REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-218/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnice obrta [obrt], obrt za usluge turističke agencije, [adresa], zastupane po punomoćniku Nevenu Bastijančiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene OPĆINE MEDULIN, Medulin, Centar 223, zastupane po punomoćniku Ranku Đokiću, odvjetniku u Puli, radi naknade štete, nakon javne i glavne rasprave zaključene 03. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 14. svibnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 125.869,93 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom koja na:

26.648,06 EUR-a/200.779,81 kn teče od 1. listopada 2020. godine 26.323,91 EUR-a/198.337,50 kn teče od 1. listopada 2021. godine 32.047,07 EUR-a/241.458,65 kn teče od 1. listopada 2022. godine 40.850,89 EUR-a teče od 1. listopada 2023. godine, pa sve do isplate i to sve u roku od 15 dana i sve pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate i sve pod prijetnjom ovrhe.“

II. Tužiteljica je dužna na ime troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženoj iznos od 9.480,00 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 29. srpnja 2024. godine podnijela tužbu protiv tužene radi naknade štete.

2. U tužbi navodi da je tužiteljica bila najbolji ponuditelj za dodjelu koncesijskog odobrenja koje joj je trebalo biti dodijeljeno, a nije, radi čega su presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Usž-1768/2023-3 od 26. rujna 2023. godine poništene presude Upravnog suda u Rijeci posl. broj: Usl-890/2022-13 od 02. veljače 2023. godine, rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture klasa:

UP/342-22/22/01/17, urbroj: 530-03-2-2-22-2 od 11. srpnja 2022. godine i rješenje Vijeća za dodjelu koncesijskog odobrenja Općine Medulin klasa: UP-342-01/19- 01/0207, urbroj: 2163-27-02-1-22-21 od 15. travnja 2022. godine, kojim je koncesijsko odobrenje dodijeljeno drugom ponuditelju.

3. Na toj lokaciji, za koju joj je trebalo biti dodijeljeno koncesijsko odobrenje, tužiteljica je po osnovi iznajmljivanja ležaljki i suncobrana tijekom 2020., 2021., 2022. i 2023. godine trebala ostvariti zaradu od ukupno 140.560,42 eura. Kada se od tog iznosa oduzmu troškovi koncesijske naknade, izdataka za radnike te troškovi nabavka ležaljki, suncobrana i stalaka za suncobrane, tužiteljici je izmakla dobit u iznosu od 125.869,93 eura ukupno, a koji iznos potražuje od tuženika.

4. U odgovoru na tužbu tužena je prvenstveno istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije.

5. Ukazuje na čl. 8. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine 158/03 – 83/23) kojim je propisano da se sva koncesijska odobrenja daju na temelju prava koja na pomorskom dobru ima Republika Hrvatska. Čl. 39. istog zakona propisano je da Vlada Republike Hrvatske određuje djelatnosti za koje se može dati koncesijsko odobrenje te propisuje postupak i naknadu za davanje koncesijskog odobrenja. Koncesijsko odobrenje izdaje vijeće za dodjelu koncesijskog odobrenja protiv čijeg rješenja se može podnijeti žalba nadležnom ministarstvu.

6. Čl. 2. st. 1. Uredbe o postupku izdavanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru (Narodne novine 36/04-63/14) propisano je da se za svaki grad/općinu na čijem području postoji pomorsko dobro osniva Vijeće za davanje koncesijskog odobrenja. Člankom 6. st. 3. propisano je da se vijeće sastoji od predsjednika i četiri člana, od kojih su tri predstavnika grada odnosno općine na čijem području se vijeće osniva, jedan je predstavnik županijskog upravnog tijela nadležnog za poslove pomorstva i jedan je predstavnik lučke kapetanije.

7. Nadalje, čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 66/19, 155/23) propisano je da štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska. Slijedom navedenog, obzirom da je odluku koja je tužiteljici sporna donijelo Vijeće za koncesijska odobrenja, koje vijeće odlučuje o dodjeli koncesijskih odobrenja na temelju povjeravanja poslova državne uprave u provedbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama od strane Vlade Republike Hrvatske, a koje vijeće se ne sastoji samo od predstavnika općinske razine, već i županijske i državne, a upravni nadzor nad tim vijećem provodi nadležno ministarstvo kao tijelo državne uprave to je na temelju čl. 14. Zakon o sustavu državne uprave za naknadu štete pasivno legitimirana Republika Hrvatska, a ne tužena.

8. Naime, navedeno vijeće nije tijelo tužene preko kojega se izvršavaju poslovi iz samoupravnog djelokruga, već je to tijelo mješovitog sastava preko kojeg Republika Hrvatska izvršava poslove državne uprave, pa je glede izvršavanja tako povjerenih poslova i predviđena pasivna legitimacija Republike Hrvatske za štetu.

9. Tužena je dodatno istaknula kako se kod dodjele koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru radi o delegiranom poslu državne uprave – upravljanju pomorskim dobrom. Taj delegirani posao ne spada u samoupravni djelokrug jedinice lokalne samouprave niti uopće u njezinu neposrednu nadležnost imajući u vidu da odluku o koncesijskim odobrenjima na pomorskom dobru ne donosi jedinica lokalne samouprave već mješovito vijeće koje se sastoji od predstavnika lokalne, županijske i državne razine. Tužena je ustrajala na izjavljenom prigovoru promašene pasivne legitimacije tvrdeći da je Republika Hrvatska delegirala poslove u vezi s upravljanjem na pomorskom dobru na vijeće za koncesijska odobrenja, a putem svog središnjeg tijela – ministarstva je ocjenjivala zakonitost obavljanja delegiranih poslova državne uprave. Posebno je ukazala na čl. 10. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojim je propisano da pomorskim dobrom upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska neposredno ili putem jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno jedinica lokalne samouprave, dok je u st. 3. propisano da o dijelu pomorskog dobra u općoj uporabi koje se nalazi na njezinom području vodi brigu o zaštiti i održava jedinica lokalne samouprave, ali nije propisano da ista tim dijelom upravlja ili odgovara.

10. Tužiteljica se protivila izjavljenom prigovoru promašene pasivne legitimacije. Navodi da je natječaj za davanje koncesijskog odobrenja provodila isključivo jedinica lokalne samouprave tj. tužena koja je svojim pogreškama onemogućila tužiteljicu u ostvarivanju dobiti. Navodi da je vijeće za davanje koncesijskog odobrenja osnovano upravo zato što je jedinicama lokalne samouprave temeljem čl. 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama delegirano upravljanje pomorskim dobrom na njihovom području. U konkretnom slučaju predsjednik tog vijeća bio je zaposlenik tužene, a vijeće je imalo adresu u sjedištu tužene, a što sve ukazuje da je to vijeće tijelo Općine Medulin. U konačnici, jedinice lokalne samouprave ovlaštene su za davanje koncesijskog odobrenja, a naknada po koncesijskom odobrenju pripada jedinici lokalne samouprave.

11. U ovom postupku je prvenstveno trebalo odlučiti o izjavljenom prigovoru promašene pasivne legitimacije, za koji je sud utvrdio da je osnovan, pa nije izvodio daljnje dokaze (na okolnosti osnovanosti osnove i visine tužbenog zahtjeva) niti je posebno iznosio stavove stranaka vezane za te okolnosti. U dokaznom postupku izvršen je uvid u spis Općine Medulin klasa: UP/I-340-01/19-01/0207 i dokumentaciju priloženu u sudskom spisu.

12. Predmet ovog postupka je naknada štete po osnovi izmakle dobiti koju tužiteljica nije ostvarila jer joj, kako navodi, neosnovano nije dodijeljeno koncesijsko odobrenje za iznajmljivanje ležaljki i suncobrana na plaži Bjeca (Općina Medulin).

13. U ovoj pravnoj stvari mjerodavni su zakoni koji su bili na snazi na dan podnašanja zahtjeva za izdavanje koncesijskog odobrenja. Tužiteljica je taj zahtjev podnijela 11. prosinca 2019. godine.

14. Zakon o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 66/2019, dalje: ZSDU/19), u čl. 14. propisuje da štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska.

15. Donošenjem novog ZSDU iz 2019. godine, koji je stupio na snagu 18. srpnja 2019. godine, bitno je izmijenjena ranija odredba čl. 14. bivšeg Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 150/11, 93/16 i 104/16, dalje: ZSDU/11) koja je regulirala odgovornost države za štetu počinjenu od tijela državne uprave.

16. ZSDU/11 je propisivao u čl. 14. da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Dakle, vidljivo je da ZSDU/19 ne primjenjuje više personalni kriterij već kauzalni kriterij, odnosno ZSDU/11 je odgovornost Republike Hrvatske vezao za nezakoniti ili nepravilni rad određenih tijela, a ne kao ZSDU/19, za poslove državne uprave. Iako je zakonodavac i kod donošenja ZSDU/11 imao u vidu poslove državne uprave, ranija zakonska formulacija izazivala je zabune i različita tumačenja, pa tako i da Republika Hrvatska odgovara za nezakoniti i nepravilni rad jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i za poslove iz njihovog samoupravnog djelokruga. Dakle, odgovornost RH prema čl.14. ZSDU/19 postoji uvijek ako se radi o nezakonitom ili nepravilnom obavljanju poslova državne uprave i ako je time počinjena šteta fizičkoj ili pravnoj osobi neovisno tko te poslove obavlja (ministarstvo ili jedinica lokalne samouprave) dokle god se radi o obavljanju poslova državne uprave. Na ovaj način se odgovornost za štetu koja nastane u obavljanju povjerenih poslova državne uprave razgraničava od odgovornosti za štetu koja nastane u redovitom poslovanju pravne osobe s javnim ovlastima ili u obavljanju poslova iz samoupravnog djelokruga jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a što proizlazi i iz Konačnog prijedloga Zakona o sustavu državne uprave, gdje je predlagatelj, Ministarstvo uprave navelo: „Odredbom ovoga članka utvrđuje se načelo odgovornosti države za štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave. Ovime se i odgovornost za štetu koja je nastane u obavljanju povjerenih poslova državne uprave jasno odvaja od odgovornosti za štetu koja nastane u redovitom poslovanju pravne osobe s javnim ovlastima ili u obavljanju poslova iz samoupravnog djelokruga jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave“.

17. Poslove državne uprave čine provedba državne politike, neposredna provedba zakona, inspekcijski nadzor, upravni nadzor te drugi upravni i stručni poslovi. Neposredna provedba zakona i drugih propisa te izravno primjenjivih propisa Europske unije obuhvaća poslove državne uprave koji se sastoje od rješavanja u upravnim stvarima, vođenju propisanih očevidnika i drugih službenih evidencija i izdavanju potvrda i drugih javnih isprava o činjenicama o kojima se vode propisani očevidnici i druge službene evidencije (čl. 19. i 20. ZSDU/19).

18. Slijedom navedenog, u poslove državne uprave spadaju i poslovi koji se odnose na davanje koncesijskog odobrenja (Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (2003) ("Narodne novine" br. 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16., dalje: ZPDML/03). Naime, u čl. 8. ZPDML/03 propisano je da se sve koncesije na pomorskom dobru i koncesijska odobrenja daju na temelju prava koja na pomorskom dobru ima Republika Hrvatska. U čl. 10. st. 1. istog zakona propisano je da pomorskim dobrom upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska neposredno ili putem jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno jedinica lokalne samouprave u skladu s odredbom tog zakona. Čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" br. 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 36/09., 125/08., 36/09.) propisani su poslovi koji spadaju u samoupravni djelokrug jedinica lokalne samouprave, pri čemu nisu obuhvaćeni i poslovi državne uprave odnosno poslovi u vezi davanja koncesija i koncesijskog odobrenja već je takva vrsta poslova propisana čl. 23. kao mogućnost povjeravanja takvih poslova jedinicama lokalne samouprave.

19. ZSDU/19 propisuje da se jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnim osobama s javnim ovlastima posebnim zakonom mogu povjeriti poslovi neposredne provedbe zakona u prvom stupnju kao i drugi stručni poslovi (čl. 33. st. 1. ZSDU/19).

20. Stoga se ukupno može zaključiti da poslove državne uprave mogu obavljati tijela državne uprave (ministarstva), ali isto tako i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima kada su im poslovi državne uprave povjereni. Na temelju odredbe čl. 14. ZSDU/19, ako se radi o nezakonitom ili nepravilnom obavljanju tih poslova državne uprave i ako je zbog toga fizičkoj ili pravnoj osobi nastupila šteta, RH će biti odgovorna za naknadu takve štete, dakle bez obzira da li je posao države uprave obavljalo tijelo državne uprave ili jedinica lokalne samouprave, kao što je konkretno slučaj.

