Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-491/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Biserki Trstenjak-Opačak, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica dr.sc. Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-254/2017 od 21. siječnja 2025., 14. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-254/2017 od 21. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Odbacuje se kao nedopušten prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka podnesen dne 14.veljače 2024. godine."

2. Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnio je tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP ). Predlaže da ovaj sud usvoji žalbu i preinači pobijano rješenje na način da se usvoji prijedlog žalitelja za ponavljanje postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijano rješenje prvostupanjski sud je donio temeljem odredbe čl. 421. st. 1. ZPP-a, a povodom zahtjeva tužitelja podnesenog temeljem odredbe čl. 428.a ZPP-a, jer utvrđuje da je predmetni parnični postupak završen ostvarenjem činjenica za koje zakon veže presumpciju povlačenja tužbe, a doneseno rješenje ima samo deklaratorno značenje pa kako postupak nije završen odlukom suda nego dispozicijom stranke, zaključuje da tužitelj nije ovlašten u smislu čl. 428.a ZPP-a tražiti ponavljanje postupka.

6. Pobijajući navedeno rješenje zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP-a, tužitelj u žalbi ističe da pobijana odluka ne sadrži razloge temeljem kojih sud ocjenjuje da nije ovlašten tražiti ponavljane postupka te da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, odnosno pravo na pristup sudu i u njemu sadržanog prava na obrazloženu sudsku odluku, uslijed pretjeranog formalističkog tumačenja postupovnih odredbi parničnog postupka.

7. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tužitelja o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a na koje se u žalbi ukazuje, a ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su u pobijanom rješenju navedeni dostatni razlozi pa je isto moguće valjano ispitati.

8. Nije sporno da je pobijano rješenje doneseno povodom zahtjeva tužitelja podnesenim temeljem odredbe čl. 428.a st. 1. ZPP-a, a koja odredba propisuje da kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka je propisano da se postupak iz st. 1. tog članka provodi uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka, a odredbom st. 3. da u ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

9. Također nije sporno da je Europski sud za ljudska prava, povodom zahtjeva tužitelja donio presudu AN protiv Hrvatske, zahtjev broj 15681/18 od 16. siječnja 2024. kojom je utvrđeno da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija) i to u njegovom postupovnom i materijalnom aspektu. U postupovnom aspektu jer je podnesena kaznena prijava tužitelja, vezano za incident koji se dogodio 9. listopada 2016., odbačena bez pažljivog ispitivanja svih relevantnih činjenica, a što je dovoljno da Europski sud zaključi da dotična istraga nije bila temeljita. U materijalnom aspektu jer je tužitelj (podnositelj zahtjeva) iznio dovoljno elemenata za stvaranje čvrste pretpostavke da je teške tjelesne ozljede zadobio dok je bio lišen slobode i za prebacivanje tereta dokazivanja na Vladu. Međutim, Vlada nije na zadovoljavajući način utvrdila da su ozljede podnositelja zahtjeva uzrokovane na neki drugi način osim zlostavljanjem kojim je bio izložen u svojoj zatvorskoj ćeliji, niti je provedena istraga o incidentu koja je u skladu s Konvencijom.

10. Iz stanja spisa proizlazi da se u predmetu poslovni broj Pn-254/2017 (čije ponavljane se traži) vodio postupak povodom tužbe tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete s osnove zadobivenih ozljeda u štetnom događaju koji se zbio 9. listopada 2016. prilikom izvanrednog nadzora u Zatvorskoj ustanovi Bilice u Splitu, koji su provodili djelatnici Središnjeg ureda Uprave za zatvorski sustav. Navedeni postupak je okončan rješenjem kojim je odlučeno da se smatra da je tužba povučena te je tužitelju naloženo plaćanje troškova postupka tuženoj Republici Hrvatskoj, čime je postupak u ovoj pravnoj stvari pravomoćno okončan.

11. Ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda o nedopuštenosti ponavljanja postupka u ovoj pravnoj stvari.

12. Naime, predmetni parnični postupak nije pravomoćno okončan meritornom odlukom kojoj je prethodilo raspravljanje o odlučnim činjenicama pa pravna shvaćanja izražena u presudi Europskog suda za ljudska prava temeljem koje je zatraženo ponavljanje postupka, zasigurno ne bi bila od utjecaja na donošenje povoljnije odluke.

13. Nadalje, neopravdani izostanak tužitelja s glavne rasprave ima značaj presumiranog povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 295. ZPP-a, što znači da je tužitelj svojevoljno odustao da sud u konkretnom postupku odluči o njegovoj osnovanosti, a pobijano rješenje ima samo deklaratoran učinak, kako je to pravilno i navedeno u pobijanom rješenju.

14. Prema odredbi čl. 193. st. 9. ZPP-a povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti. Tužitelj stoga ima mogućnost ponovnog suđenja u istoj stvari, zbog čega nije ostvarena osnovna pretpostavka za ponavljanje postupka, a to je otklanjanje pravomoćnosti odluke kao pretpostavke za mogućnost ponovnog suđenja.

15. S obzirom na naprijed navedeno irelevantni su žalbeni navodi vezano za povredu prava tužitelja na pravično suđenje i jednakost pred sudom te prava na nesmetani pristup sudu.

16. Prema tome, a imajući u vidu sadržaj naprijed citirane odredbe čl. 428.a ZPP-a, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda o nedopuštenosti zahtjeva tužitelja za ponavljanje postupka.

17. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

Osijek, 14. svibnja 2025.

Sutkinja

Biserka Trstenjak-Opačak