REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2124/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja ZĐ, vlasnika obrta [obrt], [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282 OIB: 22694857747, kojeg zastupa Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. travnja 2025. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika ŠĐ, zamjenika punomoćnika tužitelja, dana 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 282,00 EUR s zateznim kamatama od 11. kolovoza 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 176,16 EUR, s zateznim kamatama od 14. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 69,13 EUR s zateznim kamatama od 14. svibnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 30. lipnja 2024. oštećeno vozilo EĐ, registarske oznake [registarska oznaka], a kako je tuženik njen kasko osiguratelj, to da joj je isti dužan isplatiti osigurninu za pokriće nastale štete na vozilu. Djelatnici tuženika da su po prijavi osiguranog slučaja 12. srpnja 2024. izvršili izvid štete, temeljem kojeg da je osiguranica tuženika izvršila popravak vozila kod tužitelja, za što da joj je tužitelj izdao račun na iznos od 918,66 EUR, ali da je tuženik odbio isplatiti u korist osiguranice iznos cjelokupnog računa, već da je podmirio samo iznos od 636,66 EUR, dok preostalih 282,00 EUR, koji da se odnose na razliku u cijeni sata limara i lakirera između one koju priznaje tuženik i cijene sata tužitelja, odbija isplatiti. Tužitelj napominje da je cijena sata rada limara i lakirera u njegovoj radionici 40,00 EUR uvećano za PDV. Budući da osiguratelj ne može određivati tržišne cijene pružateljima usluga popravljanja štete nastale na vozilima te da troškovi popravka predmetnog vozila predstavljaju stvarne troškove uspostave prijašnjeg stanja, kakvo je bilo prije štetnog događaja, to da je osiguranica tuženika EĐ imala prema tuženiku tražbinu za isplatu osigurnine u visini punih troškova otklanjanja nastale štete, koji proizlazi iz tužiteljevog računa, a kako joj je tuženik propustio platiti navedeni preostali dio, to da je ista tu tražbinu ustupila tužitelju, temeljem Ugovora o cesiji od 14. kolovoza 2024., o čemu da je tuženik obaviješten. Stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 282,00 EUR s zateznim kamatama od 11. kolovoza 2024. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ostalih obveznih odnosa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava nastanak osiguranog slučaja, postojanje aktivne i pasivne legitimacije, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te zatraženi tijek zateznih kamata. Napominje da prema općim uvjetima ugovora koji se primjenjuju na ugovor o kasko osiguranju vozila u konkretnom slučaju (odredba Uvjeta E.I. 2) osiguratelj ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila. Tako da je tuženik ponudio svojoj osiguranici EĐ da popravak izvrši u određenim neovisnim auto radionicama, jednako kvalitetnim kao i tužitelj, u kojima bi troškovi bili niži nego što je to bio slučaj kod tužitelja. S obzirom da osiguranica očito nije pristala na tuženikov prijedlog, već je vozilo popravila kod tužitelja, to da je u iznosu razlike između cijene koju bi joj ponudili od tuženika predloženi auto servisi i cijene koju je odredio tužitelj, osiguranica sama pridonijela da njena šteta bude veća nego što bi bila, slijedom čega da je dužna sama snositi troškove tog povećanja (čl. 1085., 1090. i 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO/).