21. Tome u prilog ide i odredba čl. 35. ZSDU/19 kojom je propisano da za zakonito i pravilno obavljanje povjerenih poslova državne uprave odgovara izvršno tijelo jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave odnosno odgovorna osoba u pravnoj osobi s javnim ovlastima budući da navedena odredba regulira međusobnu odgovornost jedinice lokalne samouprave prema državi, a vezano za obavljanje povjerenih poslova državne uprave, no ne i odgovornost jedinice lokalne samouprave prema fizičkoj ili pravnoj osobi (stranci u postupku) kojoj je nastala šteta.

22. Dakle, u konkretnom slučaju, postupak dodjeljivanja koncesijskog odobrenja provodilo je Vijeće za dodjelu koncesijskog odobrenja Općine Medulin, u skladu sa čl. 38. i 39. ZPDML/03. Kako se radi o povjerenom poslu državne uprave to je za svaki nezakoniti ili nepravilni rad tog dijela odgovorna Republika Hrvatska, sve obzirom na prethodno navedeno tj. da je nebitno tko je provodio postupak (nadležno ministarstvo ili vijeće za dodjeljivanje koncesija) već je jedino bitno da se radilo o poslu državne uprave. Kako je davanje koncesijskog odobrenja posao državne uprave to je sukladno čl. 14. ZSDU/19 za svaku štetu nastalu zbog nepravilnog ili nezakonitog rada u obavljanju takvog posla odgovorna Republika Hrvatska. Radi navedenog, ako je tužiteljici u konkretnom slučaju i nastala šteta onda joj je tu štetu dužna nadoknaditi Republike Hrvatska, ne i tužena Općina Medulin.

23. Obzirom na navedeno, sud se nije upuštao u utvrđivanje da li je Vijeće za koncesijska odobrenja Općine Medulin, tijelo Općine [adresa] ili samostalno tijelo, jer i da je isto tijelo Općine Medulin, tada i dalje ne bi postojala odgovornost Općine Medulin kao jedinice lokalne samouprave, a kao što je rečeno, iz razloga što se radi o obavljanju povjerenih poslova države uprave za koje je uvijek odgovorna Republika Hrvatska neovisno na kojoj razini se taj posao obavlja (državnoj ili lokalnoj) odnosno tko ga obavlja (ministarstvo ili jedinica lokalne samouprave).

24. Također, odgovornost tužene kao jedinice lokalne samouprave (kao eventualni izuzetak kod dodijele koncesijskog odobrenja) ne bi proizlazila ni iz nekog posebnog propisa jer ni ZPDML/03 nije propisana odgovornost jedinice lokalne samouprave, kao ni Uredbom o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru (Narodne novine broj 36/04). Štoviše čl. 10. st. 1. ZPDML/03 izričito je propisana odgovornost Republike Hrvatske u vezi obavljanja svih poslova koji se tiču pomorskog dobra, neovisno o tome na kojoj razini se ti poslovi obavljaju.

25. Radi navedenog, sud je prihvatio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije te je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu.

26. Stranke potražuju troškove ovog postupka.

27. Odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

28. Sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 125.869,93 eura (izmijenjeno u podnesku od 10. rujna 2024. godine) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023), koja se primjenjuje na sve radnje poduzete u ovom postupku sukladno Tbr. 52. tuženoj za svaku radnju za koju se priznaje 100% nagrade iz Tbr. 7.1. pripada 948 bodova odnosno 1.896,00 eura (Tbr. 54., 1 bod = 2 eura).

29. Tuženoj se priznaje za sastav odgovora na tužbu iznos od 1.896,00 eura prema Tbr. 8.1., za pristup ročištima 06. veljače 2025. godine te 03. travnja 2025. godine iznos od 1.896,00 eura po ročištu prema Tbr. 9.1. obzirom se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari i/ili su se izvodili dokazi, te za sastav podneska od 25. veljače 2025. godine iznos od 1.896,00 eura prema Tbr. 8.1. (obrazloženi podnesak), ukupno 7.584,00 uvećano za PDV 25% u iznosu od 1.896,00 eura prema Tbr. 42., ukupno 9.480,00 eura.

30. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 14. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika