Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-913/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PD, odvjetnika u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bujasu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Projekt uvala d.o.o., OIB: 17962681980, Dugi Rat, Poljička cesta 133, zastupan po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1/2023-14 od 19. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tuženika Projekt uvala d.o.o. i žalba tužitelja PD kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1/2023- 14 od 19. kolovoza 2024. u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Bradarića iz Splita poslovni broj Ovrv-548/14 od 29. prosinca 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 64.887,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama te pod st. II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1/2023-14 od 19. kolovoza 2024. u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Bradarića iz Splita poslovni broj Ovrv-548/14 od 29. prosinca 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 162.110,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Bradarića iz Splita poslovni broj Ovrv-548/14 od 29. prosinca 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 162.110,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja PD kao neosnovana i potvrđuje st. II. izreke rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1/2023-14 od 19. kolovoza 2024. te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1/2023-14 od 19. kolovoza 2024. u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 80.713,95 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana, preinačuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1/2023-14 od 19. kolovoza 2024. pod st. III. izreke i za navedeno odlučuje:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 39.062,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.517,13 eura s zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 3.029,93 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Bradarića iz Splita poslovni broj Ovrv-548/14 od 29. prosinca 2014. u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 229.997,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke) te je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Bradarića iz Splita poslovni broj Ovrv-548/14 od 29. prosinca 2014. u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 113.560,94 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke). Rješenjem prvostupanjskog suda ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Bradarića iz Splita poslovni broj Ovrv-548/14 od 29. prosinca 2014. u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 59.808,23 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), odbijen je u cijelosti kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 39.062,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude, stavka II. izreke, protiv prvostupanjskog rješenja, stavka II. izreke, te u dijelu rješenja kojim nije u cijelosti usvojen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, preko dosuđenog iznosa od 39.062,50 eura do zatraženog iznosa od 119.776,45 eura, ili za iznos od 80.713,95 eura s pripadajućim zateznim kamatama žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, stavka I. izreke i protiv prvostupanjskog rješenja, stavka III. izreke, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tužitelj u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja koje potražuje od tuženika u iznosu od 400.366,65 eura / 3.016,562,50 kn, temeljem računa broj 37/1/1-A od 12. studenog 2014., s time da je podnescima od 21. ožujka 2023. i od 18. prosinca 2023., smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 340.558,42 eura, s zateznim kamatama od 21. studenog 2014. do isplate.

9. U ovom stadiju postupka ostalo je sporno treba li vrijednost boda obračunati prema Odvjetničkoj tarifi koja je na snazi u trenutku donošenja presude, ili prema Odvjetničkoj tarifi koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja računa, te pripada li tužitelju pravo na odvjetničku nagradu za izrađena pravna mišljenja koju mu je dosudio prvostupanjski sud, odnosno ima li uopće pravo na naknadu troškova/nagrade za pravne radnje poduzete nakon 31. siječnja 2013.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da izjava o priznanju i pristupu dugu od 31. siječnja 2013., koji su dali GD i PDN, kao članovi uprave trgovačkog društva Landmark Property Management SA, Luyxembourg, a sa kojom se suglasio tužitelj potpisom na toj izjavi (što čini tu izjavu sporazumom tužitelja kao vjerovnika i treće osobe) ima pravni učinak ugovora o pristupanju dugu iz čl. 101. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), jer je tom izjavom to trgovačko društvo tužitelju priznalo troškove zastupanja i pružanja pravne pomoći u postupku ishođenja dokumentacije potrebne za provođenje sanacije u Dugom Ratu, u odnosu na trgovačko društvo Projekt uvala d.o.o. u iznosu od 250.000,00 eura.

11. U odnosu na razdoblje nakon 31. siječnja 2013., koje je uslijedilo nakon zaključenja ugovora o pristupanju dugu, prvostupanjski je sud utvrdio da je postignut usmeni sporazumu između stranaka da će tužitelj pro bono za tuženika poduzimati sve potrebne pravne radnje pred državnim tijelima, odnosno nadležnim ministarstvima i drugim državnim institucijama, radi pribavljanja građevinske dozvole potrebne za provođenja postupka sanacije u Dugom Ratu. Takav je zaključak sud prvog stupnja izveo iz činjenice da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je sa tužiteljem bio postignut dogovor da će ih pro bono zastupati u postupcima pred upravnim tijelima koji se vode radi pribavljanja svih potrebnih dozvola za nastavak provođenja postupka sanacije terena za tuženika u Dugom Ratu, te iz navoda zakonskog zastupnika tuženika GDN, koji je u svom iskazu izjavio da se dogovor o pro bono zastupanju odnosi na sve pravne radnje zastupanja u pogledu ishođenja građevinske dozvole i zastupanja pred državnim tijelima, nadležnim ministarstvima i ostalim institucijama.

12. Ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da je između stranaka postignut usmeni sporazumu da se ugovor o pristupanju dugu odnosi na troškove zastupanja tuženika koji su nastali do dana zaključenja tog ugovora, dakle do 31. siječnja 2013., a da je za razdoblje nakon toga između stranaka postignut usmeni dogovor da će tužitelj pro bono za tuženika poduzimati sve potrebne pravne radnje pred državnim tijelima, odnosno nadležnim ministarstvima i drugim državnim institucijama, ali ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se dogovor o besplatnom zastupanju odnosio samo na pravne radnje koje bi tužitelj poduzimao radi pribavljanja građevinske dozvole potrebne za provođenja postupka sanacije u Dugom Ratu.

13. Naime, treba uzeti u obzir da je tužitelj u iskazu od 7. ožujka 2016. naveo da je upravi tuženika rekao da im neće naplatiti radnje zastupanje kod upravnih tijela, ministarstava, sastav podnesaka kod tih ministarstava, te je u tom istom iskazu naveo i da je bilo dogovoreno da će on pro bono zastupati tuženika samo isključivo vezano uz zastupanje pred upravama i nadležnim ministarstvima. Dakle, u svom iskazu tužitelj ne spominje da bi se dogovor o besplatnom zastupanju tuženika odnosio samo na one pravne radnje koje bi tužitelj poduzimao radi pribavljanja građevinske dozvole potrebne za provođenja postupka sanacije u Dugom Ratu pred nadležnim ministarstvima i drugim državnim institucijama.

14. S obzirom na takav iskaz tužitelja, i navode tuženika iz odgovora na tužbu, ovaj je sud na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP utvrdio da se dogovor stranaka o besplatnom zastupanju nakon 31. siječnja 2013. odnosio na sve pravne radnje zastupanja koje tužitelj poduzima pred državnim tijelima, odnosno nadležnim ministarstvima i drugim državnim institucijama, slijedom čega tužitelju pripada pravo na naknadu troškova za sve ostale pravne radnje koje je poduzimao prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2012. godine („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: OT), a koja se OT primjenjuje jer je bila na snazi u vrijeme izdavanja računa, neovisno o tome što do danas sporan iznos nije naplaćen. Kako tuženik nije u roku dospijeća podmirio u ovom postupku utvrđen trošak zastupanja koji pripada tužitelju, dužan je, zbog pada u zakašnjenje podmiriti i zatezne kamate koje teku od dana nakon dospijeća računa do isplate.

15. Pravne radnje koje je tužitelj poduzeo nakon 31. siječnja 2013., prvostupanjski je sud obračunao prema vrijednosti predmeta spora procijenjene od strane tužitelja na iznos od 14.000.000,00 eura, koliko iznosi vrijednost nekretnina (vrijednost tehnološke cjeline; zemljišta, tvornice i tvorničke opreme) u odnosu na koje su poduzimane te pravne radnje, a koju je procjenu prvostupanjski sud prihvatio s obzirom da prema kupoprodajnim ugovorima za predmetne nekretnine iz 2006. godine, njihova vrijednost iznosi 11.161.354,50 eura.

16. No, prema ocijeni ovog suda, vrijednost nekretnina (zemljišta, tvornice, tvorničke opreme) ne može predstavljati vrijednost predmeta spora za sporna očitovanja iz računa broj 37/1/1-A od 12. studenog 2014., na što s pravom ukazuje tuženik u žalbi, jer kod očitovanja koja se odnose na problematiku sanacije tvorničkog kruga bivše tvornice ferolagura u Dugom Ratu, ne radi se o imovinsko pravnoj problematici, već se radi o postupku sanacije, za provedbu koje je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode Republike Hrvatske izdalo suglasnost dana 25. studenog 2015. (list 641 spisa). Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, vrijednost predmeta spora u svim spornim očitovanjima tužitelja koja se odnose na postupak sanacije, predstavlja vrijednost sanacije, a vrijednost koje je prema navodima tužitelja iz dopisa od 3. siječnja 2014. (list 153 spisa), procijenjena na iznosi od 500.000,00 eura / 3.767.250,00 kn i više, s time da tužitelj ne navodi koliko iznose troškovi sanacije preko iznosa od 500.000,00 eura.

17. U odnosu na svaku pravnu radnju za koju tužitelj potražuje trošak, a koje je poduzeo nakon 31. siječnja 2013., bilo je potrebno ocijeniti radi li se o pravnoj radnji u vezi s problematikom za koju se može odrediti vrijednost predmeta spora, ili se za pojedinu pravnu radnju ta vrijednost ne može odrediti (neprocjenjivi predmeti), u kojem se slučaju primjenjuje Tbr. 30/3 OT. Osim toga, trebalo je ocijeniti predstavlja li svako očitovanje tužitelja za koje se navodi u računu da predstavlja pravno mišljenje, zaista pravno mišljenje iz Tbr. 30 OT, ili se radi o obavijesti stranci, za koju se trošak obračunava temeljem Tbr. 33. OT.

18. Sukladno navedenom, za sastav pisanog očitovanja i pravnog mišljenja od 17. travnja 2013., tužitelju ne pripada pravo na nagradu jer se radi o dopisu naslovljenom na Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, koje po zakonu zastupa Republiku Hrvatsku, pa se radi o pravnoj radnji koja je obuhvaćena sporazumom stranaka o besplatnom zastupanju.

19. Za sastav očitovanja od 24. svibnja 2013. prvostupanjski je sud priznao tužitelju trošak iako se radi o očitovanju vezanom uz ovršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem Ovrv-2117/2013, u kojem je tužitelj zastupao tuženika kao ovršenika, kako to proizlazi iz samog očitovanja, pa prema Tbr. 30/6 OT, tužitelju ne pripada pravo na posebnu nagradu za sastav tog očitovanja, jer za pravne upute, mišljenja i savjetovanja radi pokretanja postupka te za vrijeme trajanja postupka, odvjetniku ne pripada posebna nagrada iz toč. 1. i 2. tarifnog broja 30 OT.

20. Za sastav pravnog mišljenja tužitelja od 24. svibnja 2013., koje je izrađeno na zahtjev tuženika, kako je to navedeno u samom očitovanju, tužitelju pripada nagrada od 200 bodova (Tbr. 30/3 OT), jer se radi o neprocjenjivom predmetu koji se odnosi na uopćeno očitovanje o osiguranju poslovnih udjela pravnih osoba osnovanih u [adresa].

21. Iz očitovanja od 22. lipnja 2013., proizlazi da se ne radi samo o obavijesti stranci u vezi s održanim sastankom kod AUDIO Agencije od 20. lipnja 2013., već da se radi i o stručnom mišljenju, jer očitovanje sadrži i pravnu analizu (pravno mišljenje), kao i pravne savjete tuženiku u vezi s daljnjim radnjama koje bi trebalo poduzeti, pa s obzirom na to da se pravno mišljenje odnosi na provedbu sanacije predmetnih nekretnina, vrijednost predmeta spora iznosi 500.000,00 eura / 3.767.250,00 kn (vrijednost sanacije), tako da tužitelju pripada nagrada za sastav pravnog mišljenja u iznosu od 3.768 bodova, i to temeljem Tbr. 30/2 OT.

22. Očitovanje tužitelja od 24. srpnja 2013. također predstavlja pisano pravno mišljenje iz Tbr. 30/2 OT, jer sadrži i pravnu analizu (pravno mišljenje), kao i pravne savjete tuženiku u vezi s daljnjim radnjama koje bi trebalo poduzeti, pa s obzirom na to da se pravno mišljenje odnosi na provedbu sanacije, vrijednost predmeta spora iznosi 500.000,00 eura / 3.767.250,00 kn (vrijednost sanacije), tako da tužitelju pripada nagrada za sastav tog pravnog mišljenja u iznosu od 3.768 bodova, i to temeljem Tbr. 30/2 OT.

23. Za stručno mišljenje od 16. rujna 2013. tužitelju pripada nagrada od 3.768 bodova, temeljem Tbr. 30/2 OT, jer se radi o obrazloženom mišljenju koje je na zahtjev tuženika, tužitelj izradio za društvo ECOIN d.o.o., a predmet očitovanja je "nastavak sanacije na predmetnom lokalitetu", pa vrijednost predmeta spora iznosi 500.000,00 eura / 3.767.250,00 kn (vrijednost sanacije).

24. Za sastav očitovanja i pravnog mišljenja od 3. listopada 2013., koji je dostavljen Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, tužitelju ne pripada pravo na nagradu, jer se radi o zastupanju tuženika pred državnom upravnom organizacijom, u odnosu na koju se odnosi dogovor stranaka o pro bono zastupanju.

25. Dopis od 19. prosinca 2013. upućen trgovačkom društvu Dvokut ecro d.o.o., po svom sadržaju predstavlja pravno mišljenje vezano uz ishođenje i dopune sanacijskog programa, za sastav kojeg tužitelju pripada 3.768 bodova, temeljem Tbr. 30/2 OT, a koja mu je nagrada priznata jer se radi o očitovanju i pravnom mišljenju vezanom uz sanaciju nekretnina, koje je izrađeno, kako to proizlazi iz samog očitovanja, na zahtjev tuženika, pa vrijednost predmeta spora iznosi 500.000,00 eura

/ 3.767.250,00 kn (vrijednost sanacije).

26. Za sastav očitovanja o poduzetim radnjama i ishođenoj dokumentaciji vezano za provedbu sanacije tvorničkog kruga bivše tvornice ferolegura u Dugom Ratu, od 3. siječnja 2014., budući da se radi o pravnom mišljenju dostavljenom Agenciji za investicije i konkurentnost, tužitelju pripada pravo na nagradu temeljem Tbr. 30/2 OT od 3.768 bodova, jer vrijednost predmeta spora iznosi 500.000,00 eura / 3.767.250,00 kn (vrijednost sanacije).

27. Očitovanje od 11. veljače 2014. nije od strane tužitelja priloženo u spis, pa mu nije priznata odvjetnička nagrada za sastav pravnog mišljenja koje potražuje, odnosno dopis sa tim datumom ne predstavlja pravno mišljenje niti dopis stranci iz Tbr. 33 OT, jer ne sadrži nikakve informacije niti obavijesti već se poziva na informacije koje dostavlja u prilogu dopisu, koji nije priložen (list 165 spisa).

28. Dopisi stranci od 21. siječnja 2014., 27. siječnja 2014. i 1. travnja 2014., koji se odnose na sanaciju predmetnog lokaliteta, uz obavijest tuženiku o poduzetim radnjama sadrže i pravno mišljenje i pravne savjete o tome koje pravne radnje bi trebalo poduzeti u narednom razdoblju, pa tužitelju pripada 3.768 bodova za svako mišljenje Tbr. 30/2 OT, ili ukupno 11.304 bodova, jer vrijednost predmeta spora iznosi 500.000,00 eura / 3.767.250,00 kn (vrijednost sanacije).

29. Za sastav dopisa od 12. svibnja 2014. tužitelju pripada nagrada za dano pravno mišljenje u iznosu od 3.768 bodova, temeljem Tbr. 30/2 OT, budući da se radi o pravnom mišljenju dostavljenom Agenciji za investicije i konkurentnost u vezi s sanacijom, te je tužitelj priložio dokaz da je to očitovanje proslijeđeno tuženiku, pa vrijednost predmeta spora iznosi 500.000,00 eura / 3.767.250,00 kn (vrijednost sanacije).

30. Za sastav pravnog mišljenja i savjeta od 15. prosinca 2014., s obzirom da se radi o mišljenju koje se odnosi na pravne radnje koje se trebaju poduzeti kako bi se ishodile potrebne suglasnosti za provedbu sanacije tvorničkog kruga bivše tvornice ferolegure Dugi Rat, te da je tužitelj priložio dostavnicu, kao dokaz da je to očitovanje dostavljeno tuženiku, tužitelju za dano pravno mišljenje i savjet pripada nagrada od 3.768 bodova temeljem Tbr. 30/2 OT.

31. Za pravna mišljenja od 11. travnja 2013. i 5. lipnja 2013., koja se odnose na sklapanja nagodbe sa Agencijom za upravljanje državnom imovinom, tužitelju pripada nagrada za dano pravno mišljenje u iznosu od 200 bodova po mišljenju, ili 400 bodova, temeljem Tbr. 30/3 OT, jer iz danih očitovanja nije razvidna vrijednost nagodbe o kojoj se raspravljalo.

32. Tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova za sastav dopisa koji su naslovljeni na Županijsko državno odvjetništvo (dva dopisa) i na Državni ured za upravljanje državnom imovinom (jedan dopis), što ukupno čini 3 dopisa, tako mu pripada naknada troška za sastav preostalih 30 dopisa po 25 bodova po dopisu prema Tbr. 30/1 OT, što iznosi ukupno 750 bodova.

33. Sveukupno tužitelju pripada 39.030 bodova ili 51.909,90 eura, prema vrijednosti boda od 10,00 kn / 1,33 eura u vrijeme izdavanja računa, koji iznos uvećan za 25% iznosi 64.887,38 eura.

34. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da tuženik nikad nije tražio od tužitelja pisana pravna mišljenja, jer iz iskaza svjedokinje TD, koja je u to vrijeme bila zaposlena u odvjetničkom uredu tužitelja proizlazi da se s gospodinom GDN (GDN), članom uprave tuženika čula po pet puta dnevno i da je prema sadržaju tih razgovora tužitelj davao usmena ali i pismena pravna mišljenja koja je dostavljao tuženiku putem elektroničke pošte.

35. Jednako tako u svom je iskazu naveo i tužitelj, kada je iskazao da je sve radnje obavio po nalogu tuženika.

36. Njihove iskaze ovaj sud prihvaća kao vjerodostojne iz razloga jer je svojstveno dinamici odvjetničkog posla da se nalozi za poduzimanje pravnih radnji daju i usmeno, što se odnosi i na naloge za izradu pravnih mišljenja (prema Tbr. 30 OT za pisane pravne savjete i mišljenja odvjetniku pripada nagrada samo ako je to stranka od njega zatražila).

37. Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje da se vrijednost boda trebala obračunavati prema vrijednosti iz odvjetničke tarife koja je na snazi u trenutku naplate, a da do danas njegova tražbina nije naplaćena, pa da bi stoga trebalo primjenjivati vrijednost boda iz odvjetničke tarife koje je sada na snazi, jer se u odvjetničkoj tarifi pod naplatom podrazumijeva dan izdavanja računa, a u vrijeme izdavanja računa na snazi je bila odvjetnička tarifa iz 2012. godine, sa izmjenama do dana izdavanja računa, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, prema kojoj vrijednost boda iznosi 10,00 kn / 1,33 eura.

38. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod st. I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog za iznos od 64.887,38 eura te odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke, dok je za preostali dosuđeni iznos od 162.110,10 eura trebalo temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP preinačiti st. I. izreke prvostupanjske presude i ukinuti platni nalog te zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

39. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj / predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim opasnost da će bez predložene privremene mjere tuženik / protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, te da tužitelj / predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim ni da bi predloženom mjerom tuženik / protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu.

40. Sukladno odredbi čl. 344. st. 1. točka 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ) za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja mora učiniti vjerojatnim opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.

40.1. Takvu opasnost tužitelj / predlagatelj osiguranja izvodi iz činjenice ga je tuženik / protivnik osiguranja uknjižbom založnih prava već spriječio u naplati njegove tražbine, pa da iz toga proizlazi opasnost da će tuženik / protivnik osiguranja i dalje opteretiti svoje nekretnine sa ciljem kako bi ga spriječio u naplati njegove tražbine. Nadalje, tužitelj / predlagatelj osiguranja navodi da je račun tuženika / protivnika osiguranja u blokadi te da nema druge imovine iz koje bi mogao naplatiti svoju tražbinu, s time da ni na koji način nije dokumentirao takve svoje navode.

40.2. Tuženik / protivnik osiguranja je u podnesku od 3. prosinca 2015. osporio takve navode predlagatelja osiguranja tvrdnjom da njegov račun nije u blokadi, a tužitelj / predlagatelj osiguranja nije dokazao suprotno, već je u podnesku od 23. veljače 2016. naveo da ukoliko tuženik / protivnik osiguranja i raspolaže novčanim sredstvima na poslovnom računu da se radi o uplatama koje se temelje na fiktivnim pravnim poslovima, ali takve svoje navode ničim nije dokazao.

40.3. Dakle, kako bi iz navedenog proizlazilo da postoji druga imovina protivnika osiguranja, to tužitelj / predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim opasnost da bi tuženik / protivnik osiguranja zasnivanjem daljnjih založnih prava na predmetnim nekretninama još više otežao ili onemogućio naplatu njegove tražbine (namjeru zasnivanja daljnjih založnih prava je za potrebe poslovanja protivnik osiguranja priznao tijekom prvostupanjskog postupka), jer bi tužitelj / predlagatelj osiguranja imao mogućnost svoje tražbine naplatiti na računima tuženika / protivnika osiguranja. Uostalom, na tužitelju / predlagatelju osiguranja je teret dokaza da svoju tražbinu neće moći naplatiti iz računa tuženika / protivnika osiguranja, a tužitelj / predlagatelj osiguranja osim paušalnih tvrdnji da je tome tako, nije priložio kao dokaz tome nikakvu dokumentaciju niti drugi odgovarajući dokaz.

40.4. Nastavno na navedeno, tužitelj / predlagatelj osiguranja neosnovano ukazuje u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da predloženom mjerom tuženik / protivnik osiguranja ne bi pretrpio samo neznatnu štetu. Naime, za ovaj su sud prihvatljivi navodi tuženika / protivnika osiguranja da bi mu određivanjem privremene mjere zabranom otuđenja ili opterećenja nekretnina u vlasništvu tuženika, bilo onemogućeno daljnje kreditiranje poslovnih aktivnosti, jer bi mu bilo nemoguće, odnosno znatno otežano ishoditi kredit.

40.5. Konačno, prema prijedlogu tužitelja / predlagatelja osiguranja privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnosti ovog postupka, pa kako je donošenjem ove presude parnični postupak pravomoćno dovršen, to bi donošenje odluke o privremenoj mjeri, u žalbenom postupku bilo bespredmetno.

41. Stoga, kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj / predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje privremene mjere iz čl. 344. OZ trebalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja / predlagatelja osiguranja kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke pobijanog rješenja.

42. Tužitelj je uspio u sporu sa 19,05%, a tuženik sa 80,95%, pa sukladno čl. 154. st. 2. ZPP tuženiku pripada pravo na naknadu troška razmjerno uspjehu u sporu od 61,90%.

43. Tuženiku je priznat trošak sukladno zatraženom trošku i to za sastav podneska od 14. prosinca 2023., 2050 bodova temeljem Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT) te za zastupanje na ročištima održanim 17. travnja 2023. i 18. prosinca 2023. po 2050 bodova, ili ukupno 6.150 bodova, ili 12.300,00 eura, što umanjeno razmjerno uspjehu tuženika u sporu od 61,90%, iznosi 7.613,70 eura, sa PDV od 25%, 9.517,13 eura.

44. Stoga je trebalo temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti st. III. izreke rješenja te odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 39.062,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 9.517,13 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, dok je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP trebalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 80.713,95 eura s pripadajućim zateznim kamatama, jer tužitelj u troškovniku od 18. prosinca 2024. potražuje trošak od 119.776,45 eura, a dosuđen mu je iznos od 39.062,50 eura, koji je iznos ovom presudom odbijen.

45. Tuženiku za sastav žalbe temeljem Tbr. 10/1 OT pripada 1.707 bodova ili 3.414,00 eura, sa PDV od 25%, 4.267,50 eura, koji je iznos trebalo umanjiti razmjerno uspjehu tuženika u žalbenom postupku od 71%, što iznosi 3.029,93 eura.

46. Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković