REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-79/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TRAJEKTNA LUKA SPLIT d.d., Split, Gat sv. Duje 1, OIB 09153277779, kojeg zastupa punomoćnik Joško Biliškov, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1.tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu i 2.tuženice LUČKE UPRAVE SPLIT, Split, Gat Svetog Duje 1, OIB 06992092556, koje zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, Ruđera Boškovića 21, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3145/2022-5 od 29. studenoga 2023. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-326/2020-16 od 3. svibnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-326/2020-20 od 4. svibnja 2022., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja u odnosu na dopuštena pravna pitanja, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja u odnosu na povrede temeljnih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženima Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 i Lučkoj upravi Split, Split, Gat sv. Duje 1, OIB: 06992092556, u roku 8 dana, tužitelju Trajektnoj luci Split d.d., Gat sv. Duje 1, OIB: 09153277779, isplatiti iznos od 147.082.373,68 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 1. siječnja 2016. pa do isplate, po stopi koju određuje sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena godišnje te da mu naknaditi parnični trošak s kamatama od presuđenja do isplate."

II Nalaže se tužitelju Trajektnoj luci Split d.d. da tuženiku pod 1. Republici Hrvatskoj naknadi trošak postupka u iznosu od 350.000,00 kuna (slovima: tristopedesettisuća kuna), u roku od 15 (petnaest) dana.

III Nalaže se tužitelju Trajektnoj luci Split d.d. da tuženiku pod 2. Lučkoj upravi Split naknadi trošak postupka u iznosu od 350.000,00 kuna (slovima: tristopedesettisuća kuna), u roku od 15 (petnaest) dana, dok se za više zatraženi iznos od 250.000,00 kuna zahtjev tuženika pod 2. Lučke uprave Split odbija kao neosnovan."

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-326/2020-16 od 3. svibnja 2022., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-326/2020-20 od 4. svibnja 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika za isplatu iznosa od 147.082.373,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama te u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi drugotuženiku parnične troškove u iznosu od 350.000,00 kn.

II. Odbija se kao neosnovan drugotuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na tužiteljevu žalbu.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-326/2020-16 od 3. svibnja 2022., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 326/2020-20 od 4. svibnja 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika za isplatu iznosa od 147.082.373,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama te u točki II. izreke i predmet se u tim dijelovima vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv odluke iz točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-326/2020-16 od 3. svibnja 2022., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 326/2020-20 od 4. svibnja 2022. u dijelu kojim je odbijen drugotuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 250.000,00 kn."

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-1989/2024-2 od 8. svibnja 2024. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3145/2022-5 od 29. studenoga 2023. u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu u odnosu na 2.tuženicu Lučku upravu Split i to zbog dva pravna pitanja koja glase:

"1. Odgovara li Lučka uprava Split za štetu prouzročenu neispunjenjem obveza iz ugovora o prvenstvenoj koncesiji zaključenog sa pravnim prednikom tužitelja?

2. Jesu li odluke Lučke uprave Split o dopuni cjenika (Tarifa) akt poslovanja tužene Lučke uprave Split za čije je donošenje te zakonitost i pravilnost odgovorna Lučka uprava Split ili se radi o prenesenim poslovima državne uprave za čiju bi zakonitost i pravilnost bila odgovorna Republika Hrvatska?".

3.1. U odnosu na preostala pravna pitanja kao i u pogledu pozivanja predlagatelja na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog kojeg je predlagatelj smatrao da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP, uzeto je da je prijedlog u odnosu na njih povučen.

4. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž-3145/2022-5 od 29. studenog 2023. u dijelu kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-326/2020-16 od 3. svibnja 2022. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-326/2020-20 od 4. svibnja 2022. u dijelu toč. I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na 2.tuženicu za isplatu iznosa od 147.082.373,68 kuna (19.521.185,70 Eur) s zakonskim zateznim kamatama te u dijelu toč. III. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi 2.tuženici parnične troškove u iznosu od 350.000,00 kuna (46.452,98 Eur), reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) te na odredbu čl. 385.a st. 1. ZPP, ali pozivajući se i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP, s prijedlogom da ovaj sud ukine nižestupanjske presude, odnosno drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje i to pred drugo vijeće Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

5. Drugotuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

6. Revizija tužitelja je u odnosu na pravna pitanja (čl. 385.a st. 1. ZPP) neosnovana, a u odnosu na povrede temeljnih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i Konvencijom (čl. 385.a st. 2. ZPP) je nedopuštena.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pravnih pitanja iz čl. 385.a st. 1. ZPP zbog kojih je dopuštena.

8. Odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP, propisano je, da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

8.1. Odredbom čl. 391. st. 4. ZPP propisano je, da će Vrhovni sud Republike Hrvatske ako utvrdi da stranka nije prethodno iscrpila dopušteni pravni put (članak 385.a stavak 2.) odbaciti podnesenu reviziju.

9. Prema sadržaju revizije proizlazi,da tužitelj upravo podnosi reviziju protiv pobijane drugostupanjske presude smatrajući da su mu istom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske povrijeđena temeljna prava i slobode zajamčene Ustavom (čl. 3., čl. 5., čl. 14., čl. 16., čl. 48. i čl. 50.) i Konvencijom (čl. 7., čl. 12. i čl. 13.), koje detaljno obrazlaže u podnesenoj reviziji, a za koje povrede ustavnih i konvencijskih prava, revizijski sud u predmetu poslovni broj Revd-1989/2024-2 od 8. svibnja 2024. prilikom odlučivanja o prijedlogu za dopuštenje revizije nije dopustio podnošenje revizije.

9.1. Stoga je reviziju tužitelja u tom dijelu (čl. 385.a st. 2. ZPP) valjalo temeljem odredbe čl. 391. st. 4. ZPP odbaciti kao nedopuštenu, kao u izreci ovog rješenja.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju tužitelj u tužbi tvrdi da mu je nastala po osnovi manje naplaćene naknade za privez i odvez, za ukrcaj i iskrcaj vozila, neostvarivanja prihoda po osnovi ukrcaja i iskrcaj putnika i po osnovi parkirališne djelatnosti, odnosno neostvarivanja prihoda po osnovi nedodjeljivanja i neobavljanja parkirališne djelatnosti, te neostvarenog prihoda za davanje u zakup poslovnih prostora u ukupnom iznosu od 147.082.373,68 kuna (19.521.185,70 Eur) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 1. siječnja 2016. do isplate nastale kao posljedica neovlaštenog i nezakonitog donošenja odluka 2.tuženice Lučke uprave Split, Cjenika (Tarife) od 24. listopada 2013. i 25. veljače 2015. za naknade uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija, pružaju usluge korisnicima luke, a koje Cjenike (Tarife) da nije bila ovlaštena donijeti, koje lučke usluge i djelatnosti je obavljao tužitelj na temelju ovlasti iz čl. 63. st. 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, odnosno na temelju Odluke o izmjenama i dopunama Tarife lučkih usluga ("Narodne novine" broj 59/08.), Odluke o izmjenama i dopunama Tarifa lučkih naknada i usluga od 14. listopada 2010. ("Narodne novine" broj 125/10.), Odluke o izmjenama i dopunama Tarifa lučkih naknada i usluga od 12. travnja 2012. ("Narodne novine" broj 55/12.) te Tarife lučkih naknada za usluge od 1. lipnja 2016. Tužitelj, naime, smatra da je takovim postupanjem 2.tuženice onemogućen naplaćivati naknadu za pružanje lučke usluge priveza i odveza brodova te ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila, uključujući i parkirališnu djelatnost kao i ostvarivanje prihoda od zakupa poslovnih prostora i parkirališne djelatnosti, jer mu tuženik poslovne prostore i parkirališnu djelatnost nije dao u prvenstvenu koncesiju sve za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 13. prosinca 2017. Tužitelj smatra da su mu 1.tuženica Republika Hrvatska i 2.tuženica Lučka uprava Split d.d. kao solidarni dužnici dužni naknaditi štetu u već navedenom iznosu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja je šteta nastala tužitelju nezakonitim donošenjem odluka (Cjenika) 2.tuženice Lučke uprave Split d.d. kojima je ista propisivala maksimalni iznos naknade koju tužitelj kao koncesionar koji obavlja lučke djelatnosti može naplaćivati korisnicima tih djelatnosti kao i da mu je obvezna naknaditi štetu zbog toga što mu 2.tuženica nije dala u prvenstvenu koncesiju poslovne prostore kao ni prostore za obavljanje parkirališnih djelatnosti, dakle, odgovornost 2.tuženice i 1.tuženice Republike Hrvatske temelji na tvrdnji o nepravilnom i nezakonitom radu javnopravnog tijela nastalim donošenjem navedenih odluka - Cjenika (Tarifa).

