REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4635/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 118b, OIB 61995520253, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRAWE HRVATSKA d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB 28406115764, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1016/2024 od 17. listopada 2024., 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1016/2024 od 17. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1016/2024 od 17. listopada 2024. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 302,00 eura sa zateznim kamatama od 21. studenoga 2023. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, kao i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 200,78 eura sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po istoj stopi, sve u roku petnaest dana.

2. Tuženik je protiv presude pravovremeno izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavaka 1. i 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako prvostupanjski sud nije odgovorio na njegove prigovore koji se tiču valjanosti cesije, zatim da pobijana presuda ne sadrži razloge o činjenicama na temelju kojih je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kada nije utvrđeno je li cijena sata rada koju je tužitelj naveo u računu uobičajena cijena koju primjenjuje, kao i da uopće nije utvrđivao sadržaj ugovora o kasko osiguranju vozila, ni obrazložio zašto tuženik kao osiguratelj mora uvijek bez provjere ili tržišne usporedbe platiti osigurninu prema bilo kojem računu servisera. Načelno smatra kako je praksa trgovačkih sudova prema kojoj se priznaje svaki trošak popravka vozila prema računu servisera duboko pogrešna, s nesagledivim posljedicama za cijelu industriju osiguranja, oštećenike i osiguranike. Dalje u žalbi navodi kako je osiguranik tuženika bio dužan poduzeti sve razumne mjere kako bi šteta na njegovom vozilu bila što manja jer je to njegova ugovorna i zakonska obveza, te da da je sud trebao primijeniti ugovorno, a ne izvanugovorno pravo. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove ili da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 356. ZPP-a) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati odluka u sporu male vrijednosti (članka 467. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao osiguratelj, plati iznos od 302,00 eura po računu broj 1814/01/02 izdanog na ime popravka vozila ĆĆ, osiguranog kod tuženika, koji glasi na iznos od 1.976,05 eura, po kojem je tuženik platio svom osiguraniku iznos od 1.674,00 eura, a odbio je platiti preostali iznos s obrazloženjem da predstavlja cijenu rada koju on ne priznaje. Tražbinu po osnovi popravka vozila osiguranik tuženika je ustupio tužitelju.

7. Neosnovano žalitelj tvrdi da pobijana presuda pogrešno utvrđuje valjanom cesiju između tuženikovog osiguranika i tužitelja i k tome bez ikakvog obrazloženja. Naime, u točki 8. obrazloženja prvostupanjski sud je naveo da je osiguranik tuženika svoju tražbinu iz ugovora o kasko osiguranju vozila prenio na tužitelja ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja i da je to u skladu s odredbom članka 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Točne su tvrdnje žalitelja da osiguranik plaća račun za popravak vozila, a da je tuženik dužan platiti osigurninu svom osiguraniku koja ne treba biti jednaka računu za popravak. Međutim, to ne znači da osiguranik ne može na tužitelja cedirati svoju tražbinu po osnovi osigurnine. Takva cesija je valjana, a tuženik kao dužnik te tražbine ima pravo isticati tužitelju sve prigovore koje je mogao isticati i svom osiguraniku prije ustupanja (članak 84. ZOO-a). U te prigovore spada i osporavanje cijene rada prema kojoj je izvršen popravak vozila.

8. U odnosu na taj prigovor pobijana presuda sadrži valjane razloge o bitnim činjenicama na temelju kojih je utvrđena visina naknade za sate rada, jer činjenica koliko je sati bilo potrebno za popravak oštećenog vozila nije bila prijeporna među strankama i proizlazi iz izvida štete.

9. Suprotno žalbenim navodima razlika u cijeni sata rada koju je tužitelj obračunao oštećeniku u odnosu na onu koju tuženik priznaje, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu članka 1092. ZOO-a, pa žalitelj neosnovano ukazuje na tu zakonsku odredbu, kao i na ugovornu obvezu osiguranika da poduzme mjere koje su u njegovoj moći radi otklanjanja i smanjenja štete.

10. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi osiguranici imali pravo popravljati vozilo samo u najjeftinijem servisu odnosno po onim cijenama koje odredi osiguratelj prilikom likvidacije štete u mirnom postupku, jer takvo stajalište nema uporišta u pozitivnim propisima posebno onima koji uređuju slobodu poduzetništva.

11. Kako o odlučnoj činjenici da je tužitelj obračunao cijenu popravka vozila prema cijenama koje redovito naplaćuje svojim klijentima, pobijana presuda sadrži valjane razloge, njenim donošenjem nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Je li učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a ovaj sud nije ispitivao jer se presuda u sporovima male vrijednosti ne može pobijati zbog te bitne povrede (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

12. U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka, valja istaknuti kako tuženik nije naveo određene razloge zbog kojih smatra da je ta odluka pogrešna nego taj dio presude pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari. Stoga je ta odluka potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.

13. Kako ne postoje dopušteni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Sudac

Lenka Ćorić