REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: UsI-1197/2023-12

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, kao sucu pojedincu uz sudjelovanje zapisničarke Marijane Jurić, u upravnom sporu tužitelja Hrvatačko polje d.o.o., OIB: 15843548632, Jurišićeva 1A, Zagreb, zastupano po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva Ćurković, Ćurić, Janušić & Banić d.o.o., Zagreb, Jurišićeva 1A, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, (prethodno Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja), OIB: 19370100881, Zagreb, Radnička cesta 80, radi obračuna vodnog doprinosa, 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika, Klasa: UP/II-325-08/20-02/522, Urbroj: 517-09- 2-23-2 od 20. ožujka 2023.

II. Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak koji je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju ove presude u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude i povrata spisa tuženiku.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 498,87 eura u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, Klasa: UP/II-325- 08/20-02/522, Urbroj: 517-09-2-23-2 od 20. ožujka 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskih voda, Klasa: UP/I-325-08/19-01/0040052, Urbroj: 374-3403-2-20-6 od 8. lipnja 2020.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza plaćanja vodnog doprinosa u iznosu od 98.680,86 kuna za gradnju sunčane elektrane Hrvace I. faza.

3. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnome, navodi da je prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem određeno da je povodom izgradnje SE Hrvace, I. faza tužitelj kao investitor izgradnje obveznik plaćanja komunalnog doprinosa u iznosu od 98.680,86 kuna. Navodi da se u konkretnom slučaju radi o solarnoj elektrani koja se sastoji od solarnih panela montiranih na nosivu konstrukciju, povezanu internom kabelskom mrežom te prostora s upravljačkim sklopovima smještenog u kontejnerski objekt. Kontejnerski objekt sa upravljačkom opremom elektrane predstavlja proizvodnu građevinu u smislu Uredbe te je na obujam kontejnerskog objekta od 225 m[3] obračunan vodni doprinos po tarifi od 0,60 kn/m , na produktovode (kablove) od 657 m je obračunan vodni doprinos po tarifi od 0,98 kn/m te je pored navedenog doprinos obračunan i na "otvorene građevine" kojom prilikom je kao osnovica uzeta površina od 99.900,00 m[2] . Međutim, tužitelj smatra da prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo pogrešno primjenjuju Uredbu o visini vodnoga doprinosa (Narodne novine 78/2010, 76/2011, 19/2012, 151/2013, 83/2015, 42/2019, 73/2020, dalje: Uredba) kada tumače da otvorene površine fotonaponskih stolova treba svrstati u kategoriju ”Otvorene građevine” jer navedena Uredba, kao otvorene građevine definira građevine namijenjene za proizvodne, servisne (popravak, remont i održavanje), skladišne i parkirne svrhe, odnosno namijenjene kao manipulativne površine, prostori za pretovar, utovar i privez (lučke površine, dokovi, molovi, pristani i druge slične građevine), prostori za prodaju ili drugi promet robe i usluga, izložbeni prostori, građevine namijenjene za sport, rekreaciju, za poduku i vježbe, te druge slične djelatnosti, uključivo bazene, igrališta, otvorena kupališta, vježbališta i poligone i druge slične građevine. Ističe da iz citirane odredbe jasno proizlazi da fotonaponski stolovi nikako ne spadaju u otvorene građevine. Napominje da je odredbom članka 4. Pravilnika o obračunu i naplati vodnoga doprinosa (NN 107/2014) propisano da se na izračun mjera građevine primjenjuju odredbe propisa o prostornom uređenju i gradnji i propisa o načinu utvrđivanja obujma građevine za obračun komunalnoga doprinosa, koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za izdavanje akta za građenje u tijelu graditeljstva. Ukazuje da je tužitelj izdavanje građevinske dozvole zatražio podneskom od 23. kolovoza 2019., a u koje vrijeme je na snazi bio Pravilnik o načinu utvrđivanja obujma i površine građevina u svrhu obračuna komunalnog doprinosa (NN 15/2019), kojim je naveden način utvrđivanja obujma građevine pa da solarne ploče postavljenje na konstrukciju se ne mogu uračunati u obujam građevine. Također, tužitelj ističe da je drugostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo, konkretno Uredbu o izmjeni Uredbe o visini vodnog doprinosa (NN 73/2020, dalje: Uredba o izmjeni Uredbe), koja je stupila na snagu prvog dana od objave u Narodnim novinama, odnosno na dan 27.6.2020. Ističe da u članku 2. Uredbe o izmjeni Uredbe je izrijekom propisano da svi upravni postupci obračuna vodnoga doprinosa započeti do stupanja na snagu Uredbe o izmjeni Uredbe, koji nisu okončani izvršnim upravnim aktom, dovršit će se po odredbama Uredbe o izmjeni Uredbe, a kako u konkretnom slučaju upravni postupak obračuna vodnog doprinosa za SE Hrvace – I. Faza nije bio okončan budući da je u tom trenutku tek bilo doneseno prvostupanjsko rješenje, protiv kojeg je tužitelj pravovremeno podnio žalbu, čime je odgođeno nastupanje pravomoćnosti i izvršnosti prvostupanjskog rješenja, kao i okončanje upravnog postupka koji je sada prebačen u stadij žalbenog postupka. Smatra da je tek donošenjem drugostupanjskog rješenja dana upravni postupak obračuna vodnog doprinosa okončan izvršenim rješenjem, što znači da je ispunjen uvjet iz članka 2. Uredbe o izmjeni Uredbe (upravni postupak obračuna vodnog doprinosa za SE Hrvace I. Fazu nije bio okončan izvršnim rješenjem na dan 27.6.2020.), te se novopropisana visina vodnog doprinosa iz članka 1. Uredbe o izmjeni Uredbe mora primijeniti u ovom slučaju. Tužbenim zahtjevom traži da sud poništi osporeno rješenje i sam riješi stvar ili da predmet vrati na ponovni postupak.