10.1. Tijekom postupka, proturječno osnovnoj tvrdnji o nepostojanju ovlaštenja 2.tuženice Lučke uprave za ograničenje Tarife, ne obrazlažući posebno visinu štete, tužitelj dodaje i drugu činjeničnu osnovu tužbe, te zahtjev za naknadu štete temelji i na tvrdnji o povredi ugovorne obveze 2.tuženice Lučke uprave Split koja je propustila, sukladno odredbama ugovora o koncesiji donijeti odluku o dopuni Cjenika (Tarife) na način da za sve djelatnosti propiše posebnu Tarifu.

11. Osnovna je tvrdnja tužitelja u kojoj ustraje i u reviziji da je ovlaštenje 2.tuženice Lučke uprave Split za donošenje Tarife naknada po kojima će tužitelj kao prvenstveni koncesionar pružati usluge korisnicima luke postojalo samo do donošenja Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 141/06 i 38/09 - dalje: ZPDML), koji je stupio na snagu 15. listopada 2003., nakon čega na temelju članka 63. stavka 3. ZPDML-a tužitelj ima pravo sam donositi i objavljivati Tarifu i naplaćivati je od korisnika svojih usluga, a lučka uprava je najviši iznos naknade ovlaštena utvrditi samo pod uvjetom iz članka 63. stavka 4. ZPDML-a, a koje pretpostavke konkretno da nisu ostvarene. Smatra i da je 2.tuženica Lučka uprava Split protuzakonito, donoseći Tarifu, spojila pojedine djelatnosti.

12. Međutim, nije sporno da je 2.tuženica Lučka uprava Split odlukama od 24. listopada 2013. i 25. veljače 2015. odredila gornji iznos naknada koje su korisnici usluga dužni plaćati tužitelju kao korisniku koncesije. Sporno je je li takvo ovlaštenje 2.tuženice Lučke uprave Split, koje je bilo propisano odredbama Zakon o morskim lukama ("Narodne novine", broj 108/95 i 97/00 - dalje: ZPDML), propisano i odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 158/03 i 141/06 - dalje u tekstu: ZPDML).

13. Odredbom čl. 63. ZPDML-a propisano je:

1. Lučke naknade plaćaju korisnici luke za dobivene usluge u lukama otvorenim za javni promet.

2. Lučka uprava utvrđuje najviši iznos naknade iz stavka 4. ovoga članka.

3. Ovlaštenici koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet dužni su javno objaviti lučke naknade za svaku pojedinu vrstu djelatnosti ili usluge.

4. Lučka uprava radi osiguranja konkurencije unutar luke može, ako ocijeni objektivne okolnosti koje ukazuju na nekonkurentnost luke, sniziti visinu tarife u cijelosti ili selektivno, vodeći računa i o mogućnosti ovlaštenika koncesije da prilagodi poslovanje smanjenoj tarifi.

14. Suprotno tvrdnji revidenta pravilno su zaključili nižestupanjski sudovi da iz sadržaja i smisla navedenih zakonskih odredbi proizlazi, da ovlaštenici koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet nisu potpuno autonomni u određivanju visine naknade za usluge koje pružaju korisnicima, već da cijene svojih usluga mogu odrediti unutar granica koje je postupajući sukladno odredbi čl. 63. st. 2. ZPDML-a ograničila lučka uprava (tako i ovaj sud u Revt-70/11-6 od 13. ožujka 2019. i dr.). Konačno i ugovorom o koncesiji određeno je ovlaštenje 2.tuženice Lučke uprave Split da odredi gornju granicu naknada.

15. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je Odlukom o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadogradnje na lučkom području luke Split od 21. lipnja 2004. (list 308-318 spisa) 2.tuženica Lučka uprava Split kao davatelj koncesije dala Trajektnoj luci Split, kao ovlašteniku, prvenstvenu koncesiju za obavljanje lučkih djelatnosti navedenih u članku 3. te odluke;

- da su stranke 6. rujna 2004. sklopile Ugovor o prvenstvenoj koncesiji (list 319-334 spisa) kojim su regulirale međusobna prava i obveze povodom prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje objekata lučke podgradnje i nadgradnje u luci Split te da je odluka o prvenstvenoj koncesiji od 21. lipnja 2004. sastavni dio predmetnog ugovora;

- da su odredbom članka 3. Odluke o prvenstvenoj koncesiji i članka 3. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji stranke utvrdile da se prvenstvena koncesija daje za obavljanje djelatnosti

1. priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (bazen Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski),

2. ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila (bazen Gradska luka),

3. ostalih gospodarskih djelatnosti i to: davanja vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanja električne energije brodovima i brodicama (Gat Sv. Nikole i Obale Lazareta u bazenu Gradske luke) i za lučke iskope (bazeni Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski);

- da su stranke 23. veljače 2006. donijele Odluku o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadogradnje na lučkom području luke Split ovdje tužitelju (list spisa 173- 184);

- da su stranke sklopile Ugovor o prvenstvenoj koncesiji 8. ožujka 2006. (list spisa 188-204);

- da je 2.tuženica u listopadu 2013. donijela Cjenik (Tarife) naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke (list spisa 370-375), a u veljači 2015. donijela Cjenik (Tarifu) naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke (list spisa 376-409).

16. Nižestupanjski sudovi ocijenili su osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije 2.tuženice Lučke uprave Split kao pravne osobe koja ima javne ovlasti u povjerenim joj poslovima, uz obrazloženje da je ta tuženica, donoseći osporene odluke, postupala u izvršenju povjerenih joj poslova državne uprave; da prema odredbi članka 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 48/99,15/00, 59/01, 190/03, 66/14 - pročišćeni tekst - dalje u tekstu: ZSDU) za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne samouprave) odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska, dakle, da u takvoj situaciji odgovara isključivo 1.tuženica Republika Hrvatska, a ne 2.tuženica Lučka uprava Split.

16.1. U odnosu na 1.tuženicu Republiku Hrvatsku valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukinuo presudu Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 326/2020-16 od 3. svibnja 2022. ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj P- 326/2020-20 od 4. svibnja 2022. u dijelu toč. I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na 1.tuženicu za isplatu 147.082.373,68 kuna (19.521.185,70 Eur) s pripadajući zateznim kamatama kao i u dijelu pod toč. II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi 1.tuženici trošak parničnog postupka 350.000,00 kuna (46.452,98 Eur) i za navedeno predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

17. Lučka uprava Split osnovana je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 24. travnja 1997. ("Narodne novine", broj 45/97, 155/98, 72/11 i 114/14) radi upravljanja, izgradnje i korištenja luke otvorene za javni promet. Sukladno odredbama čl. 30. st. 1. i 33. ZML-a, odnosno čl. 48. i 50. ZPDML-a, ona predstavlja javnopravno tijelo koje obavlja djelatnosti propisane zakonom i ima javne ovlasti u zakonom joj povjerenim poslovima državne uprave, pa tako, između ostaloga, u provedbi Zakona (čl. 54. toč. 5. ZPDML-a) donosi lučke Tarife. Prema odredbi čl. 2. ZSDU-a, poslove državne uprave (neposrednu provedbu zakona, donošenje propisa za njihovu provedbu, obavljanje upravnog nadzora i drugo) obavljaju tijela državne uprave; određeni poslovi državne uprave mogu se posebnim zakonom povjeriti tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili drugim pravnim osobama koje na temelju zakona imaju javne ovlasti. Budući da je sporne Tarife naknada donijela pravna osoba koja na temelju zakona ima javne ovlasti i to upravo u obavljanju javnih ovlasti i radi provedbe zakona koja se odnosi na neodređeni krug adresata, riječ je o općem aktu tijela koje obavlja javne ovlasti.