3. Tužitelj navodi da tuženik nije ugovorom o kasko osiguranju ograničio svoju odgovornost u pogledu visine satnice popravka, slijedom čega da je bio dužan isplatiti u korist svoje osiguranice osigurninu koja odgovara punom iznosu troškova koji su bili potrebni za uspostavu prijašnjeg stanja, onog koje je postojalo prije nastanka štete, sve sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a. Ostale prigovore tužitelja smatra, također, neosnovanim, budući da je tuženik dobrovoljno isplatio iznos osigurnine koji smatra primjerenim, a to ne bi učinio da nije kasko osiguratelj, dakle, pasivno legitimiran te da ne priznaje nastanak osiguranog slučaja, a s obzirom da je osiguranica ostatak svoje tražbine po osnovi isplate osigurnine ustupila tužitelju, o čemu je tuženik obaviješten, to da je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naposljetku, napominje da tuženik isplaćuje osigurninu u drugim slučajevima kojom se podmiruju troškovi sata rada u iznosu od 40,00 EUR po satu uvećano za PDV.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitani su račun tužitelja od 21. veljače 2024. (list 9. spisa), tuženikov izvid štete 240703200201/1 od 12. srpnja 2024. (list 10. spisa), ponuda tuženika (list 11. spisa), potvrda uplate od 23. rujna 2024. (list 12. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 13. spisa), tuženikova obvezujuća ponuda kasko osiguranja (list 14. – 15. spisa), cjenik usluga tužitelja (list 16. spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja sklopljen između EĐ kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 17. – 18. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), obavijest o ustupu tražbine (list 19. – 20. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 40. - 43. spisa), ispis e-mail korespondencije s Hrvatskom agencijom za nadzor financijskih usluga (list 44. - 45. spisa), tuženikovi Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila od 31. svibnja 2019. (list 79 – 106. spisa), dopis tuženika upućen EĐ **.**.2024. (list 73. - 75. spisa), računi za popravak koji nemaju veze s predmetnim vozilom (list 76. – 78. spisa) i računi za popravak određenih vozila i potvrde o njihovom plaćanju (list 113. - 131. spisa).

5. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora jest isplata ostatka osigurnine za štetu koja je nastala na vozilu EĐ, kasko osiguranom kod tuženika, koju tražbinu je osiguranica tuženika ustupila tužitelju.

7. Među strankama je sporno je li tuženik u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu isplate osigurnine za štetu nastalu na vozilu njegove kasko osiguranice EĐ, a, posljedično, je li postojala tražbina koju je EĐ mogla ustupiti tužitelju i, ako jest, u kojem iznosu.

8. Iako tuženik formalno osporava nastanak osiguranog slučaja, iz isprava u spisu, prije svega izvida štete kojeg je sam tuženik sačinio po prijavi osiguranog slučaja, u kojem su jasno opisana oštećenja osiguranog vozila (pokrov branika prednjeg) te vrsta radova i vrijeme koje je potrebno za otklanjanje tih oštećenja (8 sati limara i 6,10 sati lakirera, uz upotrebu određenog potrošnog materijala), proizlazi da je osigurani slučaj nastao.

9. Isto tako, iako tuženik formalno osporava vlastitu pasivnu legitimaciju, što podrazumijeva osporavanje da je on kasko osiguratelj vozila u vlasništvu EĐ, tuženik sadržajno priznaje da je u vrijeme nastanka osiguranog slučaja bio kasko osiguratelj predmetnog vozila, budući da i sam tvrdi da su sastavni dio njegovog ugovornog odnosa s EĐ njegovi Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila iz 2019. te se izričito poziva na odredbu točke E. I. 2) tih općih uvjeta, slijedom čega je osporavanje pasivne legitimacije neosnovano.

10. Naposljetku, iako tuženik formalno osporava aktivnu legitimaciju tužitelju, isti ne osporava da je tužitelj taj koji je otklonio nastala oštećenja na osiguranom vozilu EĐ, slijedom čega je tuženik upravo tužitelju uplatio iznos od 636,66 EUR na ime troškova otklanjanja tih oštećenja, a ne osporava niti da je Desa Trtan sklopila s tužiteljem Ugovor o cesiji kojim mu je ustupila tražbinu koju navodno ima prema tuženiku u preostalom iznosu osigurnine pa ako se utvrdi da je ista imala takvo potraživanje prema tuženiku, tada je neosnovano i osporavanje aktivne legitimacije.

11. Ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja (čl. 921. ZOO- a).

12. Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja (čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a).

13. Ukoliko tuženik nije EĐ (odnosno tužitelju za račun i u korist EĐ) isplatio osigurninu koja je bila dostatna za pokriće troškova otklanjanja cjelokupne štete nastale na osiguranom vozilu u predmetnom štetnom događaju koji predstavlja osigurani slučaj, tada je EĐ imala prema tuženiku tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine, s kojom je mogla slobodno raspolagati.

14. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Tražbina po osnovi isplate osigurnine niti je strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen.

16. Prema odredbi čl. 80. st. 2. ZOO-a ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka, dakle, ugovor je valjan, ali prema dužniku neće imati učinka.

17. Tuženik nije tvrdio da je ugovorom o kasko osiguranju vozila EĐ ugovoreno da se tražbina po osnovi isplate osigurnine neće moći prenijeti na drugoga ili neće moći prenijeti bez tuženikovog pristanka.

18. Stoga je EĐ mogla predmetnu tražbinu ustupiti tužitelju.

19. Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO-a), a upravo to je slučaj s predmetnim Ugovorom o cesiji.

20. Dakle, predmetnim Ugovorom o cesiji utvrđuje se da EĐ ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 282,00 EUR, sukladno računu za popravak oštećenja na njenom vozilu kojeg joj je izdao tužitelj (račun 152/VP/1 u ukupnom iznosu od 918,66 EUR), koji je i izvršio popravke, a koji popravak da je dužan u konačnici platiti tuženik temeljem police kasko osiguranja oštećenika i izvida štete tuženika 2407 0320 0201, što predstavlja oznaku predmetnog spisa kod tuženika, slijedom čega da EĐ kao ustupitelj tražbine (cedent), radi namirenja svoje preostale novčane obveze prema tužitelju kao primatelju tražbine (cesionaru), u iznosu od 282,00 EUR, ustupa tužitelju tražbinu u iznosu od 282,00 EUR koju ima prema tuženiku kao svom dužniku (cesusu), s time da će se njezina obveza prema tužitelju ugasiti tek kada tužitelj naplati ustupljenu mu tražbinu od tuženika (čl. 1. i 2. Ugovora o cesiji).

21. Iz dopisa tužitelja od 14. kolovoza 2024. proizlazi da je tuženik obaviješten o sklapanju predmetnog Ugovora o cesiji, sukladno odredbi čl. 82. ZOO-a.

22. Iz tuženikovog izvida predmetne štete od 12. srpnja 2024. proizlazi da je tuženik utvrdio da je u nezgodi od 30. lipnja 2024. na osiguranom vozilu marke Audi RS3, registarske oznake [registarska oznaka], oštećen pokrov prednjeg branika te da će za otklanjanje tog oštećenja biti potreban rad limara u trajanju od 8 sati te rad lakirera u trajanju od 6,10 sati, uz upotrebu potrošnog materijala (u iznosu od 138,93 EUR), pri čemu tuženik rad limara i lakirera procjenjuje na 20 EUR/sat.

23. Iz računa tužitelja 152/VP/1 od 26. srpnja 2024. proizlazi da je tužitelj izvršio popravke oštećenja na vozilu EĐ sukladno gore navedenom tuženikovom izvidu štete, samo što radni sat autolimara i autolakirera nije zaračunao u iznosu kojeg je bio spreman priznati tuženik, već u iznosu od 40,00 EUR/sat + PDV (50,00 EUR), koliko iznosi njegova cijena na tržištu te je uz potrošni materijal za autolakirera u iznosu od 138,93 EUR, obračunao i potrošni materijal za autolimara u iznosu od 32,00 EUR.

24. Ugovor o kasko osiguranju vozila jest ugovor o osiguranju imovine.

25. Kao što je već prethodno navedeno, osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, s time da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja, a ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost), tada se osigurnina određuje prema toj vrijednosti. (čl. 949. st. 1., 2. i 7. ZOO-a).

26. Dakle, iznos osigurnine odgovara iznosu stvarno pretrpljene štete, uz uvjet da ne može biti veći od osigurane svote.

27. Kad se radi o popravljanju imovinske (obične) štete odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a).

28. U konkretnom slučaju, odgovorna osoba je tuženik kao kasko osiguratelj vozila EĐ te je isti bio dužan svojoj osiguranici isplatiti osigurninu u iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njezinom vozilu.

29. Tuženik se poziva na odredbe točke E. 1. 1) i 2) njegovih Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila iz 2019. koji su se primjenjivali na ugovor o kasko osiguranju vozila kojeg je sklopio s EĐ.

30. U točki E. 1. 2) Uvjeta kasko osiguranja navodi se da naturalna restitucija osiguranog vozila podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak ekonomski opravdan, pri čemu da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila.

31. U točki E. 1. 3) Uvjeta kasko osiguranja se navodi da u slučaju neslaganja osiguranika s procedurom navedenom u prethodnom stavku, tuženik može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene predmetne odredbe i sljedećih odredbi Uvjeta.

32. Po ocjeni ovog suda, takvim ugovornim odredbama općih uvjeta tuženik nije ograničio svoju osigurateljnu odgovornost u pogledu određene visine cijene sata rada osobe koja otklanja štetu.

33. Naime, da je tuženik organizirao i sam izvršio ili dao izvršiti popravak oštećenja na vozilu EĐ, tada nema dvojbe da bi stvarna šteta podrazumijevala upravo te troškove otklanjanja oštećenja te da bi tuženik bio dužan dovesti osiguranicu u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete (naturalna restitucija) isplatom osigurnine u visini tih troškova.

34. Stoga nije jasno zašto bi se osigurnina određivala na drugačiji način u slučaju kada nije tuženik taj koji je organizirao i izvršio popravak vozila (budući da se tako nešto niti nije ponudio učiniti), već je to učinila sama osiguranica.

35. S obzirom da u Uvjetima kasko osiguranja nema izričite odredbe da će u slučaju kada osiguranik organizira popravak osiguranog oštećenog vozila, prema izvidu štete osiguratelja, osiguratelj snositi troškove popravka isključivo do određene visine, to je tuženik dužan osiguranici EĐ isplatiti osigurninu u punom iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njezinom vozilu, a taj iznos je upravo iznos na koji glasi tužiteljev račun 152/VP/1 od 26. srpnja 2024. koji je izdan za popravak tih oštećenja.

36. Naime, pripisivati odredbama točke E. 1. 2) i 3) Uvjeta kasko osiguranja značenje na koje se poziva tuženik, dakle, u smislu prava tuženika da odbije osiguraniku isplatiti osigurninu za određeni iznos stvarno nastale štete, značilo bi pridavati tim odredbama značenje kasko franšize, što je nedopustivo.

37. Dakle, tuženik je mogao s osiguranicom EĐ ugovoriti kasko franšizu, što podrazumijeva da je osiguranica dužna sama snositi nastalu štetu u određenom apsolutnom iznosu ili u određenom postotku od ukupno nastale štete (ili od ugovorenog iznosa osiguranja), ali on ne tvrdi da je to učinio, a odredbe Uvjeta kasko osiguranja na koje se tuženik poziva naprosto nemaju to značenje (u dostavljenoj tuženikovoj obveznoj ponudi kasko osiguranja upućenoj EĐ navodi se da se nudi puno kasko osiguranje uz otkup ugovorene odbitne franšize, dakle, EĐ je platila veću premiju osiguranja prilikom ugovaranja kasko osiguranja vozila, kako u slučaju nastanka osiguranog slučaja ne bi morala trpjeti umanjenje osigurnine za iznos odbitne franšize).

38. Uostalom, tuženik niti ne navodi koliko iznosi cijena sata rada u auto radionicama na koje je uputio osiguranicu EĐ (Autolakirer Brkić i Zubak Grupa), a istovremeno odbija isplatiti račun tužitelja u kojem je cijena sata rada 50,00 EUR (40,00 EUR + PDV – što odgovara cijeni sata rada lakirera i limara iz cjenika tužiteljevih usluga prema kojem je on u tom razdoblju redovno pružao usluge popravka vozila na tržištu), iako je tužitelj dostavio dokaze da je u drugom slučaju, kod popravka drugog vozila (doduše ne kasko osiguranog kod tuženika), tuženik priznao tužiteljev račun u cijelosti, iako je u istom sat rada limara i lakirera obračunat po cijeni od 40 EUR uvećano za PDV - oštećenik KĐ, oznaka spisa tuženika 2405 1051 1839), dok su istovremeno drugi poduzetnici koji pružaju iste usluge kao i tužitelj ispostavljali račune u kojima je cijena sata rada obračunata po približno istim iznosima (42,11 EUR/sat uvećano za PDV).

39. Iz toga proizlazi da su cijene tužitelja tržišne cijene te se nikako ne može smatrati da je osiguranica tuženika EĐ time što je svoje vozilo popravila kod tužitelja po tržišnim cijenama pridonijela da njena šteta bude veća nego što bi inače bila pa da bi ista trebala sama snositi dio iste.

40. Zato cjelokupan iznos tužiteljevog računa za popravak vozila EĐ u visini od 918,66 EUR predstavlja za osiguranicu tuženika stvarno nastalu štetu, koja je (s obzirom da u tom dijelu nema prigovora) očito u okviru iznosa osigurane svote, a kako je od navedenog iznosa tuženik podmirio samo dio u visini od 636,66 EUR, to je njegova osiguranica imala prema njemu osnovanu tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine u iznosu od 282,00 EUR koju je ustupila ovdje tužitelju Ugovorom o cesiji pa je tuženik dužan navedeni iznos isplatiti tužitelju.

41. Prema odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

42. Ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (čl. 943. st. 2. ZOO-a).

43. Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u navedenim rokovima, duguje osiguraniku odnosno korisniku osiguranja zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (čl. 943. st. 4. ZOO-a).

44. Iako iz spisa nije vidljivo kada je EĐ obavijestila tuženika o nastalom štetnom događaju (osiguranom slučaju), to je svakako bilo prije 12. srpnja 2024., s obzirom da je, prema dostavljenom izvidu štete, tada izvršen pregled njenog vozila po tuženikovom procjenitelju, stoga bi na ostatak neisplaćene osigurnine EĐ, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate najkasnije od 12. srpnja 2024., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate od 11. kolovoza 2024., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene.

45. Zatezne kamate obračunavaju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ugovornih odnosa koji nisu trgovački, budući da tražbina koja je ustupljena tužitelju proizlazi iz ugovora o osiguranju vozila sklopljenog između fizičke osobe koja nije trgovac (nema naznake u spisu da se radi o nositelju registrirane djelatnosti) i pravne osobe trgovca, u okviru predmeta poslovanja te pravne osobe, koji ugovor, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, nije trgovački ugovor.

46. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje, to ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

47. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 282,00 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troška za tužbu u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj:

37/2023., dalje u tekstu: Uredba/ - pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe elektroničkim putem, u visini polovice propisanog iznosa pristojbe, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023./), za podnesak od 2. prosinca 2024. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 11. travnja 2025. u iznosu od 31,25 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno 176,16 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, slijedom čega je za razliku između dosuđene stope i potraživane više stope zateznih kamata valjalo odbiti zahtjev tužitelja.

48. Ne pripada mu naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e- oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka i koju sud dostavlja strankama putem e- Komunikacije zajedno sa samom presudom.

49. Stoga je preko iznosa od 176,16 EUR do zahtijevanog iznosa od 245,29 EUR, za iznos od 69,13 EUR, s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku