalbu tužitelja uvažiti kao osnovane i u pobijanim dijelovima po žalbama stranaka ukinuti prvostupanjsku presudu, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, slijedom čega je odlučeno kao u izreci (članak 370. ZPP-a).

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

Split, 14. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac