Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-773/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici Sanji Vukini, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1186/2023- 22 od 5. srpnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1186/2023-24 od 15. srpnja 2024., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se djelomično žalba tuženice ABC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1186/2023-22 od 5. srpnja 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1186/2023-24 od 15. srpnja 2024. pod toč. I., II., u dijelu pod toč. III. do iznosa od 1.637,50 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i pod toč. IV. izreke.
II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1186/2023-24 od 15. srpnja 2024. u dijelu pod toč. III. izreke preko iznosa od 1.637,50 eura do iznosa od 1.825,00 eura tj. za iznos od 187,50 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i sudi tako da se u navedenom dijelu zahtjev tužiteljice ĐU za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice ABC za naknadom parničnog troška na ime sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom je suđeno:
"I. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.769,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 3,23 EUR od 7.9.2006. godine do isplate
na iznos od 2,62 EUR od 7.10.2006. godine do isplate
na iznos od 3,03 EUR od 17.10.2006. godine do isplate
na iznos od 0,49 EUR od 11.11.2006. godine do isplate
na iznos od 3,10 EUR od 12.12.2006. godine do isplate
na iznos od 4,84 EUR od 11.3.2008. godine do isplate
na iznos od 24,77 EUR od 5.11.2008. godine do isplate
na iznos od 24,77 EUR od 5.11.2008. godine do isplate
na iznos od 24,77 EUR od 5.11.2008. godine do isplate
na iznos od 14,14 EUR od 11.11.2008. godine do isplate
na iznos od 9,59 EUR od 11.12.2008. godine do isplate
na iznos od 35,54 EUR od 13.1.2009. godine do isplate
na iznos od 45,43 EUR od 11.2.2009. godine do isplate
na iznos od 57,56 EUR od 11.3.2009. godine do isplate
na iznos od 36,27 EUR od 11.4.2009. godine do isplate
na iznos od 31,20 EUR od 12.5.2009. godine do isplate
na iznos od 29,15 EUR od 11.6.2009. godine do isplate
na iznos od 33,27 EUR od 11.7.2009. godine do isplate
na iznos od 31,11 EUR od 4.9.2009. godine do isplate
na iznos od 24,70 EUR od 6.10.2009. godine do isplate
na iznos od 24,55 EUR od 4.11.2009. godine do isplate
na iznos od 27,80 EUR od 3.12.2009. godine do isplate
na iznos od 25,35 EUR od 17.12.2009. godine do isplate
na iznos od 38,07 EUR od 12.1.2010. godine do isplate
na iznos od 46,79 EUR od 11.2.2010. godine do isplate
na iznos od 44,95 EUR od 11.3.2010. godine do isplate
na iznos od 52,36 EUR od 13.4.2010. godine do isplate
na iznos od 65,61 EUR od 13.5.2010. godine do isplate
na iznos od 70,62 EUR od 12.6.2010. godine do isplate
na iznos od 90,75 EUR od 13.7.2010. godine do isplate
na iznos od 72,93 EUR od 11.8.2010. godine do isplate
na iznos od 118,21 EUR od 11.9.2010. godine do isplate
na iznos od 94,45 EUR od 12.10.2010. godine do isplate
na iznos od 99,05 EUR od 11.11.2010. godine do isplate
na iznos od 118,75 EUR od 11.12.2010. godine do isplate
na iznos od 144,79 EUR od 13.1.2011. godine do isplate
na iznos od 114,44 EUR od 15.2.2011. godine do isplate
na iznos od 124,82 EUR od 16.3.2011. godine do isplate
na iznos od 112,28 EUR od 13.4.2011. godine do isplate
na iznos od 139,94 EUR od 14.5.2011. godine do isplate
na iznos od 163,16 EUR od 14.6.2011. godine do isplate
na iznos od 169,84 EUR od 12.7.2011. godine do isplate
na iznos od 234,82 EUR od 6.9.2011. godine do isplate
na iznos od 161,33 EUR od 12.10.2011. godine do isplate
na iznos od 159,60 EUR od 13.10.2011. godine do isplate
na iznos od 163,11 EUR od 12.11.2011. godine do isplate
na iznos od 162,56 EUR od 15.12.2011. godine do isplate
na iznos od 180,26 EUR od 14.1.2012. godine do isplate
na iznos od 184,48 EUR od 14.2.2012. godine do isplate
na iznos od 186,11 EUR od 14.3.2012. godine do isplate
na iznos od 179,93 EUR od 13.4.2012. godine do isplate
na iznos od 182,96 EUR od 15.5.2012. godine do isplate
na iznos od 186,71 EUR od 14.6.2012. godine do isplate
na iznos od 181,12 EUR od 18.7.2012. godine do isplate
na iznos od 177,86 EUR od 15.8.2012. godine do isplate
na iznos od 167,38 EUR od 15.9.2012. godine do isplate
na iznos od 179,03 EUR od 16.10.2012. godine do isplate
na iznos od 182,61 EUR od 15.11.2012. godine do isplate
na iznos od 178,28 EUR od 14.12.2012. godine do isplate
na iznos od 182,38 EUR od 12.1.2013. godine do isplate
na iznos od 169,33 EUR od 15.2.2013. godine do isplate
na iznos od 170,28 EUR od 16.3.2013. godine do isplate
na iznos od 181,73 EUR od 13.4.2013. godine do isplate
na iznos od 164,56 EUR od 16.5.2013. godine do isplate
na iznos od 163,26 EUR od 15.6.2013. godine do isplate
na iznos od 159,01 EUR od 11.7.2013. godine do isplate
na iznos od 166,47 EUR od 13.8.2013. godine do isplate
na iznos od 170,56 EUR od 11.9.2013. godine do isplate
na iznos od 173,91 EUR od 16.10.2013. godine do isplate
na iznos od 174,12 EUR od 13.11.2013. godine do isplate
na iznos od 180,45 EUR od 11.12.2013. godine do isplate
na iznos od 174,45 EUR od 16.1.2014. godine do isplate
na iznos od 180,97 EUR od 11.2.2014. godine do isplate
na iznos od 184,19 EUR od 11.3.2014. godine do isplate
na iznos od 183,20 EUR od 12.4.2014. godine do isplate
na iznos od 184,37 EUR od 2.8.2014. godine do isplate
na iznos od 184,37 EUR od 2.8.2014. godine do isplate
na iznos od 184,37 EUR od 2.8.2014. godine do isplate
na iznos od 186,73 EUR od 12.8.2014. godine do isplate
na iznos od 189,11 EUR od 11.9.2014. godine do isplate
na iznos od 189,38 EUR od 11.10.2014. godine do isplate
na iznos od 193,76 EUR od 11.11.2014. godine do isplate
na iznos od 196,59 EUR od 10.1.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 10.2.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 21.2.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 11.3.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 14.4.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 13.5.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 13.6.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 14.7.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 11.8.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 11.9.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 13.10.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 11.11.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 11.12.2015. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 12.1.2016. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 11.2.2016. godine do isplate
na iznos od 185,11 EUR od 11.3.2016. godine do isplate
na iznos od 258,07 EUR od 13.4.2016. godine do isplate
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.825,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2024. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim."
2. Rješenjem suda prvog stupnja od 5. srpnja 2024. odlučeno je:
„Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva.“
3. Rješenjem suda prvog stupnja od 15. srpnja 2024. odlučeno je:
„Ispravlja se Presuda i Rješenje ovog suda poslovni broj P-1186/2023-22. od 5. srpnja 2024. u uvodu, sedmi red odozgo, tako da iza riječi "rasprave", treba dodati "zaključene dana 20. svibnja 2024. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Franu Bazina, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženika DU, odvjetničkog vježbenika iz OD Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 5. srpnja 2024. donio je, objavio je".
4. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
5. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato jer je izreka nerazumljiva, proturječi sama i razlozima presude. Glede utvrđenja ništetnosti konverzije prvostupanjski sud je propustio utvrditi da je tužiteljica mogla slobodno odbiti sklapanje dodatka Ugovora, da je na taj način retroaktivno pristala na početnu ugovorenu kamatu u eurima koja je bila viša od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim Ugovorom o kreditu te je na taj način retroaktivno pristala na kamatne stope koje su tijekom cijelog razdoblja otplate kredita više od kamatnih stopa koje je plaćala po Ugovoru o kreditu u chf i da je na taj način tužiteljica retroaktivno pristala na promjenu valute. Smatra da je prvostupanjska presuda suprotna pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u svojoj odluci broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. Ističe da tužiteljica nakon sklapanja Dodatka više nema pravni interes kako za utvrđenje ništetnosti, tako ni za potraživanje isplate na temelju više plaćenih iznosa. Prvostupanjski sud je propustio utvrditi da je zakonodavac propisao retroaktivno djelovanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. pa posljedično tome tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 502.a i 502.c Zakona o parničnom postupku. Upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2022. i 20. prosinca 2022. Pogrešna je primjena materijalnog prava iz odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima jer tuženica nužno ne bi bila nepoštena te je tužiteljica trebala predložiti dokaze na temelju kojih bi dokazala tu činjenicu. Tvrdi da odluka suda Europske unije broj C-118/2017 (Đ) nije primjenjiva u ovom slučaju stoga što je tužiteljica bila u mogućnosti odbiti konverziju dok u slučaju Đ takve mogućnosti nije bilo što potvrđuje i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Gos- 1/2019. Iz navedenog proizlazi da se ugovor u načelu mora nastaviti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih uvjeta ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. Niti odluka suda Europske unije broj C-452/2018 nije primjenjiva jer se radi o potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi budući da je u tom predmetu banka s potrošačima sklapala sporazume u kojima bi se potrošači unaprijed odricali prava na podnošenje tužbe i unaprijed ugovarali da u slučaju promjena kamatnih stopa ista nikada neće biti niža od 3,25%. Sud prvog stupnja nije uzeo u obzir negativne razlike tj. istaknuti procesnopravni prigovor radi prebijanja iz odgovora na tužbu od 11. prosinca 2023. u sveukupnoj visini od 9.545,39 eura koji je sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnom postupku istaknut prije zaključenja prethodnog postupka. U nalazu i mišljenju vještaka financijske struke od 3. travnja 2023. razvidno je da je tužiteljica uplaćivala manje iznose od početno ugovorenih te da postoje negativne razlike u korist tuženice u sveukupnoj visini od 222,79 eura. To prvostupanjski sud nije uzeo u obzir smatrajući da tuženica na to nema pravo. Prigovor negativnih razlika ustvari predstavlja prigovor na visinu stjecanja bez osnove koju tužiteljica potražuje, a to proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022- 2 od 8. ožujka 2023. Ugovorena valutna klauzula nije uzrokovala značajnu neravnotežu između parničnih stranaka. Glede troškova navodi da podnesak od 28. kolovoza 2023. sadrži isključivo ponavljanje tužbenog zahtjeva uz specificiranje iznosa što je tužiteljica bila obvezna učiniti u samoj tužbi, da podnesak od 7. veljače 2024. nije obrazloženi podnesak s obzirom da su u istom ponovljeni već istaknuti navodi dok podnesak od 25. travnja 2024. predstavlja neobrazloženi podnesak koji se odnosi na uređenje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Na pripremnom ročištu od 28. veljače 2024. nije se raspravljalo o meritumu već isključivo o procesnim pitanjima te ročište za objavu presude nije bilo nužno za vođenje parnice iz razloga što se presuda objavljuje na e-oglasnoj ploči sudova. Tuženica osporava snošenje troškova vještačenja u pogledu konverzije budući da tužiteljica nije osporila da je konverzija bila nezakonita ili da je nepravilno provedena pa radi toga nije ni bilo potrebe za vještačenjem. Smatra da su joj povrijeđena temeljna prava te predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.
6. Na žalbu nije odgovoreno.
7. Žalba je djelomično osnovana.
8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da presuda u pobijanom dijelu ima razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista presuda može ispitati.
9. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.
10. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.
11. Predmet spora je isplata iznosa od 12.769,51 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule u Ugovoru o kreditu od 2. lipnja 2006.
12. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio ništetnost dijela ugovorne odredabe kojom je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljicom, pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
13. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:
„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača.
5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
14. U kolektivnom sporu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je u odnosu na tuženicu utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 13. lipnja 2023. (koji dan podnošenja tužbe nedvojbeno proizlazi iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska - l. s. 3), dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.
15. Osim toga, valja imati u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."
16. U svezi žalbenih navoda tuženice kako je u odgovoru na tužbu (l.s. 274 do 291) istakla prigovor prijeboja, odgovoriti je žaliteljici da tome nije tako jer iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da tuženice ističe prigovor glede visine potraživanja kroz pitanje tzv. negativnih razlika što pravno nije identično s prigovorom prijeboja koji mora biti i kvalitativno određen (tako i odluka Vrhovnog suda poslovni broj Rev-60/1983 od 31. svibnja 1983.). Da je tome tako slijedi i iz sadržaja raspravnog zapisnika od 28. veljače 2024. (pripremno ročište na kojem je zaključen prethodni postupak – l. s. 401 do 403) na kojem je tuženica isticala samo prigovor tzv. negativnih razlika, a ne prigovor prijeboja.
17. S tim u vezi navesti je da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koje glasi:
"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj hrk – chf bio manji od tečaja hrk – chf na dan isplate kredita".
Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužiteljice utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
18. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/18-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/1- dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za chf već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za chf kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
19. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
20. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).
21. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
22. Nadalje, u ovom konkretnom slučaju stranke su sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine, broj 102/15 – dalje ZID ZPK) sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora i to ne samo u pogledu valute, nego i u pogledu kamatne stope, a na temelju od strane tužiteljice prihvaćenih izračuna konverzije to, po ocjeni suda prvog stupnja, tužiteljica sada osnovano potražuju isplatu iznosa po osnovi preplaćenih kamata uz primjenu valutne klauzule, budući da stranke nisu sklapanjem navedenih dodataka postigle sporazum i o raspolaganju preplatom (utvrdile visinu neotplaćenih glavnica kredita u skladu s izračunom konverzije te izračunale ukupno preplaćeni iznos po kreditu u chf i utvrdile da je isti veći od zbroja anuiteta po kreditu preračunatom u eur na dan uplate) te svoj odnos iznova regulirale.
23. Sud prvog stupnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osnovano smatra da tužiteljica i tuženica sklapanjem Dodatka predmetnim Ugovorima o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom.
24. Iz Dodatka Ugovora o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljicom slijedi da su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09 i 102/15 – dalje ZPK), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
25. Dodatak Ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.
26. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u chf ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u chf, a identična je situacija i u odnosu na valutnu klauzulu. Glavni motiv i ratio legis navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti chf, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti eur. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti chf i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.
27. U odnosu na prigovor tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Đ od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. te odluke).
28. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
29. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
30. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.
31. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i da je uspostavljena ravnoteža između stranaka.
32. Ukazati je i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom chf i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom eur.
33. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
34. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
35. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
36. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.
37. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i objektivan prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platila veći iznos od ukupno 12.769,51 eura pa joj je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa anuiteta, a u visini zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. ZOO.
38. U odnosu na toč. III. izreke pobijane presude odgovoriti je tuženici kako dosuđeni iznos od 20,51 eura predstavlja razliku glavnice kredita između iznosa preostale glavnice prema obračunu tuženice primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, a kako to nedvojbeno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darfin d.o.o. od 3. travnja 2024. (l. s. 411 do 421), a na koji tuženica nije imala nikakvih primjedbi ni prigovora niti je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva koji je postavljen u podnesku tužiteljice od 25. travnja 2024. (l.s. 424 do 428) istakla prigovor zastare pa kako tužiteljici pripada pravo da kao posljedicu utvrđenja djelomične ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi sukladno čl. 323. st. 1. ZOO traži od tuženice vraćanje onoga što je nepripadno primila na temelju takvog pravnog posla slijedi da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primjenio materijalno pravo.
39. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 - dalje Tarifa) kod odluke o troškovima postupka kada je naložio tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.637,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja.
40. Pritom nije u pravu tuženica kada ističe da podnesak od 28. kolovoza 2023. (l. s. 24 do 28) ne predstavlja obrazloženi podnesak jer je u tom podnesku tužiteljica, nakon dostave dokumentacije od strane tuženice, postavila tužbeni zahtjev na temelju preliminarnog izračuna što je očekivana posljedica podnošenja stupnjevite tužbe, te je u prilogu istog dostavila sudu svu dokumentaciju te izračun vještaka što je u ovakvoj procesnoj situaciji bilo nužno.
41. Podneskom od 7. travnja 2024. (l. s. 392 do 399) tužiteljica daje očitovanje o navodima tuženice iz odgovora na tužbu pa se nedvojbeno radi o obrazloženom podnesku.
42. Na pripremnom ročištu od 28. veljače 2024. nije se raspravljalo samo o procesnim pitanjima te se u tom pravcu tuženica upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 855/2021-2 od 5 ožujka 2024. (da je pripremno ročište procesni korak u kojem tužitelj izlaže tužbu, a tuženik odgovara na tužbu pa se smatra ročištem na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari što utječe na određivanje troškova postupka), dok se u odnosu na trošak ročišta za objavu presude upućuje na stav u odluci istog suda poslovni broj Rev 1121/2022-2 od 12. rujna 2023. (da trošak ročišta za objavu presude predstavlja trošak učinjen u povodu postupka i koji kao takav predstavlja potreban trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP na koji ima pravo stranka koja je na to ročište pristupila po svom punomoćniku i uspjela u parnici jer je u takvom slučaju sud toj stranci dužan uručiti presudu po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP te od tog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka).
43. Međutim, u pravu je tuženica kada ističe da joj prvostupanjski sud neosnovano obistinio tužiteljici trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika za sastav podneska od 25. travnja 2024. kojim je tužiteljica postavila konačni tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja u kojem nisu iznesene nikakve primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka pa se stoga ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife već o neobrazloženom podnesku iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife pa joj za isti pripada naknada troškova u visini od 25 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući PDV daje ukupan iznos od 62,50 eura. Kako je prvostupanjski sud za navedeni podnesak tužiteljici obistinio trošak u visini od 100 bodova s pripadajućim PDV, odnosno 250,00 eura, zaključiti je da osnovano tuženica ističe kako tužiteljici ne pripada iznos troška u visini od 187,50 eura (250,00-62,50) te da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primjenio materijalno pravo.
44. Slijedom iznesenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
45. Tuženici ne pripada trošak na ime sastava žalbe jer je sa istom uspjela u neznatnom dijelu.
46. Prvostupanjska rješenja od 5. srpnja 2024. i 15. srpnja 2024. ostaju neizmijenjena jer nisu pobijana žalbom.
Zadar, 14. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Dujmović