4. Podneskom od 2. listopada 2023. tužitelj je dodatno obrazložio navode iz tužbe, te,u bitnome, navodi da ako se već fotonaponski stolovi kvalificiraju kao otvorene građevine koje su povod za obračun i naplatu vodnog doprinosa, tada je nužno te fotonaponske stolove uračunati sa ispravnom površinom, a u konkretnom predmetu i prvostupanjsko tijelo i tuženik kao drugostupanjsko tijelo su površinu fotonaponskih stolova pogrešno izračunali. Ističe, da je prvostupanjsko tijelo utvrdilo tlocrtnu površinu pojedinačnih fotonaponskih modula od 19,98 m2, te je tu površinu pomnožilo sa 5000, kao ukupnim brojem fotonaponskih modula (stolova), te je umnožak ova dva parametra upravo 99.900,00 m2, odnosno površina otvorenih građevina koju je prvostupanjsko tijelo u prvostupanjskom rješenju odredilo kao relevantnu za obračun vodnog doprinosa za SE Hrvace – I. faza, a drugostupanjsko tijelo u cijelosti potvrdilo. Ukazuje da je korišteni broj od 5000 fotonaponskih stolova nenamjerna omaška u tekstu Glavnog projekta konstrukcije što jasno proizlazi kad se napravi izračun potencijalne snage SE Hrvace – I. faza sa 5000 fotonaponskih stolova sa po 30 fotonaponskih panela svaki, budući da je riječ o apsurdnim rezultatima. Također, tužitelj ističe da je trebalo primijeniti Uredba o izmjeni Uredbe o visini vodnog doprinosa (NN 73/2020), koja je stupila na snagu prvog dana od objave u Narodnim novinama, odnosno na dan 27. lipnja 2020., te da primjena Uredbe o visini vodnoga doprinosa (NN 78/10, 76/11, 19/12, 151/13, 83/15 i 42/19) na utvrđenje vodnog doprinosa za SE Hrvace – I. faza predstavlja primjenu pogrešnog materijalnog prava kod rješavanja upravne stvari. U konkretnom slučaju obračuna vodnog doprinosa za SE Hrvace I. faza, u trenutku stupanja na snagu Uredbe o izmjeni Uredbe upravni postupak obračuna vodnog doprinosa za SE Hrvace – I. Faza nije bio okončan izvršnim upravnim aktom budući da je na dan 27.lipnja 2020. prvostupanjsko rješenje tek bilo doneseno, ali isto još nije postalo izvršno. Ističe da je u točki 2. izreke prvostupanjskog rješenja određeno je da utvrđeni iznos vodnog doprinosa od 98.680,86 kn dospijeva na dan 8. srpnja 2020., da je člankom 133. stavku 4. Zakona o općem upravnom postupku, propisano je da prvostupanjska upravna rješenja postaju izvršna istekom roka koji je u samom upravnom rješenju određen kao rok u kojem se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti te da iz navedenog slijedi da je prvostupanjsko rješenje postalo izvršno tek na dan 9. srpnja 2020., kada je istekao rok za izvršenje radnje plaćanja vodnog doprinosa te se u ovom slučaju mora primijeniti jedinična cijena za obračun vodnog doprinosa iz članka 1. Uredbe o izmjeni Uredbe.

5. Podneskom od 25. listopada 2024. tužitelj je naveo da u svemu ostaje kao kod tužbe i kod podneska od 2. listopada 2023. te je predložio sudu da naloži prvostupanjsko tijelu povrat uplaćenog vodnog doprinosa, uvećano za zatezne kamate od dana uplate pa do povrata.

6. Tuženik, u odgovoru na tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja smatra da je tužba neosnovana i predlaže da sud odbije tužbu kao neosnovanu.

7. Dostavljanjem navedenih podnesaka te održavanjem rasprave 15. travnja 2025. strankama je dana mogućnost da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/2024., dalje: ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Na raspravu je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok uredno pozvani tuženik nije pristupio, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti. Opunomoćenik tužitelja je naveo da u svemu ostaje kao u tužbi te kao kod podnesaka od 2. listopada 2023. i 25. listopada 2024., te je u spis predao popis troškova postupka.

8. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu, te čitanjem cjelokupnog spisa tuženika koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Nije sporno da je prvostupanjskim rješenjem Hrvatskih voda, Klasa: UP/I-325- 08/19-01/0040052, Urbroj: 374-3403-2-20-6 od 8. lipnja 2020. tužitelju utvrđena obveza plaćanja vodnog doprinosa za izgradnju SE Hrvace - I. Faza u iznosu od 98.680,86 kuna koji dospijeva na dan 8. srpnja 2020.

11. Sporno je, je li pravilno utvrđena visina tužiteljeve obveze, s obzirom da tužitelj tvrdi da se fotonaponski stolovi ne mogu svrstati u otvorene građevine iz Uredbe o visini vodnog doprinosa, sporan je i način obračuna površine fotonaponskih stolova, te se sporna primjena Uredbe o visini vodnoga doprinosa ("Narodne novine" 78/10, 76/11, 19/12, 151/13, 83/15 i 42/19).

12. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostava Sinj, dostavila prvostupanjskom tijelu pravomoćnu građevinsku dozvolu, Klasa: UP/I-361-03/19- 01/000167, Urbroj: 2181/1-11-00-05/01-19-0010 od 7. listopada 2029. kojom se dozvoljava investitoru (ovdje tužitelju), građenje SE Hrvace za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije, 2a skupine, I. Faza instalirane električne snage postrojenja 5 MW na dijelu katastarske čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Općina Hrvace u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Nadalje, za predmetnu građevinu priložen je Iskaz mjera za obračun vodnog doprinosa (Obrazac IM-1), koji je ispunio i potpisom i pečatom ovjerio projektant ĐZ, namjena građevine je proizvodne građevine, obujma 225 m[3] i produktovodi 657 m. Spisu prileže i Zaključak, Klasa: UP/I-352-08/19-01/0040052, Urbroj: 374-3403-2-20- 3 od 5. veljače 2020., kojim prvostupanjsko tijelo poziva osobu ovlaštenu za izradu projektne dokumentacije da dostavi IM obrazac i analitički iskaz mjera za obračun vodnog doprinosa koji su usklađeni s projektnom dokumentacijom, potpisanu od strane projektanta i investitora.

13. Nakon tako provedenog postupka prvostupanjsko tijelo je donijelo rješenje od 8. lipnja 2020. kojim je tužitelja obvezalo na plaćanje vodnog doprinosa za gradnju SE Hrvace I. Faza, u iznosu od 98.680,86 kuna, s obvezom plaćanja navedenog iznosa koja dospijeva 8. srpnja 2020.

14. Ocjenjujući osnovanost tužbenih navoda tužitelja, valja reći kako ovaj sud ne drži osnovanim navod tužitelja prema kojem se fotonaponski stolovi ne mogu smatrati otvorenim građevinama.

15. Naime, i po ocjeni ovog suda fotonaponski stolovi predstavljaju građevinu namijenjenu za proizvodnu svrhu, dakle u cijelosti odgovaraju definiciji otvorenih građevina iz Uredbe o visini vodnog doprinosa, prema kojoj su otvorene građevine: "otvorene građevine namijenjene za proizvodne, servisne (popravak, remont i održavanje), skladišne i parkirne svrhe, odnosno namijenjene kao manipulativne površine, prostori za pretovar, utovar i privez (lučke površine, dokovi, molovi, pristani i druge slične građevine), prostori za prodaju ili drugi promet robe i usluga, izložbeni prostori, građevine namijenjene za sport, rekreaciju, za poduku i vježbe, te druge slične djelatnosti, uključivo bazene, igrališta, otvorena kupališta, vježbališta i poligone i druge slične građevine". Stoga se ovaj prigovor tužitelja otklanja kao neosnovan.

16. Međutim, ovaj sud ne može otkloniti prigovor tužitelja koji se tiče primjene Uredbe o visini vodnog doprinosa 78/10, 76/11, 19/12, 83/15, 42/19 - u daljnjem tekstu Uredba 78/10).

17. Naime, prvostupanjsko rješenje doneseno je dana 8. lipnja 2020. dakle, nedvojbeno za vrijeme važenja Uredbe 78/2010. Međutim, dana 26. lipnja 2020. u Narodnim novinama 73/2020, objavljena je Uredba o izmjeni Uredbe o visini vodnog doprinosa- u daljnjem tekstu: Uredba 73/2020, koja je stupila na snagu prvog dana od objave u Narodnim novinama, odnosno dana 27.6.2020.

Člankom 1. predmetne Uredbe 73/2020 izmijenjena je do tada važeća Uredba 78/10, na način da su izmijenjeni iznosi visine vodnog doprinosa po jedinicama mjere prikazani u tablici u članku na način da je (između ostalog), smanjen iznos visine vodnog doprinosa za: a. proizvodne građevine u Zoni C – sa 0,60 kn/m3 na 0,30 kn/m3 b. produktovode u Zoni C – sa 0,98 kn/m2 na 0,49 kn/m2 c. otvorene građevine u Zoni C – sa 0,98 kn/m2 na 0,49 kn/m2 . Nadalje, člankom 2. navedene Uredbe 73/2020 propisano je da će se svi upravni postupci obračuna vodnog doprinosa započeti do stupanja na snagu ove Uredbe, koji nisu okončani izvršnim upravnim aktom dovršiti po odredbama ove Uredbe.

18. Člankom 133. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine 47/09, 110/21) propisano je: 1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno. (2) Prvostupanjsko rješenje postaje izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, dostavom rješenja stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe.

19. (3) Drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci. (4) Kad je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka.

20. Uzimajući u obzir netom navedene odredbe Uredbe 73/20, čl. 133. ZUP-a, te činjenicu da je prvostupanjskim rješenjem određeno da utvrđeni iznos obveze vodnog doprinosa dospijeva dana 8. srpnja 2020. godine, to je po ocjeni ovog suda osnovan navod tužitelja da je u konkretnom slučaju u vrijeme stupanja na snagu Uredbe 73/20, prvostupanjsko rješenje nije bilo izvršno.

21. Naime, izvršnost upravnog akta vezuje se za mogućnost njegovog prisilnog izvršenja, a obzirom da je u prvostupanjskom rješenju naznačeno kako isto dospijeva dana 8. srpnja 2020., to se isto ne može prisilno izvršiti prije tog datuma, pa stoga u vrijeme stupanja na snagu Uredbe 73/20 isto nije izvršno.

22. Obzirom na stilizaciju odredbe čl. 2. Uredbe 73/20 prema kojoj se ona primjenjuje na sve postupke koje do dana njenog stupanja na snagu nisu okončani izvršnim upravnim aktom, to pravilno navodi tužitelj da je tuženik prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja trebao primijeniti navedenu Uredbu.

22.1. Prethodno izloženo pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi ovoga suda br. UsI- 1198/23-12 od 13. siječnja 2025., donesenoj u činjenično i pravno bitno sličnoj stvari i to među istim strankama.

23. Slijedom navedenog, obzirom da se uslijed gore opisanih nedostataka pobijano rješenje tuženika ne može se ocijeniti zakonitim, valjalo je, temeljem odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a u svezi s čl. 119. st. 4. i 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci. U ponovnom postupku tuženik je dužan donijeti novu odluku u roku od 60 dana od dana dostave ove presude, pridržavajući se pritom, po čl. 151. st. 2. ZUS-a, pravnog shvaćanja i primjedbi ovoga Suda navedenih u ovoj presudi.

23.1. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za povratom plaćenih iznosa je izostala budući da je ovom presudom predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak u kojemu se tek ima utvrditi visinu predmetne obveze.

24. Odredbom članka 147. stavak 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu (stavak 2.).

25. Sukladno citiranim odredbama zakona, imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom upravnom sporu, stoga je tuženik obvezan i naknaditi trošak istog, sukladno odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a. Budući da je sukladno odredbi članka 144. stavak 3. ZUS-a vrijednost predmeta spora neprocjenjiva, to je u konkretnom slučaju tužitelju trebalo priznati zatraženi trošak od 199,10 eura za sastav tužbe i trošak pristupa na ročište od 200,00 eura, sve uvećano za PDV od 25 %, stoga je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 498,87 eura.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 2. listopada 2023. i 25. listopada 2024. budući da ti podnesci nisu bili nužni za rješavanje spora. Osim toga, tužitelj je bio dužan odmah u tužbi iznijeti sve činjenice na kojima je utemeljio tužbeni zahtjev.

U Splitu 14. svibnja 2025.

S U D A C

Milan Franić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv t. I. i II. izreke ove presude nije dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. III. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

- Tužitelju po opunomoćeniku

- Tuženiku

- U spis

- Kalendar 45 dana

NACRT ODLUKE IZRADIO

SUDSKI SAVJETNIK BORIS KULIĆ