17.1. Drugotuženik kao pravna osoba sui generis koja ima javne ovlasti u povjerenim joj poslovima državne uprave, nesumnjivo je tijelo državne uprave. S obzirom na to da prema odredbi čl. 14. ZSD-a koja je lex specialis, za pitanje odgovornosti tijela državne uprave kada obavljaju poslove s javnim ovlastima (ali ne i kada obavljaju druge poslove iz pravnog prometa u koji stupaju) štetu naknađuje Republika Hrvatska ovdje prvotuženica (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-64/2018-5 od 3. listopada 2018.).

18. S obzirom na sadržaj pravnih pitanja zbog, kojih je revizija dopuštena u revizijskom stupnju postupka sporno je postoji li odgovornost 2.tuženice Lučke uprave Split zbog neispunjenja obveze iz ugovora o prvenstvenoj koncesiji zaključenog sa pravnim prednikom tužitelja (prvo pitanje); jesu li odluke Lučke uprave Split o dopuni Cjenika (Tarifa) "akti poslovanja za čije donošenje te zakonitost i pravilnost odgovara ta Uprava ili se radi o prenesenim poslovima državne uprave za čiju zakonitost i pravilnost odgovara Republika Hrvatska"; odnosno je li donošenjem navedenih odluka Lučka uprava Split postupila suprotno ugovoru o koncesiji, konkretno, postoji li nepravilan i nezakonit rad Lučke uprave Split kao javnopravnog tijela (drugo pitanje).

19. Ovaj revizijski sud je već odgovorio na postavljena pravna pitanja u odluci poslovni broj Rev-1389/2021-3 od 28. svibnja 2024. te se u odnosu na ista pravna pitanja i u ovoj odluci izražava jednako pravno shvaćanje, koja se reafirmira i u ovoj odluci.

20. U odnosu na prvo pitanje:

20.1. Prvim naznačenim pitanjem tužitelj problematizira odgovornost 2.tuženice Lučke uprave Split zbog povrede ugovorne obveze i vezanost suda sadržajem pravomoćne presude donesene između ugovornih stranaka, kojom je tuženici naloženo ispunjenje obveze iz ugovora.

20.2. Načelno, prema odredbama obveznog prava ugovorna strana odgovorna je za štetu koja nastane neispunjenjem ugovorne obveze (čl. 304. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125711 i 78/15 - dalje: ZOO)).

20.3. Odredom čl. 12. st. 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisom nije drugačije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (st. 2.). Argumentum a contrario to znači da je sud u parničnom postupku vezan pravomoćnom presudom kojom je odlučeno o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa o kojem ovisi odluka o konkretnom sporu.

20.4. Navedeno ujedno predstavlja i odgovor na prvo naznačeno pitanje.

21. Međutim, tužitelj koji, proturječno, s jedne strane osporava ovlaštenje 2.tuženice da izvan razloga predviđenih odredbom čl. 63. st. 4. ZPDML-a intervenira u visinu Tarife, a s druge strane, polazeći od ugovornog ovlaštenja i obveze te tuženice, u parničnom postupku zahtijeva da se toj tuženici naloži donošenje Tarife, nije dokazao da mu je zbog propusta tuženice da donese Tarifu na način kako joj je to konačno naloženo, pretrpio štetu.

22. Iz stanja spisa proizlazi da je 2.tuženica Lučka uprava Split u veljači 2015., postupajući po presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6898/10-9 od 20. studenoga 2014., donijela Cjenik (Tarife) naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke na način da je posebno propisala tarifu za usluge priveza i odveza i ukrcaja i iskrcaja putnika. Tužitelj u podnesku od 8. veljače 2016., sam navodi da je tim Cjenikom cijena za privez i odvez brodova smanjena, a utvrđena posebna cijena za ukrcaj i iskrcaj putnika, čime da je ukupna cijena za sve usluge manja u odnosu na raniju cijenu, a kojom cijenom je bilo obuhvaćeno više lučkih djelatnosti. Dakle, uz činjenice da tužitelj nije autonoman u određivanju cijene usluga, da je ukupna cijena naknada određenih po 2.tuženici Lučkoj upravi Split u ispunjenju obveze iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6898/10-9 od 20. studenoga 2014. bila manja od onih cijena koje je odlukama od 3. veljače 2005., 28. travnja 2003., 4. travnja 2005. te 19. lipnja 2004. odredila ta Uprava, tužitelj nije dokazao da mu je zbog povrede ugovorne obveze - propusta 2.tuženice Lučke uprave Split da donese Cjenik (Tarifu) na način kako joj je to konačno naloženo navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, nastala šteta.

23. S obzirom na ranije navedeno u ovoj odluci pod toč. 17. obrazloženja, da je 2.tuženica Lučka uprava Split osnovana Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 24. travnja 1997. ("Narodne novine", broj 45/97, 155/98, 72/11 i 114/14) radi upravljanja, izgradnje i korištenja luke otvorene za javni promet. Sukladno odredbama čl. 30. st. 1. i 33. ZML-a, odnosno čl. 48. i 50. ZPDML-a, ona predstavlja javnopravno tijelo koje obavlja djelatnosti propisane zakonom i ima javne ovlasti u zakonom joj povjerenim poslovima državne uprave, pa tako između ostaloga u provedbi Zakona (čl. 54. toč. 5. ZPDML-a) da donosi i lučke Tarife.

24. Reafirmirajući i pravno shvaćanje ovog suda iz odluke Rev-1389/2021-3 od 28. svibnja 2024. odgovor na drugo pitanje glasi:

Odluke 2.tuženice Lučke uprave Split o dopuni Cjenika (Tarifa) od 24. listopada 2013. i 25. veljače 2015. donesene su u obavljanju javne ovlasti u povjerenim joj poslovima državne uprave.

24.1. Posljedično tome, pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da bi za štetu koju je, prema tvrdnji tužitelja, 2.tuženica Lučka uprava Split počinila neovlaštenim ograničavanjem Tarife tužitelja, donošenjem navedenih odluka sukladno odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 190/03-pročišćeni tekst), odgovarala Republika Hrvatska, a ne 2.tuženica Lučka uprava Split (tako i ovaj sud u Revx-725/2018-2, Revx-935/2015-2 i dr.).

25. Analizirajući sadržaj spornih odluka 2.tuženice Lučke uprave Split o dopuni Cjenika (Tarifa) nižestupanjski sudovi zaključili su da su odredbe dovoljno precizne, jasne i određene. Takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu je sa shvaćanjem ovog suda izraženim u odlukama koje i sam revident navodi (Revt- 70/2011, Revt-411/2015 i Revt-93/2016), a ovaj sud ne nalazi da bi trebalo preispitati sudsku praksu i pravno shvaćanje izraženo u ranijoj odluci ovog suda poslovni broj Rev-1389/2021-3 od 28. svibnja 2024. Naime, Službenom opomenom Europske komisije od 26. studenoga 2014. upućenoj Vladi RH u vezi Tarife Lučke uprave Split nije ukazano na nejasnoće i nepreciznost Tarife, već na nedopušten različit pristup u određivanju naknade ovisno o tome je li riječ o plovilu u domaćem ili međunarodnom prometu. Nije došlo niti do promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava i Europske komisije te nije potrebno preispitivati praksu ovog suda.

26. S obzirom na izraženo shvaćanje nižestupanjskih presuda da prema odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju jave ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje isključivo Republika Hrvatska, u situaciji kad je revizija dopuštena samo u odnosu na 2.tuženicu Lučku upravu Split, a ne i u odnosu na 1.tuženicu Republiku Hrvatsku, odgovor na naznačeno pitanje ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

27. Slijedom iznesenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjima ukazuje tužitelj.

27.1. Pritom, zaključno ovaj sud naglašava da prilikom odlučivanja o reviziji pravno shvaćanje se može dati samo u okviru postavljenog pravnog pitanja sagledavajući kao jedino dopuštena i postavljena pitanja, jer prema čl. 391. st. 3. ZPP u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a tog Zakona zbog kojeg je dopuštena.

28. Sve navedeno predstavlja razlog zbog kojeg je ovaj sud podnesenu reviziju tužitelja ocijenio neosnovanom te je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

29. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek